Autor Tema: Povijesne priče i dogodovštine  (Posjeta: 133451 vremena)

0 Članova i 4 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #90 u: 08.11.2012., 09:11:11 »
Iz prošlosti Rijeke

Trsatske moto trke

Trsat je u mnogočemu bio pionir i kvasac primorskog kraja. Mnogi se ne sjećaju da su na našem Trsatu održavane moto trke. Teren nije bio baš pogodan jer ulice su bile slabo asfaltirane, a djelomično popločene grubim kamenim pločama od granita. Trkači su bili izvrgnuti opasnostima u slučaju pada. Brzina vozila dostizala je do 100 km/h pa su natjecatelji morali biti vješti. Gledalaca je uvijek bilo mnogo, a vozilo se nekoliko krugova oko Trsata.
Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.
Nažalost bilo je i nekoliko nezgoda, a jednu je prouzročila mlada gledateljica koja je neoprezno pretrčala cestu-kolnik, pa je vozač nažalost pokupio nekoliko gledalaca. Zbilo se to u današnjoj Mihanovićevoj ulici.
Od te davne godine Trsat je prešao u „mirne vode“ i danas je postao omiljeno sastajalište riječana i hodočasnika.                                        
Maks Peč

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #91 u: 18.11.2012., 17:13:49 »
Iz prošlosti Rijeke

Arhitektura u Rijeci

Rijeka je u svojoj prošlosti pripadala različitim vlastodršcima. Svatko je nastojao u građevinarstvu unijeti svoje stilove počev od stambenih kuća do tvorničkih hala.
Početak austrijske arhitekture je Teatro comunale po inžinjeru Felleru i Holmeru. A po nalogu agilnog gradonačelnika Ciotte. Drugi istaknuti objekt, istih inženjera, je Palača gradske štedionice, sagrađena na mjestu porušenog drvenog kazališta Adamića. Zgrada poznata po imenu Palača Modello.
Istaknuta građevina onog doba je Teatro Fenice, danas napušten, a nekada centar kulturnog života i prva građevina u Europi po armirano-betonskim konstrukcijama.
Kao znameniti objekt ističe se i samostan Benediktinki iz 1914. godine sa crkvom i djevojačkom školom. Sve te uspone doživljava Rijeka prije Prvog svjetskog rata. Nakon potonuća Austro-ugarske monarhije stupaju na scenu novi arhitekti, ljudi i nosioci ideja vladajuće talijanske države.             
Maks Peč

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #92 u: 20.11.2012., 09:53:42 »
Iz prošlosti Rijeke

Crkve na Sušaku

Sušak se naglo razvijao i postao glavnom lukom u prijašnjoj državi. Ali crkve se nijesu gradile iako je pučanstvo raslo i razvila se industrija i trgovina. Sušak je bio vezan uz Trsat - svatište Majke Božje. Osim svetišta imao je samo pokoju kapelicu. Podvežica je bila prva koja je podigla veliku crkvu, a glavni pokretač gradnje bio je ondašnji marljivi župnik Adam. U to doba mnogo truda se dalo za dobivanje zemljišta i novaca za gradnju velike crkve na Derenčinovu (do Piramide). Nacrta je bilo mnogo, a prihvačen je onaj poznatog kipara Ivana Meštrovića. Nešto se novaca skupilo, ali… sušačke vlasti nikada nisu bile sklone za izdavanje zemljišta niti građevinske dozvole. Jedan razlog je bio da bi velika katolička crkva pokrila pogled s mora na pravoslavnu crkvu na Boulevardu. Pokojni župnik i mučenik Martina Bubanj bio je vrlo nesretan.
Prešlo se na drugo rješenje, proširenje crkvice sestara Milosrdnica na koju su dodane dvije lađe. Na divnom venecijanskom podu i danas je vidljiva bivša veličina crkvice.
Danas se grad širi, jer se Sušak spojio s Rijekom, a pod vodstvom nadbiskupa Ivana Devčića nastoji se da sva nova područja grada dobiju crkvu. Danas se uspijehom može pohvaliti naselje Srdoči dok su i dalje u planu Gornja Vežica i Pećine.

Maks Peč

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #93 u: 22.11.2012., 10:03:34 »
Iz prošlosti Rijeke

Razvoj riječke luke

Važnost za razvoj grada i luke bio je zakon o slobodnoj plovidbi morem. Uz potporu ondašnje carske vlasti počele su se graditi prometnice prema Karlovcu i prema Sloveniji, a zatim i velika skladišta. Rijeka je tako postala velika mađarska luka. Najveću teškoću stvarala je Rječina koja je stalno donosila pijesak i kamenje te zatrpavala korito na Školjiću.
Izgradnjom cesta Karoline i Josefine porastao je promet luke. Počelo se razmišljati o izgradnji nove luke u središtu grada uz novi lazaret u Martinšćici. Unatoč zabrani Budimpešte započinje nasipavanje mora ispred grada i stvaranje umjetne luke, a Mrtvi kanal ostavljen je za male brodice.                                                                  Istodobno se gradi željeznička pruga prema Karlovcu i drugi krak prema Pivki. Usput se gradio i lukobran dug 1700 metara te oko 60 velikih skladišta. Dužina operativne obale iznosila je 7000 metara. Već prije Prvog rata promet je bio rekordan. Vremena su odmicala, a s njima i razne države i vlasti.                                                              Rijeka je bila polazna luka stotinama naših i stranih ljudi u potrazi za radom u Americi. Tada je izgrađeno prihvatilištehotel za emigrante koji su čekali brodove za Ameriku. Rijeka je od 18 000 stanovnika došla do 50 000. Pomorska politika diktirala je daljnje izgradnje, nastala je monumentalna palača Adria. Promet je lukom rastao, a grad cvao.
Prvi svjetski rat mnogo je toga promijenio i unazadio. Da grad ne propadne Italija ga je proglasila Slobodnom zonom, tj. bez carine. Drugi svjetski rat bio je poguban, jer okupacijska vojska Njemačke ga je uništila, a posebno je minirala svaki metar obale.  Sve se nakon toga moralo graditi mukotrpno, vađenjem potonulih brodova i dizanjem urušenih obala. Danas Rijeka opet prednjači svojom lukom i prometom.

Maks Peč

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #94 u: 24.11.2012., 11:20:31 »
Iz prošlosti Rijeke

Riječka luka

Današnja riječka luka umjetna je, nastala nasipanjem terena u more i naplavinama Rječine. Obližnji kamenolomi Žurkova i Preluke bili su glavni „dobavljači“ materijala. Nova luka nastala je dovršavanjem prekapanja novog korita Rječine, skretanjem vodotoka i stvaranjem Delte i Brajdice.                                                           
 Rijeka je kao „corpus separatum“ potpala pod mađarsku upravu. Nasipavanjem mora ispred grada nastala je nova velika luka. Prije toga izgrađene su ceste kao trgovački putevi grada prema Karlovcu. Imena su dobile prema vladaricama, Luizijana, Karolina i Josefina. Ceste su doprinijele procvatu riječke luke.
 Usporedno s nastajanjem luke počeli su radovi na dvije željezničke pruge, prema Karlovcu-Budimpešti i druga prema Pivki,Trstu-Beču. Luka je raspolagala sa šest kilometara obale i četrdeset velikih skladišta, koja i danas postoje i potrebno ih je uključiti u modernizaciju grada.

Maks Peč

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #95 u: 08.12.2012., 07:43:44 »
Prvi sušački nogometni reprezentativci

U medijima i javnosti se ponekad spominju riječki (fiumanski) nogometaši koji su itekako obilježili talijanski nogomet i bili talijanski reprezentativci (Mihalich Marcello, Varglien Giovanni, Varglien Mario, Rudolfo Volk, Loik Ezio). Međutim u medijima i javnosti se veoma rijetko spominju oni nogometaši koji su rođeni u Sušaku i svojevremeno bili reprezentativci, ali prve Jugoslavije i otprilike nogomet igrali u vrijeme kada i već spomenuti fiumanski reprezentativci. Riječ je o Paškvan Danielu, Dobrijević Rudiju i Šurdonji Slavku.
Od sve trojice, o Paškvan Danijelu se zna najmanje. Poznato je da je bio branič u ‘Viktoriji’ Sušak i ‘HAŠK-u’ Zagreb i da je u dvadesetim godinama 20. stoljeća odigrao 4 utakmice za najbolju reprezentaciju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba. Paškvan Daniel je definitivno prvi nogometni reprezentativac s područja današnjeg grada Rijeke (za reprezentaciju SHS igrao puno prije Mihalicha, koji je prvi riječki reprezentativac Italije).

Dobrijević Rudi je nogomet igrao za ‘Viktoriju’ Sušak, ‘HAŠK’ Zagreb, ‘Fiume’ Rijeka i ‘Jugoslaviju’ Beograd. Za Rudija Dobrijevića se zna da je igrao za selekciju Beograda i da je za najbolju reprezentaciju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba odigrao 4 utakmice, te da se je po završetku igračke karijere vratio u Sušak, gdje je među ostalim bio trener ‘Orijenta’.

Šurdonja Slavko je nogomet igrao za ‘Orijent’ Sušak, ‘Građanski’ Zagreb, beogradske ‘BSK’, ‘BASK’ i ‘Jedinstvo’ te za ‘BATA’ Borovo. Šurdonja je sa ‘BSK’ 3 puta bio prvak Kraljevine Jugoslavije, dok je za ‘B’ reprezentaciju Kraljevinu Jugoslavije odigrao 3 utakmice, a za ‘A’ reprezentaciju 1 utakmicu. Poznato je da je Šurdonja Slavko u dobi od 29 godina umro od turbekuloze, a poznato je i da je odbio pozive iz talijanskih klubova, te se preko Zagreba skrasio u Beogradu. Mnogi koji znaju o Šurdonji Slavku smatraju da je Šurdonja najbolji sušački nogometaš svih vremena i ukoliko bi se jednog dana napravila najbolja momčad svih vremena s područja današnjeg grada Rijeke, ime Šurdonje Slavka bi se našlo u obrambenom redu. (zoran mikulić labud).

http://www.rijekadanas.com/iz-povijesti-rijeckog-nogometa-prvi-susacki-nogometni-reprezentativci/

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.214
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #96 u: 08.12.2012., 19:48:31 »
Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka.
Skupio Ivan Mileetić.
(Nastavak. V. Viestnik br. 1, str. 18.)



4. Interesantan su pojav na otoku Krku Vlasi, a spominju se XV. vijeka u okolici Omišlja, Dubašnice i Poljica. Po Miklošiču ime je Vlah prešlo od Kelta ka Germanima, od ovih k Slovjenima, a od njih napokon k Grcima. To ime jest »homo romanae originis«. Vlasi se spominju od XII -XIV vijeka na cijelom balkanskom poluotoku. Na hrvatskom tlu javljaju se Vlasi istom u XIV i XV stoljeću. »Vlasi su dakle u ono doba stanovali u zaledju primorja od Cetine do Istre, pa su odanle prodirali u primorje, doselili se u pojedine mu predjele, odavle pače preselili se i na otok Krk, imenito u Dubašniceu i Poljicu (recte: Poljica) i omišaljsku okolicu« (Rački, Rad LVII, str. 143).
Listinom od g. 1465 određuje knez Ivan Frankopan granice, kuda smiju pasti: »kojih esmo mi postavili u kunfini od rečenoga
kaštelmušća,, a god. 1468 zabranjuje im knez Ivan prelaziti preko granica . . » Vlahov, ovi ki sada esu prišli ustanit se, kojim bi detirmenato doiti in kontrad od omišla«. (Kukuljević, Povj. Sp. I. 97, 103).
Odavle slijedi, da je te Vlahe naselio na Krku knez Ivan Frankapan. U spomenutim listinama dolazi uz ime Vlah i ime Murlak.
Imena tih Vlaha već su pohrvaćena: »sudac vido zenevrić, ivan i gergur budulić i petar« (Kukuljević, ib. str. 103).
Dubašljanski i poljički Vlasi, koje je također onuda naselio knez Ivan Frankopan, spominju se g. 1488, kada se je krčki biskup
Dunat zavadio »con tutti, li corvati et morlacchi di Dubasnizza e Pogliza «, jer mu nijesu hotjeli plaćati desetine. Još se i godine 1504 razlikuju ovdje Hrvati od Vlaha (Corvatus et Murlacus), kano i prije (Crnčić, Najstarija Povjest, str. 138 — 139).
Vlasi, koji su stanovali med Omišljem i Dobrinjem, najprije izginuše. Gdje su stanovali u Dubašnici?
Pošto je knez Ivan označio Vlasima omišaljskim njihov kotar, biti će da je to isto učinio i s onima u Dubašnici i Poljicima. Govorio sam već prije o Vlašićima, selu, kojega je nestalo negdje prošlog vijeka, i što se o njima priča. To je selo bilo najsjevernije u obćini dubašljanskoj, i to u Brgudu, obćinskom pašnjaku i šumi. Ime Vlašići nedvojbeno potiče od dubašljanskih Vlaha, koji je knez Ivan naselio. To je dakle ime ostalo kano uspomena na nekadanje Vlahe. Opažam još, da ima u Dubašnici, i to u Bogovićima, dvije obitili, čije je porodično ime Vlah. (Ako li može samo ime uvijek biti mjerodajno, onda je Vlaha na Krku bilo već početkom XV. vijeka, jer se u latinskoj listini od g. 1402 spominje neki „magister Nicolaus di Placho". Crnčić ib. str. 159.)  Valja da su i to potomci nekadašnjih Vlaha. Što pamti sadanja generacija, u Dubašnici nije nitko govorio vlaški, t. j . rumunjski.
U Poljicima i u gradiću Krku (Veglia) održa se najdulje jezik rumunjski. G. 1875 umro je u selu Bajčićima župe poljičke zadnji čovjek, koji je još govorio tim jezikom, a to bijaše Mate Bajčić, starac od prijeko 80 godina. On je sa svojom ženom razgovarao i vlaški. Po predaji pokazaše mi kuću, gdje da se je prvi Vlah naselio. U dubašljanskom selu Malinskoj živi neka ženska (ne sjećam se pravo, da li potiče iz Poljica ili iz Krka), koja znade nešto vlaški. To će biti zadnji ostanak krčkih Vlaha, koji su se sa svijem pohrvatili, kao što se pohrvaćuju i oni u Istri. Krvi njihove nedvojbeno je ostalo kod Dubašljana i Poljičana. Različit tip muškaraca, što se tiče boje i stasa, živo se ovdje iztiče.




5. Time sam gotov s Dubašnicom. U sadanjem svojem obsegu valja da je naseljena u XIV i XV vijeku, a nije nevjerojatno, da
je baš najviše ljudi tuda naselio zadnji krčki knez Ivan Frankapan. Možda je on sagradio i crkvu sv. Apolinara, jer se godine 1504 veli, da joj je i prije davana desetina po volji njegovoj (Crnčić, ib. 139).
God. 1488 spominje se: Poganka, gornja i dolnja Dubašnica (nazivlje, koje i danas živi), ali sto godina prije ne zna za nju
krčki štatut. Taj je štatut napisan za krčkih knezova Štefana i Anža g. 1388, al o Dubašnici ne veli se ništa, ma da je bilo tome
mjesta u kapitulu: »Od Krka i Kaštel«, gdje se veli: »I tako ako bi jel Omišljanin Dobrinjanina, ali Dobrinjanin Omišljanina, ali
Vrbničanina, ali Bašćanina, imej činiti kako je zgora pisano i ukazano i napravljeno« (Kukuljević, Arkiv II , 2, 286). U dodatku
statuta krčkoga iz konca XV vijeka veli se: »otac ili mati nemogu pustit drugomu sinu ili kćeri veće od soldinih 30, nego svima
ravuo« (Ib. str. 291). Kako mi se čini, tako i biva po cijelom Krku; ali Dubašljanin drži i danas za nepravdu proti starini, ako
li starijemu sinu nebi ostavio više imetka nego ostaloj djeci. Sela i crkvica moglo je tuda uvijek biti, ali veća župa nastala je istom u XV vijeku. (Početkom XVI. vijeka imala je već Dubašnica svoga javnog bilježnika. Tako dolazi u glagolskoj listini (zagledah u prijepis, što ga ima vrli naš povjestničar g. Bade Lopašić u Zagrebu) od g. 1512: „pisa pop petar sin branka kovača z dubašnice, nodar pupliki". Takvih bilježnika „od oblasti benetaške" bilo je još početkom ovoga vijeka u Dubašnici (dva Sormilića bijahu zadnji).)
Zanimivo je, da ime krčkih Poljica sjeća na glasovita Poljica kod Spljeta.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.214
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #97 u: 26.12.2012., 21:08:54 »
POČECI ORGANIZIRANOG TJELESNOG VJEŽBANJA NA SUŠAKU KAO TEMELJI DANAŠNJE UDRUGE ŠPORTSKE REKREACIJE "SUŠAK"
Veno Đonlić, prof.

UVOD

Udruga športske rekreacije "Sušak" iz Rijeke jedna je od najstarije organiziranih športskih udruga na našem području. Njen povijesni put proteže se kroz tri stoljeća. Prvi počeci datiraju s kraja 19. st. Društva koja su provodila organizirano tjelesno vježbanje mijenjala su svoja imena i sadržaje aktivnosti ovisno o političkim prilikama i uvjetima rada. Detaljnijim istraživanjem može se zaključiti kako se jedna organizacija ili društvo vezivalo na drugo s potpuno izmijenjenim ili dopunskim aktivnostima. Svima je bio zajednički motiv; pozitivan utjecaj na zdravlje i korisno provođenje slobodnog vremena građana Sušaka i okolice.

Pred kraj 1888. g. osnovano je u Sušaku društvo pod imenom Primorsko planinarsko društvo u Sušaku. Prvi predsjednik bio je tadašnji gradonačelnik Hinko Bačić, a društvo je brojilo 80 članova. Aktivnosti društva bile su organizacije izleta u bližu okolicu i udaljenije krajeve kako bi se kod članova pobudio interes za planinarenjem i uživanjem u ljepoti prirode. Društvo je djelovalo punih 15 godina. Godine 1903. rad društva se gotovo ugasio pa je dana 27. kolovoza 1903. g. tadašnji predsjednik Josip Linić s Trsata predložio da se pravila društva promjene s dodatkom da se ono preustroji u društvo "Sokol", što je prihvaćeno na izvanrednoj skupštini 27. rujna 1903. g.

Dana 29. svibnja 1904. g. osnovan je Primorski Sokol. Ukupno je imao 155 članova, od toga 68 vježbača. Prva javna vježba održana je 30. lipnja 1904. g. u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. Prvi učitelj tjelovježbe bio je Šime Dorić, učitelj gimnastike na srednjim školama u Sušaku. Dana 6. studenog 1904. g. održana je skupština svih hrvatskih sokolskih društava u dvorani Hrvatske čitaonice na Trsatu. Tada je osnovan Hrvatski sokolski savez. Na toj skupštini usvojen je prijedlog da se sva društva koja spadaju pod novo osnovani savez zovu Hrvatski Sokol, stoga je i sušačko društvo "Primorski Sokol" preimenovano u Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka.

Prva javna vježba "Sušačkog Sokola" priređena je 2. prosinca 1905. g. Dana 25. veljače l906. g. organiziran je prvi put u Rijeci veliki sokolski ples. Organizirano je plesalo 114 parova u prostorijama tadašnje Narodne čitaonice u Rijeci. "Sušački Sokol" se dostojanstveno predstavio na prvom svesokolskom sletu u Zagrebu 2. i 3. studenog 1906. g.
Na inicijativu "Sušačkog Sokola" osnovana je 3. studenog 1905. g. sokolska župa Zrinsko-Frankopanska sa središtem u Sušaku. Ona je u suradnji sa "Sušačkim Sokolom" organizirala prvi slet župe na Sušaku 7. i 8. rujna 1908. g. Koncem 1910. g. pokrenuta je inicijativa za izgradnju sokolskog doma (izgradnja završena 1929. g.).

U mjesecu rujnu 1911. g. sušačko društvo sudjelovalo je na svesokolskom sletu u Zagrebu, a godinu dana kasnije na velikom sletu u Pragu. Pod vodstvom Marijana Borasa tada je postignut jedan od najvećih uspjeha društva u povijesti, osvajanjem vijenca sa srebrnim monogramom.

Zbog prvog svjetskog rata rad društva je mirovao od 22. srpnja 1914. g. do 28. listopada 1918. g. kada je održana sjednica Upravnog odbora, a zatim i izvanredna glavna godišnja skupština društva. Odmah se počelo s vježbanjem pod vodstvom Adolfa Šohaja i Marijana Borasa u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. U tadašnjoj Kaljevini Jugoslaviji održan je sokolski
sabor 1919. g. u Novom Sadu. Tada su se sva hrvatska, srpska i slovenska sokolska društva udružila u jedan savez koji je imenovan "Jugoslavenski sokolski savez". U sklopu tog saveza i društvo na Sušaku prozvalo se novim imenom Sokolsko društvo Sušak-Rijeka. Starješina društva ostao je dr. Nikola Bačić sve do 1925. g. Kad ga je zamijenio Ivan Ivančić. Od 1926.
g. do 1930. g. dužnost starješine vršio je Bogomir Grkinić. On je vrlo zaslužan za razvitak društva, a naročito za izgradnju Sokolskog doma na Sušaku koji je svečano otvoren u ožujku 1929. g. (današnje prostorije u Ružićevoj 9). Načelnik društva bio je do 1919. g. Adolf Šohaj, a nakon smrti njegovu ulogu preuzeo je Marijan Boras. Upravo njegovom zaslugom sušačko
sokolsko društvo povećalo je broj članova od 493 (1919. g.) do 750 (1931. g. ).
Društvo svake godine priređuje javnu vježbu na tadašnjem Regentovom trgu (Bulevard). Također se pojavljuje na svim sokolskim sletovima u Pragu, Ljubljani, Zagrebu i Skopju. Svojim radom i rezultatima tad su slovili kao prvo društvo među svim ostalim mjesnim društvima Sušaka.
Osmi slet župe Sušak-Rijeka koja je nasljednica župe Zrinsko-Frankopanske održan je 4. i 5. lipnja 1933. g. na Krimeji. Zabilježeno je da je ceremoniju, koja se sastojala od defilea ulicama grada i javne vježbe, pratilo preko 10000 gledatelja.
Deveti slet sokolske župe Sušak-Rijeka održan je koncem mjeseca lipnja 1939. g. na sušačkom gradskom stadionu
Početkom drugog svjetskog rata rad društva se ponovno ugasio.
Ovako su izgledali davni počeci organiziranog vježbanja društava koji se mogu smatrati temeljima današnje udruge športske rekreacije Sušaka u Rijeci. Sadašnja udruga osnovana je 11. srpnja 1991. g. pod nazivom Društvo za sportsku rekreaciju Sušak. Rješenjem Odjela za opću upravu općine Rijeka promijenio se naziv društva Partizan-Sušak koje je uspješno
djelovalo od 1945. do l991. g. Naziv se ponovno mijenja 20. lipnja 1996. g. u Udrugu športske rekreacije Sušak-Rijeka, a 13. srpnja 1998. g. iz naziva se briše Rijeka.
Danas ta udruga djeluje organizirajući rekreaciju za žene i muškarce. Ženske grupe podijeljene su po starosnim dobima na mlađu, srednju i stariju starosnu grupu u koju pretežno spadaju umirovljenice. Žene redovito vježbaju u dvorani u vidu klasične rekreacije i trim kabinetu koristeći specijalizirane sprave. Muškarci se rekreiraju uz klasičnu rekreaciju i trim
kabinet te upražnjavajući sportske igre kroz košarkašku, malo-nogometnu i odbojkašku sekciju.
Udruga posebno surađuje sa sindikatima poduzeća organizirajući rekreaciju za njihove djelatnike. Osim navedenih aktivnosti redovito se organiziraju izleti u prirodu i planinarenja u proljetnim i jesenskim mjesecima, a zimi skijaški izleti.
Članovi udruge redovito svake godine sudjeluju na Ožujskom susretu žena u Rovinju te na festivalu rekreacije koji se redovito održava krajem mjeseca svibnja. Za svoje članove Udruga svake godine priređuje prigodne zabave i plesne večeri.

LITERATURA:
1. Časopis za promicanje tjelovježbe "Sokol", urednik dr. Franjo Bučar (Zagreb, 1904. g. III/, Zagreb, 1905. g. IV/, Zagreb, 1906. g. V/, Zagreb, 1907. g. VI/, Zagreb, 1908. g. VII/, Zagreb, 1909. g. VIII/, Zagreb, 1910. g. IX )
2. Hrvatski Sokol, glasilo Hrvatskog Sokolskog Saveza, (Zagreb, 1912. g. VI- br. 4, Zagreb,1910. g. IX- br. 2, Zagreb, 1911. g. X)
3. Sokol na Jadranu, siječanj 1931. g. VI-br. 1.
4. Spomenica sokolskog društva Sušak-Rijeka povodom 20 g. postojanja 1904. 1914.
5. Novi riječki list, Rijeka godište 1900. - 1914.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.600
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #98 u: 26.12.2012., 21:31:38 »
Aj dalje. Našao 2 datuma

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.214
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #99 u: 02.01.2013., 10:41:28 »
LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM (1)


 Drugi  svjetski rat jedan je od najsurovijih ratova u povijesti čovječanstva. Svom žestinom vodio se na kopnu, moru i u zraku gdje su glavnu ulogu imale američke zračne snage USAAF (US Air Forces). Američki bombarderi  B-17 predstavljali su udarnu silu za uništavanje njemačke ratne industrije, ali i njihovih saveznika.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata saveznici  su na Njemačku bacili 1,5  milijuna  tona  bombi, a od toga je čak 0,5 milijuna tona bačeno iz bombardera B-17. Prvih 20 bombardera  B- 17 kao pomoć R.A.F.-u poslao je SAD 1941. godine u  Britaniju, a prvo bombardiranje dva B-17 izvela su 8. srpnja  iste godine na njemačku pomorsku bazu u Wilhelmshafenu.

Veća bombardiranja otpočela su  tek 1943. godine. Tako je u travnju iste godine započela operacija napada na tvornicu zrakoplova Focke Wolf-190 u Bremenu. U napadu je sudjelovalo 115 bombardera B-17 od čega je izgubljeno 16 i oštećeno 48 zrakoplova, a da tvornica ipak nije bila uništena. Kasnije su akcije bile sve učestalije i sa sve većim brojem bombardera  kojima se njemačkoj ratnoj industriji nanosila ogromna šteta.

 Poznata je izreka koju je krajem rata izgovorio general Carll Andrew Spazz, zapovjednik američkih zračnih snaga u Europi.(USSAF US Strategic Air Forces):

Bez Bombardera B-17 mi bismo izgubili rat. Možda je ta izjava zvučala presmiono,  ali je nedvojbeno da su razaranja njemačke industrije pridonijela bržem završetku Drugog svjetskog rata.

U akcijama je sudjelovalo na  tisuće zrakoplova s posadama sastavljenim od hrabrih mladića od kojih se veliki broj nikada nije vratio u svoje baze.

Tijekom rata u svim akcijama (uključivši i Daleki istok) izgubljeno je  4.735  bombardera B-17, pretežni dio u Europi. Oko 250.000 zrakoplovaca letjelo je  na bombarderima B-17,  a ranjeno je  poginulo  ili nestalo njih oko 46.500.

Mnogi su uspjeli preživjeti pad zrakoplova, no bili su zarobljeni. Međutim, diljem Europe, kao i na našim prostorima, vodila se bitka za spas tih ljudskih života. U najviše slučajeva spasioci su u nas bili naši obični ljudi koji su savezničke zrakoplovce primali u svoje kuće, nudili im komadić kruha, liječili rane i skrivali ih u bunkerima do uspostave veze s partizanima. Na našim neokupiranim područjima u Istri, Gorskom  Kotaru i na otoku Krku  poznato je najmanje 30 mjesta gdje su padali saveznički  zrakoplovci, a spašeno ih je više od  200. Neizmjerna i humana  bila je pomoć koju su naši ljudi pružali nemoćnim ranjenim zrakoplovcima, a mnogi  su se i nakon 50 godina  zahvalili za našu dobrotu i požrtvovnost.

Jednu od najznačajnijih zahvala svim spasiocima savezničkih zrakoplovaca izrekao je legendarni zapovjednik savezničkih snaga u Europi američki general Dwight D. Eisenhower: Svaki izgubljeni saveznički zrakoplov pogođen nad Europom bila je tragedija, a svaki spašeni zrakoplovac koji se vratio u svoju bazu bila je radost i veselje svim njihovim drugovima. Svakom pojedincu kao i članovima njegove obitelji koji su učestvovali u spašavanju savezničkih zrakoplovaca, riskirali i upuštali se u opasnosti, izražavam svoju duboku zahvalnost. Dakako da je ova zahvalnost bila upućena i svim hrabrim ljudima  Kastavštine koji su bili sudionici spašavanja američkih zrakoplovaca što su se spustili u šumi Lužina u zaleđu Rijeke, izlažući sebe i svoje obitelji velikim opasnostima.

Ovo je priča o jednom takvom spašavanju.


 Svatko tko prođe središtem naselja Kosi blizu Viškova uočit će granitni spomenik koji je postavljen zalaganjem Općine Viškovo na pedesetu godišnjicu tog događaja.

 Iz dostupnih dokumenata, kao i iz knjige sjećanja koju je napisao pilot Munsen, može se rekonstruirati slijed događanja i sudbine bombardera B-17  42-31472  i njegove posade.

Zbog toga je potrebno vratiti se u daleku 1943. godinu.

Pilot Richard Munsen sa svojom posadom  poletio je 7. prosinca 1943. bombarderom B-17  42-31472 iz zrakoplovne baze Morrison Field u West Palm Beachu na Floridi prema Italiji kao krajnjem odredištu. Prvo slijetanje bilo je u New Yorku radi dopune goriva, a zatim na Azorima. U Casablanku sletjeli su 18. prosinca, gdje su ostali 32 dana  kako bi  zrakoplov bio tehnički potpuno osposobljen za predstojeća borbena djelovanja. U talijansku bazu Amendola blizu Foggie sletjeli su 22. siječnja 1944. U njoj je bila smještena 15. američka zračna armija (15th Army Air Force)  Tu su raspoređeni u sastav 414. eskadrona 97. bombarderske grupe kojom je zapovijedao pukovnik Jacob E. Smart. Već 22. veljače sudjelovali su u napadu na tvornicu zrakoplova Messerschmitt u Regensburgu a 24. veljače na tvornicu Steyr Daimler gdje ih je dočekala jaka protuzračna odbrana i rojevi njemačkih lovaca. U tim akcijama Amerikanci su pretrpjeli velike gubitke. U 56 dana boravka  u zrakoplovnoj bazi Amendola Munsen i njegova posada sudjelovali su u  22  akcije, dakle gotovo svaki drugi dan. Ne treba posebno spominjati koliko je to bilo naporno i stresno za posadu.

U subotu 18. ožujka 1944. god. otpočelo se s pripremama za napad na aerodrom u Udinama, na sjeveru Italije, gdje je Luftwaffe držala znatne snage koje su djelovale na južnome talijanskom ratištu. U akciji je sudjelovalo ukupno 350 bombardera B-17 i Liberator. Poručnik Munsen u skupini od 25 bombardera imao je mjesto na kraju formacije. Bila mu je to 23. borbena misija. Posada je brojila deset članova, a sačinjavali su je: pilot poručnik  Richard  Munsen, 22 god., kopilot potporučnik Irvin Williamson, 25 god., navigator potporučnik William Seward, radiooperater vodnik Paul Marion, 20 god., mehaničar stariji vodnik Harley Spoon, 26 god., desni mitraljezac  vodnik Robert Brown, 20 god., lijevi mitraljezac vodnik Cecil Sullivan, 33 god., mitraljezac u repu bombardera  vodnik Vern Curry, 22 god., mitraljezac u kupoli na dnu trupa vodnik Cletus Reiss, 20 god. i vodnik Thomas Howard, zadužen za izbacivanje bombi. Nakon sastanka u stožeru gdje su svi piloti dobili posljednje upute, Munsen se uputio k pisti.
 Bombarder je u 7.oo sati zauzeo položaj za uzlijetanje. Pilot je još jednom interfonom provjerio spremnost posade na njihovim borbenim mjestima i četiri snažna motora  pokrenula su Leteću tvrđavu B-17  42-31 472. Laganim spiralnim uspinjanjem u 7.30 sati dosegli su predviđenu visinu za sastanak sa grupom . Posada je svoj položaj u formaciji smatrala opasnim, što će se kasnije i obistiniti. Kada su se popeli na 8.000 stopa (2400m), naređeno je da se stave maske za kisik. Formacija se i dalje uspinjala i konačno dosegla 21500 stopa (6450 m.) Na toj visini temperatura zraka bila je 20°C ispod nule i samo zahvaljujući toploj odjeći moglo se izdržati na takvoj hladnoći.

Predviđeni let do Udina bio je 3 sata, a letjeli su uglavnom iznad  Jadranskog mora.  Tijekom leta mitraljesci su jednom otvorili vatru i tako provjerili ispravnost oružja. Pilot Munsen i kopilot Williamson povremeno su provjeravali pritisak ulja i temperaturu motora te ujednačavali rad motora. Grupa je letjela do južnih dijelova austrijskih Alpa a zatim je okrenula za 180° i sa sjevera krenula u napad prema Udinama. Kada su bili na 30 min od cilja, jedan od mitraljezaca dojavio je o pojavi grupe lovaca u daljini. Najbolji njemački lovci Fucke Wolf-190 koje je trebalo uništiti na pisti sada su bili u zraku i predstavljali su veliku opasnost. Wern Curry, mitraljezac u repu bombardera (tail gunner), dojavljuje pilotu Munsenu o približavanju 9 njemačkih lovaca s lijeve strane koji su već otvorili vatru, ali Amerikanci nisu uzvratili, jer im još nisu bili u dosegu oružja. Njemački meci pogađali su Leteću tvrđavu i rasprskavali se u tisuće krhotina. Tada se preko interfona začuo glas pilota Munsena: Pilot posadi: Skinite te  Jerries (pogrdni naziv za Nijemce) prije nego što oni skinu nas.

Narančasti tragovi neprijateljskih projektila parali su nebom i nanosili oštećenja bombarderima u formaciji. Curry je kriknuo: Srušio sam jednog!  Pilot mu nije uspio niti čestitati, a Curry  već dojavljuje da je susjedni bombarder B-17  42-31 644, s brojem 10, pogođen i da ponire u spirali kao velika plamena kugla. Nažalost, samo petorica iz  posade uspjela su iskočiti iz gorućeg zrakoplova. Nedugo zatim više neprijateljskih lovaca ušlo je u razbijenu formaciju i počelo napadati  američke zrakoplove. Sada je Munsen sa svojim zrakoplovom bio zadnji u formaciji i tako postao lak plijen neprijatelju. Međutim, nije bilo vremena za strah. Sva pažnja pilota bila je usmjerena na  zadržavanje  zrakoplova u ravnini i da se sruši što više neprijateljskih lovaca. Ostati u formaciji bio je najvažniji zadatak jer je to jamčilo kakvu-takvu sigurnost. Bombarderi B-17  zbog svoje težine imali su vrlo male manevarske sposobnosti, koje nisu  dopuštale nagle promjene mjesta ili uzmicanja.

Isprva Amerikanci nisu svoje eskadrile štitili pratnjom  lovaca već se obrana oslanjala isključivo na jako naoružanje bombardera. Kasnije je zbog velikih gubitaka odlučeno  da ovakve akcije trebaju štititi američki lovci presretači P-51, poznatiji pod imenom Mustang, kojima su ugrađivani dodatni spremnici za gorivo te su mogli pratiti bombardere duboko u njemački teritorij.  Tek tada su se gubitci znatno smanjili.

Evo kako  pilot Munsen opisuje posljednje trenutke leta:

Mitraljezac Curry ponovo javlja da su se njemački  lovci vratili i da lete iznad i ispod nas kao i sa desne strane. Neprijateljski lovci okomili su se  kao čopor vukova.

Neočekivana kiša metaka sručila se na naše lijevo krilo između dva motora. Zrakoplov je počeo podrhtavati. Mitraljezac Reiss, koji se nalazio u kupoli na dnu trupa, javio je o velikoj rupi na  krilu iz koje je počelo istjecati gorivo. Nedugo zatim popeo se vidno uspaničen do bočnog mitraljesca u trupu vičući: ’‘Mi smo izgubljeni zrakoplov će eksplodirati’‘. Dim je ispunio kokpit (prostor za pilota i kopilota. Op.ur.). Pokušao sam obuzdati nekontrolirani rad motora ali su komande već bile otkazale. Povećani broj okretaja propelera prijetio je otkidanju oštećenog krila od trupa zrakoplova. Preostalim komandama nastojao sam podivljali zrakoplov zadržati u normalnoj putanji, ali je to bilo sve teže ostvariti. Obavijestio sam posadu da se pripremi za iskakanje. U tom trenutku naš mitraljezac pogađa neprijateljskog lovca koji se u spiralnom letu srušio. Nekoliko trenutaka kasnije pogođeni smo i u desno krilo koje se odmah zapalilo. Pritom me je jedna krhotina ranila u desno rame. Zrakoplov se nagnuo na desnu stranu. Vatra se pojavila u kokpitu na kontrolnoj ploči i zahvatila sve instrumente. Više nisam mogao  održati položaj u formaciji. Plameni jezici  zahvatili su spremnike s gorivom. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da sam uključio automatskog pilota i preko interfona javio: „Pilot posadi: Iskačite van, iskačite van!“

Čuvši zapovijed prvi je iskočio radiooperater Paul Marion. Brzo  sam prošao kroz sve prostore i ustanovio da su svi napustili zrakoplov. U taj tren lijevo krilo je otpalo, a vatra se proširila na cijelu unutrašnjost zrakoplova.

Zažmirio sam i skočio  kroz otvor za ispuštanje bombi. Bilo je to u 10.05 sati. Kada mi se padobran otvorio, osvrnuo sam se oko sebe i ugledao našu leteću tvrđavu koja sva u plamenu ponire u spiralnoj putanji. Prva misao bila mi je da sam spašen. Ali snovi su  se ubrzo rasplinuli kad je  neprijateljski lovac počeo kružiti oko mene.  Strujanje zraka što ga je proizvodio njegov propeler snažno me je bacalo. Na sreću nije otvarao vatru. Vjerujem  da je samo dojavljivao naš položaj. Plavi Jadran zrcalio se, a na obali grad okružen krševitim  planinama. (Bila je to Rijeka. Prema američkim podacima tog dana srušila su se dva zrakoplova za koje je navedena Rijeka kao mjesto pada.  Na istočnim obroncima  planine Obruč u zaleđu Rijeke pronađeni su  djelovi zrakoplova koji nedvojbeno ukazuju da potječu od Leteće tvrđave pilota Munsena. Drugi zrakoplov B-17 42-31644 kojim je upravljao pilot Edward Adams vjerojatno je pao dublje na  području Gorskog Kotara. Op.a.)

Šumovito tlo podamnom brzo se približavalo. Upravljajući  padobranom uspio sam zaobići šumu i spustiti se na krševiti teren.

Kad sam otvorio oči, ugledao sam pet ili šest naoružanih civila koji su me okružili.

Na tečajevima su nas podučavali da partizani nisu uniformirani, a prepoznat ćemo ih po crvenim zvijezdama na kapama te da njihova naređenja bespogovorno izvršavamo.

Jedan od njih upitao me: "Nijemac?" Bio sam smeten. Nešto sam promrmljao na engleskom. Pomogli su mi skinuti padobran kojeg su predali jednoj ženi.

Ustao sam i osjetio jaku bol u desnom koljenu, ali sam ipak mogao hodati.

Jedan od partizana dao mi je znak da ga slijedim. Nakon kraćeg hoda ušli smo u baraku u kojoj mi se postariji čovjek obratio na lošem engleskom. (Bio je to Anton Srok zvan Tončina iz Gornjih Sroki. Op.a.)

Zahvaljujući njemu zaključili su da sam saveznički pilot, a ne njemački špijun. Kasnije mi je pričao o svom boravku u Americi gdje je radio četiri godine kao rudar u Pennsylvaniji. Partizan koji me je dalje vodio bio je snažan i omanjeg rasta, tipičnog slavenskog izgleda, ne stariji od 30 godina. Pokretom mi je dao znak da krenemo. Prema pravilima ministarstva rata o nošenju oružja u posebnim uvjetima,  predao sam svom pratiocu osobno naoružanje.

Gđa. Ruža Jardas Matijaševa iz Marčelji jedna od posljednjih živih svjedoka, prisjeća se tih vremena: ’‘Jednog dana došla je obavijest  da se u šumi Lužina nalaze američki zrakoplovci i da im treba donijeti hranu. Mi smo se trudili da to bude bolji mesni ručak, iako je vladala oskudica hrane. Dobila  sam zadatak da odnesem košić s hranom, koji je bio dosta težak, u Lužinu gdje su bili smješteni zrakoplovci. Bila je to baraka na lokaciji zvanoj Tuljan, koja je služila partizanima kao prihvatilište za prebacivanje ljudstva i materijala iz Istre prema unutrašnjosti Hrvatske. Kada sam ušla unutra, ugledala sam nekoliko lijepih i uglađenih mladića u zrakoplovnim uniformama. Ugledavši me svi su ustali s klupa koje su bile postavljene uokolo. Učinilo mi se da me  promatraju s nepovjerenjem kao da nisu vjerovali  da su okruženi prijateljski raspoloženim ljudima. Raspodijelila sam hranu. Nažalost nismo mogli komunicirati, ali se na njihovim licima vidjelo da su nam zahvalni. Na kraju sam dobila komad padobranske svile. U ono ratno doba bio je to vrlo dragocjen i kvalitetan materijal za izradu ženskih bluza. Također su mi na odlasku poklonili komadić čokolade."

I njezin brat gosp. Ive Jardas Matijašev sjeća se zrakoplovaca koj su  boravili u njihovoj kući, kroz koju je inače tijekom rata prošao veliki broj ilegalaca i partizana. Zrakoplovci su se kratko zadržali - tek toliko da se nahrane, a na odlasku su mu poklonili kartu Europe, otisnutu  na svili, i zrakoplovne rukavice. Posebnost rukavica, prisjeća se gosp. Jardas, bila je u tome što su na sebi posjedovale male utičnice za priključak električnih  kabela  budući da su imale grijače u ‘‘prstima’‘. Dolaskom Nijemaca u Marčelji, kuća je spaljena, pa su, nažalost,  te vrijedne uspomene nestale.)

U suton  po neravnom i kamenitom putu stigli smo do sela Saršoni. Ušavši u malu kuću, iznenadio sam se kad sam tamo zatekao člana moje posade. Bio je  to: Bob Brown. Potom su nas odveli u drugu manju kuću gdje su bila još dva člana posade: Cletus Reiss i  Thomas Howard  koji je imao slomljeni gležanj, a  ležao je u  kolima ispred kuće. Trpio je jake bolove pa sam mu dao morfij. (Svaki zrakoplovac posjedovao je set za preživljavane koji je sadržavao: sulfatni prah, morfij, kompas, zemljopisnu mapu,  čokoladu, cigarete, 50 dolara! i pištolj. Standardno osobno naoružanje u američkoj vojsci od 1911.do1985. god. bio je automatski pištolj M 1911 A 1 cal. .45 inch. (11.4 mm).  Howard je kasnije prebačen na oslobođeni  teritorij u partizansku bolnicu. U Muzeju grada Kastva čuva se  zemljopisna  karta Europe otisnuta na svili, koju je američki zrakoplovac  u znak zahvalnosti poklonio  legendarnom  partizanskom liječniku Dr. Kajetanu Blečiću. Op.a.)

Kada se smračilo, dva partizana dala su nam znak  da krenemo dalje. Nakon 3 ili 4 sata hoda došli smo do male  zemunice u šumi. Uz zidove nalazile su se drvene klupe na kojima smo prespavali prvu noć. (Pilot Munsen u svojoj knjizi sjećanja navodi da su u nepuna 24 sata boravka u Halubju zbog razloga sigurnosti bili smješteni na 5 različitih lokacija. U Vjesniku Povijesnog Arhiva u Rijeci i Pazinu, svezak XXX/1988. - Izvještaj Kotarskog  N.O.O. za Kastav, od 20.III. 1944., na str. 134 piše: ‘‘Ovdje  kod nas se nalazi sada 12 Amerikanaca koji su se spustili s padobrancima u blizinu nas a čuje se da su pali četvorica u ruke ustašama na aerodromu u Gromišćini, ali nije još sigurno. Za dvojicu su sigurni da su poginuli a druge se još nije pronašlo’‘. Op.a.)

U  nedjelju 19. ožujka  rano ujutro  partizani su  nas doveli u selo Kosi.(naselje pokraj Viškova op. a.) Sada nas je bilo petero: Robert Brown, Cletus Reiss, Harley Spoon, William Seward i ja. Pokucali su na vrata jedne kuće i hitro nas uveli unutra. Naši domaćini ponudili su nam rakiju i pritom uzvikivali: ’‘Zdravo!’‘

Nažalost, nema više  sudionika tih događanja koji bi detaljnije opisali  boravak zrakoplovaca u Kosima. Zna se da su bili sakriveni u  konobi porodice Mladenić-Bačurkini, gdje su im  Darinka Mladenić Bačurkina i Marija Host- Stuparova donosile hranu i piće. Prema sjećanju pilota Munsena doručak se sastojao od kukuruzne kaše, a za ručak  palenta, mrkva s  krumpirom  i, obvezno, vino.

 Nijemci su pretražujući cijelo područje došli i u Kosi. Bio je to jedan od najkritičnijih trenutaka. Skriveni u Bačurkinoj konobi, iznad  svojih  glava jasno su čuli Nijemce koji su  tražili savezničke zrakoplovce. U ponedjeljak 20. ožujka krenuli su dalje. Pilot Munsen ovako opisuje odlazak iz Kosi: ’‘Došavši  u naše skrovište partizani su nam dali  znak da moramo krenuti. Nismo smjeli više izlagati opasnosti porodicu koja nas je sakrivala. Puhao je oštar i  hladan vjetar. Znali smo da je pred nama dug put. Na rastanku domaćica nam je svakom dala komad sira i crnog kruha. Mi smo smiješkom nastojali prenijeti našu zahvalnost tim hrabrim ljudima koji su nas štitili od Nijemaca i dijelili s nama svoju oskudnu hranu. Tada sam se zapitao: "Bi li neka porodica  u mom rodnom gradu u Iowi riskirala svoje živote da spasi strance čiji su životi u opasnosti?’‘

Bio je to početak dugog i napornog puta koji ih je vodio preko Gorskog Kotara, Banije i  Like do Drvara, da bi se nakon 45 dana i prevaljenih blizu 600 km u noći 1. svibnja 1944. s improviziranog  partizanskog aerodroma u Bosanskom Petrovcu američkim zračnim transporterom C 47 vratili u Bari.


Autor: Zlatko Krašković, Sušačka revija 68,
Literatura
Richard & Katherine Munsen: Bail out over the Balkans, Singler  Printing & Publishing Inc, Ames Iowa, 1994.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.214
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #100 u: 02.01.2013., 10:50:53 »
LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM (2)


Captain Richard M. Munson, Flight Leader, pilot 837th Squadron
(Photo from "Blue Book")


Munson i posada B 17 1944.


Richard  Munsen izašao je 1945. godine iz američkih zračnih snaga s činom zrakoplovnog kapetana. U svom rodnom gradu Story City u državi Iowa zasnovao je obitelj, te se zajedno sa svojim ocem bavio prodajom automobila. Ratna zbivanja ostavila su u njemu duboka sjećanja koja nije mogao izbrisati cijelog života. U kasnijim susretima s nekim članovima svoje posade osjetio je potrebu da napiše knjigu sjećanja na te događaje.




Jedan od njih – vodnik Bob Brown – vodio je šturi dnevnik u kojem su za Munsena bili dragocjeni podaci o imenima gradova i mjesta u kojima su boravili. Razaslao je pisma na nekoliko adresa, među ostalim i tadašnjem gradonačelniku Delnica gosp. Branku Kezeleu koji je stupio u vezu s gosp. Ivom Matušićem iz Matulja, sada već pokojnim, Matušić se bavio evidentiranjem svih američkih zrakoplovaca koji su pali na područje Istre, Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara.

 Zbog sudjelovanja u njihovu spašavanju tijekom rata dobitnik je povelje američkog udruženja: A.F.E.E.S.-a (The Air Forces Escape and Evasion Society, udruženje, koje okuplja spašene zrakoplovce). Prilikom boravka 1993. godine u St. Louisu (Missouri) na kongresu ratnih pilota veterana Američkih zračnih snaga sastao se s pilotom Munsenom, koji mu je izrazio veliku želju da još jednom posjeti mjesto ratnih događanja..

Tako je nakon punih 50 godina došao u Hrvatsku 1994. godine i bio gost Ive Matušića, koji je upravo u to vrijeme bio autor izložbe dokumenata, fotografija i ostataka savezničkih zrakoplova, postavljene u Muzeju grada Kastva pod imenom Letjeli su nebom iznad Istre 1944./45.

Izložbu je otvorila tadašnja gradonačelnica Sonja Brozović Cuculić, a  prisutni su bili civilni i vojni predstavnici američkog veleposlanstva u Zagrebu, i predstavnici hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

U isto vrijeme u Kosima su se odvijale posljednje pripreme za svečanost otkrivanja spomen-ploče američkim zrakoplovcima koji su se spustili u šumi Lužina. 

Evo kako je pilot Munsen u svojoj knjizi sjećanja opisao tu svečanost:

‘Kad smo se vratili iz Kastva, razmišljao sam o govoru kojeg ću sutra održati. Znao sam da će sutrašnja svečanost biti prožeta emocijama koja su me večeras obuzele.

 Osvanula je nedjelja, 11. rujna 1994. Oko 10 sati okupilo se blizu 300 mještana i gostiju u mjestu Kosi.

Svečanost je otvorio Ivo Matušić, zatim je govorio načelnik Općine Viškovo Boris Detan, a potom bivši partizanski liječnik dr.Blečić. Nakon mog govora pozvao me je gosp. Detan da zajedno sa starijom  mještankom (Darinka Mladenić Bačurkina. Op.a.) otkrijem spomen-ploču koja je bila prekrivena crveno - bijelo - plavom zastavom. Ukazala se crna granitna ploča na kojoj  je pisalo:




Spomen na dan 18. 3. 1944. kada je saveznički pilot Amerikanac Richard S. Munsen sa svojom posadom iskočio iz leteće tvrđave B-17 u šumi Lužina. Na lijevoj strani ploče uklesan je amblem A.F.E.E.S.-a čiji je moto: ‘‘We will never forget’‘ (Nikada nećemo zaboraviti. Op.a.) Glazba je zasvirala ‘‘Star Spangled Banner’‘ (američku himnu. Op.a.) Bio je to za mene vrlo emotivan trenutak. Prisjetio sam se plemenitosti i požrtvovnosti stanovnika Kosi, 50 godina ranije. Osjećao sam duboku zahvalnost ljudima koji su mi iskazali čast upriličivši ovu svečanost, ali i za više od 200 zrakoplovaca koji su bili  spašeni od strane stanovništva širom ove regije. Ponosan sam  što moje ime predstavlja sve te zrakoplovce kao kao i  mnoge partizane koji su dali svoje živote za slobodu. Zatim smo se uputili prema kući  i ušli u podrum gdje smo se sakrivali. Ponovo su me obuzele emocije i zahvalnost prema tim plemenitim ljudima. Vratio sam se u Hrvatsku da se zahvalim svima  koji su izlagali svoje živote da spase mene i moju posadu od neprijatelja, što će zauvijek ostati u mom srcu. Nikada to neću zaboraviti.’‘

Autor: Zlatko Krašković, Sušačka revija 68,
Literatura
Richard & Katherine Munsen: Bail out over the Balkans, Singler  Printing & Publishing Inc, Ames Iowa, 1994.



Dodatak:

B-17 je bio najveći zrakoplov  do tada izgrađen  u svijetu





Ogromna verzija:

http://www.taphilo.com/Photo/Pictures/b17/B-17G-Cutaway-drawing.jpg

USAAC (US Army Air Corps) raspisao je 8. kolovoza 1934. godine natječaj za bombarder koji bi zamijenio dotadašnji dvomotorni Martin B-10.

Osnovni zahtjevi bili su da nosi ‘‘korisnu’‘ količinu bombi na visini od 3000 m u vremenu od deset sati pri brzini od oko 320 km/h. Poželjan domet trebao je biti oko 3600 km, a maksimalna brzina oko 400 km/h. Prema tadašnjoj strategiji SAD-a takav zrakoplov trebao je pojačati zračne snage na Havajima, Panami i Aljasci.

Prototip nazvan ‘Model 299  projektirala je grupa inženjera  koju  su predvodili E. Gifford Emery i Edward Curtis Wells u tvornici Boeing. Zrakoplov  je mogao nositi  2180 kg. bombi a bio je naoružan s pet  mitraljeza  kalibra 7.62 mm. Pokretala su ga  4 Pratt & Whitney R-1690 radijalna motora koji su razvijali ukupno 3000 KS (4x750Ks.)

Prvi let organiziran je 28. srpnja 1935. i tada mu je novinar Richard Williams, impresioniran količinom obrambenog  naoružanja, dao ime Flying Fortress (Leteća tvrđava).

Boeing je brzo shvatio vrijednost imena i zaštitio ga kao tvorničku marku. U nekim rodovima američke vojske nazivali su ga ironičnim imenom Glamour girl (Zavodnica).

Ubrzo se Model 299 pokazao superioran u odnosu na konkurenciju pa je dogovorena kupnja 65 komada. Prvi zrakoplov isporučen je zrakoplovnim snagama 31. siječnja 1939. i dobio  naziv B-17 A,  kao prva funkcionalna varijanta. U narednim godinama, a naročito ulaskom SAD-a u rat, proizvodnja je ubrzano rasla tako da je  B-17 postao prvi masovno proizvedeni teški bombarder u svijetu. Do trenutka kada je  u svibnju 1945. godine obustavljena njegova proizvodnja, proizveden je ukupno12.731 primjerak po cijeni od 238.325 $.

Skladno oblikovan, impresivnih  dimenzija i snage došao je u Europu kao simbol duha i požrtvovnosti američkih zračnih snaga u Drugom svjetskom ratu, postavši ikona američke ratne povijesti. B-17 Leteća tvrđava postao je najznačajniji zrakoplov svih vremena.

Karakteristike zrakoplova:

Proizvođač: Boeing Los Angeles  California

Namjena: Teški bombarder

Visina: 5,80m.

Dužina: 22,80m

Raspon krila: 31,92m

Površina krila: 131,92m2                                 

Broj motora: 4x Wright Cyclone R-1280-97  9 cilindrični  radijalni 1200 kKs svaki
Težina  praznog  aviona:16.385 kg

Težina  pod  punim opterećenjem:29.205 kg

Radijus doleta: 5.475 km

Doseg  sa 2724 kg  bombi:  3.219 km

Doseg  sa 5800 kg  bombi:  2.722 km

Maksimalna visina leta: 10.850 m

Količina goriva: 1700 galona ( 6450 litara)

Naoružanje: 13 mitraljeza Browning M-2 kalibra 0.50 in.(12,7mm)

Posada je imala 10 članova, koju su sačinjavali:

pilot, kopilot, navigator, rukovatelj za izbacivanje bombi, mehaničar, radiooperater i 4 mitraljesca.

Zrakoplov je posjedovao sustav Norden Bombsight, kojim se uspijevalo pogađati ciljeve s velikih visina. Ovaj sustav je bio optičko, elektro-mehaničko žiroskopom stabilizirano računalo koje je prema uputama osobe zadužene za unos podataka izračunavalo kada treba izbaciti pojedinu vrstu i težinu bombi, tako da one padnu točno na metu. Pilot je u trenutku bombardiranja morao samo držati avion u stabilnom letu.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline lappino

  • Full Member
  • ***
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 1.142
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #101 u: 02.01.2013., 11:59:29 »
Fantastična priča, svaka čast!   :bravo2

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.520
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #102 u: 02.01.2013., 14:32:44 »
LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM (1)

U akcijama je sudjelovalo na  tisuće zrakoplova s posadama sastavljenim od hrabrih mladića od kojih se veliki broj nikada nije vratio u svoje baze.

Zašto sam se odmah sjetio Kvake 22?  :computer1

Tijekom rata u svim akcijama (uključivši i Daleki istok) izgubljeno je  4.735  bombardera B-17, pretežni dio u Europi. Oko 250.000 zrakoplovaca letjelo je  na bombarderima B-17,  a ranjeno je  poginulo  ili nestalo njih oko 46.500.

Nedavno sam negdje naletio na podatak da su u relativnom omjeru, zrakoplovne snage imale više gubitaka nego npr Marinci  :eek

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.520
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #103 u: 07.01.2013., 15:12:17 »
Sava Matetić-Lučić Ronjgovoa

Početkom 1945. godine bili su zadnji trzaji njemačkim okupatorima u našoj Kastavštini.
Po šumicama, a naročito uz cestu “Ćikovo”, prema Kastvu, bilo je mnogo sakrivenih tenkova pokrivenih granjem. Po puteljcima, uz gromače i zidiće, postavljene su telefonske linije po tlu da se manje primjete. Tuda smo Ivanka Širola i ja prolazile, uzele bi oštar kamen i na nekoliko mjesta bi im presijecale žicu. To je bila naša inicijativa, a zadatak je bio da zapamtimo gdje se sve nalaze njihova utvrđenja i oružja.
Isto tako smo nas dvije naišle na topove kod Spinčićeva kala, ali tada se pucalo iz njih već po cijeli dan. Nijemci su pucali prema Učki, a naši s one strane prema Kastvu. Mi smo se svejedno probijale kroz taj front. Nad našim glavama stalno smo slušale fijukanje topovskih i drugih granata. Tada su Švabama već bili odbrojani dani, potiskivani su sve više prema Trstu.
Iz sela Saršoni, Lučići, iselili su se ljudi prema selu Kosi, jer se nije moglo opstati zbog žestokih borbi koje su se na tom terenu vodile. Njemačka Komanda - štab, povukli su se do sela Mladenići. Švabe - SS-ovci su sve bjesniji, a s njima je bio i poneki ustaša.
Kako meni vrag nije dao nikad mira, tako ni tada. Uputim se do sela Mladenići k mojoj teti da doznam gdje je smještena SS-komanda. Odmah sam vidjela da je smještena kod Matakovih, to je blizu moje tete Vicence. Kod tetke su bila dva SS-ovca. Jedan je stajao vani i ja sam se zaustavila kod šterne, teta je izašla iz kuće, par riječi smo progovorile i ona se vrati u kuhinju. Ostala sam još malo, jer se približio k meni taj SS-ovac, gleda me, ništa ne kaže, pa sam ja “po moju” progovorila: “Zar vam još nije dojadio rat?” On je šutio, a ja sam otišla za svojim poslom.
Sada sam imala kompletan izvještaj o svemu što smo Ivanka Širola i ja zapazile na terenu. Znala sam i gdje se nalazi Komanda. To sam sve opisala i izvještaj spakovala u kuvertu. Drugog dana metnem kuvertu u njedra - to je bilo prije podne - i uputim se prema Srokima. Išla sam kraćim putem, stazama, preko livada i šumica, pored ceste. Kada sam došla ispod sela Mladenići, na jednoj livadici našla sam na cijelu mrežu telefonskih linija raznih boja. Protezale su se od Komande prem pošti Viškovo. Te linije sam prekoračila i produžila prem stazi koja vodi na Vožišće.Dok sam se spuštala prema toj stazi, primjetim na cesti patrolu od šest Nijemaca koji idu iz pravca Sv. Mateja (Viškovo). Zbog toga nisam ubrzala korak, da ne ispadnem sumnjiva, nego sam išla kao i prije.
Zbog toga nisam ubrzala korak, da ne ispadnem sumnjiva, nego sam išla kao i prije. Uz tu stazu na njivici nešto je brao ili kopao Vence Skadnjin iz Mladenići, pa sam par riječi s njim progovorila. U to vidim kako jedan iz te patrole - trči prema meni, mirno sam stajala i razgovarala s Vencetom. (Iako sam pomislila da su to po srijedi prekoračene žice i ja).Tada sav zajapuren, crven od bijesa, s uperenom puškom priđe k meni i gurne me pred sebe , spomene Komandu. To je bio Nijemac, što mje prvi dan gledao kod tetke. Nije bilo druge, nego kuražno naprijed, sa svojim izvještajem i to baš o njihovim vojnim tajnama. Još k tome imala sam legitimaciju s tuđim imenom, a u svom kraju gdje me svi poznaju. Njih šestoro marširaju sretno, da pokažu uspjeh na dužnosti patrole, a ja među njima ponosna, što se nimalo ne bojim. Jedino sam putem pomislila u sebi - došao je kraj.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.214
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #104 u: 13.01.2013., 22:37:48 »
TRSATSKI PARK

Moje obrazovanje – započeto prvim razredom u osnovnoj školi Brusić, danas Brajda – nastavilo se s druge strane Rječine, na Vojaku. Sam toponim označava goli vrh brda – Goljak. Školu pamtim po zastrašujuće velikom broju đaka i po nizu dragih profesora. Odmah na školska igrališta nadovezivalo se groblje, a na njega veliki park.

Trsatski park nastao je na inicijativu gradonačelnika Sušaka Jurja Kučića 1926. godine. Arhitektonski projekt na prostoru površine 33.500 m2 izradio je ugledni građevinar Zlatko Prikril 1927., a hortikulturalno uređenje bilo je povjereno Josipu Kulfaneku.

On je po završetku srednje hortikulturalne škole u rodnoj Čehoslovačkoj došao 1921. godine u Karlovac, a 1926. na Sušak. U prvo vrijeme radio je kao službenik u Gradskom poglavarstvu. Njegovo životno djelo bilo je uređenje Trsatskog parka, na čemu je radio od 1926. do 1940. godine. U svom je radu stvorio prepoznatljiv stil koji se temeljio na poštivanju i korištenju domaćeg raslinja. Osim Trsatskog parka sređivao je sve parkove i drvorede na Sušaku do 1941. godine. Krajem tridesetih godina park je proširen za još 11.500 m, pa je ukupne površine od 45.000 m2. Od 1951. do 1957., po projektu Zdenka Kolacija i Zdenka Sile, na najvišem platou sagrađena je spomen-kosturnica.

Upravo ta spomen-kosturnica, jedan od dojmljivijih riječkih spomenika, istovremeno sugestivan po ideji stilizirane kamene zastave koja se izdiže iz zemlje, u kojoj je dostojanstvena, kružna memorijalna grobnica, bila je jedan od ciljeva naših kratkih školskih izleta. U prostoru grobnice bili smo, instinktivno, posve tihi i slušali smo nastavnicu koja je pričala stvari koje nismo baš posve razumjeli.

Kad sam nastavio školovanje u Prvoj riječkoj gimnaziji, u ovaj park počeo sam dolaziti s prijateljima koji su imali pse. Hrvojeva irska seterica Asna bila je dobar razlog za prolazak kroz park i odlazak sve do Fratarskog, odakle se pružao čudesan pogled na grad. Sanjinov afganistanski hrt često je išao svojim putem i pokazivao je začuđujuću tvrdoglavost. Oliverova doga bila je, pak, odviše krvoločna u stalnoj potrazi za nesretnim mačkama…

Po tom parku znao sam se voziti i biciklom, nerijetko uz ozbiljne padove zbog kočenja na šljunku. Nakon jednog od tih padova, opasnog i bolnog, jednostavno sam se ostavio biciklizma…

Dio Fratarskog danas je parkiralište, a ljepši dio postao je Kalvarija, koja se tek uređuje na tragu vizija patera Emanuela Hoška i – još i više! – patera Serafina Sabola, koji su Trsatu uspjeli vratiti ponešto od njegove drevne mističnosti i privlačnosti.

Ispred crkve Gospe trsatske spomenik je papi Ivanu Pavlu II., koji ju je došao pohoditi 8. lipnja 2003. godine, poslije mise koju je održao na Delti pred sto tisuća vjernika. Godine 2005. tu mu je podignut dostojanstven spomenik, rad Antuna Jurkića, nesumnjivo kompromisan, koji spretno i emotivno balansira između klasičnog i suvremenog izraza. Papu promatra iz prikrajka sveti Ivan Nepomuk, barokni kip zaštitnika mostova, koji je nekad stajao u kapeli na obali Rječine…

Nešto niže, na malom vidikovcu uz Trsatske stube, stoji i kip Marije, koji je 2008. realizirao Željko Kranjčević Winter, zahvaljujući zalaganju i razumijevanju franjevaca.
(Igor Žic, Riječki parkovi i spomenici)
Don't drive faster than your guardian angel can fly!