Korzo

[Kont]

Tko može poznavati drugoga ako ne pozna sebe; tko može upoznati svijet ako ne poznaje svoj grad?

Upoznavanje grada treba započeti kao i kod nas ljudi, od njegova lica, a lice Rijeke je naša šetnica, promenada slučajnih namjernika i usputnih prolaznika ali neizostavno polazište i cilj svakog odlaska u grad.

                                                                              Korzo

Koliko smo puta prošli Korzom zastajkujući pred blještavim izlozima i tek povremeno podigli pogled na stare zgrade koje nas poput kazališne kulise okružuju a da se nismo zapitali tko i kada ih je izgradio?

Odgovor na to pitanje je vrlo čudan i glasi: "Nažalost, te su kuće s vremenom devastirane pregradnjama i adaptacijama, čak i do te mjere da se na pojedinima teško mogu prepoznati izvorna arhitektonska obilježja. Uz to, nijedna od njih dosad nije detaljnije istražena ni valorizirana.
Radmila Matejčić iznosi tek nekoliko elementarnih podataka, međutim, za većinu kuća, ostali su nepoznati naručitelji, graditelji, a isto tako nisu istraženi povijesni izvori, niti izrađeni arhitektonski nacrti koji bi omogućili njihovu valorizaciju i zaštitu."

Sve ove godine življenja u Rijeci bio sam siguran da za sve zgrade u centru Rijeke, a pogotovo na Korzu postoje podaci do najsitnijih detalja. Međutim, vjerovatno zbog burne prošlosti našeg grada, ali i zbog našeg odnosa prema povijesnoj baštini to izgleda nije tako.
Stoga ću okviru svojih skromnih mogućnosti i još skromnijih izvora podataka pokušati tijekom vremena pronaći odgovore na pitanja koja me zanimaju, čisto da ne budem obični prolaznik kroz arhitektonsku scenografiju našeg Korza. I zato se moram vratiti na početak, u vrijeme kad Korza - nije bilo.


 

[Kont]

1600.

[Kont]

1670.

[Kont]

1728.

[Kont]

Oko 1750. godine na riječkom je području zabilježeno nekoliko potresa koji su nanijeli znatne štete gradu i okolici. Velik broj kuća, crkava i javnih građevina bio je oštećen, a dio je i srušen. Uz sve manje slobodnog prostora za izgradnju i potrebu stambenog zbrinjavanja novopridošlog stanovništva, to je bio dodatni poticaj za planiranje riječkoga Novog grada temeljem odluke carice Marije Terezije 1753. godine.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida. Budući da je sjeverno od stare gradske jezgre konfiguracija tla izrazito brdovita, širenje je planirano s južne strane i to djelomičnim nasipavanjem morske obale. Tako je 1756. donesena odluka da se pred južnim ulazom u grad (gdje je Gradski sat), sve do morske obale, osigura novi prostor za izgradnju. Godinu dana kasnije, u gradskim se zidinama, uz postojeća južna, sjeverna i istočna, otvaraju još i zapadna vrata. No, srednjovjekovni je obrambeni sustav zidina uskoro postao nepotrebna prepreka između starog i novog dijela grada, pa se temeljem odluke cara Josipa II. iz 1780. prišlo njegovu rušenju.
 
Nakon 1773. godine aktivnosti oko definiranja novih gradskih prostora preuzima inženjer Anton Gnamb koji u Rijeku dolazi iz Trsta i postaje glavni inženjer Riječkog gubernija, ujedno i vodeći arhitekt i urbanist Rijeke toga vremena. Gnamb izrađuje planove za širenje grada južno i istočno od stare gradske jezgre. Iako su se između stare jezgre i mora još od sredine stoljeća sporadično gradile kuće, planovi predviđaju organiziranu izgradnju pravokutnih stambenih blokova omeđenih širokim ulicama i trgovima. Temeljem Gnambova plana poduzet je velik zahvat zatrpavanja rova uz južni potez gradskih zidina (Prema Gnambovom planu, zatrpan je kanal pučkog naziva Barbakan za što je utrošeno ukupno 5828 forinti. Jedan dio troška je pokriven iz blagajne magistrata, a drugi dio su isplatili sami vlasnici kuća koje su se nalazile uz kanal razmjerno njihovoj veličini zemljišta koje zauzimaju pojedine kuće) na mjestu kojeg je trasirana nova široka ulica, nazvana Korzo. Ta je ulica s vremenom postala ne samo središnja gradska arterija i glavna komunikacija od istoka prema zapadu nego i trgovačko središte te mjesto reprezentativne izgradnje.

Izgradnja kuća na sjevernoj strani Korza odvijala se u rasponu od nekoliko desetljeća na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.
Prve su kuće sagrađene osamdesetih godina 18. stoljeća, a većina poslije 1800. godine, odnosno u prvim desetljećima 19. stoljeća. U više je slučajeva riječ o nadogradnji starijih kuća koje su bile prislonjene uz unutrašnju stranu gradskih zidina, a sada se one povećavaju i dobivaju nova reprezentativna pročelja okrenuta prema Korzu. U nekim slučajevima, naravno, razmatrano u okviru onodobnih riječkih mogućnosti i prilika, uvjetno se može govoriti i o palačama jer se one svojim uređenjem, a ponajprije oblikovanjem pročelja, izdvajaju od ostale stambene arhitekture.
 
Prve građevine na Korzu grade se uz sam Gradski sat. Najprije je oko 1783. godine s istočne strane sata podignuta palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza, a nekoliko godina kasnije i kuća Giuseppea Troyera sa zapadne strane. Formiranje niza nastavilo se prema istoku od 1789. do 1791. izgradnjom palače Vuković, a početkom 19. stoljeća palače Bolf. Uslijedila je, u prvim desetljećima 19. stoljeća, izgradnja kuća zapadno od Gradskog sata, na potezu od Troyerove do Guvernerove palače na Andrejšćici.

[Kont]

                                                                Palača Wohinz

Palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza smještena je uz istočnu stranu Gradskog tornja i sagrađena je 1783. godine.

[Kont]

Na Gnambovu planu grada iz 1785. godine vidi se kao jedina građevina na sjevernoj strani novoformiranog Korza (istočno je kuća Henry izgrađena ranije, godine 1775. te je ostala izvan regulacijske linije).

[Kont]

Tom izgradnjom su bile obuhvaćene i strukture prijašnje kuće koja je bila smještena unutar zidina i okrenuta prema Starom gradu.
Tu stariju kuću je 1694. godine podigao Rocco Vitnich, a od njezina pročelja je ostao tek kameni portal u prizemlju s maskeronom.

[Kont]

Kobler navodi da je prvotna kuća proširena 1782. te da 1785. pripada Wohinzu (bilj. 1), 41, 47. No, arhivski izvori govore da kuća 1782. još pripada Vitniću, a 1783. se navodi da ju je kupio Wohinz s namjerom da je obnovi, iz čega se može zaključiti da je gradnja uslijedila najranije te 1783. godine.

HR-DARI-22, knj. 141, god. 1782., zapisnik od 11.06.1782.
„Na početku je pročitan izvještaj gospode Felicea Vernede (Felix Verneda) i građevinskog nadzornika Antona Gnamba, koji su po javnoj odluci tekućeg mjeseca bili poslani da istraže prijeti li urušavanjem, kako se pričalo, toranj izgrađen na glavnim vratima ovoga grada te kakvi se popravci u tom slučaju trebaju izvršiti. Iz tog se izvještaja zaključuje da se spomenuti toranj ne nalazi u takvom stanju da bi ga u trenutačnim okolnostima bilo uputno srušiti, te da će izgradnjom kuća Trojera i Vitnića ( domorum Troijerianae et Vitnichianae ) uz njegov bok zadobiti nov i značajan potporanj. Zaključeno je da, sukladno mišljenju prethodno spomenutog gospodina građevinskog nadzornika koji je pozvan pred ovo vijeće, često spominjani toranj treba na prvom njegovu katu učvrstiti lancima i željeznim šipkama.“

Kuća je u 19. stoljeću prešla u vlasništvo obitelji Dešković (Descovich).

Na slici iz 1880. godine vidi se Farmacia di G. Catti Fornitore di Corte s K.u.k. dvostrukim orlom iznad naziva.

[Kont]

Kratka povijest te ljekarne: Jednu od ljekarni Summacampagninih – onu na Koblerovu trgu – otkupit će 1836. Luigi Affrich i preseliti je na Korzo, do gradskog tornja, gdje će je od njega preuzeti Giorgio/Gjuro Catti Stariji (umro 1897.), otac poznatijeg rinolaringologa dr. Đure ili Jurja (Giorgio) Cattija (Rijeka, 23. V. 1849 - Begunje, 10. IX. 1923.). Od Cattija, čije će ime na ljekarni biti do kraja Drugoga svjetskoga rata i koji će ostati poznat i kao donator lijekova gradskoj gimnaziji, ljekarnu će preuzeti njegov unuk po kćeri, Augusto Rosenkart.

Na ovoj nemam pojma odakle mi slici se vidi preuređenje izloga i naziva ljekarne kada je ljekarnu naslijedio Rosenkart, vjerovatno za vrijeme D'Annunzia.

[Kont]

Te je preimenovana u Premiata farmacia G. Catti successore... s ova dva interesantna reljefa Sv.Vida i Modesta, 

[Kont]

a koji su zadnji put viđeni na ovoj slici iz 1952. godine.

[Kont]

Danas je palača orijentirana prema Korzu, a važna je, osim u urbanističkom, također i u arhitektonskom smislu. Karakterizira je reprezentativno dvokatno pročelje s niskim mezaninom između prizemlja i prvog kata.

[Kont]

Prvi je kat piano nobile s kamenim prozorima koji imaju naizmjenično segmentne i trokutaste nadstrešnice na konzolama, a središnja je os naglašena ulaznim portalom sa stupovima i balkonom. Iznad posljednje etaže uzdiže se istaknuti belveder s tri prozora i trokutastim zabatom.

[Kont]

Unatoč tomu što građevinska povijest palače nije istražena te što su izvedene brojne pregradnje, prema današnjoj se situaciji može nazrijeti da okosnicu prostorne organizacije čini stubište s podestima na svakoj etaži, s kojih se ulazi u prostorije. Stubište je naknadno izmijenjeno, ali je pritom zadržan njegov osnovni koncept s podestima koji ujedno služe i kao predsoblja svakog kata. Iznimka je prizemlje gdje do samog stubišta vodi ulazni hodnik smješten u središnjoj osi zgrade.