Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974. - 1996.) - priče

[maxsakot12]

   

[Rijeka]

Odlično! 

[lappino]

Bravo Miliću! 

[mikimiki]

 

[elvis]

 

[milić]

Sinoć stigle priče i u tiskanom obliku!

[milić]

Smijeh made in 3. maj

U 3. maju je od svega ipak najviše carevao znoj. Ali gdje su dobri ljudi pojavi se tu i tamo i ponešto smijeha. Ovo su istiniti događaji koji i nisu trebali biti smiješni, ali su kasnijim prepričavanjima poprimali sve smješniju notu. Događaji su prepričavani kako bi kod slušatelja izazvali haha efekt, nikako da ismijavaju aktere. Mislim da su događaji ispali smiješni baš zato jer su prepričavani u miljeu u kojem je svatko od slušatelja itekako dobro znao da se sutra on može naći u toj, uvjetno rečeno, smiješnoj situaciji. Neki analitičar humora mogao bi te događaje svrstati po raznim vrstama a ja ću ih zapisati kako mi naskoče na tipkovnicu.
Prvi mi napamet pao Riva koji je zbog svog lošeg poznavanja hrvatskog jezika izazivao situacije pune nesporazuma, ljutnji a na kraju, kad se nesporazum razotkrije, smijeha.
Radilište na Peškeri, u vrijeme kad je zapošljavalo stotinjak radnika, polako se pretvaralo u drugi 3. maj. U ovom slučaju to je značilo ograđeno radilište i stražar na porti gdje se prilikom ulaza ostavljaju kartele. Jednog dana je ponton Drenova, u vlasništvu riječke Luke, dopremio elemente za radilište. I dok su ga radnici iskrcavali, Riva kaže poenteru da ode na porton po kartele. I ode Stevica po njih. Ali na ponton.
- Dečki Riva je rekao da date kartele!
Ovi ga začuđeno gledaju.
- Koje vražje kartele, mi smo radnici Luke.
- Nemojte se zajebavat'! Znate kakav je Riva kad se naljuti.
I dosta su se oni natezali oko tih kartela dok Stevici nije dojadilo pa je neposluh odlučio prijaviti Rivi.
- Šefe ne daju kartele!
- Ma ca, picka mater, neće predala kartela?! - ljutio se Riva.
I sad on ode po kartele ali prema portonu (porton na talijanskom jeziku znači ulaz, kapija) a ne prema pontonu. Time je odmah razriješen i nesporazum.
Sljedeći iz repertoara Riva Show.
- Co, Mali hodi na baraka po maca.
I ode Mali i popne se na baraku, a mace nema i nema.
- Kapo ni mace na barake!
- Ma ca ni kad san je ja tamo pustil.
I ode Riva ljut k'o ris u baraku i nađe macu. I viče iz barake:
- Mona, ca je ovo?!
- Maca kapo, maca! Ma ne na barake nego va barake.
Ima i ova pričica o Rivi i maci. Riva je s radilišta nazvao u Pripremu i naručio da nu se pošalje deset maca. I ode Tomo u skladište i kaže da za Rivu pripreme deset maca te mu ih kasnije pošalju na radilište. Uskoro zazvoni telefon u Pripremi.
- Tomo, picka mater, ja pitan maska (Loše izgovorena grupa glasova sk koji su zvučali kao c pa je maska ispala maca.) za varioc a ti mene poslal mace.
Ali bio je pravi majstor naš Riva i svi smo znali za mogućnost ovakvih nesporazuma na koje se nismo previše obazirali.
Sedamdesetih godina 20. st. popularna je bila serija animiranih kratkih filmova Kalimero koja se prikazivala na televiziji. Crno pile, s pola ljuske od jajeta na glavi, uvijek je ulazilo u probleme iz kojih bi izlazilo razočarano i s porukom - To je nepravda!
Jednoga dana uz drugi navoz prolazi ondašnji direktor Tuhtan kad pred njega bane Miško, čistač zahoda.
- Drože direktore! - službeno će Miško - to je prava nepravda!
- A ča to Miško?!
- Jedan pere a stotina sere!
- U pravu si Miško! - zamišljeno će direktor. 
Ma koliko danas pričali o prekapacitiranosti radnicima u doba koje opisujem to jednostavno nije istina. Posebno se ponekad osjećala nestašica radnika određenog zanimanja ili više njih.
U zadimljenu kancelariju, prepunu šefova odgovornih za ostvarenje određenog posla a čiji rok je opasno doveden u pitanje, uleti jedan šef koji je opasno kasnio s radovima pa, vidjevši kako ga prisutni optužujuće gledaju, uzvikne u namjeri da opravda kašnjenje:
- Ajme ljudi, nema ljudi!
- A što smo mi? - uvrijeđeno će jedan.
- Vi ste šefovi!
Na jednon sastanku, par dana prije porinuća, zakvačili se P.i R. žestoko, samo što se ne potuku. Razlog svađe je bio čiji ljudi kasne s radovima. Nekako su ih primirili ali nakon sastanka opet su se počeli natezati. Konačno odluče da izađu izvan brodogradilišta pa da to argumentirano razriješe, baš kako pravim muškarcima i priliči. Nakon 30-ak minuta vraća se R. lica otečenog od podljeva pa ga kolege zapitaju:
- R. ča je bilo?
- Ma niš! San jih dobil ma san mu jih i rekal.
Bio nekome od trasera rođendan pa je i boca žestice krenula od ruke do ruke. Netko potegne iz nje više a netko manje. R. i C. potegli malo više pa dobili volju za još više. Ali pića više nema jer svaka boca ipak ima dno. Oni bi pili još a nema više. Jedino rješenje je otići izvan "žice" i nastaviti piti. Ali trebalo bi i raditi. Pa odluče neka sreća kaže hoće li taj dan provesti u radu ili opijanju.
- Čuj R. ovako ćemo storit. Hitit ćemo va zrak ovaj dinar pa ako ostane na rubu ostat ćemo delat a ako ne - gremo pit.
- Ma C. molin te ni ne hitaj aš kakove smo sreće još bi se dinar mogal nasadit na rub.
O. je bio poslovođa brodomontera i imao je poštapalicu - jebo ga ti! Jednom, zbog nekog incidenta, završi on kod suca za prekršaje.
- Da čujem, kako je to bilo? - pita  sudac.
- Ovako je to bilo druže sudac, jebo ga ti...
- Ma kako se to izražavate!? - zgranuto će sudac.
- Pardon, jebo ga Vi...
I tako je to bilo u 3. maju -  red rada pa tanki namaz smijeha pa opet red rada.

[milić]

Jako dobro promišljanje z355ko!
Svaka tvoja riječ je izuzetno dobra postavka za razmišljanje i, ja bih rekao, akcijski plan zaštite Rijeke og nesuvislih poteza vladajućih.

[z355ko]

neko vrijeme mi je bilo oteženo praćenje kako foruma tako i ove teme, pa sam sad nešto na brzinu pročitao
zanimljivo
nameće mi se jedno (možda i više njih) pitanje, što je Rijeka, grad koji teče? bez Luke, Benčića, Vulkana, Hartere, Torpeda, 3. maja i sličnih poduzeća, što?
Politika kaže da su to gubitaši, nerentabilna poduzeća, no pogledajmo je li doista tako?
što Rijeci ostaje?
urušavajući jedno po jedno poduzeće, urušava se sve, čemu škole, ako nema zanimanja za koje će se školovati, čemu dućani ako u njima neće imati tko kupovati, čemu ....?
jedan gubitaš je upravo takav jer je hranio ne samo grad, nego i državu, pa što ako su mu  malo grad ili država vratili. Što je tu bioo doista gubitak? to što je ugrađivana domaća skupa oprema u brodove? to što su generacije i generacije ljudi imale siguran posao i njihova djeca sigurno djetinjstvo. Hoće li im sada biti bolje u nekoj Norveškoj?
najveći problem našeg društva je poslušnost, šutnja, dokad?

[milić]

Dopunska proizvodnja

Čim pomislim na dopunsku proizvodnju odnosno vanjska radilišta misao mi odluta do čovjeka čije je ime i prezime bilo Ferminio Rivetti. U doba kad sam došao u Pripremu 1976. godine vanjska radilišta je, od strane Pripreme, vodio Dione tako da Rivu, kako smo Rivettija od milja zvali, nisam skoro niti vidio niti čuo. Međutim, kad je Dione otišao 1978. u TIBO ja sam, od strane Pripreme, bio zadužen za vanjska radilišta pa smo svakodnevno komunicirali. Kasnije, kad sam ja otišao iz Pripreme, Ažo pa Ivica bili su zaduženi za vanjske radove. Nisam u životu čuo loše riječi o Rivi. Nezaboravni su mnogi nesporazumi zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika ali unatoč svemu uspješno je poslove privodio kraju u skladu s ugovorima.
A kako sad odjednom 3. maj i vanjska radilišta? Jednostavno zato jer je to bila poslovna filozofija tadašnjeg rukovodstva, valjda poštujući onu narodnu mudrost da ne treba sva jaja držati u istoj košari. I dan - danas mi u ušima zvoni riječ, tada prvi put čuvena, diversifikacija.  Bio sam prisutan kad je, na jednom skupu, Milovan Tuhtan, tada predsjednik SOUR-a, obrazlagao u osnovnim crtama budućnost 3. maja. Smatrao je da osnovni proizvod - brodovi trebaju biti zastupljeni u ukupnom prihodu s oko 60 posto a ostatak prihoda mora se zaraditi drugim proizvodima poput motora, dizalica, TIBO kućica, gradnje čeličnih konstrukcija i slično.
Vrlo rano, odmah 1945. godine radnici brodogradilišta su izašli izvan ograda brodogradilišta kako bi pomogli u saniranju šteta koje je rat ostavio za sobom. I to ne samo u lokalnim okvirima. Pričao mi je Riva da je, čim je došao 1947. u brodogradilište, najviše radio izvan njega. Obnavljalo se uništena  postrojenja rafinerije na Mlaki,  montiralo hale i dizalice u Vulkanu, dizalice u Porto Barošu, halu u pulskom Uljaniku, ali i izradila peć u Zenici, hale u Trepći i još puno toga. Posebno je isticao montažu rasvjetnih stupova na stadionu JNA u Beogradu. Zbog čestog izbivanja iz doma, poznata je priča kad ga je žena zamolila da, kad ga baš ne viđa i ne čuje često, neka joj pošalje makar razglednicu.
Ozbiljniji izlazak 3. maja na tzv. vanjska radilišta počeo je izradom velikog rezervoara za plin tzv. gazometra za Voplin na Pioppi 1958. godine. Interesantan je zbog zakovičnih spojeva. Od tada se reda velik broj značajnih poslova, pretežno izrade cilindričnih spremnika i kolona za rafinerije u Urinju i Mlaki, Jugoslavenski naftovod (današnji Jadranski naftovod) i Dina-u u Omišlju, rafineriju u Sisku, Petrokemiju u Kutini...
Poseban izazov bili su nam kuglasti spremnici. Prvi, zapremine 5.000 m3 smo izradili 1981. za INA-u na Sršćici u Urinju. Sjećam se da se na radilištu vodila prava natjecateljska borba između naših radnika i suparnika iz slavonskobrodskog Đure Đakovića koji su gradili dva spremnika a mi jedan. Navodno su konkurenti prije završili posao ali tako da su spremnici nakon desetak godina  eksploatacije popucali a naš i danas ponosno stoji u punoj formi. To je slika savršene radne discipline i zavarivačke vještine. Interesantan je bio i kuglasti spremnik za plin rađen za Voplin jer je novi, kuglasti (ili sferni, kako ih neki nazivaju) smješten uz onaj cilindrični, tada star 25 godina, kojeg smo prvog izradili. Tog radilišta se dobro sjećam jer je bilo blizu pa sam ga šećući mogao obići. Pratio sam pomno njegovu izradu od rezanja i savijanja limova na preši do transporta na radilište pa do montaže. Dobro mi se urezala u sjećanje slika limova složenih na otvorenom, koji su čekali transport na radilište, poslije jedne kiše. Voda u kalotama, zaostala od kiše, tvorila je idealnu kružnicu što je prikazivalo vrhunsko majstorstvo radnika na preši. Problema sa zavarivanjem nije nikada bilo, tehnologija se striktno poštovala a to najbolje govori broj grešaka koih je na Urinju bilo nekoliko a na Voplinu niti jedna.
Nismo se libili ni posla koji je bio velika nepoznanica, kao što je izgradnja mosta na crikveničkoj zaobilaznici, preko Dubračine. Tu je pokazana izuzetna snalažljivost prilikom montaže sekcija dugih i po osamdeset metara. Krajnje sekcije su se povlačile po saoniku, kao što brod klizi prilikom porinuća, kako bi bile smještene na pravu poziciju.
Kako se odvijao proces od natječaja do realizacije? RO Brodogradilište je u svom sastavu imalo jednu vrlo sposobnu radnu grupu naziva Inženjering kojoj je na čelu bio Nenad Blažeković a sposobni stručnjaci Dubravko Manola, Živko Juršević, Jadranka Šumonja i Dušan Golja sa suradnicima su pratili natječaje, izrađivali ponude i javljali se na natječaje. S tom ekipom najviše je surađivala Dezi Fućak iz Prodaje kao i članovi specijalističke grupe za zavarivanje Vladimir Jardas i Zlatko Marušić te Boris Debelić iz Tehnologije. Prigodom izrade ponuda obavezno su uključivali šefa vanjskih radova iz Montaže radi predviđanja tehnologije montaže, broja potrebnih ljudi, organizacije i opreme radilišta, trajanja radova i slično. Po dobivenom poslu naručivalo se materijal, razradila dokumentacija te, po prispjeću limova iz željezare, krenulo u obradu. Na strojevima u OOUR-u 12  rezalo se limove i oblikovalo a potom se na radilište elemente slalo, obično šleperima Autoprometa, gdje su ih zaprimali radnici OOUR-a 14. Šef radilišta je najčešće bio Rivetti ali, ako je on bio angažiran na nekom drugom radilištu, uskakali su, također vrhunski znalci ovog posla, Jovo Ćurković, Petar Grbić, Stevan Kanazir i još neki drugi. Kad su krajem sedamdesetih u brodogradilište počeli stizati netom svršeni mladi inženjeri prve generacije  brodogradnje Tehničkog fakulteta u Rijeci, Silvio Zec je postao glavni poslovođa vanjskih radilišta a kad je on otišao 1980. u Kontrolu na njegovo mjesto postavljen je Marin Novak. Iz referentne liste se vidi da su to bila zlatna vremena vanjskih radova kojima je Marin izvanredno rukovodio. Razumljivo je da se ovako dobri rezultati ne bi ostvarili bez vrijednih i pomno odabranih radnika - stručnjaka u svojim zanimanjima. Bilo je tu vrhunskih montera, zavarivača, skelara... ali i vozača, dizaličara, električara... Ljudi su voljeli odlaziti na vanjska radilišta jer se, najviše zbog dnevnica i povećanog broja odrađenih sati, moglo zaraditi više nego u 3. maju. Pričali su mi naši radnici da je na terenu bilo i smijeha i veselja ali najviše znoja. Disciplina, što radna što tehnološka, je bila vrhunska stoga su i rezultati bili upravo takvi - vrhunski. Ostali su mi u sjećanju odlični majstori s tih radilišta, jer se o njima govorilo kao o najboljim nogometašima Rijeke: Janko Hinić, Jakov Mijolović, Mato Opančar...
Osim na vanjskim radilištima "trenirali" smo i kod kuće. Prvo, meni znano, takvo radilište bilo je na okrupnjavanju krovnih i montaži vertikalnih i krovnih nosača na Kompleksu velike predmontaže Cerovica, hala C i D. Značajno je kod ovog posla bilo da su hale pokrivane a proizvodnja u njima se normalno odvijala zahvaljujući izmjenjenoj tehnologiji montaže i to za halu C sa mostnih dizalica umjesto s fiksne skele od poda do krova te hala D primjenom tehnologije ukrupnjene montaže krovne konstrukcije koju je Marin prijavio kao inovaciju i za nju bio nagrađen. Izgradnja je uspješno završena a 18. 12. 1984. obavljen  je tehnički pregled a time i dobivena uporabna dozvola.                                                                    Istovremeno.se radilo na izradi nosivih elemenata zgrade za smještaj službi tadašnjeg OOUR-a Montaža koja se pokazala kao odlična građevina što mogu potvrditi iz prve ruke jer sam radeći u njoj proveo desetak godina. Početkom 1985. krenulo se s izgradnjom sportske dvorane. Nosače krovne i fasadne konstrukcije izveli smo vlastitim snagama, a za ostalo angažirane su vanjske firme. Sportski park je u funkciji od konca studenog 1986. godine.
Svi ti radovi na građevinama su se uklopili u veliku poslovnu ekspanziju RO TIBO osamdesetih godina koja je tada na jugoslavenskom tržištu zauzimala vodeću poziciju u izradi popularnih prijenosnih kontejner kućica tzv. TIBO kućica. TIBO je razvijao i posao s reciklažnim postrojenjima a jedno je i prodano 1989. u Ostravu, gradu u Češkoj. Nuđeno je i Rijeci i Zagrebu ali bez dogovora. Prema vizijama arhitekata Dragana Zeca i Zdeslava Surine krenulo se u izgradnju stambenih zgrada. Prva, najvidljivija građevina tog projekta bila je samački hotel tzv. Toblerone za radnike 3. maja koji je dovršen 1987. godine. To je trebala biti vrlo jaka i uočljiva referenca za naredne narudžbe sličnih zgrada koje bi se gradile po istom principu. Betonska jezgra trokutnog presjeka na čijem su vrhu nosivi krovni nosači na kojima visi čelična konstrukcija. Brodske sanitarne kabine se ubacuju na poziciju kao na brodu a onda sljedi montaža podnih ispuna.
U priči o zaradi postignutoj izvan osnovnog zajedničkog proizvoda - broda treba spomenuti i RO TDM koja je tih godina proizvodila i prodavala brodske dizalice po licenci Hagglundsa kao i Pielstick pogonske motore drugim brodogradilištima izvan tadašnje države.
Ovdje bi trebalo spomenuti i veliko radilište na lokaciji Voz - Peškera u općini Omišalj. Radilište, koje je trebalo biti nukleus daljnjeg širenja te dislociranja brodogradilišta s namjerom gradnje objekata morske tehnologije i drugih čeličnih konstrukcija, je kupljeno krajem sedamdesetih. U uvali Peškera je, po planu, trebao biti izgrađen suhi dok. Radilište se polako, prema mogućnostima, širilo da bi krajem osamdesetih preraslo u veliko radilište na kojemu je bilo zaposleno stotinjak radnika a proizvodilo je trodimenzionalne sekcije koje su se morskim putem dopremale u 3. maj i montirale na novogradnje. Šef radilišra bio je Rivetti pa kasnije (kad je Riva 1983. otišao u, više nego zasluženu, mirovinu.) Bruno Paliska, Mato Opančar te Željko Tot. Radilište je vraćeno Općini Omišalj u sklopu sanacije brodogradilišta  2004. godine.

[milić]

Trećemajski običaji

U vrijeme koje opisujem bilo je sasvim normalno na sastancima i u kancelarijama pušiti a nerijetko je i poneka boca žestokog pića kružila prostorijom. To su bili običaji kojima se bilo teško othrvati. A i zašto bi? Pa i naš narod kaže da je bolje da umre selo nego običaji. Naime, iako je bilo zabranjeno unositi alkoholna pića unutar brodogradilišta (na ulazu je bio zalijepljen veliki, dobro uočljiv znak na kojemu je bila prekrižena boca) to se ipak naveliko prakticiralo. Propusni filtar, u vezi unošenja boca u kojima je alkohol, bio je s velikim rupama. Pa i stražari su samo dio našeg kolektiva i oni su znali da je nenormalno ne počastiti radne kolege kad ti se, na primjer, rodi dijete. Nisi baš mogao ući držeći bocu u ruci, ali ako je bila u torbi... A osim prigodom rođenja, boca se donosila i pri povratku s godišnjeg odmora (jedna ekipa je imala običaj donijeti bocu i kad su kretali na godišnji odmor), rođendana, vjenčanja, smrti u obitelji, kupovine automobila, useljenja u stan, kupovine namještaja, cipela ... Ma uglavnom, ako je družba bila sklona popiti koju čašicu uvijek se našao razlog za to. Stvar dobrog odgoja je bila kad ti netko, koji ne navraća svaki dan, dođe u kancelariju ponuditi ga čašicom žestice. Čudio sam se jednom našem tehnologu, kojeg bih zamijetio na svakom takvom događaju na koji sam bio pozvan. Čudno mi je bilo da je uvijek u centru događanja sve dok jednom nisam bio poslovno kod njega. On je bio nakratko izašao a ja ugledam na njegovom radnom stolu stolni rokovnik. Iz dosade ga počnem listati a ono u njemu zabilježeni valjda svi trećemajski rođendani. A kakav kapacitet je taj bio...
Bio je i lijep običaj da se na dan prije praznike radi skraćeno, obično do 12.00 sati. A Stara godina je pak bila poseban slučaj. Toga dana smo došli i obavili najnužnije poslove a onda je fešta mogla početi. Na više mjesta sviralo se i pjevalo a bome i pilo. To je bilo tek zagrijavanje a fešta je, nakon izlaska iz brodogradilišta, nastavljena u obližnjim kafićima i gostionama u tadašnjoj Ulici JNA (danas Pulskoj) pa i dalje.
Vezano za ovaj običaj, pričao mi jedan prijatelj kako je nakon početka fešte u brodogradilištu još malo nastavio feštati "izvan žice". Onda se sjetio da mora kupiti božićno drvce jer su članovi SKJ-e, prema kodeksu, kitili drvce na Staru godinu. Obavio je i to pa ostao još malo popričati i popiti s kolegama. I to malo je trajalo do sutra u 8 sati ujutro, kad se vratio doma. On "nakićen" a drvce neokićeno. I, zamislite, žena ga nije napustila! Dapače, kad sada oboje to prepričavaju ona se zadovoljno smješka. No. pa gdje su to trećemajci imali priliku popiti nešto. makar i bezalkoholno. Osim, pomalo skrivećki, ono što se prošvercalo unutar "žice", bilo je dosta lokala uz brodogradilište. Već na Zapadnom ulazu/izlazu u našem restoranu bio je u prizemlju šank i par stolova s velikom terasom pod brajdom. Kad je otvoren Sportski park u njegovom sastavu je bila picerija također s velikom terasom. Možda je to bilo preblizu brodogradilištu pa se čovjek nije mogao baš opustiti. Stoga je, nekako mi se čini, najpopularnija bila Rivijera, kafić udaljen 3-4 minute hoda od Zapadnog ulaza. Ali zato samo desetak koraka od ERC-a, što ipak nije ometalo tamošnje zaposlenike da, kad su mogli, mirno u Rivijeri razrađuju strategiju razvoja informatike u 3. maju. Dalje, prema igralištu Kantrida, je bila poznata gostiona Jadran u koju se ponekad navratilo i na marendu. Prije Jadrana, s druge strane ulice, malo prije pošte, silazilo se po nekim stepenicama do osvježenja poput piva i sl. Uz Jadran, cestom nagore dolazilo se do još jednog lokala gdje se moglo nešto i pojesti. Ova dva, zadnja navedena, mjesta se mutno sjećam jer sam svega tri, četiri puta bio u njima. Uz samo igralište bio je predivan restoran imena Arena. Na ondašnjoj zadnjoj autobusnoj stanici bila je slastičarna ali su prodavana i alkoholna pića. Na istočnoj strani uz 3. maj nalazio se Torpedov retoran, a malo uzbrdo bila je popularna gostiona Loli i Braco. U toj gostioni su neke moje kolege iz Pripreme često tražili zagubljene temelje pomoćnih motora jer je blizu bilo naše skladište.
Malo dalje, u krugu od par stotina metara, bilo je još mnogo mjesta u kojima si mogao popiti piće. Vrlo popularna mjesta, pogotovo nakon posla za one koji su živjeli na Zametu i Turniću, bile su gostione Veseljak i Domaćin a malo podalje i Žamarić te na Krnjevu gril koji je osamdesetih otvorio Mesokombinat. U njih nisam zalazio jer ipak sam ja rođeni Sušačanin a još k tomu, u to vrijeme prema mjestu stanovanja, i Vežičanin. Iz ovoga napisanoga moglo bi se reći da su po 3. maju pijani bauljali neradnici i alkoholičari. Jasno mi je da to tako i izgleda s današnje perspektive kad je, i u 3. maju, tolerancija na pijenje alkohola na radnom mjestu ravna nuli. Međutim, vjerujte da je ta čašica alkohola više pomogla u zbližavanju ljudi i rješavanju problema nego odmogla. Navodno je i Churchil negdje rekao, kad su ga upozorili da rum izvlači previše snage iz njega, da je sigurno on više snage izvukao iz ruma nego rum iz njega.

__________________________________

Rivijera!

[milić]

Hvala Jano!

[milić]

Hvala što si imao strpljenja sve pažljivo pročitati.
Koliko sam zamijetio ispravio si jednu zamjenu slova m i n, nedostatak slova a i jednog i. Ja sam pronašao još jedno krivo m umjesto n. 
No, ako mi sve ispravimo što će raditi lektorica? 
____________
Nego, mene jako bode u oko riječ vrelo. Bio sam napisao vrilo, kako bih rekao a ono infinitiv nije ni vriti ni vrijeti nego vreti. Pa iz toga je i ono  "sve je vrelo."
A strah i sram me pitati savjet na forumu.hr jer mi je tamo jedan predložio da umjesto što pišem idem uzgajati pi-pi-pi-piliće.

[zokxy]

Miliću ispravio sam ti par grešaka u ovom tekstu u onoj drugoj temi. Pa si kopiraj.

A te priče iz devedesetih su mi itekako poznate. I proživljene. Traume su još u meni. 

[milić]

Devedesete

Kad predano radiš vrijeme brzo prolazi. Tako je došao i kraj osamdesetih godina 20. stoljeća. Sve je vrelo a ja sam diplomirao, tek se oženio, dobili sno dijete i mislio kako je vrijeme za pomak u karijeri. Pao je Berlinski zid što je bio nagovještaj velikih promjena u istočnoj Europi. U Jugoslaviji se pojavljuju novi alternativni pokreti iz kojih se ubrzo razvijaju političke stranke. SKH se reformira i dozvoljava višestranačke izbore u travnju 1990.
U 3. maju SKH izlazi iz poduzeća gubeći pritom velik broj članova, među njima i mene. Sredinom 1990. godine promijenjeno je poslovodstvo s čime se ja i mnogi moji sumišljenici nismo slagali. I danas smatram da za najodgovornija mjesta u bilo kojoj organizaciji kandidat mora proći jedan uobičajen, fornirajući razvojni put. Nije normalna situacija da čovjek s radnog mjesta referenta zasjedne na čelnu poziciju bilo koje organizacije. U organizaciji 3. maja obavljene su izmjene tako da se centraliziralo rukovođenje ukidanjem OOUR-a, napravljene su određene preinake u organizaciji te se postavilo nove ljude na rukovodeća mjesta. Ja sam postavljen za šefa Pripreme u montaži, a uskoro i za rukovodioca Raspodjele rada brodskog trupa, nakon što je Marko Komadina otišao u mirovinu.
Situacija u Jugoslaviji je bila sve usijanija i samo se čekala neka iskra da sve eksplodira. To se i dogodilo na dan Krvavog Uskrsa. Počeo je Domovinski rat, a ja sam, nakon pogoršanja zdravlja, morao na transplataciju bubrega koja je uspješno obavljena 17. 4. 1991. Oporavak je trajao do početka 1992. kad sam se vratio na posao. U to doba mnogi trećemajci bili su na bojištu, pretežno u Lici, a proizvodnja je opala. To je bilo i očekivano u takvim uvjetima. Ta tko će naručivati brodove u državi koja je u ratu. Jednom mi se požalio Ratko Profozić da će on biti jedan od rjeđih direktora koji u godinu dana (radi se o 1995.) nije izvršio nijedno porinuće.
Još i prije 1990. se postavljalo pitanje čije je to društveno vlasništvo? Pa se dokučilo da je to isto kao i ničije. Sjećam se, bio je naslov u Informacijama Kupimo dionice da bi postali vlasnici 3. maja. A jedan moj pametan prijatelj je na to rekao da što bi mi kupovali ono što je naše. Ali nisu ga shvaćali za ozbiljno. No, uglavnom, onda je došao politički i ne znam koji drugi pritisak pa su ljudi od konca 1992. ipak kupovali dionice. Rukovodni kadar je morao (pod prijetnjom smjene) kupiti dionice u vrijednosti 20.000 DEM. Te dionice nisu bile baš po simboličkoj cijeni (unatoč velikom popustu) jer sam ja otplaćivao mjesečno oko 10% od plaće.
Broj zaposlenih je sve više opadao. Neki se nisu vratili iz rata, neki su ostali s druge strane novih državnih granica, neki su potražili sreću u novim sredinama... A neki, poput mene i ostalih invalida rada u 3. maju, su dobili otkaze iz, kako je navedeno u Rješenju, poslovno uvjetovanih razloga. Sa 7.000 koncem osamdesetih broj zaposlenih sveo se na svega 2.170 u 1997. godini. I tako je, s puno gorčine, završila moja karijera u 3. maju. Nakon više od 22 godine rada dobio sam otkaz a neki dojučerašnji kolege i kvaziprijatelji skrivali su se od mene kad sam ih molio da mi pomognu zadržati status radnika u brodogradilištu. Ne, zakon je tako odlučio da svi invalidi rada moraju, uz otpremnine, otići iz brodogradilišta objašnjavali su mi. A ja sam znao da mi nije zakon oduzeo radno mjesto a time i 2/3 primanja već oni koji su taj zakon predložili i usvojili. Uzalud su bili moji razgovori s kadrovikom, nisam mu ni prezime zapamtio, uvjeravajući ga da je nemoguće da za čovjeka s dvadesetak godina iskustva i s visokom stručnom spremom u cijelom 3. maju ne postoji neko adekvatno radno mjesto. On mi je ponudio mjesto zavarivača na brodu. To pak nisam mogao prihvatiti zbog mojeg itekako narušenog zdravlja.
Na rješenju o otkazu pisalo je da se radni odnos prekida s danom 15. lipnja 1996. a ja sam još petnaestak dana dolazio raditi u dogovoru s odvjetnicom koja me zastupala. Bez rezultata!
I odoh ja iz 3. maja bez pozdrava s kolegicama i kolegana a na sam spomen imena 3. maj dobio bih napadaje gađenja. Pogotovo kad se poslovodstvo hvalilo kako je uspjelo smanjiti broj zaposlenih sa 7.000 na  2.200. To gađenje je dugo trajalo, sigurno više od deset godina. Onda sam uvidio da za nestanak radnih mjesta nisu krve ni dizalice niti navozi već oni koji nisu znali kako i gdje zaposliti ljude koji bi tako mogli zaraditi onu crkavicu od plaće. I malo pomalo počela se opet vraćati ljubav prema brodogradilištu, brodovima, navozima, dizalicama... A ljudi, i dobri i zli, su samo prolaznici kroz brodogradilište koji za sobom ostavljaju trag kojeg se rado prisjetimo ili ga želimo čim prije zaboraviti. Nadam se da sam se ja kvlificirao u ovu prvu grupu.

__________________________________________________________

- Brod Petroship A, prva gradnja (br. 557) na kojoj sam radio kao traser. Nisam još radio kad je položena kobilica (23.11.1973.) ali sam radio na njemu do porinuća (18.06.1974.) a i kasnije neke sitnice dok je bio u opremnoj luci. Predan je naručitelju PETROSHIP CORP. iz Liberje 31. 12. 1974. te je plovio pod zastavom Saudijske Arabije.