Korzo

[Kont]

A kasnije je nažalost prevladala funkcionalna socijalistička arhitektura.

[Kont]

Navikli smo se na izgled, ali ipak...

[Kont]

I tako je Valentino Bolf ostao bez svoje kuće, a i u literaturi se ne spominje baš previše. Bolfa nalazim u popisu dioničara propale Riječke domoljubne udruge (Societa Patriotica di Fiume) 1834. godine, a vjerovatno drugog Bolfa u jednoj zanimljivoj pričici:

Nakon nasipavanja i uređenja zemljišta te izgradnje novog Komunalnog kazališta, gradonačelnik Ciotta je imao viziju elitne četvrti sa širokim ulicama, ali Mađari su htjeli izvući što veći profit iz svoje luke pa su 1887. odlučili izgraditi dva kolosjeka uz samo novo kazalište radi lakše i brže manipulacije drvom između Delte i luke. Riječani su žučljivo protestirali protiv takvog besmislenog prometnog rješenja, ali uzalud.
I onda su se odlučili osvetit Mađarima. Grad je iz Budimpešte dobio četiri pozivnice za prisustvovanje otkrivanju spomenika Franji Deaku, pa je na sjednici gradskog vijeća 27. rujna 1887. odabrano deset imena od kojih je trebalo izvući četiri koji će prisustvovati tom svečanom činu (Dešković, Adamić, Bolf, Mohović, Poščić, Cante, Milčenić, Kučić, Peretti i Gregorić). Međutim, odmah su odustali Bolf, Mohović, Milčenić i Gregorić, potom je delegacija svedena na dva imena, da bi sve završilo isprikom Ljudevita Adamića u pismu od 28. rujna 1887. u kojem navodi da zbog vrućice ne može doći u Budimpeštu.

I tako su Riječani tiho protestirali...kao i mi danas  

[milić]

 
Ča bi rekli - tihi demonštracijuni! Ili uz šank.
A ja mislio da je Bolf germansko prezime iz G. Kotara. Prijatelj Ljubo je rodom iz Lokava, mnogi iz ekipe ga znaju, često spominje da je djevojačko prezime bake bilo Bolf. Nadalje, jedan moj Trećemajac je Bolf. Željko Bolf  s Trsata.
I još samo ovo, da ne gnojim previše, ...u kontekstu tog vremena razumljivo ... Ovo mi se sviđa. To treba uvijek imati na umu. Baš to! Kobtekst vremena!
 

[kobler]

Palača Vuković  krajnja je istočna kuća na Korzu. Arhivski podaci govore da ju je od 1789. do 1791. sagradio trgovac Jovan Vuković (Giovanni Vukovich), podrijetlom iz Sarajeva, i to prema projektu Antona Gnamba. (Spominje se Gnambov projekt nove kuće koja će se graditi za J. Vukovića na Trgu Stare provijande. Kuća je nakon izgradnje Adamićevog kazališta prodana upravo Adamiću 1810. godine,

#Konte, moram te pitati nešto, barem meni važno: odakle crpiš podatak da je kuću dao sagradit Jovo Vuković i tko ti je kazao da je on iz Sarajeva? Ja znam za braću Vukoviće, trgovce koji i posluju pod firmom "Braća Vuković, Todor i Aleksa". Kao takve spominje ih knjiga "Beschreibung der Handlung und des Industriefleisses der K.K. Seestadte und Freihafen Triest und Fiume" (Leipzig, August Schumann und Triest Peter Orlandini, 1804, str. 96). I nadalje, koliko znam, dolaze iz Novog Sada. Je li moguće da je kućate braće Vuković srušena za gradnju "Stare NaMe" odnosno nekadašnjeg hotela Royal (casa Rauchel). Znadeš li išta o tome?

[Kont]

Iznimno ovog puta sam se oslonio samo na jedan izvor, a to je knjiga "Zbornik radova znanstvenog skupa Klasicizam u Hrvatskoj" , Petar Puhmajer/Krasanka Majer Jurišić "Stambena arhitektura Rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća". Ostali izvori su samo copy/paste tog rada.

[Kont]

Zbog ograničenja s obzirom na sačuvanost fonda, ali i arhivskih izvora o njima, teško je utvrditi tko su najraniji poznati vlasnici zgrada na riječkom Korzu, posebno onih koje se nalaze istočno i zapadno od Gradskog tornja jer su većinom nastale dogradnjom kuća koje su se nalazile uz bedeme s unutrašnje strane grada.
Te kuće nisu bile prislonjene izravno uz bedeme, već odvojene razmakom od nekoliko metara, dok je izvan bedema s južne strane bio vodeni jarak, zvan „Barbakan”.
Zahvat je značio zatrpavanje „Barbakana”, uklanjanje bedema, te produljenje kuća do linije bedema, koja je tako postala građevna linija za ulični niz Korza. Prvotne su kuće morale biti malih dimenzija jer su one ovim proširenjem zapravo dvostruko povećane, a po svemu sudeći većina ih je iznova izgrađena, tek uz neznatno zadržavanje starijih struktura.

Ipak, za većinu je utvrđeno vrijeme gradnje i naručitelji, a ponekad i najraniji poznati vlasnici, prema kojima se prvi put u stručnoj literaturi uspostavljaju i njihovi nazivi.

Na primjeru palače Wohinz iz 1783. godine koja je inkorporirala prijašnju, stariju kuću koju je 1694. godine podigao Rocco Vitnich, tako i za palaču Bolf nije pouzdano utvrđeno tko ju je sagradio. U Rossijevu katastru 1844. kao vlasnik navodi se Valentino Bolf, isti onaj koji je upravo te godine dao nadograditi treći kat, pa je prvotni upis o kući na tri kata s dvorištem prekrižen i upisano je casa riffabbricata contenente il fondo con cortile a settentrione 1ero, 2ndo, 3zo, 4to piano con soffito. Sa strane je napomena da je nekad bila u vlasništvu Korića (fu della massa Corich).
(HR-DARI, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 al No. 600, br. 488.)

Sačuvan je i projekt uređenja potkrovlja za naručitelja Francesca Manasteriottija koji je u to doba bio vlasnik kuće.
(HR-DARI-57, kut. 121, spis 98/1884, Piano per ridurre abitabile la soffita della casa no. 488, 1884.)

Treba napomenuti da ni na jednoj građevini nisu nikad provedena konzervatorska istraživanja pa se prostor i oblikovanje iščitavaju vizualnim opažanjem danas sačuvanih struktura u unutrašnjosti i vanjštini te uvidom u arhivsku i povijesnu fotografsku dokumentaciju koja prikazuje većinom stanje u 19. stoljeću, kada su još bile dobrim dijelom sačuvane.

[Kont]

                                                                             Palača Šporer            
                                                                               

[Kont]

Na palaču Bolf nadovezuje se sa zapadne strane palača Šporer (Korzo 4) još jedno zdanje sličnih prostornih osobina, a sudeći prema povijesnoj fotografiji Salamona Heringa iz 1865. godine, nekad i slične vanjštine, sa zabatom zaključenim pročeljem.

Palače Tomašić, Wohinz, Vuković, Šporer i dr. karakteristične su po tome što su im središnje prozorske osi zaključene uzdignutim belvederom s trokutastim zabatom.
Prva primjena belvedera, kada je riječ o reprezentativnoj arhitekturi, bila bi na palači Tomašić iz 1782. godine (današnja zgrada Croatia osiguranja na Korzu br.39), pa su koncept, kao i druge odlike mogli biti preuzeti od nje. Zbog dogradnje katova rijetko su ostali sačuvani.

[Kont]

Prostorni raspored i ovdje otkriva arhivska dokumentacija pa se tako ponovno vidi ulazni hodnik u središnjoj osi prizemlja, a na gornjim se etažama prostorije koncentriraju oko središnjeg predsoblja. Veliki salon na prvom katu zaprema tri prozorske osi, ali je izmaknut u odnosu na središnji rizalit glavnog pročelja. Još jedan bočni rizalit javit će se i na stražnjem (sjevernom) pročelju, koji je naknadno proširen opečnom građom prema istoku. Pojava tog rizalita, ili korištenje ranijih zidanih struktura, koje se čitaju iz nepravilnosti u tlocrtu, vjerojatno je razlog izmaka stubišta izvan uobičajene središnje osi.

[Kont]

Na istom je sjevernom pročelju do obnove u 20. stoljeću postojao i kameni portal s rustificiranim pilastrima, tipičan za prvu polovinu 18. stoljeća, što je još jedan argument u prilog korištenju ranijih struktura pri gradnji palače.

[Kont]

Kuću je najvjerojatnije sagradio veletrgovac Andrija Šporer. U Rossijevu katastru 1844. navodi se Giovanni Descovich kao trenutačni vlasnik kuće s tri kata i potkrovljem (casa a tre piani e soffito e fondi), uz napomenu da je nekad bila u vlasništvu Andrije Šporera.
(HR-DARI-341, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 al No. 600, br. 489.)

Osamdesetih godina 18. st. u Rijeku se doselio trgovac na veliko, Andrija Šporer (Andrea Sporer, 1754.-1827.), rodom iz Dobrave u Gornjoj Kranjskoj (Gorenjskoj), nedaleko Radovljice. U nekim se dokumentima kao mjesto njegova rođenja spominju Kranj (Cragno) Kropa i Mesnjak (nativo da Mesgniac in Cragno superiore).
Potječe iz obitelji Gregora i Agate Šporer.

Godine 1782. oženio se riječkom patricijkom Ludovikom rođ. Tomašić (Tomassich). Njezin otac Fran Juraj Tomašić (Francesco Giorgio Tomassich) bio je proglašen plemićem Svetog Rimskog Carstva i austrijskih nasljednih zemalja, te predstavnikom građana u riječkom patricijskom vijeću. Njena majka Terezija potjecala je iz obitelji Summacampagna.
Ludovikina sestra Marija bila je udata za veletrgovca Paola Scarpu. Druga sestra Terezija 1790. udala se za Mađara Franju Serafima de Meszlenyja iz Budima. Tom prigodom kao njihov vjenčani kum pojavljuje se tadašnji riječki guverner Pavao Szapary.
Ludovikina braća Fran i Josip bili su riječki veletrgovci i brodovlasnici a brat Saverio bijaše austrijski barun, maršal, te civilni i vojni upravitelj Dalmacije.

Dana 7. rujna 1788. Andrija Šporer osnovao je u Rijeci samostalnu trgovačku tvrtku za promet šećerom, kavom, željeznim predmetima, voskom, duhanom, te svom robom podrijetlom iz Ugarske. Tvrtka je pod njegovim imenom poslovala sve do 12. kolovoza 1807. godine. Te iste godine, zajedno sa svojim zetom Giovannijem Antoniom Burgstallerom, rodom iz Trsta, utemeljuje novu trgovačku tvrtku. U popisu riječkih trgovaca iz 1811. navodi se da Andrija Šporer trguje u društvu sa Ivanom Burgstallerom, radi pojačanja kapitala, kao suupravitelj poduzeća. Trguje uljem, brodovima i drugom robom koja ima prođu u Njemačkoj. Trguje sa unutrašnjošću. Godišnji promet iznosi oko 100 000 franaka. Posjeduje kapital od 75 000 franaka i stječe godišnji dobitak od oko 4 500 franaka. Imutak mu potječe iz trgovanja kroz 33 godine. Star je šezdeset godina i ima tri kćeri.

Prema Jozefinskom katastru grada Rijeke iz 1785/87. posjedovao je kuću označenu brojem šest, u blizini Gradskog tornja. U ostavinskim se spisima spominje još kuća u Contrada del Teatro, skladište unutar grada ispod kuće Blasinich, te vinograd u Dragi. Godine 1791. i 1823. nalazio se na popisu riječkih građana (serie dei cittadini), a 1793. godine među riječkim veletrgovcima.
 
U popisu riječkih jedrenjaka iz 1802. Šporer je bio suvlasnikom brigantina Stella del Mare od 215 tona, sa 10 članova posade i 8 topova, zajedno sa Saverijom Summacampagnom, Antonijom ud. Pirker iz Rijeke i Vickom Šoićem iz Bakra, pod zapovjedništvom kapetana Stjepana Akačića iz Bakra, te brigantina Stella Matutina, od 150 tona, 12 članova posade i 4 topa, zajedno sa istim suvlasnicima, pod zapovjedništvom kapetana Matije Zuvičića iz Bakra.

Iz braka s Ludovikom Tomašić imao je tri kćeri: Ivanu (Giovannu), Ludoviku i Mariju. Giovanna se udala za trgovca Giovannija Antonija Burgstallera, rodom Tršćanina, koji bijaše poslovni ortak njena oca. Taj “mercante triestino”, sin Giovannija Battiste Burgstallera, oženio se Giovannom 1809. godine. Njeni su potomci bili imućni posjednici i brodovlasnici. Marija se udala za riječkog patricija, gradskog suca-rektora i odvjetnika Francesca de Perettija. Iz toga je braka potekao poznati riječki političar Luigi de Peretti. Kći Ludovika Šporer nije se udavala. Andrija Šporer imao je još dvojicu nećaka, Mihu Justina i Andriju Spendoua, sinove dviju svojih sestara, koji su se također kao trgovci doselili iz rodne Dobrove i trajno nastanili u Rijeci.

1883.

[Kont]

 1903.

[Kont]

1914.

[Kont]

1954.