Autor Tema: Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974. - 1996.) - priče  (Posjeta: 12844 vremena)

0 Članova i 5 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Ono što sam za..brisao prije, vraćam sad, ali od sada. Ono prije je nestalo u bespućima mojeg neznanja. :skartoc
Ovdje komentirajte nešto vezano za moje priče o 3. maju. :thankyou

_____________________________________________________________

Priprema OOUR-a 14
 
Kad sam krajem svibnja 1976. počeo raditi u Pripremi OOUR-a Montaža /14/ ured je bio smješten na zapadnom čelu stare kamene zgrade, uz glavnu prometnicu koja je nekad vodila za Kantridu i kojom je vozio tramvaj. Izgradnjom autoceste Kantrida - Beogradski trg, kako su je nazivali u Novom listu iz tog doba, koristila se samo za trećemajske potrebe. Velika prostorija je bila podijeljena u dva dijela odnosno tri jer je postojao i mali ulazni hodnik. Od glavnih vrata, koja su bila na čelu zgrade, nekoliko koraka naprijed pa na desno bila su ulazna vrata Pripreme. Iz hodničića ravno ulazilo se u prostoriju gdje su bili smješteni lansirci dokumentacije i materijala, a lijevo je bila prostorija glavnog planera. Izvan tih prostorija, u jednom prostranom, taracom prekrivenom hodniku, bio je smješten sanitarni čvor. Tu su bile i stepenice kojima se stizalo u radionu održavanja, U tom hodniku, na sjevernom zidu Pripreme, bio je postavljen sat za cvikanje kartela.
U sobi lansiraca bili su razmješteni  kancelarijski stolovi za kojima su sjedili lansirci prvog, drugog i trećeg navoza te planeri skele i porinuća. Tu je bio smješten i stol šefa Pripreme, u ono doba Berta Čendaka, a kasnije je neko vrijeme tu funkciju obavljao Gradimir Pantelić. Uz prozor bila je velika daska za crtanje. U lijevom dijelu prostorije bio je ogroman ormar, napravljen malo prije mog dolaska od onda modernog materijala - iverice, a napravili su ga naši majstori iz radione porinuća. Ormar je bio smješten tako da zatvara jedan omanji prostor, možda 4 kvadratna metra . U tom prostoru su bili smješteni ormari za radna odijela, ali i jedan omanji kauč i rešo za kuhanje kave.
Nekako 1978. godine Pripremu smo preselili u prostorije na čelu 2. navoza zbog izvanredne situacije. Naime, urušila se baraka skladišta alata i HTZ sredstava pa smo prostorije Pripreme ustupili skladištu, a mi preselili na čelo 2. navoza gdje su bili smješteni i glavni poslovođe navoza. Iz tog perioda pamtim dvije epizode. Glavnog poslovođu Plašćara je gadno opekla topla odnosno vrela voda dok je prao noge u umivaoniku, a sjećam se i studenata iz Sjeverne Koreje koji su kod nas bili na praksi i njihove rakije od ginsegna.
Tu smo kratko bili jer je Priprema preseljena u prostorije na čelu 1. navoza, koje su napravljene u sklopu rekonstrukcije odnosno proširenja navoza 1980. godine. Na katu su, osim Pripreme, bile još prostorije u kojima su bili glavni poslovođe navoza i kontrolori, a u prizemlju je bila poenterska služba. Rekonstruiran je i tunel na čelu navoza u koji je smještena radiona za održavanje skelarskog materijala, popularni Autobus.
Sve su to bila privremena rješenja za smještaj Pripreme i ostalih pratećih službi tada najbrojnijeg OOUR-a u 3. maju. U to vrijeme OOUR Montaža je zapošljavao oko tisuću radnika pa se intenzivno razmišljalo što i kako napraviti da se osigura normalan rad pripremnih službi i rukovodstva OOUR-a. Izgradnji nove zgrade nije na ruku išla ni važeća državna zabrana investicija. Ali, čini mi se najviše zahvaljujući kolegi Ercegoviću, dosjetili smo se jadu. Radit ćemo novu upravnu zgradu za OOUR 14 pod maskom obnove urušenog skladišta na koje ćemo podignuti još koji kat. Zamišljeno - učinjeno!
Konstrukcija nove zgrade je napravljena od čeličnih nosača. Nosači su pak izrađeni od starih limova preostalih od nekog prijašnjeg ruskog programa. Ti limovi su izrezani u našoj Strojnoj obradi te predmontirani s našim ljudima u vrijeme dok nisu imali posla na brodu. Na čeličnu konstrukciju, kao pod postavljene su ploče od siporeksa, a pregradne zidove se napravilo od gipsanih tzv. knauf ploča. Bravariju je radilo nekadašnje poduzeće Metal iz Rijeke (nisam baš siguran u ime) a s njihove strane poslove je vodio Branko Eraković, naš trećemajac koji je tada radio u toj firmi.
Uzdužne pregrade su napravljene kao ormari, što se pokazalo jako praktično rješenje. Mjesta koliko poželiš! To i vrata je radilo nekadašnje poduzeće Jasen čije je sjedište bilo na Trsatu, uz ulaz u groblje.
Zgrada je građena tijekom 1984. a useljena je početkom 1985. da bi uporabnu dozvolu dobila 2. travnja 1985. Dobro sam zapamtio dan kad smo obavljali tehnički prijem zgrade, nekoliko dana prije Nove godine 1985. Visok snijeg je zabijelio i trećemajske navoze koji su stoga mirovali. Nekako sam se dovukao s Vežice, sumnjajući da će to i ostalima uspjeti. Ali i ostali članovi primopredajne komisije su došli do zgrade pa smo, nakon uspješnog tehničkog pregleda, svi otišli na ručak u vanjski restoran na Zapadnom ulazu.
U toj zgradi konačno su na okupu bile sve službe OOUR-a Montaža. U prizemlju je bilo skladište HTZ opreme koje je vodila Slavica Perušić uz Nikolu Begića. Skladište alata, koje je vodio Ivan Majnarić, ostalo je u prostorima izvan nove zgrade gdje je bilo i dosad tj. u staroj kamenoj zgradi. S južne strane bili su poenteri kojima je pretpostavljeni bio Mile Vukić, a do njih kontrolori zavarivanja tzv. rendgenisti kojima je voditelj bio Franjo Žigant. U prizemlju je bio i sat za cvikanje kartela. Zanimljivo je ovdje napisati da je na prvom podestu prema prvom katu postavljeno kolo kormila tzv. timun broda Makedonija, koji je spašen prilikom kasiranja broda 1983. godine.
Na prvom katu smještena je Priprema koju je vodio Josip Ercegović te šefovi navoza. Na sjevernoj strani je bila velika sala za sastanke. Na drugom katu bili su uredi u kojima su radili rukovodilac OOUR-a Marko Komadina, uz sekretaricu Anitu Franić, te njegovi zamjenici Zvonimir Furlan za proizvodnju i Franjo Gotić za zajedničke poslove. Uz Gotićevu kancelariju bila je i prostorija u kojoj su smješteni kalkulant i analitičar poslovanja. Vizavi su bili smješteni specijalisti za zavarivanje na čelu sa Stevom Kanazirom, a do njih je bila prostorija u kojoj su bili glavni poslovođe radnih jedinica.
Na posljednjem katu bili su kontrolori sa šefom Ivanom Šankom te tehnolozi čiji je šef bio Rade Majić. Kasnije su se tehnolozi preselili u zgradu Tehničkog ureda a u prazne sobe uselili se djelatnici Interne banke, na naše veliko zadovoljstvo. Naime, velika većina članova te radne grupe bila je ženskog roda. Unijele su ljepotu među pretežno muško društvo.
Mogu reći sve pohvalno o toj zgradi. Čak ni ljeti nije pretoplo u njoj obzirom na velike staklene površine okrenute prema suncu. A zimi je grijanje radilo besprijekorno.
 
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elči

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Ožu 2017
  • Postova: 160
Lijepa i zanimljiva priča. :bravo
Verba volant, scripta manent.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609

Briga o sigurnosti i zdravlju radnika

 
     Opasnosti od ozljeda pa i smrti koje prijete prilikom rada na brodu su problemi doslovno od životnog značaja. Pogibelj prijeti otkad postoji brodogradnja. Kako god se razvijala tehnologija izgradnje broda, tako su se javljale sve složenije opasnosti prilikom izvođenja radova.
     Porastom zaposlenosti 3. maja rastao je i broj zaposlenih, a time i broj ozlijeđenih osoba. Nažalost i broj nesreća sa smrtnim posljedicama. Zbog toga je sve više rasla svijest o potrebi zaštite života i zdravlja radnika. Postupno su usavršavane metode zaštite na radu a ekipirala se i služba zaštite na radu (ZNR) odnosno higijensko tehnička zaštita (HTZ), kako su je nekad nazivali. Služba ZNR je ojačavana stručnim ljudima pa su određeni ljudi upućeni na studije zaštite na radu, protupožarne zaštite te za više sanitarne tehničare. U CIK-u su održavani seminari poslovođama i drugima zaposlenicima o zaštiti na radu i protupožarnoj zaštiti prilikom rada na brodu, a svaki novoprimljeni radnik je, prije zapošljavanja, polagao i ispit iz zaštite na radu. Sjećam se da sam i ja u CIK-u polagao taj ispit prilikom zapošljavanja, a učio sam iz jedne knjižice imena Sigurnost i zaštita pri radu u brodogradilištu.
     Pričali su mi stariji radnici da je do šezdesetih godina 20. stoljeća zaštita na radu bila na dosta niskom nivou. Jedini vidljiv oblik zaštite u brodogradilištu bila je priručna ambulanta u kojoj su radili dvojica priučenih higijeničara. Ta ambulanta je bila smještena u kompleksu zgrada na Sjevernoj obali, tamo gdje su kasnije bili bojadisari. A kvaliteta usluga da je bila - ajme meni! Kasnije su na ta mjesta zaposlene školovane medicinske sestre pa je ipak stanje postalo bolje.
     Do tih, šezdesetih godina i zdravstvena stanica u lučici Brgudi imala je samo jednog liječnika, Kamila Sergovića. Tijekom vremena zdravstvena stanica je toliko ojačala u smislu kvantiteta i kvaliteta usluga, doduše i broj zaposlenih je povećan na preko 7.000, da su u njoj bili zaposleni četvorica specijalista medicine rada i dvoje stomatologa te adekvatan broj medicinskih sestara. Među prvim doktorima koji su se duže vremena zadržali na tom radnom mjestu su bili Ivo Vio, Jordan Švagel, Ivan Mohorić i Nikola Kostić. Uz njih su 2-3 puta tjedno                                                   konzilijarno dolazili specijalisti poput internista, kardiologa, okulista, ginekologa te specijalisti ostalih struka a prema potrebi. Oko 1980. godine, sjećam se, zdravstvena stanica je imala i rendgen aparat za snimanje zuba kao i audiometar kojim se mjerio stupanj oštećenja sluha kandidata za zapošljavanje kao i stalno zaposlenih prilikom obavljanja sistematskih zdravstvenih pregleda. Kompletni sistematski pregledi su obavljani u trećemajskoj zdravstvenoj stanici jer je bila opremljena i s uređajima, ali i ljudima koji su to mogli obaviti.
     Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća služba ZNR useljena je u renoviranu zgradu smještenu u produžetku tehničkog ureda a u kojoj je dotada bio i kemijski laboratorij koji je pak preseljen uz ljevaonicu.
     U to doba sam se i ja zaposlio u 3. maj te ubrzo shvatio koje su sve opasnosti i štetnosti prijetile prilikom rada poput eksplozija plina, požara, pada s velike visine, pada tereta i predmeta, trovanje plinom prilikom bojenja te još niz drugih. Tu renoviranu zgradu ZNR sam često poslovno posjećivao, donoseći Zahtjevnice kojima smo obavještavali službu ZNR o namjeri izvođenja radova, u sklopu našeg poslovanja, koji su mogli biti štetni i opasni za zdravlje i život radnika ili oštećenja objekta. Na temelju te obavijesti služba ZNR bi propisala mjere koje je nužno poduzeti prije i tijekom rada kako bi se izbjegle neželjene posljedice. Tada su tu radili Ante Poropat kao šef te Milentije Miljković, Mate Brušnjak, Vjekoslav Mesić i Tomislav Popović kao referenti zaštite na radu.
     U ambulanti, koja je bila u prizemlju te zgrade, radile su sanitarne tehničarke Vesna Volarić, Olga Miljković, Zorica Džumbur i Branka Vukadinovć. Bile su zadužene za obavljanje mnoštva poslova, ali glavni su im bili ispitivanje štetnih sastojaka boja i aero zagađenja, zdravstvenu i higijensku ispravnost namirnica te pružanje manjih medicinskih usluga. U prizemlju zgrade bila je i velika garaža za vozila vatrogasaca i hitne pomoći. Interesantno je spomenuti kako su kupljeni, vrhunski opremljeni, ambulantno i vatrogasno vozilo kao i oprema zdravstvene stanice. Nakon svakog porinuća i primopredaje brodovlasnici su u pravilu bili zadovoljni pa su kao poklon radnicima uplaćivali poveći iznos novaca, recimo 30-40.000 dolara kojim se kupovalo sredstva koja su bila u službi zaštite zdravlja radnika. Tim novcima se pomagalo i bolnicama u nabavi novih medicinskih uređaja.
     Služba ZNR, kojoj su šefovi bili, u ovih dvadesetak godina kojih se prisjećam, Ante Poropat i Predrag Stamenković a ranije, kako sam čuo, Slobodan Modrušan, Marijan Bradanović, Nikola Lušić i Dževad Halilić, bila je organizirana u tri odjela: protupožarna zaštita s vatrogascima, tehnička zaštita koja je bila zadužena za kontrolu ispravnosti tehničkih sredstava te zdravstvena preventiva.
     Istaknuo bih zasluge jednog čovjeka koji je, kako sam čuo, izuzetno mnogo pomogao kako bi se shvatio značaj i prišlo rješavanju ovog velikog problema u brodogradnji. To je Ante Šišul, šezdesetih godina 20. stoljeća pomoćnik kadrovskog direktora, koji je izborio da se promijene mnoga uvriježena mišljenja i postupci po pitanju zaštite na radu.
     Kako bi se dao značaj toj problematici redovito se na sjednici Radničkog savjeta analiziralo stanje zaštite na radu. U suradnji s drugima, služba ZNR je potakla i rasprave na temelju kojih je kasnije uveden i beneficirani radni staž za mnoga zanimanja u brodogradnji.
     Drugim riječima, pokušalo se preventivno djelovati da do nesreća niti ne dođe jer kad se nesreća dogodi već je kasno, može se samo smanjiti šteta. Unatoč svim tim djelovanjima nesreće su se i dalje događale, iako u manjem broju nego šezdesetih i početkom sedamdesetih te s manje poginulih i povrijeđenih. Iz jednostavnog razloga jer je gradnja broda djelatnost koja naprosto sadrži niz opasnosti za zdravlje i život radnika.
     Teški su bili uvjeti rada u brodogradilištu što je prouzrokovalo velik broj
invalida, osobito s lokomotornim oštećenjima. Posebno je to bilo prisutno kod proizvodnih radnika. Takvi više nisu bili sposobni za rad na brodu pa ih se pokušalo, uz raznoliku pomoć naše socijalne službe, prekvalificirati za zanimanja potrebna brodogradilištu. U tu svrhu je oko 1970. godine uređena jedna radionica na Cerovici, odmah uz stepenice koje vode od glavne prometnice do Glavnog ulaza. Ta radionica je bila u funkciji 5-6 godina, a onda se prišlo boljem rješenju. U suradnji s tadašnjim Republičkim fondom za socijalno osiguranje izgrađena je nova zgrada Centra za profesionalnu rehabilitaciju 3. maj - CPR 3. maj. CPR je odmah počeo djelovati, uz veliku podršku osnivača, kao samostalna organizacija. Sve se više ekipirao te je rehabilitirao i vratio preostalu radnu sposobnost mnogima, čije je zdravlje bilo oštećeno. Prvi direktor CPR 3. maj bio je Parduino Lovrinović. Kasnije je to postao Slavko Smolić, osobe koje su prije bile zaposlene u socijalnoj službi 3. maja.
________________________________________________________

Fotografiju CPR Rijeka, kako se sada zove ex CPR 3. maj, posudio sam s njihove službene stranice
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Nesreće na poslu

       Brodogradnja je djelatnost u kojoj se radi sa zapaljivim i eksplozivnim energentima kao i na opasnim mjestima. Zbog toga, recimo do sredine sedamdesetih prošlog stoljeća, nisu  bile rijetke nesreće na poslu pa i sa smrtnim ishodima.
      U vrijeme kad sam radio na brodu već je nesreća bilo manje, ali ipak su se događale. Najupečatljivija mi je u sjećanju ostala jedna. Trasirali smo, čini mi se, ime broda na pramcu. Gradnja je bila smještena na prvom navozu a trebala je biti porinuta za nekoliko dana. Dva kooperanta su pripremali za ponovnu montažu komad lima vanjske oplate na pramcu, koji je privremeno bio odrezan radi bolje ventilacije. Nespretnim namještanjem, dok je jednome ruka bila ispod odrezanog lima, nešto je krenulo po zlu. Lim je iznenada skliznuo s cijevi pomoću kojih su ga pomicali te radniku odsjekao četiri prsta na desnoj šaci. Držeći se lijevom rukom za zapešće okrenuo se prema meni, pokazujući pogledom na ruku iz koje je curila krv i nazirale se kosti, i upitao me gdje je ambulanta. On je vjerojatno bio u šoku, nesvjestan u potpunosti situacije, a ja, vidjevši onoliko krvi i kosti koje vire iz rane, umalo sam se onesvijestio. Njegov kolega je prestrašeno pogledao u mene govoreći:
- Majstore, jesi vidio, odu prsti!
      Drugi slučaj, puno kritičniji ali ne toliko popraćen krvlju, dogodio se kad je ronilac Nedjeljko Marinić jedva izvukao živu glavu. Ne sjećam se baš detalja ali izgleda mi da je radio na podvodnom dijelu saonika 2. navoza kad mu je počela voda ulaziti u zaštitnu kacigu te je dao znak da ga se odmah izvuče. Asistent ga je bezuspješno pokušavao izvući jer je uže, kojim je Nedjeljko bio vezan za RON -17, bilo toliko masno od klizne masti kojom se mazalo saonik da mu je konop jednostavno sklizao iz ruku. Ne sjećam se više kako se asistent brzo snašao, ali uspjeli su Nedjeljka na vrijeme izvući iz mora, a ja sam, začuvši zapomaganje, pozvao i dočekao trećemajsku hitnu pomoć koja je već za par minuta od poziva bila uz brod i otpremila Nedjeljka u bolnicu. On je prošao bez težih posljedica ali je brzo otišao iz 3.maja.
      Kad sam već bio u Pripremi, moj donedavni kolega iz bunkera Ivan Trzija bio je teško ozlijeđen u glavu prilikom montaže jedne VTS bočnog tanka na 2. navozu. Pažljivo gledajući kroz šupljinu široku desetak centimetara, koja je stvorena između već montirane sekcije i ove koja se montirala, on je davao komande dizaličaru kako da dizalica približi sekciju. Odjednom je iz unutrašnjosti tanka, klizeći uz oplatu velikom brzinom, izletjela gafa pogodivši Ivana posred čela. Jedva je živ ostao i nakon dugotrajnog liječenja brzo je otišao u mirovinu.
      Pripremajući ovu temu razgovarao sam s puno kolega koji su se najprije prisjetili najveće nesreće koja je zadesila 3. maj. Onog katastrofalnog požara 1971. na brodu Ragna Gorthon. Ali i nekih nesreća prije i poslije njega. Tako i pogibije dvojice (Marko Agbaba i Ante Mudrinić) i teško stradalog trećeg radnika (Marijan Budinski), koji je kasnije i umro u bolnici. Sva trojica su bili zaposleni u riječkom Vulkanu a radili su na brodu Arctic Troll koji je bio vezan u opremnoj luci  Nesreća se dogodila baš na Dan žena, 8. ožujka 1971. oko 10.40 sati u pumpnoj stanici. Radnici su nastradali u požaru koji je nastao uslijed zapaljenja acetilena.
      S velikim žaljenjem su se kolege prisjećali Roka Jambrešića, brodotesara porinuća. Za njega su govorili da je bio dobar radnik koji je i najteže situacije izvrtao na šalu. Poginuo je, kažu, oko 1970. na nekadašnjem 4. navozu, koji se tek počeo nazivati 3. stvaranjem platforme Krško. Prilikom uvlačenja saonika pomoću vitla na zacrtanu poziciju negdje je zapelo te je zbog prevelikog naprezanja pukla sajla koja se, poput ljute zmije, uvijala i izvijala tražeći žrtvu koju će stisnuti u smrtni zagtljaj. I pronašla ju je u osobi nesretnog Roka.
     Još jedna nesreća, srećom samo s jednom lakše ozlijeđenom osobom, dogodila se, pričali mi očevici, oko 1970. na 2. navozu. Urušila se skela uz pramac broda na kojoj je srećom bio samo brodomonter Klaudio Vozila koji se je, kad se skela počela urušavati, uhvatio za rub oplate i ostao visiti na njoj dok ga kolege nisu povukli na brod. Tako si je spasio život jer  bi padom s dvadesetak metara visine najvjerojatnije kobno završio. A ovaj jedini povrijeđeni radnik je nastradao kad je, uvidjevši da se skela ruši, u pokušaju spašavanja glave, pao s navoza na stazu dizalice, srećom samo lakše se ozlijedivšu.
     Evo, to su samo neke nesreće koje su ostale zapamćene od mene i mojih trećemajskih kolega. Bilo ih je puno, puno više, ali čovjek upamti ono što  mu je ostalo najdojmljivije, ono što ga je najviše potreslo bez obzira je li sam sudjelovao u toj nesreći ili mu je netko od kolega ispričao o njoj.
-------------------------------------------------------------------------------

Fotografija urušene skele na 2. navozu, o čemu je detaljnije opisano u gornjoj priči, u posjedu je kolege Paula Stančića.
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline sandro

  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2014
  • Postova: 1.016
Šta je gafa?

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Hvala na pitanju!  :thankyou
Paralelno s pričama nastaje i Rječnik 3. maja čija je baza onaj s LPR-a. Svaka riječ bit će popraćena s fotkom. Fond je relativno malen cca 100 riječi.

gafa - jednostavna pomoćna naprava u montaži, vrlo često u vlastitoj izvedbi. Napravljena je od  komada profila ili debljeg lima.

Gafa je ovo gore, a kunj je ustvari - klin.


Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Ragna Gorthon

      Bio je petak 17. rujan 1971. godine i tek je otpočela nova školska godina. Mi, tadašnji učenici Tehničke škole u Rijeci, smo se okupljali na igralištu ispred škole, malo prije početka nastave u 8.00 sati. Netko je spazio neki dim u smjeru zapada, ali mi smo se, ne očekujući ništa strašno, uputili na nastavu. U 9.30 sati, za vrijeme velikog odmora, izašli smo na igralište i vidjeli da taj dim nije nestao, dapače pojačao se. Tada smo shvatili da je riječ o nečemu značajnijem, nekom većem požaru. Postali smo zabrinuti, pogotovo oni koji su imali neke veze s 3. majem, jer se već Rijekom proširio glas o teškoj nesreći u brodogradilištu.
     Kasnije, kad sam već radio u 3. maju, pričao sam s nekima koji su u momentu požara radili na brodu. Sjećanja su još bila svježa, a žal za izgubljenim kolegama ogromna. Međutim, tada a i sada mi nije jasno zašto se nikad nijednom riječi, tekstom u Informacijama, spomen pločom ili nečim sličnim nije prisjetilo poginulih u najstrašnijem događaju u povijesti 3. maja. Je li se željelo, svjesno ili nesvjesno, postići kolektivni zaborav u smislu što se ne spominje to se nije ni dogodilo. Smatram da bi bilo ljudski, makar i s ovako velikim vremenskim odmakom, na neki način sjetiti se svih smrtno stradalih brodograditelja. Recimo jednom spomen pločom u krugu brodogradilišta.
     A što se ustvari dogodilo? Prema mojim spoznajama zasnovanim na pričama svjedoka i nekih viđenih dokumenata te novinskih članaka, gradnja 531 je bila na vezu uz sjevernu obalu opremne luke, pramcem okrenuta prema starom DMP-u. Pripremana je za probnu vožnju, koja je trebala biti obavljena sutradan, u subotu. Uobičajena situacija koja se događa u brodogradilištu 4-5 puta godišnje. To je period kad su radovi na brodu najjačeg intenziteta, kad je na brodu po 300-400 radnika pa je vrlo teško uskladiti sve radove. Svi završavaju predviđene poslove u zadnji čas. U takvoj situaciji očekivana je opća gungula na brodu. I taj metež, kao u košnici, godi oku jer se pričinja da su ti ljudi dio velikog poslovnog podviga koji nazivamo brod. I sve je dobro, ako dobro završi, što je najčešće slučaj. Ali kad nešto pođe po zlu...
     Ovaj put je sve pošlo po zlu kad se na vatru slijevalo gorivo. Čovjeku ovo zvuči nevjerojatno ali upravo to se dogodilo. Naime, spletom nesretnih okolnosti nafta, koja je dan prije ukrcana u tankove, je iz cijevi nekontrolirano i slobodno šikljala udarajući pri tome u sve što joj se našlo na putu, umjesto da je završila u pumpi goriva. Pri tome se djelomično pretvarala u sitne čestice zvane aerosol te je, naišavši na užarene čestice metala, buknula. Kako se uopće moglo dogoditi nešto tako nevjerojatno?
      Nekoliko dana prije cjevari su demontirali dio cjevovoda koji vodi iz tanka goriva do pumpe goriva s namjerom da prilagode dio cjevovoda jer je smetao kad se postavljao temelj rezervnih dijelova motora. Nakon obrade u radioni taj dio je trebao biti opet vraćen na mjesto. Međutim, to nisu napravili, a vjerojatno niti ikoga obavijestili o tome, prije nego je odgovorna osoba otvorila ventil i nafta, koje je bilo oko 140 tona, je potekla slobodno. Izbio je požar u kojem su poginuli radnici 3. maja: Bruno Benussi, Đuro Radić, Ivan Flego, Mate Mirić, Marijan Turković, Ivan Orlić, Mirko Blanuša i Vlado Brajković. Živote su izgubili i Stojan Sarajlić, Predrag Lekić, Pejo Jakovljević, Đuro Pačandi, Stjepan Fadljević, Georgije Atanasov i Slavko Božunović koji su bili zaposlenici kooperantskih firmi Turnić, Tekol i Vulkan. Još je nastradalo desetak radnika, s manjim posljedicama, koji su nakon medicinske obrade u Bolnici braće dr. Sobol u Rijeci pušteni na kućnu njegu.
      Kako je moj dugogodišnji kolega Tomo, u to vrijeme mladi poslovođa brodomontera, preživio taj događaj pričao mi je nekoliko puta i ponovno sad, kad sam želio pisati o nesreći? Radnici, kojima je on bio nadređen, su dovršavali neke sitnije poslove na brodu poput rezanja uški te postavljanja kosih koljena u korugacijama na pregradama jer su na njima upravo bili zatvoreni privremeni otvori. Već je bio zatvoren i otvor između strojarnice i skladišta broj 8, koje je bilo prvo do strojarnice. Tad je došao do njega poslovođa skelara Ivan Židek i zamolio ga da ponovo otvore taj otvor kako bi skelari mogli tavalone, koji su bili još u strojarnici, izvući dizalicom iz skladišta 8. Srećom, udovoljili su mu. Ubrzo su Smail Hidić i njegov pomoćnik Slobodan Gošić ponovo otvorili taj prolaz što se pokazalo, kad je buknuo požar, kao potez koji je spasio mnoge živote.
      Tomo se nakon podijeljenih zadataka uspinjao stepenicama u strojarnici prema izlazu na glavnoj palubi kad ga je poslovođa mehaničara Drago ....... panično upozorio guranjem i povikom:
- Bježi, bježi! Gori!
Potrčao je prema izlazu koji je bio blizu, dim se već pojavio, a uskoro je nestalo i svjetla. Došavši na palubu otrčao je do skladišta 7 gdje je bio zaposlen Hidić te ga povikom upozorio da izađe jer je brod u plamenu. Isto je učinio i s Vladom Jandrlićem, koji je bio u skladištu 3.
      Sišao je niz skalon, koji je bio postavljen uz čelo nadgrađa. Tu je već bio Alceo Frank, tada tehnički direktor brodogradilišta. Zatražio je da se otvori otvor na vanjskoj oplati strojarnice kako bi eventualni preživjeli mogli izaći kroz njega. Tomo je s autogenim rezačem Slavkom Opačićem uskočio na ponton gdje je već bio Ivan Plevnik poslovođa skelara, jer su skelari upravo skinuli nekoliko katova skele kako bi se mogli s pontonom podvući do strojarnice. Odrezali su lim, dok je topla voda padala po njima jer su remorkeri svojim šmrkovima hladili oplatu. Stvoren je otvor iz koga je nakratko prokuljao crni, neprozirni dim da bi ubrzo, uslijed stvaranja efekta dimnjaka, dim promijenio smjer te počeo izlaziti kroz razne gornje otvore. Nažalost, iz izrezanog otvora, nitko nije izašao.
      Nakon provedenih istražnih radnji podignuta je optužnica protiv trojice odgovornih. Oni su okrivljeni da su propustima u radu i nedovoljnim mjerama opreza pridonijeli izazivanju nesreće. Ova nesreća je, ma kako to strašno zvučalo, doprinijela i nečemu pozitivnom u 3. maju. Svim zaposlenima je nesreća bila veliko upozorenje da se moraju pojačati mjere zaštite na radu te povećati oprez prilikom rada. Otada, srećom ili zahvaljujući baš tim mjerama, nikad se u 3. maju nije dogodila nesreća s ovako kobnim posljedicama. Ostaci broda su kasnije odvučeni u jedno brodogradilište u Švedskoj gdje su mu promijenili kompletnu krmu i strojarnicu s motorom. Brod Ragna Gorthon je bio u eksploataciji sve do 1998. godine, kad je završio u rezalištu.


____________________________________________________________

http://kommandobryggan.se/gorthon/ragna72.htm
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Krađe
 
Da, da! Kralo se u 3. maju, itekako. Nešto u ovom, a nešto u onom obliku, ali krađa je uvijek krađa. Zašto tako kategorički to tvrdim? Pa zato jer sam na svoje oči vidio sitnije krađe i to mnogo puta. Pa čak sam i ja ukrao dvije kemijske i pola pakovanja papira za pisaći stroj. I, sad duboko razmišljam, čini mi se ništa više. Što se tiče predmeta. Ukrao sam, odnosno primio novce koje nisam zaradio, dva puta kad sam pisao prekovremene sate a otišao sam doma, kao i moji kolege, malo nakon završetka redovnog radnog vremena. I to bi bilo to, što se mene tiče.
Što su ljudi najviše uzimali iz 3. maja? Pa ono što im je trebalo, a pogotovo ono što je bilo teško pronaći na onodobnom, slabo opskrbljenom, tržištu. Mnogi trećemajci su u to doba gradili kuće, što bi se reklo, ljudi se kućili. Pa trebaju ovo i ono a novaca nikad dovoljno. A u 3. maju je bilo puno toga. Od ventila za vodu, cijevi, boje, elektroda, vijaka... Stoga je bila javna tajna da se prešutno toleriralo sitno potkradanje. Na to se gledalo više kao, recimo to ovodobnim rječnikom, na socijalnu samoposlugu. Ljudi nisu to previše niti skrivali od kolega. Jedino je na porti trebalo proći pokraj stražara koji bi, ne sumnjam, benevolentno gledali na to. Ta i oni su samo ljudi, krvavi pod kožom.
Tako je moj dragi prijatelj, koji je gradio kuću na Pulcu, nabavio nekoliko koljena, ventila, holendera i sl. te se nakon završetka radnog vremena uputio prema Glavnom izlazu. Na nekoliko metara od stražara puknuo je konopčić kojim je sve to zavezao oko pojasa te mu se kroz nogavicu sasulo na tlo. Čovjek, koji je hodao iza njega, je dobrohotno primijetio:
- Majstore, nešto Vam je ispalo!
A moj dragi prijatelj je sav taj, jedva prikupljen, materijal jednostavno prekoračio, kao da se to njega uopće ne tiče. A i stražar nije, recimo, ništa primijetio.
Pričao mi jednom jedan kako je uspio iznijeti propelernu osovinu za svoju barku. Pričao  mi kako su pedesetih godina bile česte demonstracije ili mitinzi protiv ovoga ili onoga. Pa bi se organizirale povorke koje bi iz 3. maja, noseći transparente i uzvikujući aktualne parole, krenule cestom kroz Torpedo pa prema centru grada. I taj put, kad je uspio prošvercati osovinu, pripremane su demonstracije a pripremani su i transparenti. On je svoj pričvrstio na spomenutu osovinu i tako je, vičući, tko se više sjeća protiv koga ili čega, iznio izvan brodogradilišta.
Evo, na ova dva primjera koji imaju i humornu konotaciju, vidi se i odnos nas radnika prema takvim nazovimo ih, sitnim krađama.
Već sasvim drugu konotaciju ima ovaj primjer kad sam, spletom okolnosti, nakratko bio šef odličnim majstorima koji su održavali alat našeg pogona. Među njima je bio i jedan tokar. Pročulo se da izrađuje mesingane mlince za kavu, one izdužene, turske. Ali za novac, što je bio neoprostivi grijeh. Jer sve stvari koje su se izrađivale među radnicima 3. maja naplaćivale su se u naturi odnosno u tekućini. Mjera je bila boca konjaka. Praktički sve je koštalo bocu konjaka. Jasno da to nije bio Courvoisier već najobičniji Domaći brandy. Mirogojček su ga neki nazivali. I tako ta informacija, da majstor radi mlinčeke za novac, stigla i do naše Službe samozaštite. Nazove mene moj imenjak Mladenić, šef te službe, nađemo se na čelu 1. navoza i potraga za mlincima je krenula. Uđemo u radionu, pitamo majstora gdje su mlinci, ali on, jasno, pojma nema o čemu mi pričamo. Jedva smo pronašli par komada! Pa će njemu Miljenko:
- Vi ste dobar majstor, kad možete ovako lijepe stvari raditi.
A majstor, uvrijeđeno poskoči pa će:
- Da dobar!? Najbolji!
Po 3. maju se pričalo, znači pričalo, da se krade i na druge načine. I to naveliko. Tako da neki kamion, s određenim materijalom, nije ni došao u brodogradilište već je skrenuo na nečije gradilište, da se na skladištu broj 8, koje je bilo namijenjeno za uskladištenje viškova materijala, uveliko manipulira s još kurentnom robom, da je ovaj u nabavi dobio televizor i to u boji, kad su isti koštali pravo malo bogatstvo, jer je kupio robu od onog privatnika... Ma svašta se pričalo i ne treba svemu vjerovati. Ali kako kaže pametan narod, gdje ima dima ima i vatre.
Uvjeren sam da će najbolje situaciju, vezanu za ovu temu, predočiti stvarna ili izmišljena priča koja kaže da je Milovan Tuhtan, u to doba direktor 3. maja, po cijelom gradu tražio neki sitniji dio, koji je trebalo promijeniti, za vodokotlić. Ni u nekoliko trgovina nije ga pronašao. Zadnja, u koju je ušao, bila je s istim rezultatom. Potpuno obeshrabren zavapio je:
- Pa kade ja to moren nać?
- Va 3. maje. - odgovori prodavač.
- A kako ću ja to znest vanka? - začuđeno će Tuhtan.
- Pa ako nekega poznate va 3. maje... - šeretski odgovori prodavač.

----------------------------------------------------

 Valuta koja je otvarala mnoga vrata trapulama u 3. maju. Ova mala bočica tzv. unučić su koristili pretežno najobičniji kroneri. Svaki posao, obavljen između radnika 3. maja, naplaćivao se u boci ovog pića. Domaći brandy od Badela. :p015
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.605
Krađe
 
Da, da! Kralo se u 3. maju, itekako. Nešto u ovom, a nešto u onom obliku, ali krađa je uvijek krađa. Zašto tako kategorički to tvrdim? Pa zato jer sam na svoje oči vidio sitnije krađe i to mnogo puta.

Eh kako su bili sretni oni ken je otac mogal nabavit balinjeri ... a danas




JEDANPUTA PRED ČUDA LET
KADA SE DOMA Z DELA HODILO
VAVEK SE VRAGA NEKEGA
PREKO PORTI VA BORŠAH NOSILO

VIDE I ČAVLI NA ŠKARTOCI
LAMARINA I ELEKTRODI VOZIĆI
BENZINA, PETROJA BOCI
BALINJERI I DASKI ZA KARIĆI

PA LEPE FRIŠKE KOKOŠI
ZAVIJENE VA NOVINE STARE
PRAH ZA ROBU I KONAC ZA ŠIT
SAPUN ZA RUKI, ROZA KARTU ZA RIT

BILA JE TO VELA SREĆA PRNEST NEŠ Z PODUZUĆA
NI BILO VAŽNO ŠI TI RABI SAMO DA SE NIŠ NE PLATI

KAD SMO BILI PROTERI
SMIRUN SE KRALO AL’ NA MALO
I VAVEKI BI TU ZA NAMI NEKEMU NEŠ OSTALO
ZEL SI SELOTEJP IL PENKALU IL NEKU ŠKATULETU
MA VERO RETKO NEŠ VELIKO
ČA NE STANE POD JAKETU

ONPUTA SU RUKOVODEĆI KADRI
POSTALI ŠEGAVI NAJVEĆI LADRI
PA SU SE PRODALE FABRIKE
NEKEMU DESET NEKEMU DVE

A PROLETERI SU ŠLI NA RATIŠTE
I VA BORŠAH GLAVE NOSLI
PROPALE SU NJIN FABRIKE
I ONE DIONICE KE SU DOBILI

A OD TATI ČA SU KRALI
SADA SU SAMO RETKEH ĆAPALI
I ONI SE NISU FRMALI
DOK NAS NISU DO SLEDA STARACALI

SAD SU KRCATI PRŽUNI, VA MODE BRAČOLETI NA VERUGI
A PRAZNI SU NAN RAČUNI I VRNJUJEMO TUJI DUGI

KAD SMO BILI PROTERI
SMIRUN SE KRALO AL’ NA MALO
I VAVEKI BI TU ZA NAMI NEKEMU NEŠ OSTALO
ZEL SI SELOTEJP IL PENKALU IL NEKU MAKINETU
MA VERO RETKO NEŠ VELIKO
ČA NE STANE POD JAKETU

A ČUJTE, SAKI BI STORIL DVA, TRI KOSERIĆA, VRŠE ZA RIBI, GAJBU ZA TIĆA,
A I MANIG RABI SAKA LOPATA TR’ DREVO NI OD ZLATA
AKO JE NEKI OTEL POĆ NA MESEC MOGLI SMO MU NABAVIT I KUSI ZA RAKETU
MA NISI MOGAL UKRAST CELU FIRMU
AŠ NE STANE POD JAKETU
« Zadnja izmjena: 02.02.2018., 11:40:44 od elvis »