Slane priče

[Kont]

Ovu temu pod nazivom "Slane priče" sam zamislio kao priče vezane za more i brodove.Kaže se da slika govori tisuću riječi,međutim osobno smatram da to nije tako.U mnoštvu slika raznih brodova naše povijesti nedostaju priče,anegdote,zanimljivosti,sudbine ljudi čiji životi su vezani za more i brodove.Naravno da svatko od nas može napisati i svoju priču o recimo nekom zanimljivom događaju i na kupanju.

Iz naše teme "Jugolinija-Croatia-line"



Priča kapetana Vasilija Markovića iz Rijeke:
-Na putu od Colomba prema Belawanu,posada Jugolinijina broda "Goran Kovačić" bila je svjedok neobična, jedinstvena doživljaja.
 Sunčajući se nakon ručka na provi, mehaničar Džepina bacio je pogled s vrha branduna (pramčani bok broda) da vidi kako sječe more. Umjesto uobičajenog pjenastog "brka" koji krasi brod u plovidbi, ugledao je pod površinom mora golemu, crnu masu, nataknutu nad bulb (kruškoliko proširenje na podvodnom dijelu broda). Zbunio se i uplašio. Dozvao je najbližeg kormilara, ovaj je izvijestio časnika na mostu, a časnik zapovjednika koji je odmah zaustavio brod.
Čim su strojevi stali i brod počeo gubiti abrivu, bulb je postupno izranjao i na površini se pokazala golemi kit ulješura dugačak 12 do 15 metara. Sjatili smo se na provi i u čudu promatrali neobičnu lovinu. Kada je brod posve stao i samo se njihao na uzburkanoj površini, prilično jak kurenat u jednom je trenutku smakao kita uz oplatu broda do krme gdje se odvojio i zaplutao pučinom. Nastavili smo svojim smjerom, a kita prepustili morskim lešinarima da se goste prema zakonima prirode koji vladaju morima.
Razmišljajući poslije o tome što se zapravo dogodilo, došli smo do pretpostavke da je brod udario u zaspalog kita i ubio ga slomivši mu kičmu negdje po sredini tijela, jer je dio prema repu visio uronjen u more kada se odvojio od broda.
To se dogodilo prethodne noći oko 01.30 sati jer se tada osjetio tupi udar i okretaji su pali za dva kruga, a time je opala i brzina broda. Izračunali smo da smo ga vukli punih 12 sati.

 

[Kont]

                                         Galeb i nilski konj

Zvuči kao basna,ali nije.Više je kao bajka.
Nizom povijesnih događaja bila je obilježena 1961. godina, a naročito 72 dana dug put predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita brodom "Galeb" oko sjeverne i zapadne Afrike u proljeće iste godine. Tada je on, kao jedan od tvoraca i domaćin Prvog samita nesvrstanih u rujnu 1961. u Beogradu, krenuo da o narodnom trošku pripremi teren za pokret koji je zamišljeno kao protivteža hladnom ratu svetskih blokova.
 Mjesecima prije ukrcavanja, dobro uhodana jugoslovenska informativna mašinerija precizno je isplanirala sigurnonosni scenario obilaska osam mladih afričkih republika. O tim događajama govore do sada nepoznati dokumenti pod šiframa "Dijamant", "Robert" i "Globus". Titov brod Galeb su tada pratili razarači JRM Split, Kotor i Pula te trgovački brod "Lovćen" iz Jugolinije uz zračnu potporu nekoliko aviona ( DC-6 i IL-14).U pratnji je bilo više od 1.500 ljudi, od vrlo važnih osoba tadašnjeg jugoslavenskog vrha vlasti, članova delegacija,osiguranja do pomoraca koji su bili na brodovima u pratnji.Uz njih je  boravila i svita Titovih zabavljača - duhački orkestar, slovenski kvintet, veliki jazz orkestar, nekoliko manjih muzičkih sastava za pratnju, te plesni orkestar i orkestar limene glazbe s dirigentom.Oni su tijekom plovidbe zabavljali Tita i pratnju, ali su imali i izvježban program lokalnih pjesama, kako bi zadivili afričke domaćine u državama koje su posjetili.
"Lovćen" je služio kao logistička potpora putovanju i kao vojna bolnica.Među ostalim teretom obveznim za takvo putovanje, bilo je i 6 automobila,među kojima i Titov Rolls Royce Phantom V,Cadillac Series 75 Convertible, Packard iz 1937.godine, kao i vozilo namijenjeno prijevozu darova.
Na "Lovćenu" je plovio i brodski tesar-meštar Mihovil Gerechtshammer iz Bakra.Dani na tom putovanju su mu ugodno prolazili,a vrijeme je kratio izrađujući makete brodova,sve dok od časnika nije dobio naređenje da odmah uzme ljudi koliko mu treba i da što prije napravi bazen za - nilskog konja.Nakon što se meštar Mihovil uvjerio da nije riječ o šali,napravio je bazen u koji je ukrcan Titov nilski konj koji je preživio cijelo putovanje i povratak u Pulu.
Bio je to samo još jedan u nizu neobičnih darova koje je Tito dobivao u stranim zemljama.Sudbina Titovog nilskog konja ostaje nepoznata.

[milić]

Tvoj tekst i fotomontaža ili...?

[Kont]

Tvoj tekst i fotomontaža ili...?

Tekst je kompilacija iz nekoliko knjiga i neta,fotošop moj amaterski uradak.Nilski konj je iz crtića "Madagascar".Nullius in verba,zar ne?

[elvis]

Tada je on, kao jedan od tvoraca i domaćin Prvog samita nesvrstanih u rujnu 1961. u Beogradu, krenuo da o narodnom trošku pripremi teren za pokret koji je zamišljeno kao protivteža hladnom ratu svetskih blokova.

Nije se on samo provodio "o narodnom trošku" nego je zahvaljujući nesvrstanima omogućio gomilu poslova za naše firme .. poslova o kojima sada možemo samo sanjati ...

[Kont]

                                         GALEB

Sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća cvjetala je na Sredozemlju trgovina južnim voćem. Jedna od najvećih kompanija bila je talijanska Regina Azienda Monopoli Banane iz Genove – kratica RAMB. Da bi zadovoljila tržište Europe kompanija RAMB naručila je 1936. godine četiri brza motorna dizel broda. Brodovi su građeni u talijanskom brodogradilištu Ansaldo Genova, a započela je 1937. godine. Bila su to četiri ista broda od 3.667 BRT metalne konstrukcije, dužine 123,6 m, širine 15 m, visine trupa 7,53m, i gaza 4,95m. Nadgrađe je bilo u sredini s po dvije teretne skladišne komore za pothlađivanje tereta banana, u pramčanom i krmenom dijelu broda. Pogonska grupa sastojala se od dva suvremena dizel stroja FIAT od 7,200 KS, koji su im omogućavali najveću moguću brzinu od 18,5 čvorova. Još prilikom projektiranja predviđeno je da se na brod može ugraditi naoružanje i to po četiri topa kalibra po 120 mm i dvije strojnice od 13,2 mm. Naoružanje je uskladišteno na dva različita mjesta. Brodovi su završeni 1938 – 39. godine i odmah su zaplovili na stalnoj liniji Mogadiš-Napoli. Kada je Italija najavila rat Velikoj Britaniji i Francuskoj tri broda su odmah angažirani u ratu. Naoružani RAMB I, II, III. postali su prateće krstarice. RAMB IV. preuređen je u brod bolnicu.

RAMB I

Nalazio se 27. veljače tristo milja od otočja Moldavi u Indijskom oceanu kada ga je presrela novozelandska krstarica Leander koja je tražila da se brod preda. RAMB I. počeo je pucati iz svojih topova po krstarici, koja je uzvratila teškom paljbom i pogodila brod. Na RAMB-u je nastao požar. Posada je na brzinu napustila, a brod je uskoro eksplodirao i potonuo.


RAMB II
( od svibnja 1941. Calitea II)
je uspio doploviti do Japana. Nakon talijanske kapitulacije posada ga potapa u luci Kobe. Japanci su ga izvadili, naoružali i preimenovali u Ikutagawa Maru. U njihovoj službi ostao je do 12.01.1945. kada ga sami Japancu potapaju zbog oštećenja koje je zadobio prilikom američkog bombardiranja.



RAMB IV
Preuređen je u brod bolnicu. Tijekom ratnih operacija Britanci su zaplijenili brod u luci Massaua, a brod je zadržao ulogu broda bolnice. Potopili su ga njemački bombarderi prilikom bombardiranja luke Aleksandrija 8. travnja 1941 godine.

[Kont]

RAMB III

RAMB III. nadživio je ostale brodove iz klase. Kao prateća krstarica imao je zadatak pratnje talijanskog trgovačkog broda Antoneta Costa za luku Bari. Tijekom plovidbe na trgovački brod slučajno je naletjela engleska podmornica HMS Raimbow N16. Podmornica je potonula uz snažnu eksploziju koja je teško oštetila trgovački brod u koji je prodrla voda ali je ipak uspio doploviti do luke Bari. Ta činjenica je utvrđena 1988.godine.
U noći 11. studenog 1940. Britanci su izveli zračni napad na Talijansku ratnu luku Taranto gdje su torpedni avioni napali talijanske ratne brodove na sidrištu i učinili im veliku štetu, te se talijanska ratna mornarica više nije oporavila do kraja rata.Tijekom napada na luku Taranto, britanska flota radarom je otkrila konvoj od četiri talijanska trgovačka broda koje je pratila torpeljerka Fabrizi i pomoćna krstarica RAMB III. Britanska krstarica zasula je konvoj vatrom kojoj se suprostavila samo torpeljerka. Britanci su potopili sva četiri trgovačka broda, a torpeljerku teško oštetili. Zapovjednik RAMB-a kapetan fregate Francesko De Angelini, nakon sedamnaest ispaljenih plutona, odlučio se povući iz bitke ostavivši torpeljerku i trgovačke brodove na milost i nemilost Britanacima. Kasnije je zapovjednik Angelini izveden pred ratni sud te osuđen na kaznu zatvora.
RAMB III. osim uloge prateće krstarice dobio je zadatak prijevoza mesa za talijansku vojsku u Libiji. Brod se 30. lipnja 1941. godine po tom zadatku nalazio u libijskoj luci Bengazi kada ga je u provu pogodilo torpedo iz britanske podmornice HMS Triumph . Oštećenje se nije moglo popraviti te brod nije mogao isploviti.
Tijekom sljedećih dana raskomadani pramac su ''skinuli'' sa eksplozivom, skinuto je naoružanje i cijeli brod je ispražnjen kako bi se olakšalo plutanje. 21.08.1941. brod je pod komandom kapetana Giuseppea Anettia, svojim pogonom, krmom naprijed, isplovio iz Bengazijske luke brzinom od 3 čvora. Nakon 4 dana došao je do luke Brindisi, te je nastavio put do Trsta uz pomoć remorkera. 20.09.1941. došao je u brodogradilište ''San Marco''  u Trstu čime je završen mučan, 597 milja dug put unazad.


KIEBITZ

Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. zatekla je brod još uvijek na popravku gdje su ga zauzeli Nijemci. Najprije su od njega planirali napraviti brod za prijevoz trupa, a zatim je donesena odluka da taj brzi brod preurede u minopolagač te mu daju ime KIEBITZ. Poslije preuređenja Kiebitz je mogao ukrcati 240 mina, postavljene su mu šine za izbacivanje mina i postavljeno dodatno protuavionsko naoružanje. Polaganje mina vrlo je opasan posao, te mora biti obavljen vrlo precizno, na točno određenim mjestima. Kiebitz nije imao žiro kompas za tu namjenu i nije bio u stanju samostalno postavljati mine pa je navigaciju obavljala prateća torpeljerka.
Tako je 18. ožujka na planirano postavljanje mina u pratnju s minopolagačem izašla torpeljerka T36 i korveta UJ 201. Tijekom izviđanja područja polaganja mina u kanalu Vela Vrata kod Brestove torpeljerka je naišla na talijansku minu i vrlo brzo potonula. Kiebitz i korveta UJ201 spasili su oko sto brodolomaca, među njima i ranjenog kapetana torpeljerke.
Kasnije je minopolagaču KIEBITZ-u postavljen žiroskop pa je mogao samostalno djelovati. Tijekom 1944. godine minopolagač Kiebitz postavio je više od 5000 mina u Kvarneru i sjevernom Jadranu.

13.07.1944. Kiebitz je zbog kvara na motoru kod Ancone naletio na dvije mine.Unatoč usprkos poplavljenom pramčanom dijelu, uspio je uz pomoć TA-38        ( bivše talijanske ''Spada'') opet ploveći unazad krmom doploviti do Pule.Iz Pule je prebačen u Trst gdje je bio na popravku do 07.08.1944.Popravak je iskorišten za potpuno moderniziranje broda. Dobio je uređaj za detekciju radarskog zračenja. Nakon popravka Kiebitz je opet u akciji. U noći 14/15 rujna 1944. godine Kiebitz i torpeljerke TA20 i TA40 vodile su topničku bitku sa torpednim čamcima. Kasnije je ustanovljeno da su torpedni čamci bili njemački. No, nije bilo većih oštećenja.
03.11.1944. u ranim jutarnjim satima saveznički avioni su napali područje Riječke luke. Najprije se mislilo da je cilj napada luka, ali onda se shvatilo da je napad usmjeren na ratni njemački motorni brod vezan na molo Genova. Njemačka protuzračna odbrana žestoko je uzvraćala vatru. Avioni su se stalno vraćali i uporno napadali. Vodila se prava bitka. U jednom trenutku iz jednog od aviona počeo je sukljati crni dim, pa se avion počeo udaljavati s mjesta bitke. Za njim su odmah krenuli i ostali avioni. Ubrzo su nestali na horizontu i ostao je jedino vidljiv trag dima.
04.11.1944. u 07:30h počeo je snažan napad avijacije na riječku luku. Napad je završio sat vremena kasnije.
05.11.1944. Ujutro je ponovo uslijedio napad na Riječku luku, a po pričanju očevidaca, šest Daglasovih aviona ovoga puta je osim mitraljeza koristilo bombe i granatice koje su letjele gonjene zrakom. Cilj im je ponovo bio njemački motorni ratni brod, minopolagač Kiebitz ex Ramb III, koji im je dva dana pružao žestoki otpor. Razvila se prava bitka. Brod je zasipan svim raspoloživim ubojitim sredstvima, ali i s broda je uzvraćano sa svim raspoloživim arsenalom. Avionska bomba je u jednom trenutku pogodila brod i izbio je požar u nadgrađu broda. Zapovjednik broda je naredio posadi da gase nastali požar. Njemački vojnici su pokušali gasiti, ali u situaciji u kojoj su se nalazili to im nije uspijevalo, pa su preko svoje komande tražili da na goreći brod dođu vatrogasci.
Po dobivenoj zapovjedi, na požar broda krenule su dvije ekipe 21. corpo vf Fiume, jedna iz Vatrogasne vojarne Centar i jedna iz Zavoda Brancheta. Na požar je stiglo oko 20 vatrogasaca s nekoliko vatrogasnih vozila na čelu s vatrogasnim zapovjednikom Štroligo Stefanom. Dolaskom na mjesto intervencije vatrogasna tehnika postavljena je između dva skladišta tako da je bila dobro zaštićena od avionskih napada. Nijemci su bili jako uzrujani i bijesni i odmah su dali do znanja vatrogasnom zapovjedniku da moraju gasiti brod čak i pod prijetnjom oružja. Glavna navala na požar izvršena je s vatrogasnog vozila Alfa Romeo iz 1943. godine koji je posjedovao vrlo snažnu pumpu za gašenje, te osim vode imao i pjenu što je za ono vrijeme bila vrhunska tehnika. Pumpalo se i more i koristilo za gašenje. Iz broda je sukljao crni dim, pa su se vatrogasci opremali i s aparatima za disanje na komprimirani kisik.
S morske strane doplovio je i vatrogasni čamac, motobarka Fiumara koja je posjedovala snažan dizel motor od 200 KS i pumpu od 3000 l/min vode s topom za vodu i vrlo dobru posadu od šest vatrogasaca. Njemački brod je bio prilično oštećen. Na brodu je vladao pravi pakao. Meci su letjeli na sve strane, a one bombice što su letjele kao rakete gonjene zrakom sjekle su jarbole broda kao kosa travu. Na brodu je bilo i mrtvih vojnika. Gasilo se vodom i pjenom. Njemački SS vojnici tjerali su oružjem vatrogasce u utrobu broda gdje je vladala strahovita vrućina, dok se zbog velikih količina dima ništa nije vidjelo. Jednom SS vojniku koji je bio za brodskim flakom avionski metak je otkinuo ruku, a on je nastavio pucati koristeći sa samo jednom rukom. Često su se morale mijenjati vatrogasne cijevi jer su ih bušili avionski meci ili su pregarale od užarene brodske oplate. Uz sve nedaće u gašenju vatrogasci su ipak počeli požar stavljati pod kontrolu. Zaustavljeno je širenje požara prema strojarnici i prema zapovjednom mostu, a u tome im je naveliko pomogao mlaz sa vatrogasnog čamca hladeći nadgrađe i oplatu broda, te koristio svaki otvor da bi kroz njega ubacio vodu i ohladio utrobu broda i vatrogasce u njoj. Znali su da je njemački brod naoružani ratni brod i silno su se bojali eksplozije, od neke avionske bombe ili da požar ne dođe do skladišta municije ili da neki njemački vojnik ne izgubi živce i ne počne pucati po vatrogascima. Brod se od velikih količina sredstava za gašenje počeo naginjati od obale. Zapovjednik broda stalno je glasno izdavao naredbe, te raznim načinima po svaku cijenu pokušavao obraniti brod kao što mu je to uspijevalo dva dana.
Napad se, međutim, nije stišavao. U jednom trenutku avionska bomba pogodila je gornju palubu i probila glavnu palubu. Brod se strašno zatresao. Požar se opet počeo širiti. Među njemačkim vojnicima nastupila je panika i bilo je nekoliko ranjenih ljudi. Vatrogasci su počeli izlaziti iz utrobe broda koja ih je dotada štitila od eksplozija i metaka. Vidjeli su zapovjednika broda kako pokušava smiriti kaotičnu situaciju i čuli kako izdaje zapovijed da se brod mora potopiti i da ga svi moraju napustiti, te da se spašava tko može. Njemački vojnici napuštaju brod, bili su strašno uplašeni i bijesni. Čula su se još neka eksplozija i brod se ponovo snažno zatresao. Zapovjednik akcije gašenja odlučio je da se vatrogasci pritaje u brodu dok se njemačka posada ne udalji od broda jer se bojao da SS vojnici iz osvete ne počnu pucati po njima. Desetak minuta kasnije kad je bio siguran da su Nijemci napustili brod i činilo mu se da se napad na brod smanjio, dao je zapovijed da se napusti brod koji se počeo naginjati prema obali. Vatrogasci su požurili napuštati brod, noseći i jedan dio opreme, a tada je jedna avionska bomba pala na obalu u blizini brodskog sidra. Od posljedica eksplozije na mjestu su poginula dva vatrogasca, vatrogasni brigadir Uff Angelo Fusini i vatrogasac Zele Mario. U akciji gašenja, te od posljedice eksplozije ranjeno je šest vatrogasaca. Vatrogasni čamac se vještim manevrom neoštećen izvukao s poprišta. Brod je polako tonuo, Nijemci su od njega digli ruke bez ikakvog pokušaja spašavanja.
Taj dan je u području luke poginulo oko 125 ljudi. Za vatrogasce nije bilo predaha, ljude su ukrcavali u kamioncin FIAT 626, ranjene su odvozili u bolnicu, a mrtve na groblje Kozala. Mrtvi njemački vojnici bili su uredno poslagani po podu, kao u stroju i za njih su se pobrinuli njihovi vojnici.

[Kont]

GALEB

1947. splitska tvrtka ''Brodospas'' izvadila je potopljenog Kiebitza iz riječke luke i oteglila ga u Pulu, u brodogradilište ''Uljanik''. Od 1948. do 1952. brod je bio na remontu u ''Uljaniku'' gdje su ga potpuno obnovili. Najprije je odlučeno da će postati minopolagač te je opremljen svim što je potrebno za polaganje mina. Dobio je ime ''M-11''.

 No, već 1950. odlučeno je da će postati školski brod te su mu napravljene potrebne preinake. Brod je prvobitno nazvan ''Mornar'' ali 1952. primljen je u sastav JRM pod imenom ''Galeb''. Tito se prvi put ukrcao na Galeba 10.09.1952. u Puli tijekom proslave Dana mornarice te je s njegove palube izvršio smotru brodova.. Nakon razgleda broda odlučeno je da će se koristiti i za državne potrebe. Brod je dobio i novo naoružanje; četiri njemačka topa od 88mm, šest 20mm flakova, četiri jednostruka Boforsa 40mm i dvije M2 Browning.

Tito je 07.03.1953. iz luke Zelenika krenuo na svoje prvo putovanje Galebom, u Veliku Britaniju. Galeba su do Malte pratili razarači Triglav i Biokovo dok su ga od Malte do londona otpratili razarači Kraljevske mornarice. Odredom je zapovijedao admiral J.Černy , a Galebom kk M. Orhanović. Na ulasku u Temzu jugoslavensku delegaciju dočekala je kraljevska jahta Britannia koja je Galeba otpratila do Londona gdje se Tito susreo sa Churchilom i Elizabetom II. Galeb se istom rutom vratio u Split 30.03.1953.

08.04.1954 ''Titov odred'', sastavljen od razarača Triglav, Biokovo, Durmitor i Učka, te naravno Galeba, pod komandom admirala Černyja isplovio je iz Splita prema Turskoj iz koje će se vratiti 24.04.1954. Mjesec dana kasnije odred je u istom sastavu krenuo u posjet Pireju i Solunu. Nakon dvodnevnog boravka u Ateni Tito se u Beograd vratio vlakom, dok se Galeb 10.06. vratio u Split. Tijekom ovih putovanja kapetan Galeba bio je kf Stanislav Abram.

30.11.1954. Tito je na Galebu krenuo u posjet Indiji i Burmi i to u pratnji razarača Biokovo i Triglav te trgovačkog broda Dinara. Galeb je krenuo iz Rijeke rutom Port Said-Aden-Bombay-Calcutta-Madras-Cochin-Rangoon( otprilike istom rutom se i vratio u Rijeku 12.02.1955.). 16.12.1954. Galeb je stigao u Bombay. Indijci su priredili spektakularan doček. Nakon što je Tito s Galeba prešao na krstaricu Delhi sa obale je snažno zagrmilo ''Živio Maršal Tito, živjela Jugoslavija''. Na povratku, Tito je službeno posjetio i Egipat. 05.02.1955. Galeb se približavao luci Suez. Prvi koji je odao počast jugoslavenskom predsjedniku bio je egipatski razarač Ibrahim al-Amal ispaljivanjem tzv. teritorijalnog saluta. Po ulasku u luku Suez opet su zagrmili topovi, 21 hitac sa razarača Tarik ( za one koji nisu upućeni u pomorski ceremonijal, 21 hitac se ispaljuje kao počasna paljba tijekom posjeta poglavara stranih država). U 08:45h na Galeba su stigli predsjednik Egipta Naser i nekoliko egipatskih ministara. Bio je to prvi susret Tita i Nassera. 12.02.1955 Galeb se vratio u Rijeku. Komandant odreda tijekom putovanja bio je admiral Mate Jerković, a komandant Galeba kf Petar Vidan.
Krajem 1955. točnije 02.12., Galeb je iz Šibenika krenuo u posjet Egiptu i Etiopiji. Tijekom putavanja brod je boravio u Port-Saidu, Assabu, Massawi i Aleksandriji. 06.01 isplovili su iz Aleksandrije, te 10.01. stigli na Brijune.

02.12.1958. Galeb je, u pratnji razarača ''R-11 Split'' iz Dubrovnika krenuo na svoje najduže putovanje tijekom kojeg je predsjednik Tito posjetio mnoge azijske i afričke zemlje. Prva ''postaja'' bio je Port-Said gdje se Tito ponovo susreo s Nasserom. 10. prosinca stigao je u Aden te uplovio u Indijski ocean. Nakon devet dana plovidbe Indijskim oceanom, 19.12., nekih 350 Nm južno od Šri Lanke, Galeb je po prvi puta prešao ekvator. 23. prosinca 1958. Galeb je uplovio u glavni grad Indonezije, Jakartu, gdje je Tita dočekao predsjednik Indonezije Sukarno. Nakon 5 dana provedenih u Jakarti, 28.12. brod je krenuo prema otoku Bali gdje se usidrio 30.12.1958. Tamo je jugoslavenska delegacija dočekala Novu 1959. godinu 7 sati prije SFRJ. Plovidba prema Rangoonu (Burma) nastvaljena je dan kasnije. U Burmi su se zadržali samo dva dana, 08. i 09.01.. 10. siječnja nastavljen je put prema Indiji, točnije Madrasu gdje se Tito susreo sa Nehruom. Iz Madrasa je Galeb otplovio prema Colombu, zadnjoj postaji azijske ture. 26.01.1959. brod je krenuo natrag prema Jugoslaviji. Po putu natrag Galeb (Tito) je posjetio još i Etiopiju, Sudan te Egipat i Siriju ( koji su tada bili ujedinjeni u UAR). 26.02. iz Sirije krenuli su prema Grčkoj, te posjetili Rodos i Solun. 06.03., nakon 95 dana, Tito je napustio š/b Galeb i vratio se u Beograd vlakom, dok se Galeb, nakon prevaljenih 15857 Nm, 08.03.1959. vratio u Split.


Od većih putovanja važno je spomenuti još i Titov posjet zemljama sjeverne i zapadne Afrike te Colombu povodom V. konferencije nesvrstanih. Na prvo putovanje Galeb je krenuo iz Splita 14.02.1961., u pratnji razarača Split, Kotor i Pula te broda Lovćen. Tijekom putovanja posjetio je Liberiju, Gvineju, Maroko, Tunis te Egipat. 26.04.1961. vratio se u Pulu nakon prevaljenih 10830 Nm. 15 godina kasnije, 28. srpnja 1976. Galeb je isplovio za Colombo, ali bez Tita. Tito je na V. konferenciju otišao avionom dok je Galeb poslužio samo kao Maršalova rezidencija za vrijeme trajanja konferencije. Galeb se, također bez Tita, vratio u SFRJ 08.09.1976.

Maršal Tito je na Galebu boravio 48 puta, ukupno 549 dana, s njim je posjetio 33 zemlje (neke i više puta) te preplovio 86062 Nm. Predsjednik Tito je na Galebu zadnji put boravio 15. i 16.08.1979. tijekom putovanja Brioni-Zadar-Rab-Brioni. 04.05.1980. umro je Maršal Tito. Tada se Galeb spuštanjem zastave na pola koplja i postrojavanjem posade zauvijek oprostio od svog najpoznatijeg putnika. Na Galebu je osim Tita plovilo još 13 stranih državnika ( car Etiopije Haile Selassie, predsjednik Ujedinjene Arapske Republike Gamal Abdel Nasser, predsjednik Republike Mali Modibo Keita, predsjednik Republike Gane Kwame Nkrumah, generalni sekretar KPSS Leonid Brežnjev, predsjednik Republike Finske Urko Kekonen, generalni sekretar KPSS Nikita Hrušćov, predsjednik Mađarske Janoš Kadar, princ Kambodže Norodom Sihanuk, u zadnje vrijeme mnogo spominjani pukovnik Moamer el-Gadaffi, sekretar CK poljske komunističke partije Edvard Gjerek, predsjednik Alžira Houari Boumediene te predsjednik KP Kine Hua Kuo Feng.) te boravilo još 89 (engleski premijer Churchil, kraljica elizabeta II., grčki kralj Pavle, marokanski kralj Hasan II., premijer Indije Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, predsjednik Tunisa Habib Burgiba, premijerka Šri Lanke Bandaranaike, premijerka Indije Indira Gandhi, predsjednik Rumunjske Ceausescu, premijer Burme U Nu, predsjednik Gvineje Sekou Toure, predsjednik Kube Fidel Castro…)
Također je važno spomenuti da je Galeb, kada nije korišten za državničke posjete, ispunjavao i svoju osnovnu zadaću-školskog broda. Napravio je mnoga školska krstarenja Jadranom i Mediteranom, školsko krstarenje u sjevernu Europu te uzvratni posjet Sovjetskoj Crnomorskoj floti kao predstavnik JRM.
Nakon Titove smrti za Galeba, kao i za SFRJ, sve je krenulo po zlu. 80-ih sve je rjeđe korišten kako za državne tako i za školske potrebe. Zadnju veću plovidbu obavio je 1991. vršeći prekomandu vojnika JNA koji su napuštali Sloveniju, iz Kopra u Boku Kotorsku, u kojoj je ostao sve do 2000. godine kada ga je Crnogorska Vlada prodala Johnu Paulu Papanicolau koji ga je htio preurediti u luksuznu jahtu. U kolovozu 2000. brod je dotegljen u riječko brodogradilište Viktor Lenac, no radovi nisu počeli jer se Papanicolau našao u financijskim problemima. 2006. Ministarstvo kulture RH ga je proglasilo kulturnim dobrom, a grad Rijeku njegovim skrbnikom. Tri godine kasnije Grad Rijeka ga je kupio za 150000$.

Na kraju,brod takve nevjerovatne i uzbudljive prošlosti bi trebao zaslužiti barem naše poštovanje.

   

[ilirija]

Tijekom sljedećih dana raskomadani pramac su ''skinuli'' sa eksplozivom, skinuto je naoružanje i cijeli brod je ispražnjen kako bi se olakšalo plutanje. 21.08.1941. brod je pod komandom kapetana Giuseppea Anettia, svojim pogonom, krmom naprijed, isplovio iz Bengazijske luke brzinom od 3 čvora. Nakon 4 dana došao je do luke Brindisi, te je nastavio put do Trsta uz pomoć remorkera. 20.09.1941. došao je u brodogradilište ''San Marco''  u Trstu čime je završen mučan, 597 milja dug put unazad.

Krmom naprijed?

Svaka čast  , a koji su izvori ?

[zokxy]

Tijekom sljedećih dana raskomadani pramac su ''skinuli'' sa eksplozivom, skinuto je naoružanje i cijeli brod je ispražnjen kako bi se olakšalo plutanje. 21.08.1941. brod je pod komandom kapetana Giuseppea Anettia, svojim pogonom, krmom naprijed, isplovio iz Bengazijske luke brzinom od 3 čvora. Nakon 4 dana došao je do luke Brindisi, te je nastavio put do Trsta uz pomoć remorkera. 20.09.1941. došao je u brodogradilište ''San Marco''  u Trstu čime je završen mučan, 597 milja dug put unazad.

Krmom naprijed?

Svaka čast  , a koji su izvori ?

 Do 31. svibnja 1941. RAMB III obavio je 86 ratnih misija, najprije na rutama između Brindisija i Albanije, a potom između Napulja i Tripolija ili Bengazija.

No, ovaj se brod nije koristio samo za plovidbu: tijekom operativnih zadržavanja u raznim lukama doprinosio je njihovoj obrani u sklopu protuzračnih snaga, tako da su članovi njegove posade, a posebice časnici, zaslužili značajna priznanja i odlikovanja. Nakon što je njemački Afrički korpus osvojio Kirenaiku, RAMB III je bio prvi brod koji se usidrio u Bengaziju.

U sukobima između raznih flota po Sredozemlju Englezi su se isticali po uporabi radara, sposobnosti dešifriranja neprijateljskih poruka pisanih po ključu Enigma, te po strategijama uništavanja luka potapanjem u njoj usidrenih brodova.

Tako se dogodilo da je i RAMB III, nakon što je pristao uz jedini raspoloživi mol, k tome s pramcem prema otvorenome moru, bio pogođen torpedom u sredinu pramčane štive, zbog čega mu je kobilica nalegla na dno.

Budući da se zbog potapanja smanjivao broj raspoloživih brodova, prilike su naložile da se i ovaj brod vrati u Italiju i rekonstruira. Za tu je plovidbu, međutim, bilo potrebno na krmu premjestiti sav stroj i drugu opremu, te eksplozivom odstraniti pramac, što je sve odlično dokumentirano znakovitim fotografijama.

Međutim, poprečna pregrada u prostoru stroja nije mogla izdržati naprezanje uobičajene plovidbe prema naprijed, pa je stoga bilo odlučeno da se plovi unatrag. Zato je obavljeno još nekoliko zahvata: kormilo je bilo pričvršćeno u sredinu, osiguralo se podmazivanje rotirajućih dijelova sukladno novom smjeru kretanja, a izvedena su i kormila, u slučaju opasnosti, i to tako da su se na brodske bokove pričvrstili komadi željeza, koji su se po potrebi uranjali u more da bi se ispravio smjer kretanja.

U ovakvim uvjetima brod je preplovio Sredozemno more prešavši više od 900 milja, koristeći isključivo vlastiti pogon. Pratnja remorkerom tražila se samo u krajnjoj nuždi. Krajem rujna brod je uplovio u brodogradilište San Rocco u Milju pokraj Trsta, koje je također bilo u sklopu Ujedinjenih jadranskih brodogradilišta.

Izgradnja novog pramca potrajala je do siječnja 1943. kada su oba dijela broda izvučena na suhi dok i međusobno zakovana. Brod je dovršen 23. srpnja i u Puli je obavljena pokusna plovidba.



http://www.avantgarde-museum.com/hr/projects/standstill/tekstovi/4306/

http://vajled.com/wsm/index.php?PHPSESSID=00335cfa1ed9be2142c882badea8ee34&topic=1471.msg14747#msg14747



Još:

On 30 May 1941 the unit was torpedoed by the British submarine Triumph while he was in the port of Benghaz: because of the crowding in the harbor, the ship had a bow sticking out of a hundred feet from the breakwater and 19.30 (for other sources at 19.45) was hit by one of two torpedoes fired from the submarine at 19.25 UK by a few thousand meters.

The torpedo seriously damaged the bow, but, thanks to the watertight integrity of fish holds, the ship did not sink, leaning just to the bottom of the harbor with the bow. All the central and aft instead retained a push of buoyancy sufficient and engines did not suffer damage. Since you can not perform the necessary repair work with the resources available locally, the decision was made to remove the entire forward part, severely damaged and flooded, up to the cargo hold number 3, while reinforcing the bulkhead watertight neighboring with that compartment, so as to return the vessel, which for the rest of the hull was in good condition, in conditions of buoyancy. This work, conducted in the days immediately following the dismissal, involved the complete unloading of the ship and the landing of guns bow and peak load, and after the reinforcement of the forward watertight bulkhead was separated from the rest of the ship by blasting some small charges explosive. After lifting, the auxiliary cruiser was weighted so as to obviate all’appruamento and restore the trim the longitudinal and transverse. However, the resulting forward bulkhead insufficiently robust to allow you to navigate normally in conditions of safety, the chief engineer and commander John Mimbelli Arienti agreed to address the navigation to Italy in reverse, with the help of a tugboat , which would replaced the rudder (unusable in these conditions). Left Benghazi on August 21, the RAMB III, with the cars back to full speed (the speed limit is not exceeded, however, the three nodes ) and towed by the tug, he faced the sailing from Libya to Sicily , under these conditions along the channel of Sicily (other sources for the ship it was not from Sicily but from Benghazi sailed for Brindisi , where he arrived on August 25).  FromSicily, the auxiliary cruiser was towed toTrieste(stopping inBrindisi,BariandAncona), where he arrived September 20, 1941 and was subjected to great works of repair and reconstruction of the forward part of the San Marco shipyards. FromBenghaziin Trieste RAMB III had traveled around 597 miles (925 to other sources), with 219 engine hours, all in reverse. The commander Arienti was landed (was later killed during an air raid ), while the chief engineer remained on board the Mimbelli RAMB III until the end of the work.

http://www.desertwar.net/ramb-iii.html


Ima još, ali dosta?   

[zokxy]

Nije dosta. Ima i fotografija narečenog:

[Kont]

                               Putnički brod "Partizanka"

Mali dodatak tekstu o "Partizanki" sa: http://croinfo.net/zanimljivosti2/8969-emigrantski-brodovi-partizanka-i-radnik

"Nakon što je PARTIZANKA u brodogradilištu „Vicko Krstulović" tajanstveno izgorjela..."

Iz članka: Kako je planula “Partizanka” 1949. – Prema dnevniku hrvatskog gerilca.
Hrvatski glas, 20. srpnja 1966. (vol. 38, br. 33).
“Komunisti vrše veliku propagandu preko svoga broda „Partizanka“. Varaju narod, tamo, u Americi i Australiji, lažu mu, kako je ovdje dobro i dovoze ga tim brodom natrag. U Splitu ga dočekuju velikim paradama. Vele, da neki dovode i auta koja da im komunisti oduzimaju uz malu odštetu. One koje nemaju kuća, komunisti smještaju u bivše talijanske vojničke barake u Splitu. To je naselje narod prozvao „drvenim Čikagom“.
Da bi toj lažnoj propagandi stali na kraj, i spasili mnoge zavedene od propasti, odlučili smo poraditi na tome, da „Partizanke“ nestane. U Splitu ćemo to najlakše postici. Tamo imamo naše ljude.“ (kolovoz 1948.)
„Dobili smo vijest iz Splita, da bi uskoro „Partizanka“ imala stići na generalni popravak u splitsko brodogradilište. Vijest nas je obradovala.“ (lipanj 1949.)
„Stigla je u splitsko brodogradilište. Na doku se nalazi i bivši američki brod „Liberty“, koji je vozeći krompir, naišao na Jadranu na minu, Amerikanci ga napustili, a komunisti kupili i dovezli na popravak. Sada se zove „Hrvatska“. Na brodogradilištu je i jedna torpiljarka, koju su dobili za ratne reparacije od Italije. Na njoj je se nalazi oko 150 tona topničkih granata. „Partizanka“ je usidrena izmedju „Hrvatske“ i torpiljarke. Naši nam javljaju, da samo oni radnici koji su članovi Partije, smiju na „Partizanku“ i to s naročitim propusnicama. Primjerke tih propusnica su nam poslali. Veličine su „visit-karte“. Nešto posade je i dalje na brodu. Detaljan plan brodogradilišta će nam stići sjutra.“
„Dobili smo plan. Krasno, jednim potezom uništiti ćemo sva tri broda, dok i brodogradilište. – Brodogradilište čuva jedna četa KNOJ-a, čiji je komandir neki Mrvica iz Šibenika. Kontrola je stroga, ali nam naši javljaju, da će se eksploziv moći unijeti i postaviti. Predlažu, da se upotrijebi “Plastik”, jer ga ne treba mnogo i lakše ga je unijeti.”
“Napravili smo plan i izabrali trojicu koja će u tom poslu krenuti u Split. Javili smo našim, da nastoje onesposobiti motor za vatrogasne pumpe, jer brodogradilište ima svoje vatrogasce. Prešli smo Cetinu i stigli u Mosor, gdje nas je na ugovorenom mjestu dočekala veza, jedan mladić, gimnazilac. Ne zna naše namjere, a i ne pita mnogo, ima poslužiti samo kao vodić do Splita. Jako je oduševljen susretom s nama. Kada se razdanilo s jednog velikog vrha gledamo more. Za većinu je to prvi put da ga vide. Kad se smrklo krenuli su, ona trojica i vodič, za Split. Ostali ostaju u Mosoru. Našima smo poslali plan i upute s tim, ako misle da nešto treba izmijeniti, da to urede.”
„Noćas je stigao do nas izaslanik iz Splita. Naši su sa eksplozivom sretno stigli. Izaslanik veli, da će se akcija izvesti sutra na večer, 12. kolovoza, jer taj je dan na ulazu Mate Perković, komunista iz Kučina. Naš prijatelj nam kaže, da je taj Mate glup i da će se najlakše unijeti eksploziv baš kad je on na ulazu. Taj Mate Perković da je u ratu domamio svog najboljeg prijatelja do svoje kuće i tu su ga komunisti dočekali u zasjedi i ubili, radi toga, što je odbio suradnju s njima. Dežurni na brodogradilištu da će biti tu noć Jozo Kokan, mladi komunac, naivčina i neiskusan, pa će biti lako onesposobiti vatrogasne motore. Ne predviđa se, da bi moglo biti puno ljudskih žrtava, jer će se plan izvesti tokom noći.”
„Ako plan uspije, bit će ogroman uspjeh. U tankovima „Partizanke“ nalazi se 24 vagona nafte, koju je utovarila u Rijeci prije polaska za Split. Eksplozija te nafte zahvatit će torpiljarku i „Hrvatsku“. Ukoliko nafta s „Partizanke“ ne dosegne skladišta nafte na brodogradilištu, to će učiniti granate sa torpiljarke.”
„Čim se smrklo, 12. kolovoza, popeli smo se na vrh Mosora i tu se smjestili za promatranje. Nešto prije ponoći suknuo je plamen na brodogradišlitu. Najprije manji, pa onda sve veći i veći. Oko 1 sat dosegao je visinu od 80 metara. Očekujemo eksploziju. – Ne pojavljuje se. Ali kako bilo da bilo, kula Titove lažen propagande „grije nebo“. „Drveni Čikago“ će morati dugo čekati na nove stanovnike. Ovo je nož u utrobu komunističkim krvnicima, koji već četiri godine prolijevaju potoke hrvatske krvi. Neka vide da nam nisu dorasli i da možemo napraviti što želimo i u mjestu koje oni drže kao svoju najsigurniju „bazu“ u njihovoj Strmoglaviji. Mislili su da im je brodogradilište “Vicko Krstulović“ nepovrijedivo. Čekajte krvnici, naučili smo se i mi, u ove četiri godine, nečemu….”
„Naši su se sretno iste noći povratili. Ne znaju nam mnogo objasniti, radi čega nije došlo do eksplozije. – Vele, da su nam naši iz Splita poručili, da pričekamo par dana u Mosoru, pa će nam poslati izvješće.”
„Treću noć su stigla dvojica nših. Pričaju nam slijedeće: Sve je išlo po planu, kako treba. Eksploziv je postavljen kod malog tenka, jer do velikih tenkova bilo je teško doći. Motor na vatrogasnoj pumpi je bio onesposobljen. Komunisti su imali pod parom jedan remorker, pa su izvukli torpiljarku iz brodogradilišta. “Partizanka” je uništena tako požarom, da je se neće moći popraviti. Šteta je ogromna, a moralni uspjeh još veći. Mornari što su bili na njoj, poskakali su goli u more. Žrtava nije bilo. Udba je odmah uhapsila preko 300 članova Partije i obiteljima njihovim nije htjela reći, gdje su zatvoreni. Neki vele da su na Gripama, neki opet kažu, da su u Mejama. Drug Oto Ševeljević, sekretar partije na brodogradilištu, da je bijesan kao tigar. Udba da postupa sa partijcima gore nego sa “reakcijom”. Žene i obitelji partijaca “krešu” Udbi, partiji, pa i drugu Titu “sve na kamaru”…”
„Vratili smo se u Bosnu. Iz Splita nam stižu vijesti, da se još mnogi partijci nalaze u zatvoru. Prvi da su pušteni nakon osam dana. Naša akcija podigla je uvelike moral u narodu. Po selima se čuda pričaju. Dolje u selu stari Ahmo pričao komšiji, da su naši potopili „Partizanku“. Ovaj odmah znatiželjno uzvrati:
Ma, u čijem je bunaru utušiše?
Uh, brate, ma kakvom bunaru. Nije bolan insan, to ti je golema lađa, štono ovi šejtani hilnom narod dovlači iz Amerike.
Teško je starim ljudima rastumačiti koliko je bila velika „Partizanka“ jer nisu nikada bili na moru i vidjeli prekoceanske brodove. Vidili su šlepove na Savi i neki, kad su služili kod cara Franje, u Beču manje brodove.“
Iz dnevnika su, razumije se, izostavljena mnoga imena, način na koji je eksploziv pripravljen i unešen (što je i najinteresantnije), ukratko sve ono, zašto nije vrijeme da se objavljuje. – Mnogi su od učesnika te akcije mrtvi, pali u neravnoj borbi s nadmoćnijim neprijateljem. Bili su sve to mladi ljudi, nije da nije bio, u to vrijeme, prekoračio tridesetu. Volili su svoj narod i borili se za njegovu slobodu. Nisu željeli živjeti na koljenima i biti robovi tiranima. Nisu vjerovali da se bjegstvom preko granice može odatle Hrvatska osloboditi iz pandža komunizma. Svojim bistrim, seljačkim mozgom mislili su realno. Borili su se s oskudnim sredstvima protiv tirana na rodnoj grudi, i pali sa srcem punim ljubavi i patriotizma za tu grudu, – za Hrvatsku.

[milić]

I, kako se ovakva akcija danas zove? Osloboditeljska akcija ili terorizam?

[fusher]

od 91 herojska akcija domoljuba. pazi ti lumena, potopit brod koji vozi iseljenike nazad u državu...ki qurac nisi potopili onega z ken je prišal kanadski picajol &Co.?

[Kont]

I, kako se ovakva akcija danas zove? Osloboditeljska akcija ili terorizam?

Da pomirimo Hrvate,najbolje akciju nazvat terorističko-osloboditeljska.Nešto kao miješana pica