Slane priče

[Kont]

Više gorka nego slana priča:









Kako stoji u Pomorskom godišnjaku za 1929. godinu (str. 92-93), parobrod "Tomislav" (5387 BRT; 3272 NRT) je bio izgrađen u Glasgowu 1928. i vlasništvo Jugoslavenko-amerikanske plovidbe d. d. (Split), a u Pomorskom godišnjaku za 1930. godinu (str. 110-111) stoji da se radi o istom brodu ponešto različitih tonaža (5411 BRT; 3249 NRT) u vlasništvu Jugoslavenskog Lloyda a. d. (Split).

SS "Tomislav" je prešao 1941. u vlasništvo Italije i preimenovan  u SS "Venezia Giulia", a nakon toga je postao japanski SS "Teian Maru" 1942. godine kada je i potopljen od USS "Pollack" na Pacifiku.

[Kont]

Ipak bi završio s ovim postom koji već sad izlazi iz teme, ali kad smo se već dotakli - evo par fotki sa istog putovanja na kojima se vidi kako izgleda novopečeni Tuljan u usporedbi s drugim životinjama:



Na tom vijađu smo iz luke Dar Es Salaam u Tanzaniji prevozili životinje za zološki vrt u Napulju, kroz Sueski kanal.



Bio je i jedan nosorog, ali totalno mrzovoljan, slinav i nefotogeničan. To je bilo vrijeme kad je Bog još po palubi hodio, pa su brodovi ostajali u lukama po više dana, a u nekim i po dva - tri tjedna. Dovoljno vremena da malo pobliže upoznaš ljude i kulturu te zemlje. Slijedeća i poslednja je iz Mombase, na prekrasnoj plaži "Silver beach".
Ja sam ovaj u hlačama, skroz lijevo

[Kont]

Paaaa... sad baš i nisam siguran

[elvis]

Si vidio ha? Danas bi mi vjerovatno dao neki drugi nadimak.

Si siguran? 

[Kont]

Pravi morski vučina!
Kako ono te nazvao Neptun...Seal .

Si vidio ha? Danas bi mi vjerovatno dao neki drugi nadimak.

[milić]

Pravi morski vučina!
Kako ono te nazvao Neptun...Seal .

[z355ko]

 

[Kont]

                                         Neptunovo krštenje

Davne 1975. godine jedan mali dječak sa Trsata je dobio priliku da ode na ljetovanje. Ništa posebno, jer u to doba su svi išli na ljetovanje, ali taj dječak je otišao na ljetovanje malo dalje, skroz na drugi kontinent - u Afriku. To putovanje je ujedno obilježilo cijeli njegov budući život. Odredilo je njegov životni poziv, pogled na ljude i svijet, pa čak djelomično utjecalo i na karakter.
Putovanje je počelo letom iz Zagreba preko Frankfurta do Hamburga i to avijonom DeCe-10. Vozit se prvi put avijonom, pa one lijepe tete, pa polijetanje, pogled na oblake ispod tebe, pa klopa koju ti donose lijepe tete, pa onda avijon propadne par metara, pa ti lijepe tete brišu rigotinu, tješe te i dragaju po kosi...
Dolazak u Hamburg, siv, tmuran, kišovit, ali što imaju luuuukuuu. Moraš se po ure vozit taxijem do broda. I od tisuće brodova, evo i mog M/S "Talana". (Slika sa stranice Deutsche Afrika Linien jer nemoš nać svoju da se ubiješ).


- Za Majku Božju Trsatsku di ću s ovom kantom oko Afrike?

Međutim, to ipak nije bila kanta. To je bio dom tom malom dječaku narednih nekoliko mjeseci. Dom podrazumijeva i obitelj, a obitelj je bila povelika: dvadeset i dvoje muškarčina, bradatih, neobrijanih, čupavih i jedan obrijani ćelavi. Bilo je tu Filipinaca, Turčina, Španjolaca i naravno par Jugovića. Onaj obrijani ćelavi je bio Njemac i zvali su ga, s poštivanjem, Master. A naši su ga međusobno zvali Barba iako i nije bio nešto posebno star.
Na samom početku sam dobio veliku kabinu samo za mene. Imala je čak i trosjed, i lavandin, i okrugli prozor visoko iznad vodene linije kroz koji sam kasnije pecao ( i upecao) ležeći na tom trosjedu.
Odlazak iliti partenca iz Hamburga via Rotterdam, Antwerpen i onda Biskaj. Tu noć je mali dječak napunio lavandin do vrha, ali zato je ujutro postao pomorac. Više mu nikad nije smetalo valjanje broda, štoviše, uživao je u tome.
Idućih otprilike petnajstak dana samo ocean, kao da ništa više ne postoji na ovome svijetu. Dan i noć putujemo, a niti tračak kopna na horizontu. I kasnije, pa i danas se čudim kad se sjetim kakva je nevjerovatna veličina i veličanstvenost tog mora na našoj planeti.
Dani su prolazili u upoznavanju sa brodom i posadom. Bilo je mjesta gdje mi je bilo zabranjeno ići, bilo je mjesta na brodu koja su me plašila, npr. makina i štive.
Posada me je napokon prihvatila, pa sam počeo učiti osnove njihovog jezika. Pred kraj putovanja sam se znao sporazumjet na turskom, španjolskom, engleskom i ponešto na swahili jeziku, iako je to moje "sporazumijevanje" često završavalo provalama smijeha i opće oduševljenje.

Da napokon dođem na naslov ove teme.
Jednog dana sam primijetio neobičnu promjenu aktivnosti raspoloženja posade. Svi su trčali po brodu, razvačili manige i bujole, i cerekali se. Sa mosta sam vidio nešto nevjerovatno i nadnaravno: Na provi je stajao neki ogroman čovjek sa dugom kosom i bradom, obučen u neku mrežu u kojoj su bile zapetljane ribe, školjke, alge, a u desnoj ruci je držao veliki srebrni trozubac. Oko njega je bila okupljena posada i nešto su molili ili pjevali. Tada je sekondo došao do mene i rekao mi da odem na provu, iako mi je to do tada bilo zabranjeno. Putem do prove mi je iza ugla iznenada jedan filipinac sasuo pun bujol vode na glavu i pobjegao cerekajući se. Kako sam već naveo, u osnove sporazumjevanja na stranim jezicima prvo spadaju " Dobar dan", a onda repertoar psovki. Ponekad te nauče obrnuto, pa misliš da si nekoga pozdravio sa dobar dan, a u stvari si mu opsovao majku ili neku drugu rodbinu. A ja s lakoćom učim strane jezike, paaaa...
- Hijo de puta, estupido! Tad me je zalio turčin iza leđa. Ma kako se ono na turski kaže pič.. ti mat....., ali onda su se svi počeli polijevat sa vodom iz bujola i šmrkova. Polijevali su se i sa pivom, kolom i sokovima. Onda su prešli i na kečap, a žali bože i na par boca viskija. Cijeli brod je poludio oko mene. I nakon valjda sat vremena jedva su se smirili, pa su me odjednom svečano odpeljali na provu gdje sam ponovo ustrašen morao kleknuti ispred ispred onog ogromnog čovjeka s trozupcem u ruci. Kako sam ga škicao dok smo se približavali, shvatio sam da ga poznam: Pa to je Barba, onaj obrijani i ćelavi, samo s perikom i bradom.
Nešto je iznad mene govorio na trdo ingleškom što i nisam baš razumio, pa me polio opet s vodom i dao mi limenku pive da ispijem (iako sam ja imao gajbu pive skrivenu u kabini). Nakon što su svi vikali nešto ex,ex  i tek kad sam iskapio pol limenke osjetio sam da mi usta, jezik i grlo počinju gorjeti, pa sam bacio pivu, razjapio usta i panično počeo trčat po provi tražeći vode. A vode nigdje ni za lijek. Svu vodu su sakrili, a nalazimo se usred oceana. Tada mi je sekondo ( koji je bio i brodski liječnik) dao bocu vode da se napijem. Dok sam pohlepno ispijao vodu iz boce, pol posade se previjalo po palubi od smijeha. U čemu je bila spačka? Probajte exirati pol limenke pive pomiješane s pol bočice Tabaska!
Nakon toga su me svi tapšali po leđima te smo otišli na svečani ručak, a kasnije svi na svečano pranje i ribanje palube.
Tu noć sam ležeći u svojoj kabini pokušao sam sebi objasnit prethodne događaje, pa sam shvatio da se možda radi o nekakvom pomorskom običaju, jer smo upravo taj dan prešli Ekvator. Sad se nalazim "dolje ispod", na južnoj polutki ove naše planetice.
Sutradan sam pozvan kod Barbe koji mi je čestitao, pružio ruku i dao mi ovo:



Predivan pergament presvučen voskom sa krasno izvedenim pečatom. I sad sam ga nakon 40 godina izvukao iz dna ormara da ga podijelim s Vama.
I sad nakon 40 godina vidim da se Barba ili tko ga je već izradio na brodu zahebao pa mi napisao She umjesto He.



Dakle, radi se o jednom starom pomorskom običaju koji se prvi put spominje 1520. godine i zove se "Neptunovo krštenje" odnosno "Neptune baptism" i riječ je o svojevrsnoj inicijaciji u profesiju pomoraca. Postoje razne varijante samog običaja, ali priča ide otprilike ovako. Na dan prelaska Ekvatora, iz dubina oceana bog mora i potresa Neptun dolazi na brod kako bi krstio mlade mornare koji prvi put prelaze Ekvator, polijeva ih vodom kako bi ih očistio od prašine sjeverne hemisfere i daje im nadimak, obavezno po imenu neke morske životinje.
U stvarnosti, taj običaj služi kako bi se podigao moral posade i razbila monotonija dugog putovanja preko mora.

U slijedećem nastavku, o nastavku tog putovanja jednog dana kad pronađem di su mi te vražje slike završile.

[milić]

Aha, sad kad znam i to, lakše ću pratiti, nisam htio reći, ali izletilo, Ukrajinu.

[elvis]

I, kako se ovakva akcija danas zove? Osloboditeljska akcija ili terorizam?

Zavisi da li je protiv ili  za američanske interese 

[milić]

Haha, svaka ti je na mistu.

    
lijevo terorist, desno osloboditelj.

[Kont]

I, kako se ovakva akcija danas zove? Osloboditeljska akcija ili terorizam?

Da pomirimo Hrvate,najbolje akciju nazvat terorističko-osloboditeljska.Nešto kao miješana pica 

[fusher]

od 91 herojska akcija domoljuba. pazi ti lumena, potopit brod koji vozi iseljenike nazad u državu...ki qurac nisi potopili onega z ken je prišal kanadski picajol &Co.?

[milić]

I, kako se ovakva akcija danas zove? Osloboditeljska akcija ili terorizam?

[Kont]

                               Putnički brod "Partizanka"

Mali dodatak tekstu o "Partizanki" sa: http://croinfo.net/zanimljivosti2/8969-emigrantski-brodovi-partizanka-i-radnik

"Nakon što je PARTIZANKA u brodogradilištu „Vicko Krstulović" tajanstveno izgorjela..."

Iz članka: Kako je planula “Partizanka” 1949. – Prema dnevniku hrvatskog gerilca.
Hrvatski glas, 20. srpnja 1966. (vol. 38, br. 33).
“Komunisti vrše veliku propagandu preko svoga broda „Partizanka“. Varaju narod, tamo, u Americi i Australiji, lažu mu, kako je ovdje dobro i dovoze ga tim brodom natrag. U Splitu ga dočekuju velikim paradama. Vele, da neki dovode i auta koja da im komunisti oduzimaju uz malu odštetu. One koje nemaju kuća, komunisti smještaju u bivše talijanske vojničke barake u Splitu. To je naselje narod prozvao „drvenim Čikagom“.
Da bi toj lažnoj propagandi stali na kraj, i spasili mnoge zavedene od propasti, odlučili smo poraditi na tome, da „Partizanke“ nestane. U Splitu ćemo to najlakše postici. Tamo imamo naše ljude.“ (kolovoz 1948.)
„Dobili smo vijest iz Splita, da bi uskoro „Partizanka“ imala stići na generalni popravak u splitsko brodogradilište. Vijest nas je obradovala.“ (lipanj 1949.)
„Stigla je u splitsko brodogradilište. Na doku se nalazi i bivši američki brod „Liberty“, koji je vozeći krompir, naišao na Jadranu na minu, Amerikanci ga napustili, a komunisti kupili i dovezli na popravak. Sada se zove „Hrvatska“. Na brodogradilištu je i jedna torpiljarka, koju su dobili za ratne reparacije od Italije. Na njoj je se nalazi oko 150 tona topničkih granata. „Partizanka“ je usidrena izmedju „Hrvatske“ i torpiljarke. Naši nam javljaju, da samo oni radnici koji su članovi Partije, smiju na „Partizanku“ i to s naročitim propusnicama. Primjerke tih propusnica su nam poslali. Veličine su „visit-karte“. Nešto posade je i dalje na brodu. Detaljan plan brodogradilišta će nam stići sjutra.“
„Dobili smo plan. Krasno, jednim potezom uništiti ćemo sva tri broda, dok i brodogradilište. – Brodogradilište čuva jedna četa KNOJ-a, čiji je komandir neki Mrvica iz Šibenika. Kontrola je stroga, ali nam naši javljaju, da će se eksploziv moći unijeti i postaviti. Predlažu, da se upotrijebi “Plastik”, jer ga ne treba mnogo i lakše ga je unijeti.”
“Napravili smo plan i izabrali trojicu koja će u tom poslu krenuti u Split. Javili smo našim, da nastoje onesposobiti motor za vatrogasne pumpe, jer brodogradilište ima svoje vatrogasce. Prešli smo Cetinu i stigli u Mosor, gdje nas je na ugovorenom mjestu dočekala veza, jedan mladić, gimnazilac. Ne zna naše namjere, a i ne pita mnogo, ima poslužiti samo kao vodić do Splita. Jako je oduševljen susretom s nama. Kada se razdanilo s jednog velikog vrha gledamo more. Za većinu je to prvi put da ga vide. Kad se smrklo krenuli su, ona trojica i vodič, za Split. Ostali ostaju u Mosoru. Našima smo poslali plan i upute s tim, ako misle da nešto treba izmijeniti, da to urede.”
„Noćas je stigao do nas izaslanik iz Splita. Naši su sa eksplozivom sretno stigli. Izaslanik veli, da će se akcija izvesti sutra na večer, 12. kolovoza, jer taj je dan na ulazu Mate Perković, komunista iz Kučina. Naš prijatelj nam kaže, da je taj Mate glup i da će se najlakše unijeti eksploziv baš kad je on na ulazu. Taj Mate Perković da je u ratu domamio svog najboljeg prijatelja do svoje kuće i tu su ga komunisti dočekali u zasjedi i ubili, radi toga, što je odbio suradnju s njima. Dežurni na brodogradilištu da će biti tu noć Jozo Kokan, mladi komunac, naivčina i neiskusan, pa će biti lako onesposobiti vatrogasne motore. Ne predviđa se, da bi moglo biti puno ljudskih žrtava, jer će se plan izvesti tokom noći.”
„Ako plan uspije, bit će ogroman uspjeh. U tankovima „Partizanke“ nalazi se 24 vagona nafte, koju je utovarila u Rijeci prije polaska za Split. Eksplozija te nafte zahvatit će torpiljarku i „Hrvatsku“. Ukoliko nafta s „Partizanke“ ne dosegne skladišta nafte na brodogradilištu, to će učiniti granate sa torpiljarke.”
„Čim se smrklo, 12. kolovoza, popeli smo se na vrh Mosora i tu se smjestili za promatranje. Nešto prije ponoći suknuo je plamen na brodogradišlitu. Najprije manji, pa onda sve veći i veći. Oko 1 sat dosegao je visinu od 80 metara. Očekujemo eksploziju. – Ne pojavljuje se. Ali kako bilo da bilo, kula Titove lažen propagande „grije nebo“. „Drveni Čikago“ će morati dugo čekati na nove stanovnike. Ovo je nož u utrobu komunističkim krvnicima, koji već četiri godine prolijevaju potoke hrvatske krvi. Neka vide da nam nisu dorasli i da možemo napraviti što želimo i u mjestu koje oni drže kao svoju najsigurniju „bazu“ u njihovoj Strmoglaviji. Mislili su da im je brodogradilište “Vicko Krstulović“ nepovrijedivo. Čekajte krvnici, naučili smo se i mi, u ove četiri godine, nečemu….”
„Naši su se sretno iste noći povratili. Ne znaju nam mnogo objasniti, radi čega nije došlo do eksplozije. – Vele, da su nam naši iz Splita poručili, da pričekamo par dana u Mosoru, pa će nam poslati izvješće.”
„Treću noć su stigla dvojica nših. Pričaju nam slijedeće: Sve je išlo po planu, kako treba. Eksploziv je postavljen kod malog tenka, jer do velikih tenkova bilo je teško doći. Motor na vatrogasnoj pumpi je bio onesposobljen. Komunisti su imali pod parom jedan remorker, pa su izvukli torpiljarku iz brodogradilišta. “Partizanka” je uništena tako požarom, da je se neće moći popraviti. Šteta je ogromna, a moralni uspjeh još veći. Mornari što su bili na njoj, poskakali su goli u more. Žrtava nije bilo. Udba je odmah uhapsila preko 300 članova Partije i obiteljima njihovim nije htjela reći, gdje su zatvoreni. Neki vele da su na Gripama, neki opet kažu, da su u Mejama. Drug Oto Ševeljević, sekretar partije na brodogradilištu, da je bijesan kao tigar. Udba da postupa sa partijcima gore nego sa “reakcijom”. Žene i obitelji partijaca “krešu” Udbi, partiji, pa i drugu Titu “sve na kamaru”…”
„Vratili smo se u Bosnu. Iz Splita nam stižu vijesti, da se još mnogi partijci nalaze u zatvoru. Prvi da su pušteni nakon osam dana. Naša akcija podigla je uvelike moral u narodu. Po selima se čuda pričaju. Dolje u selu stari Ahmo pričao komšiji, da su naši potopili „Partizanku“. Ovaj odmah znatiželjno uzvrati:
Ma, u čijem je bunaru utušiše?
Uh, brate, ma kakvom bunaru. Nije bolan insan, to ti je golema lađa, štono ovi šejtani hilnom narod dovlači iz Amerike.
Teško je starim ljudima rastumačiti koliko je bila velika „Partizanka“ jer nisu nikada bili na moru i vidjeli prekoceanske brodove. Vidili su šlepove na Savi i neki, kad su služili kod cara Franje, u Beču manje brodove.“
Iz dnevnika su, razumije se, izostavljena mnoga imena, način na koji je eksploziv pripravljen i unešen (što je i najinteresantnije), ukratko sve ono, zašto nije vrijeme da se objavljuje. – Mnogi su od učesnika te akcije mrtvi, pali u neravnoj borbi s nadmoćnijim neprijateljem. Bili su sve to mladi ljudi, nije da nije bio, u to vrijeme, prekoračio tridesetu. Volili su svoj narod i borili se za njegovu slobodu. Nisu željeli živjeti na koljenima i biti robovi tiranima. Nisu vjerovali da se bjegstvom preko granice može odatle Hrvatska osloboditi iz pandža komunizma. Svojim bistrim, seljačkim mozgom mislili su realno. Borili su se s oskudnim sredstvima protiv tirana na rodnoj grudi, i pali sa srcem punim ljubavi i patriotizma za tu grudu, – za Hrvatsku.