Neptunovo krštenjeDavne 1975. godine jedan mali dječak sa Trsata je dobio priliku da ode na ljetovanje. Ništa posebno, jer u to doba su
svi išli na ljetovanje, ali taj dječak je otišao na ljetovanje malo dalje, skroz na drugi kontinent - u Afriku. To putovanje je ujedno obilježilo cijeli njegov budući život. Odredilo je njegov životni poziv, pogled na ljude i svijet, pa čak djelomično utjecalo i na karakter.
Putovanje je počelo letom iz Zagreba preko Frankfurta do Hamburga i to avijonom DeCe-10. Vozit se prvi put avijonom, pa one lijepe tete, pa polijetanje, pogled na oblake ispod tebe, pa klopa koju ti donose lijepe tete, pa onda avijon propadne par metara, pa ti lijepe tete brišu rigotinu, tješe te i dragaju po kosi...
Dolazak u Hamburg, siv, tmuran, kišovit, ali što imaju luuuukuuu. Moraš se po ure vozit taxijem do broda. I od tisuće brodova, evo i mog M/S "Talana". (Slika sa stranice Deutsche Afrika Linien jer nemoš nać svoju da se ubiješ).
- Za Majku Božju Trsatsku di ću s ovom kantom oko Afrike?
Međutim, to ipak nije bila kanta. To je bio dom tom malom dječaku narednih nekoliko mjeseci. Dom podrazumijeva i obitelj, a obitelj je bila povelika: dvadeset i dvoje muškarčina, bradatih, neobrijanih, čupavih i jedan obrijani ćelavi. Bilo je tu Filipinaca, Turčina, Španjolaca i naravno par Jugovića. Onaj obrijani ćelavi je bio Njemac i zvali su ga, s poštivanjem, Master. A naši su ga međusobno zvali Barba iako i nije bio nešto posebno star.
Na samom početku sam dobio veliku kabinu samo za mene. Imala je čak i trosjed, i lavandin, i okrugli prozor visoko iznad vodene linije kroz koji sam kasnije pecao ( i upecao) ležeći na tom trosjedu.
Odlazak iliti partenca iz Hamburga via Rotterdam, Antwerpen i onda Biskaj. Tu noć je mali dječak napunio lavandin do vrha, ali zato je ujutro postao pomorac. Više mu nikad nije smetalo valjanje broda, štoviše, uživao je u tome.
Idućih otprilike petnajstak dana samo ocean, kao da ništa više ne postoji na ovome svijetu. Dan i noć putujemo, a niti tračak kopna na horizontu. I kasnije, pa i danas se čudim kad se sjetim kakva je nevjerovatna veličina i veličanstvenost tog mora na našoj planeti.
Dani su prolazili u upoznavanju sa brodom i posadom. Bilo je mjesta gdje mi je bilo zabranjeno ići, bilo je mjesta na brodu koja su me plašila, npr. makina i štive.
Posada me je napokon prihvatila, pa sam počeo učiti osnove njihovog jezika. Pred kraj putovanja sam se znao sporazumjet na turskom, španjolskom, engleskom i ponešto na swahili jeziku, iako je to moje "sporazumijevanje" često završavalo provalama smijeha i opće oduševljenje.
Da napokon dođem na naslov ove teme.
Jednog dana sam primijetio neobičnu promjenu aktivnosti raspoloženja posade. Svi su trčali po brodu, razvačili manige i bujole, i cerekali se. Sa mosta sam vidio nešto nevjerovatno i nadnaravno: Na provi je stajao neki ogroman čovjek sa dugom kosom i bradom, obučen u neku mrežu u kojoj su bile zapetljane ribe, školjke, alge, a u desnoj ruci je držao veliki srebrni trozubac. Oko njega je bila okupljena posada i nešto su molili ili pjevali. Tada je sekondo došao do mene i rekao mi da odem na provu, iako mi je to do tada bilo zabranjeno. Putem do prove mi je iza ugla iznenada jedan filipinac sasuo pun bujol vode na glavu i pobjegao cerekajući se. Kako sam već naveo, u osnove sporazumjevanja na stranim jezicima prvo spadaju " Dobar dan", a onda repertoar psovki. Ponekad te nauče obrnuto, pa misliš da si nekoga pozdravio sa dobar dan, a u stvari si mu opsovao majku ili neku drugu rodbinu. A ja s lakoćom učim strane jezike, paaaa...
- Hijo de puta, estupido! Tad me je zalio turčin iza leđa. Ma kako se ono na turski kaže pič.. ti mat....., ali onda su se svi počeli polijevat sa vodom iz bujola i šmrkova. Polijevali su se i sa pivom, kolom i sokovima. Onda su prešli i na kečap, a žali bože i na par boca viskija. Cijeli brod je poludio oko mene. I nakon valjda sat vremena jedva su se smirili, pa su me odjednom svečano odpeljali na provu gdje sam ponovo ustrašen morao kleknuti ispred ispred onog ogromnog čovjeka s trozupcem u ruci. Kako sam ga škicao dok smo se približavali, shvatio sam da ga poznam: Pa to je Barba, onaj obrijani i ćelavi, samo s perikom i bradom.
Nešto je iznad mene govorio na trdo ingleškom što i nisam baš razumio, pa me polio opet s vodom i dao mi limenku pive da ispijem (iako sam ja imao gajbu pive skrivenu u kabini). Nakon što su svi vikali nešto ex,ex i tek kad sam iskapio pol limenke osjetio sam da mi usta, jezik i grlo počinju gorjeti, pa sam bacio pivu, razjapio usta i panično počeo trčat po provi tražeći vode. A vode nigdje ni za lijek. Svu vodu su sakrili, a nalazimo se usred oceana. Tada mi je sekondo ( koji je bio i brodski liječnik) dao bocu vode da se napijem. Dok sam pohlepno ispijao vodu iz boce, pol posade se previjalo
po palubi od smijeha. U čemu je bila spačka? Probajte exirati pol limenke pive pomiješane s pol bočice Tabaska!
Nakon toga su me svi tapšali po leđima te smo otišli na svečani ručak, a kasnije svi na svečano pranje i ribanje palube.
Tu noć sam ležeći u svojoj kabini pokušao sam sebi objasnit prethodne događaje, pa sam shvatio da se možda radi o nekakvom pomorskom običaju, jer smo upravo taj dan prešli Ekvator. Sad se nalazim "dolje ispod", na južnoj polutki ove naše planetice.
Sutradan sam pozvan kod Barbe koji mi je čestitao, pružio ruku i dao mi ovo:
Predivan pergament presvučen voskom sa krasno izvedenim pečatom. I sad sam ga nakon 40 godina izvukao iz dna ormara da ga podijelim s Vama.
I sad nakon 40 godina vidim da se Barba ili tko ga je već izradio na brodu zahebao pa mi napisao She umjesto He.
Dakle, radi se o jednom starom pomorskom običaju koji se prvi put spominje 1520. godine i zove se "Neptunovo krštenje" odnosno "Neptune baptism" i riječ je o svojevrsnoj inicijaciji u profesiju pomoraca. Postoje razne varijante samog običaja, ali priča ide otprilike ovako. Na dan prelaska Ekvatora, iz dubina oceana bog mora i potresa Neptun dolazi na brod kako bi krstio mlade mornare koji prvi put prelaze Ekvator, polijeva ih vodom kako bi ih očistio od prašine sjeverne hemisfere i daje im nadimak, obavezno po imenu neke morske životinje.
U stvarnosti, taj običaj služi kako bi se podigao moral posade i razbila monotonija dugog putovanja preko mora.
U slijedećem nastavku, o nastavku tog putovanja jednog dana kad pronađem di su mi te vražje
slike završile.
