ŠEĆERANA

[Kont]

Palača izvana podsjeća na zgrade 18. i početka 19. stoljeća u Trstu i Rijeci, ali nadmašuje sve koje poznamo. Radi se o najkvalitetnijoj baroknoj palači na istočnojadranskoj obali. U Beču se govorilo da su za Kompanijine zgrade potrošene prevelike količine novca, te se govorilo da jedna zgrada više sliči na palaču nego na rafineriju.To se moglo odnositi samo na veliku i reprezentativnu upravnu palaču. Njeno je glavno pročelje ukrašeno vrlo raskošnim kamenim ukrasima na svim etažama, koje je morao zamisliti vješt arhitekt. Trokatno pročelje ima trinaest prozorskih osi, a površina mu je dodatno rasterizirana vodoravnim trakama i
vijencima duž etaža. Ističu se tri plitka rizalita, od kojih je središnji širi i zaključen velikim profiliranim zabatom. Prozori prvog i drugog kata imaju naizmjenično segmentne i trokutaste nadstrešnice.



Središnji naglasak pročelja je balkon (piano nobile) drugoga kata čija se hodna ploha zavija u konveksno-konkavne oblike. On nosi ogradu od kovanog željeza s vitičastim šipkama.



Ovo izrazito barokno rješenje možemo svakako datirati u sredinu 18. stoljeća.
Još jedan karakterističan element nalazimo na njenim dvama velikim bočno smještenim portalima u prizemlju. Njihovi zaglavni kamenovi oblikovani su kao ljudske glave, kakvi su tipične za tršćanske palače i kuće 18. i prve polovine 19. stoljeća. One su katkad poput maskerona, ali vrlo često imaju i portretna obilježja. Ove su glave zanimljive po tome što imaju "šećer u kosi", što je dočarano malim glavama šećera (kanpanul) upletenima u uvojke kose.





Iznad glavnog ulaza već godinama nešto nedostaje. Možda netko zna nešto više o tome što je bilo iznad ulaza i gdje se sad nalazi?



U uredu Kompanije u Rijeci bilo je zaposleno 12 ljudi, od toga pet stranaca.To se možda čini premalo ljudi za zgradu od preko stotinu prostorija, međutim, vjerojatno se mislilo na činovnike, koji su morali imati svoje pomagače i sluge. U dijelu prostorija nalazili su se magazini za skladištenje šećera.
Važan je podatak da su direktori stanovali u upravnoj zgradi. Neke prostorije zabilježene su nam u popisu imovine direktora Archibalda Kennedyja nakon njegove smrti 1758. godine, no danas ih ne možemo locirati. Kennedy je imao vlastiti stan u zgradi, a njegove se stvari spominju u sljedećim odajama: vanjska velika soba, blagovaona, mali kabinet, unutarnja mala soba, soba za pisanje, kuhinja, mala soba uz kuhinju, kuharičina soba i pokrajnja soba za poslugu.

Inventar imovine gospodina Archibalda Kenedya.

Dana 4. travnja 1758. godine na dostojni zahtjev gospode Wellensa, Mattera i Le Chevaliera, ravnatelja i upravitelja Urbana Arnolda upućen  predstavniku i zapovjedniku grada i morske luke Rijeke, gospodinu Johannu Felixu plemenitom von Gerlitzi za izradu inventara  imovine koja se nalazi u stanu u kojem je boravio gospodin Kenedy, a nakon ulaska u sobu čija su vrata gore spomenuta gospoda u nedostatku njihovih ključeva, prethodno dali otvoriti uz pomoć bravara, u prisutnosti istih je imovina popisana komad po komad, kako slijedi.

Popis njegovih stvari sadržava namještaj, posuđe, knjige, pisma i sitne uporabne predmete.
Od značajnijih primjeraka namještaja navode se: U unutarnjoj maloj sobi jedno veliko zrcalo od venecijanskog stakla s pozlaćenim okvirom, 4 slične zidne svjetiljke, 6 malih bakropisa s pozlaćenim okvirom i 9 engleskih stolaca s bijelo-plavom šarenom presvlakom, 1 madrac s kožnim jastukom, 18 komada izrađene zečje kože. U jednom zidu bio je ugrađen ormarić u kojem je bilo 3 para iznošenih vunenih čarapa, 1 noćna kapa, 2 vrećice za kosu od tafta, prazna kartonska futrola za šešire, 1 rastrgani kućni haljetak od cica, 1 par istrošenih prišivnih rukava od kamizola, 1 geometrijsko staklo. U vanjskoj velikoj sobi ormar od orahovine, s knjigama, krevet sa zeleno bojenim okvirom i šarenim baldahinom, kanape od crvene kože, 13 engleskih stolaca, 2 stolića, stalak za čitanje od orahovine, 4 velike zidne svjetiljke, mjedeni ukras za kamin s pet žarača i 2 vunena zelena zastora za prozore povezana žutim vrpcama. U malom kabinetu nalazili su se ormari za knjižnicu, a u sobi za pisanje jedan pisaći pult (Schreib- Stube) s mnoštvom pisama.
U blagovaoni nalazimo posuđe od smeđe fajanse, od bijelo-plava šarenog porculana, pocinčano i bakreno posuđe, nešto platna i rublja. U kuharičinoj su sobi dvije postelje koje se sastoje od slamarice, madraca, vunenog pokrivača, plahte i jastuka,  i zeleni prozorski zastori. U pokrajnjoj  sobi za poslugu 1 postelja od slamarice, 2 plahte i 1 jastuk.  U maloj je sobi uz kuhinju kuhinjski pribor, jedna postelja, boce likera Rossolija koji se proizvodio u šećerani, kao i odgovarajuće čaše za njih. U podrumu su se nalazila pića, od kojih su poneka bila pokvarena, dok su posude s masti i maslacom načete od štakora.

A zbog kulture pijenja, navest ću detaljan sadržaj podruma:
- 368 butelja punih crnog vina Draga, 109 butelja punih bijele i crne dubrovačke  malvazije, 52 butelja pokvarenog vina, 15 butelja ruma, 15 butelja Mustato di Levante, 93 butelje engleskog piva, 431 prazna crna butelja, posuda sa 6 vjedara vina Revosco, posuda sa 8 vjedara crvenog vina Draga, 1 posuda od 5,5 vjedara pokvarenog mađarskog vina, 1 posudica od 1 vjedra s ostatkom bijele malvazije, 1 posudica od 1 vjedra s ostatkom vina vermut...

6 vjedara Revosca i 8 vjedara crvenog vina Draga preneseno je u podrum gospodina ravnatelja Wellensa da se isto ne bi pokvarilo. Posude s masti i maslacem su pokvarene i napadnute od štakora i iznesene su iz podruma i bačene, nakon čega je podrum Kenedyja ponovno zatvoren i zapečaćen, 2. rujna 1758.


Rijeka, u kući Društva 23. siječnja 1759. na zapovijed presvijetlog gospodina Predstavnika "ad instanza" rečenog društva. Kenedyeve stvari su prenesene iz jedne sobe u drugu, s tim da su ostavljene namještene spavaće sobe, stolci, dva stolića i dva ormara, u nazočnosti mene niže potpisanog Dr. Anselmo de Ceri aktuar.

Ovaj izvanredno detaljan popis imovine direktora Šećerane ilustrira život u zgradi pedesetih godina 18. stoljeća, ali i daje važnu sliku o opremi njenih interijera prije velikog požara 1785. godine.

Ukoliko sam dobro shvatio, nakon 1875. godine pod predvorja je znatno snižen, a podrum zasut zemljom. Uskoro bi se trebalo pristupiti iskopavanju i istraživanju zasutog materijala i podrumskog prostora. Do tada, par slika podruma od Riječanke iz 2012. godine. (Mislim da su odonda pauci jaaaako narasli).

[Kont]

OSNIVANJE POVLAŠTENE TRŠĆANSKO-RIJEČKE KOMPANIJE

Osnivanje je vodio bečki Trgovački direktorij na čelu kojeg je bio grof Rudolf Chotek.
Povlastica je dodijeljena trgovačkoj kući Proli i Arnoldt iz Antwerpena, koju su vodili ugledni nizozemski poslovni ljudi Urbano Arnoldt i Charles Proli. Novonastala kompanija dobila je prvo naziv Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke. O poslovanju su trebali odlučivati njezini direktori te skupština dioničara koja se nalazila u Nizozemskoj. No za sve su značajnije poslovne i strateške poteze bili dužni savjetovati se s Trgovačkim direktorijem u Beču.
Povlastica, nazvana ‘Oktroj’, osiguravala je nekoliko bitnih stavaka koje su izravno pogodovale ubrzanu razvoju Kompanije. Naime, Kompanija je bila oslobođena plaćanja poreza na uvoz sirovog šećera, pa se uvoz mogao slobodno obavljati kroz luke Trst i Rijeku. Tako Kompanija nije uvozila šećernu trsku, već gotov sirovi šećer, kojeg je rafinirala te od njega stvarala vlastite proizvode (druge vrste šećera, liker Rosoli i slatkiše). Ako su drugi trgovci htjeli prodavati šećer, morali su ga nabavljati neposredno od Povlaštene Kompanije.

Povlasticom je bilo određeno da središte Kompanije bude u Trstu, što je u početku doista i bilo. Međutim, njeni su direktori smatrali da drugi veliki primorski grad, Rijeka, ima veće potencijale te da bi bilo pogodno u njemu smjestiti upravu i glavne pogone Kompanije. Kao razlog su naveli to da u Trstu nema povoljne lokacije za gradnju pogona, te da je sve skuplje nego u Rijeci, međutim, razlog je morala biti i konkurencija kakve u Rijeci gotovo da nije bilo.
Beč se u početku protivio da uprava bude u Rijeci, međutim, morao je popustiti na osobito inzistiranje direktora i dioničara.

DOBA DIREKTORA ARNOLDTA, KENNEDYJA I WELLENSA (1752. – 1759.)
Određeno je da Kompanija uvijek ima tri direktora, a oni svoje zamjenike (condirectori). Direktorima su postali Urbano Arnoldt, Jean Antoine Wellens i Archibald Kennedy. Tako je prvotni naziv Kompanije nešto kasnije promijenjen u Privilegirana trgovačka kompanija Arnoldt, Kennedy i Wellens. O poslovanju Kompanije sačuvana je obilna dokumentacija, koja danas predstavlja prvorazredan povijesni izvor i govori nam o njenu razvoju.

Izgradnja upravne zgrade i pogona
Direktori su krenuli iz Trsta u Rijeku krajem 1750. godine kako bi pronašli odgovarajuće mjesto za gradnju tvornice voska, odnosno za proizvodnju svijeća. S tom su djelatnošću direktori odlučili začeti veliku manufakturnu proizvodnju svoje kompanije. S njima je pošao inženjer Francesco Saverio de Bonomo iz Tršćanskog namjesništva. Namjesništvo je imalo svoju građevinsku upravu koja je bila nadležna i za područje Rijeke i Hrvatskog primorja. Bonomo je od 1750. obavljao funkciju vojnog inženjera s titulom ‘Cesareo Reggio Capitano Ingegnere’, a nekoliko je godina kasnije dobio u nadleštvo čitavo južno Primorje, gdje se nalazi i Rijeka.
Posao inženjera odgovarao je određenom činu u vojsci, pri čemu su građevinske radove obavljali pripadnici vojske. Tršćanski su inženjeri bili upućeni u sva nova tehnička dostignuća i primjenjivali ih u svojim projektima.
U početku se direktorima činilo pogodnim podignuti pogon uz obalu Rječine, za što je trebao biti angažiran inženjer Bonomo, no od toga se lokaliteta s vremenom odustalo. U najam je uzeto jedno zemljište s radionicom u vlasništvu Orijentalne kompanije, koje se nalazilo dosta zapadno od lazareta, na Ponsalu, gdje je počela raditi tvornica voska. Međutim, kao idealna se lokacija za glavni pogon pokazalo područje Brajde, uz lazaret, koje je još tada bilo gotovo neizgrađeno.
Prvi su temelji pogona položeni početkom 1752. godine. Osim nove tvornice voska, podiže se upravna zgrada Kompanije i kuća za stanovanje radnika. Učinjene su i pripreme za početak gradnje velike zgrade rafinerije šećera. Sve je trebalo biti gotovo do svibnja iste godine, što znači da se gradilo vrlo brzo. Tijekom gradnje vodilo se računa o zaštiti od požara. Već sredinom iste godine pogoni su bili u funkciji.Kako se uprava Kompanije preselila u Rijeku krajem 1752. godine, za pretpostaviti je da je tada bila dovršena upravna zgrada. Tri velike Kompanijine zgrade na Brajdi ucrtane su na planu iz 1755. godine, što znači da su već tada bile dovršene. Upravna zgrada, označena slovom B, okrenuta je prema moru, a bočno su joj shematski naznačeni veliki kolni ulazi koji i danas postoje. Desno od nje je rafinerija šećera (A), a lijevo kuća za radnike (C).



Istu nam prostornu situaciju pokazuju i drugi planovi iz tog vremena.
Upravna se zgrada vidi kao velik objekt pravokutnog tlocrta. Na jednom je planu označena kao kvadrat u kojem je natpis na lošem njemačkom ‘Wohnug vor die Zucker Bäcker’ . Na nju je sa sjeverne strane prigrađena neka mesnica, vjerojatno kao provizorno rješenje. Ova tri nacrta rađena su radi izgradnje i regulacije Škurinjskoga kanala koji je razdvojio zapadni dio Kompanijina posjeda, gdje se nalazila destilerija, odnosno tvornica likera Rossoli. Te planove radio je gore spomenuti inženjer Francesco Saverio Bonomo.

[Kont]

                                          ŠEĆERANA

Dok  čekam bus ispred "Benčića" u ovo  tmurno, kišno i mračno jutro, okružen nervoznim, užurbanim ljudima i hladnim prljavim betonskim zgradama te mnoštvom raznih prometala u kolonama na cesti, često mislima pobjegnem u prošlost.
Kako li je ovaj dio našeg grada prije izgledao, ne baš tako davno, možda prije par stoljeća. I zahvaljujući starim kartama, knjigama i slikama, mogu zamisliti da stojim na obali mora, a iza mene su potoci, vinogradi,vrtovi, livade i šumice. Čujem pjev ptica, žubor potoka i šum valova, osjećam lagani morski povjetarac  i morsku sol na licu, i ... budaletinu koji je s autom projurio kraj busne stanice kroz lokvu.

Kako bi i s drugima podijelio taj romantičarski pogled na prošlost Potoka i Brajde, moram objaviti tekst s puno detalja koji je nastao kompilacijom tekstova nekolicine ljudi kojima ću se na kraju poimence zahvaliti što su mi, u najmanju ruku olakšali čekanje busa. A onoj budaletini što me zalio sam zapisao broj tablica pa ću mu ....

Patentom od 18. ožujka 1719. godine cara Karla VI., gradovi Trst i Rijeka proglašeni su slobodnim lukama.To im daje velike prednosti za trgovački i industrijski napredak, a posebno za razvitak njihova brodarstva i prekomorske trgovine. U isto se to vrijeme osniva u Beču Kraljevska Privilegirana Istočna kompanija s uplaćenim kapitalom od 75.000 forinti, sa zadatkom, da oživi i podržava trgovinsku vezu s Turskom i drugim državama, da u državi osniva skladišta, gradi brodove i unaprijedi produkciju dosadašnjih tvornica, te osniva  nove tvornice. Ta kompanija bila je dobila privilegij da gradi brodove u Trstu, Rijeci i Bakru. Pomorska se trgovina vrlo lijepo razvijala. Njeni su brodovi plovili u Portugal, trgovala je s Papinskom državom, ali birokratsko poslovanje i slaba financijska baza doveli su do toga da je 1742. bila ukinuta. Istočna je kompanija u doba svoga prosperiteta osnovala u Rijeci filijalu, povjerenu riječkim trgovcima Orlandu i Regensfeldu, koja je monopolizirala svu riječku trgovinu na veliko. Godine 1721. kompanija je osnovala u Rijeci radionicu za preradu voska i proizvodnju svijeća, ali je rad te radionice trajao svega deset godina. Osim toga spomenuta je kompanija u gradu utemeljila jednu radionicu užarije i konopa. Uspostavom i razvitkom prometa s Levantom podiže se 1722. god. na obali izvan grada prema zapadu lazaret za raskuživanje pomoraca i robe koja se uvozila s istoka.   Orijentalna kompanija za gradnju velikih jedrenjaka, osnovana 1722. godine, u Rijeci zapošljava, pored ostalih, iskusne nizozemske stručne radnike. Privučeni na Jadran velikim mogućnostima zarade holandski trgovci doseljavaju u naše krajeve i osnivaju prve velike kapitalističke tvrtke.

Izgrađena skladišta, brodogradilišta i industrija bili su po likvidaciji Kompanije 1742. naročito povoljni za razvitak brodarstva Rijeke. Usko povezano s uvedenom industrijom, brodarstvo je Rijeke napredovalo, pa dolazi do sve većega priljeva trgovaca iz Italije i Dubrovnika te habsburškog teritorija. Riječki trgovci u to doba održavaju prisne trgovinske veze s Napuljem, i s ostalim privrednim centrima Mediterana... U to doba u Rijeci se nalaze skladišta ulja i žita trgovačkih firmi Androcha, Benzoni, Marotti, Monaldi, Orlando. Snažni razvitak prometa privlači trgovce iz bliže i dalje okolice: Dubrovnik (Svilokos, Luppis, Luppi), trgovce njemačkog podrijetla iz Kranjske, Španjolske (Verneda), Grčke (Danni), Belgije (David iz Antwerpena). Iz Italije i Venecije pristižu trgovci Celebrini, Emili, Rastelli, Scarpa i Zanchi, iz Dalmacije Tudorović i Vitnić.

RIJEČKA RAFINERIJA ŠEĆERA
Godine 1750. osnovana je Riječka rafinerija šećera, jedno od najvećih poduzeća čitave tadašnje Austrijske Monarhije.  Prema ekskluzivnom privilegiju od 1. listopada 1750. carica Marija Terezija dala je Urbanu Arnoldtu i kompaniji slobodu da »osnuje u Trstu trgovačko društvo za trgovinu po moru i kopnu« s ovim pravima: ...da može osnovati rafineriju šećera u slobodnoj luci u austrijskim nasljednim zemljama i držati je 25 godina, isključujući sve druge proizvodnje šećera. Društvo će biti izuzeto od svih carina i daća na uvoz materijala, koji služi za izgradnju i upotrebu rafinerije. Zatim mu se daje pravo za slobodan bescarinski uvoz sirovog šećera iz inozemstva u tu slobodnu luku. A rafinirani šećer smije uvoziti u unutrašnjost zemlje kao da je nacionalan produkt, ne plaćajući carine nego samo trošarinu. Osim toga su direktor i svi radnici u rafineriji oslobođeni svih personalnih kmetskih podavanja i tlaka, vojnih dužnosti, ukonačivanja vojnika itd.  Ta je povlastica nakon toga produžavana, tako da je kompanija poslovala sve do 1826. godine. Na čelu poduzeća bila je velika holandska trgovačka kuća Arnoldt, sa sjedištem u Antwerpenu. Osnovna je ideja kompanije bila da se na temelju monopola na šećer i dobitaka od njega razvije vanjska trgovina, naročito izvoz proizvoda iz austrijskih nasljednih zemalja i Ugarske. No, riječka je kompanija ipak glavni dio svojih dobitaka izvlačila iz monopola šećera, što je bilo u interesu holandskih kapitalista. Među austrijskim dioničarima na prvom je mjestu bila carica Marija Terezija sa 12 dionica, grof Rudolf Chotek, otac kompanije i predsjednik komercijalnog dvorskog vijeća, sa 300 dionica, grof Johann Chotek, knez Eszterhazy, grofovi Kinsky, Taaffe, Puchta, Uhlenfeld, barun Lilien, grofica Hamilton i dr. Od austrijskih dioničara devet je živjelo u Beču, deset u Rijeci, dva u Pragu, jedan u Trstu i jedan u Celju. Osim austrijskog visokog plemstva, među dioničarima nalazili su se još predstavnici najmočnijih trgovačkih kuća Nizozemske, ravnatelji Holandske istočno-indijske kompanije, poput obitelji Moretuo, sa 136 dionica, Proli sa 100 dionica, Urbana Arnoldta sa 60 dionica. Glavnoj skupštini nizozemskih dioničara predsjedavao je Pierre Wellens, inače načelnik Antwerpena, koji je i sam bio dioničarem kompanije. Budući da je uplaćeni kapital prelazio golemu dioničku glavnicu od čak 1 088 000 forinti, bilo je to zapravo najveće kapitalističko poduzeće u austrijskim zemljama, te jedno od najvećih u čitavoj Europi. Od toga su kapitala nizozemski dioničari upisali preko dvije trećine, a austrijski manje od jedne trećine. Na glavnoj skupštini 1752. godine nizozemski su dioničari imali 43 glasa, a austrijski 22 glasa. Zahvaljujući takvoj premoći, predstavnici bogatog trgovačkog građanstva iz Brabanta i Nizozemske, kao većina, nastojali su nametnuti prvenstveno svoje interese austrijskoj dvorskoj aristokraciji, pokušavajući ojačati svoj monopol i poziciju na tadašnjem tržištu.

Tijekom 75 godina svog postojanja, riječka rafinerija šećera je godišnje u prosjeku donosila dobit svojim dioničarima oko 5% po dionici.

Riječka se trgovačka kompanija razgranala u koncern poduzeća i poslova, osnivajući, osim rafinerije šećera, druge manufakture u Rijeci, poput manufakture voska i voštanih svijeća te potaše. Tu manufakturu voska preuzima kasnije Riječanin Josip (Giuseppe) Pessi. Kompanija je posjedovala svoja brodogradilišta i gradiva lađe, rudnike ugljena, talionicu i željezaru, a  vadila  je neko vrijeme i živu. Imala je svoja trgovačka skladišta i poslovnice u Beču, Grazu, Ljubljani, Trstu, Brnu, Linzu, Celovcu, Tropavi, Karlovcu, Sisku, Temišvaru, Baji i Sibinju. U inozemstvu poslovnice su joj bile u Carigradu, Solunu, Vera Cruzu, zapadnoj Europi, Hersonu na Krimu, Filadelfiji u Americi, Santiagu de Chile. Poslovala je sa svim zapadnoeuropskim zemljama: Nizozemskom, Portugalom, Francuskom, Engleskom, Hamburgom, Švedskom, te preko Petrograda i Rusijom. Izvozila je potašu iz Hrvatske u Amsterdam, Dunkirk, London; loj iz Banata i hrastove dužice iz Senja u Cadiz; kožu iz Ugarske u Marseilles i Amsterdam; drvo i jarbole za brodove u London. Izvozila je panonsko žito u Marseilles i Nizozemsku, mađarski i požeški duhan i erdeljsku vunu također u Nizozemsku, a riječke likere i alkohol u Nizozemsku i Italiju. Željezo iz Trbiža i Mrzle Vodice prodavalo se u Španjolsku, Italiju i Grčku, te češko staklo u Filadelfiju. Uvozila je iz Nizozemske kavu i čaj, papar i druge mirodije, sušenu ribu iz Norveške, indigo iz Nantesa, mahagonijevo drvo iz Lisabona, rižu iz Turske, te svilu iz Italije.

Na najstručnijim i najbolje plaćenim mjestima u rafineriji radili su strani radnici iz Nizozemske i Hamburga. Kako bi ih se privuklo u Rijeku i Hrvatsku, plaće im bijahu dvostruko veće negoli u njihovim matičnim zemljama. Godine 1768. u poduzeću su bila zaposlena 704 radnika i namještenika. Od toga je bilo 49 stranaca (Nizozemci, Hamburžani, Francuzi), 316  iz austrijskih zemalja (Istrani, Kranjci, Primorci, Austrijanci) a 339 bijahu paesani, tj. domaći ljudi. U samoj rafineriji radilo je ukupno šest majstora, svi odreda stranci. Poslije njih u radnoj su kvalifikaciji dolazili raffineurs (stručni izučeni radnici), od kojih 34 otpada na strance, a 18 na Hrvate. U lončariji rafinerije bili su majstori iz Hrvatske, u kotlariji majstor iz Pruske, radnici pak većinom Hrvati. Nadničari i kočijaši opet su pretežno bili domaći ljudi, Hrvati i Slovenci (Kranjci i Korošci). Znakovito je da su svi ravnatelji kompanije u pravilu potjecali iz Antwerpena/Anversa u Belgiji.

Tvornica je bila jedan od prvih i najvažnijih izvora sredstava za uzdržavanje svih klasa stanovništva, potičući ostalu trgovinu i podižući njen ugled. Zaslugom Zuccheriere ime Rijeke prvi se puta proširilo u trgovačkom i industrijskom svijetu toga vremena.

LOKALITET PRIJE IZGRADNJE ŠEĆERANE
Najraniji poznati zapisi o ovom lokalitetu sežu u 16. stoljeće. Lokalitet se u početku naziva ‘Potok’ prema potoku Brajda koji teče škurinjskom dolinom i utječe u more zapadno od središta Rijeke. Duž obala potoka pružali su se pašnjaci, vrtovi, šume i vinogradi raznih vlasnika. Naziv ‘Braida’ vidi se na kartama prve polovice 18. stoljeća, a dolazi od riječi koja u čakavskom označava vinograd, pa i ovaj toponim govori da su se na tome mjestu nalazili vinogradi.
P.S. Ovdje me zalio onaj...





Prostori se oko ušća potoka u more počinju izgrađivati tek u prvoj polovici 18. stoljeća, kada je na desnoj obali izgrađen lazaret. Na lijevoj su obali, gdje je podignuta šećerana, parcele još uvijek prazne na Weissovu planu Rijeke iz 1726. godine. Tu se također nalaze vinogradi, kao što se iz plana može naslutiti, koji su bili ograđeni suhozidima. Vidi se, doduše, jedan mlin nešto sjevernije uz potok, te jedan vrlo mali objekt uz morsku obalu, koji bismo mogli smjestiti na mjesto današnje upravne zgrade. Isti je plan kasnije docrtan, te pokazuje da vinograd pripada vlasniku čije je prezime Orlando.