Posjeta izvoru Zvir, te kaptažnom jarku Zvir II

[zokxy]

Zvir je najizdašnije izvorište na području Rijeke i njegovom se vodom opskrbljuje riječki prsten od desne obale Rječine sve do Opatije, uz mogućnost opskrbe cijelog vodoopskrbnog područja Rijeke. To je snažno krško vrelo udaljeno 1700 m od mora, na svega 4,7 mnm i maksimalne izdašnosti 20,3 m3/s. Voda pri tome nadolazi iz dubine ljevkaste udubine koja ulazi u stjenovitu padinu brda Sv. Katarina i stvara mirno jezerce koje na južnoj strani otječe u korito Rječine.



Legenda:
1 - kaptažni bunar i Crpna stanica Marganovo
2 - izvorište i Crpna stanica Zvir 1
3 - izvorište u Tvornici papira
4 - vodozahvat Zvir 2
5 - izvor u Sušaku (1. vodovod)
6 - potok iz Vodovodne


Prvi riječki vodovod pušten je u rad 30.9.1894.god. Zbog brdovitog terena, taj je vodovod imao dva kraka, za više dijelove grada i prigrada s rezervoarom na visini od 145,6 m, te za niže djelove, s rezervoarom na 66 m nadmorske visine. Dužina cjevovoda iznosila je 4 500 m za više, te 19 500 m za niže djelove grada, a u prvoj godini rada na vodovod je bilo priključeno 1 100 zgrada. Pojedine javne zgrade u gradu, npr. c. i kr. Pomorska akademija te škola za dječake na trgu Zichy (današnja Žabica), imale su sprovedenu tekuću vodu iz obližnjih bunara i izvora još od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, no to se teško može smatrati vodovodom.

Prvi je javni vodovod izgrađen na Sušaku 1885., a nešto kasnije, 1894. godine, i Rijeka je dobila prvi javni vodovod. Na Sušaku se voda crpila iz bunara u blizini Tvornice papira na lijevoj obali Rječine. Voda se parnim crpkama crpila u vodospremu na visini od 60 m n.m. iznad Lujzinske ceste, odakle je gravitacijski dotjecala na javne izljeve kod ondašnje Sušačke banke i štedionice te Piramide, ali se kasnije uvodila i u novogradnje.
Nešto su kasnije izgrađeni vodosprema Komuša na Trsatu s tlačnim cjevovodom od crpilišta do vodospreme i gravitacijski vodovod do Bulevara i Pećina. Riječki se vodovod počeo formirati korištenjem izvora Zvir na desnoj obali koji je do tada bio mlinica. Crpna je stanica izgrađena uza sam izvor, a zgrada je u funkciji i uporabi sve do današnjih dana kao glavni riječki izvor pitke vode. Voda se tlačnim cjevovodom vodila do vodospreme Plase (66 m n.m.) za nižu gradsku zonu i posebnim tlačnim cjevovodom u vodospremu Kozala (145 m n.m.) za višu gradsku zonu. U to je vrijeme Rijeka bila pod upravom Ugarske, a Sušak u sklopu Hrvatske zemaljske vlade. Povremena onečišćenja bunara sušačkog vodovoda uvjetovala su zabranu njegove uporabe. Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano na općinu Sušak, to je pomoglo da se već 1905. sušački vodovod spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine pojačan kapacitet crpne stanice Zvir, a uz vodospremu Plase sagrađena prva precrpna stanica za više vodoopskrbe zone - Rujevice i Brdo. Vodovodna je mreža 1923. produžena u pravcu Kostabele i Dječje bolnice, a kasnije do Bivla i kroz industrijsku zonu do Kantride. Uz precrpnu stanicu Katarina za viša područja grada na Kantridi se gradi crpna stanica s vodospremom, a nešto kasnije gradi se i crpna stanica koja crpi vodu do vodosprema u Opatiji, čime je sav priobalni dio do Opatije dobio vodu.


Budući da neki dijelovi Sušaka nisu imali vodu (dio Trsata, Krimeja, Podvežica i Vežica), zbog velikih troškova crpenja na izvorištu Zvir i naraslih potreba, izgrađen je 1913. gravitacijski vodovod od izvora Rječine. Taj je vodovod (kapaciteta 110 l/s) išao dolinom Rječine do Pašca i preko Orehovice do prekidne komore Sv. Križ. Izgrađen je za dvije godine što je bio rekord jer je položeno 16.700 m cjevovoda i probijeno 500 m tunela. Uz prekidnu komoru Sv. Križ (178. m n.m), izgrađene su vodospreme Vežica (158 m n.m.) te vodospreme Bulevar i Pećine (80 m n.m.). Tako je uspostavljen vodoopskrbni sustav Sušaka s tri visinske vodoopskrbne zone. No godina 1921. donijela je neugodno iznenađenje. Izvor Rječine je presušio čak punih pet mjeseci. Tada je potpuno prestala vodoopskrba Sušaka osim u onim dijelovima koji su se opskrbljivali s izvorišta Zvir. Zanimljivost je da iako su i u to vrijeme, a posebno nakon Rimskih ugovora 1924. godine, Rijeka i Sušak bili odvojeni granicom između Italije i Kraljevine SHS na Rječini, cijelo vrijeme bili međusobno povezani vodoopskrbnim sustavom. Uslijedila su hitna istraživanja vodnog fonda na cijelom Primorju, a posebno na Sušaku. Ispitivanje vode na Martinšćici dalo je iznenađujuće dobre rezultate pa je 1934. izgrađena crpna stanica s tlačnim cjevovodom do razdjelne komore Sv. Križ, a 1925. i tlačni cjevovod do vodospreme Pećine. Nakon redukcija 1929. i 1930. godine izgrađena su dva nova bunara čime se potpuno mogao nadomjestiti izvor Rječine u trenutku presušivanja. Pred rat su se na Martinšćici počeli graditi novi bunari za povećanje kapaciteta, no oni nisu završeni.

[zokxy]

Krajem XIX stoljeća Rijeka doživljava veliki uspon. Ekonomski prosperitet omogućio je i podizanje društvenog standarda te se u to doba, pored ostalog, izgrađuju kanalizacija i vodovod, uvodi električna struja, grade mnoge škole, obdaništa, osnivaju se gradske biblioteke i nova društva.

Među novoosnovanim društvima isticao se Klub za prirodne znanosti ("Naturwissentschaftlichen Club in Fiume/ Club di scienze naturali in Fiume"), koji od 1896. god. izdaje svoja Priopćenja u kojima se, pored izvještaja o radu Kluba i predavanja, publiciraju značajniji znanstveni radovi, od kojih su neki dan danas zanimljivi. Jedan je od takvih radova i “Izvještaj o kemijskoj analizi vode iz Zvira i o bakteriološkom ispitivanju iste, kao i vode javnih bunara u Rijeci” (Bericht über die chemische Analyse des Wassers vom Zvir und űber die bakteriologische Untersuchung desselben, sowie des Wassers der öffentlichen Brunnen in Fiume) Prof. Dr. Koettstorfera s c. i kr. Pomorske akademije iz 1888.god, koji je zbog svoje zanimljivosti i važnosti tiskan u Priopćenjima iz 1896.god.

Naime, obilje pitke vode razlogom je nastanka naselja na području današnje Rijeke. U srednjovjekovnom gradu, opasanom zidinama, stanovništvo se opskrbljivalo vodom iz vlastitih bunara, koji su bili iskapani u samim kućama (jedan takav bunar sačuvan je i danas unutar zgrade Restauratorskog zavoda). Pored bunara u nižim dijelovima grada, na stjenovitom sjevernom kraju voda je izbijala na nekoliko izdašnih izvora poput Lešnjaka, izvora u nekadašnjem vrtu Persich, kod Sjemeništa te izvora Mustaccione. I van zidina grada bilo je nekoliko izdašnih izvora poput Sasso Bianco (Beli kamik), izvora na Trgu Zichy (danas Žabica) te na području Brajde i Cecilinova.
Iako je na području Starog grada bilo obilje pitke vode, nehigijenski uvjeti, koji su vladali unutar zidina, od srednjeg su vijeka predstavljali potencijalnu opasnost po zdravlje stanovništva. Tako se na istom području, unutar gradskih zidina, nalazilo i groblje. Epidemija kolere koja je izbila krajem 1873. god. potaknula je nekolicinu članova gradskog poglavarstva (Rapresentanze) da zatraže kemijsku analizu nekoliko izvora, koju bi obavio Prof. Josef Koetsttorfer. Od predloženih sedam, Poglavarstvo je prihvatilo analizu dva izvora: Mustaccione i Sasso Bianco (Beli kamik) te su ona obavljena u proljeće 1874. Ujesen iste godine, prema sugestiji samog Koettstorfere, ona su proširena na vode dvaju izvora: Lešnjaka (u Starom gradu) i Zvira (van grada). Rezultati analize pokazali su da su sve vode dobre za piće, s tim da su one Lešnjaka i Zvira nešto bolje, zbog manjeg sadržaja nitrata, organske tvari i minerala.
Nakon početnih razmišljanja da se cjevovodima povežu vode izvora na potezu od Fiumare (Rječine) do Cecilinova (Mlake) te se takve iskoriste za stvaranje novog vodovoda, odlukom Magistrata od 5.10.1886. utvrđeno je da se za potrebe budućeg gradskog vodovoda ispita voda Zvira, o kojoj od davnina kruži priča kao o dobroj pitkoj vodi. Utvrđeno je da se voda ispituje jednom mjesečno tijekom godine dana, kako bi se utvrdio utjecaj godišnjih doba i meteoroloških oborina na količinu i kemijski sastav vode. Ispitivanja su provedena od prosinca 1886. do studenog 1887. god. Za analizu vode korištene su tada najsuvremenije metode, a neki su se parametri, uz manje modifikacije, sve donedavno određivali na isti način.
Pored kemijske analize, od svibnja 1887. god provodila se i bakteriološka analiza vode Zvira I, za usporedbu, javnih bunara u Rijeci, a u jednom slučaju ispitana je i voda Rječine. Naime, 1885. god. Koch je na konferenciji o koleri u Berlinu istaknuo važnost ispitivanja vode na sadržaj mikroorganizama, od kojih neki mogu biti uzročnici bolesti. Valja napomenuti da u vrijeme prvih bakterioloških ispitivanja voda sa riječkog područja nije bilo termostata te se broj izraslih kolonija na hranjivom agaru određivao nakon 2 do 7 dana, ovisno o temperaturi u laboratoriju. Naravno, za ljetnih vrućina i visoke temperature u laboratoriju, npr. u kolovozu (27 st. C), kolonije su preplavile želatinu te brojanje i nije bilo moguće. Prema bakteriološkim ispitivanjima, manji ukupni broj bakterija negoli u Zviru nađen je u vodama Lešnjaka, dok je u ostalim bunarima: Mustaccione, Sasso Bianco (Beli Kamik) i Mlacca (Mlaka) taj broj bio viši. U vodi Zvira tražio se i bacil tifusa te bedrenice (zbog blizine klaonice), no nalaz je bio negativan.
Na osnovu kemijske i bakteriološke analize voda Zvira i Rječine, Koettstorfer je došao do zaključka da se radi o različitim vodama (iako u neposrednom susjedstvu). S ciljem da se utvrdi eventualna veza između vode Rječine i Zvira, odnosno drugih bunara u Rijeci, predlagao je da se u gornjem toku Rječine istrese nekoliko tona morske soli, te da se vode Zvira i drugih bunara ispituju na sadržaj klorida. Pojava povišenih klorida u Zviru ili bunarima dokazala bi da se oni prihranjuju iz voda Rječine (danas se u iste svrhe koriste razne boje).
Povećanu mutnoću, tj sadržaj suspendiranih tvari u vodi, popraćen povišenjem bakterija koje se javljaju u doba jakih kiša, povezao je s ispiranjem slojeva zemlje kroz kraško tlo. Stoga je predlagao da se u tim slučajevima voda filtrira kroz pješčani filter kako bi se uklonile suspendirane tvari, ali i smanjio broj bakterija koje su vezane uz povećanu mutež. Ova ideja nije nikad realizirana, iako je vodovod izgrađen 1894. god. I, kao takav (uz nužno širenje), snabdjevao Rijeku do 1999.god., kad je na Zviru puštena u rad nova crpna stanica.
Unatoč povremenoj mutnoći i maloj količini slobodne ugljične kiseline, Koettstorfer je vodu Zvira preporučio za vodovod te tome u prilog naveo pet razloga: lokaciju izvora (tada) izvan grada, u odnosu na brojne bunare u samom gradu, manji broj bakterija u odnosu na gradske bunare (osim Lešnjaka), mogućnost da se mutež i velik broj bakterija uklone pješčanim filterom (u blizini nema boljeg izvora osim izvora Rječine) i sam izvor ima dovoljno vodene snage da se voda pumpa u cjevovod. Zanimljiva je i preporuka dana pri kraju izvještaja da, ukoliko se voda Zvira iskoristi kao pitka voda za grad, tada treba zabraniti izgradnju stanova i štala na okolnim obroncima, kako se izvor ne bi zagadio tvarima životinjskog podrijetla. Gotovo stotinu godina nakon što je ovaj Izvještaj napisan, početkom osamdesetih godina, voda obližnjeg Zvira II onečišćena je lož-uljem koje je procurilo iz kotlovnice nebodera izgrađenog na Kozali iznad izvora.
Na kraju, vrijedi i navesti rezultate te prve cjelovite kemijske analize vode Zvira

Tablica 1: Rezulatati prve analize Zvira (mg/l)




*danas alkalitet, izražava se kao mg/l CaCO3

Iako se danas pojedini parametri izražavaju na drugi način, prikazani rezultati u osnovi su u granicama vrijednosti koje se i danas dobivaju na Zviru. Izuzetak su porast nitrata i organskog dušika (iako još uvijek u malim koncentracijama), što je posljedica porasta stanovništva na okolnom području.
Broj ukupnih bakterija u devet provedenih ispitivanja vode Zvira uzorkovane iz cjevovoda kretao se u rasponu od 10-290 po ml, dok je u šest ispitivanja vode s površine izvora taj raspon bio 6-193 bakterija po ml. Jedino je u uzorku iz studenog 1897, kad je zbog velikih kiša došlo do preljevanja voda Rječine u Zvir, broj ukupnih bakterija bio 2 294, odnosno 1 684.
Prvi riječki vodovod pušten je u rad 30.9.1894.god. Zbog brdovitog terena, taj je vodovod imao dva kraka, za više dijelove grada i prigrada s rezervoarom na visini od 145,6 m, te za niže djelove, s rezervoarom na 66 m nadmorske visine. Dužina cjevovoda iznosila je 4 500 m za više, te 19 500 m za niže djelove grada, a u prvoj godini rada na vodovod je bilo priključeno 1 100 zgrada. Pojedine javne zgrade u gradu, npr. c. i kr. Pomorska akademija te škola za dječake na trgu Zichy (današnja Žabica), imale su sprovedenu tekuću vodu iz obližnjih bunara i izvora još od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, no to se teško može smatrati vodovodom.

[zokxy]

Izvor Zvir jedan je od najznačajnijih objekata u vodoopskrbnom sustavu grada Rijeke, a na njemu je prva crpna stanica izgrađena još 1884. godine. Speleoronilački je izvor prvi put istraživan 1929. godine, kada se teški ronilac spustio do dubine od oko 28 m (Gibsohne, 1929). Tom prilikom snimljen je topografski nacrt istraženog dijela (slika), a taj je prikazan i gipsanim modelom, koji se danas nalazi u prostorijama Vodovoda i kanalizacije d.o.o. u Rijeci. Prema usmenim informacijama djelatnika crpne stanice u ulaznom dijelu bili su u novije vrijeme i ronioci iz Rijeke, ali rezultati njihovih radova nisu dokumentirani.




Topografski nacrt Zvira (Gibsohne, 1929)

Izvor je speleoronilački istraživan u sklopu šireg programa hidrogeoloških radova, a jedan od ciljeva bio je da se utvrdi morfologija i stanje u potopljenim kanalima izvora. Istraživali su članovi Speleološkog kluba "Željezničar" iz Zagreba: Branko Jalžić, Mladen Kuhta, Daniel Lukačić i Anđelko Novosel.

Prvi put su pokušali istraživati 8.3.2000. pri izdašnosti izvora od približno 10 m3/s. Tom prilikom uspjeli su dosegnuti dubinu od svega 15 m, a daljnje napredovanje onemogućilo je izuzetno jako strujanje vode.

Povoljnije su prilike bile nakon neuobičajeno jake proljetne suše, te su planirani radovi izvedeni u razdoblju od 21. do 24. 6. 2000. pri izdašnosti izvora od 1,5 m3/s. U tom je razdoblju objekt speleoronilački istražen i topografski snimljen do dubine od 53 m, uz posebnu pozornost na najvažnije morfološke detalje, nakupine mulja, te bilježenje eventualnih pojava pucanja, odlamanja ili klizanja stijenske mase i nanosa. Nadalje, tijekom radova su u izvoru prikupljeni uzorci sedimenata, koji su poslije obrađeni na Institutu za geološka istraživanja, a potopljeni prostor snimljen je podvodnom kamerom.


Metode i tehnika istraživanja

Istraživanja su izvedena sukladno strogim speleoronilačkim pravilima. Bez obzira na dobru providnost vode tijekom napredovanja, cijelom dužinom istraživanih kanala razvučena je i na prikladnim mjestima pričvršćena tzv. vodeća nit (Arijadnina nit). Zbog mogućnosti da se izdašnost izvora tijekom višednevnih istraživanja poveća, kao nit je upotrijebljeno speleološko uže promjera 9 mm, koje bi u slučaju pojačanog dotoka moglo poslužiti i za povlačenje ronioca prilikom napredovanja ili za pridržavanje pri izronu.





B, Jalžić, D. Lukacčić i A. Novosel

Zbog znatne dubine urona, koja je pri svakom ulasku u izvor iznosila najmanje 30 m i minimalnog vremena koje je trebalo provesti pod vodom da bi se obavio posao, svaki je član ekipe uronio po jedan, iznimno dva puta dnevno. Na taj je način izbjegnuto sukcesivno ronjenje i osigurano dovoljno vremena za potpunu desaturaciju. Nadalje, nastojali su ronioci urone planirati tako da pri izlasku nisu bili potrebni duži dekompresijski zastanci. Uz poštivanje detaljno isplanirane dinamike ronjenja, adekvatnu ronilačku opremu, te psihofizički dobro pripremljenu i uvježbanu ekipu, bilo je moguće, uz maksimalnu sigurnost, uroniti do dubine od 53 m (Jalžić, Novosel).

Pri istraživanjima je upotrijebljena autonomna ronilačka oprema, uobičajena pri speleoronilačkim radovima (dupli sustavi). Velika dubina i dužina urona zahtijevala je uporabu velikih ronilačkih boca od 15 i 18 litara, koje su na lokaciji punjene komprimiranim zrakom ronilačkim kompresorom tvrtke Bauer. Ronioci su imali suha i mokra ronilačka odijela, a uroni su planirani i izvedeni uz uporabu ronilačkih kompjutera Aladin i Suunto.

Podvodna topografska snimanja izvedena su metodama primjerenim izradi speleoloških nacrta. Za mjerenje dubine korištena su gore spomenuta računala, deklarirane točnosti ą 10 cm. Udaljenosti između poligonskih točaka mjerene su mjernom trakom centimetarske podjele, a azimuti pružanja podvodnim kompasima tvrtke Suunto.

Površinsko i podvodno snimanje izvedeno je digitalnom kamerom tvrtke Sony, Mini DV VX-1000, smještenom u vodonepropusno kućište Amfibico VH 1000

Morfologija objekta

Izvor Zvir pojavljuje se ispod strme stijene na sjevernom boku kanjona Rječine. Građevinskim zahvatima na kaptiranju izvora formirano je, iznad samog mjesta istjecanja jezero promjera 24 m. Apsolutna razina vode u jezeru ovisna je o hidrološkim uvjetima, dinamici rada crpilišta i položaju ustava na odvodnim ispustima, a za vrijeme istraživanja bila je na koti 5,2 m.n.m..

Jezersko dno lijevkasto se spušta prema sjeveru, odnosno pod stijenu iznad izvora. Dno lijevka do dubine od približno 10 m izgrađuju kameni blokovi, valutice i kršje, između kojih su mjestimice istaložene manje nakupine sitnozrnih sedimenata, pretežito pijeska i praha. Dublje od 10 m lijevak prelazi u vertikalnu jamu koja se spušta do dubine od 15 m. Približno 5 m dalje (točka T4), na dubini od 16,5 m, ulazi se u špiljski kanal izvora. Na tom mjestu stijena potpuno nadsvođuje potopljeni prostor. Prvi, ulazni dio kanala, orijentiran je prema sjeveroistoku i ima oblik dvorane tlocrtnih dimenzija 8 x 5 m. Dno dvorane spušta se do dubine od 19 m, a dijelom je prekriveno blokovima, krupnim valuticama i ispranim šljunkom (bez sitnih frakcija). U središnjem dijelu dvorane visina do stropa iznosi 9,5 m.

U nastavku, kanal skreće gotovo pod pravim kutom pružajući se prema sjevero-zapadu. Ulaz u kanal, na dubini od 22 m, ujedno je i njegov najuži dio. Kako je vidljivo iz poprečnog profila A-B, širina kanala je 3 m, a najveća visina 1,6 m. Niski silazni kanal nastavlja se do dubine od 32 m, gdje mu se, uz prosječnu širinu od 5 m, visina povećava na preko 2 m. Visina kanala povećava se prema dubini, pa tako na 45 m ona iznosi 4 m, a u posljednjoj mjernoj točci (T12) na dubini od 53 m oko 6 m.

Gotovo od samog ulaza pa do dubine od 43 m (T9) nagib kanala je ujednačen i iznosi 39°. Na dubini od 45 m kanal se račva u dva kraka. Budući da je sjeveroistočni krak blago uzlazan (bar u početnom dijelu), istraživanja su usmjerena na silazni kanal koji se nastavlja u smjeru pružanja prije svladanih dijelova objekta. Ulaz u taj dio vodi preko 5-metarskog vertikalnog skoka, kojim se spušta na dubinu od 50 m. Narednih dvadeset metara dužine, nagib kanala je znatno blaži, a pri kraju istraženog dijela dno mu je gotovo horizontalno. Nakon točke T10 mijenja se i generalna morfologija kanala. Početni horizontalno izdužen presjek kanala (poprečni presjeci; A-B, C-D i E-F), mijenja se u tipičan vertikalno izdužen pukotinski oblik (presjek G-H).





Pogled prema sjevernoj stijeni pod kojom je potopljeni kanal izvora

Od 20 do 45 m dubine dno kanala čine zaobljeni kameni blokovi od kojih su neki veći od 1 m. U tom dijelu kanala samo lokalno javljaju se nakupine ispranog šljunka (T5). Nasuprot tome, dno kanala ispod 45 m pretežito je pokriveno šljunkom, s rijetkim valuticama većeg promjera.

Najdublja dosegnuta točka (T12) je na dubini od 53 m, dakle približno 48 m ispod razine mora. Ukupna dužina istraženog dijela (horizontalna projekcija), računajući od točke 4, iznosi 65 metara. Stvarna dužina urona od površine jezera iznad otvora špiljskog kanala do krajnje dosegnute točke je 96 m.

Potopljeni špiljski kanali formirani su u vapnencima gornje krede, duž izrazitih tektonskih pukotina pružanja JZ-SI (ulazni dio), odnosno SZ-JI (glavni kanal). Spomenuti sustavi okršenih pukotina vidljivi su duž cijelog objekta, a njihovo pružanje na površini terena definirano je prijašnjim geološkim istraživanjima (Biondić, 1987).





Nacrt izvora Zvir iz 2000. godine

U potopljenim kanalima nigdje nema sitnoklastičnih sedimenata, što je razumljivo s obzirom na stalnu, a povremeno i vrlo snažnu cirkulaciju podzemnih voda. Međutim, ni ovako povoljna situacija ne jamči trajnu bistrinu vode. Tijekom urona dubljih od 20 m, izdahnuti zrak više ne izlazi na jezersku površinu već se utiskuje u manje ili veće pukotine kanalskog stropa. Nakon vrlo kratkog vremena počinje iz pukotina iza ronilaca izbijati izrazito mutna voda, a sitne čestice mulja se poput dima šire podzemnim prostorom, zbog čega je kod izrona redovito bitno smanjena vidljivost.

Mogućnosti daljnjeg napredovanja postoje u bočnom kanalu na dubini od 45 m (promjer kanala oko 2 m), te na kraju istraženog dijela glavnog kanala. Pretpostavlja se da u tom dijelu objekta, iza otvora promjera 1,5 m, ponovo slijedi znatno širi podzemni prostor. Bude li potrebe za daljnjim istraživanjem morfologije izvora, svakako valja računati na uporabu plinske mješavine. Ovakav način ronjenja omogućit će duži i sigurniji boravak pod vodom, te dublje i dalje napredovanje.

[zokxy]

Danas je desetak što forumaša što simpatizera posjetilo ovaj naš izvor, izvor koji u ljetnim mjesecima omogućava bezbrižnu opskrbu Rijeke i okolice životno važnom vodom ...

Počinjem sa par slika, i to sa ulaza, te samog kraja galerije kaptažnog jarka Zvir 2 koja se proteže u dužini od oko 450 m od Vodovodne ulice do gotovo ispod kozalskog groblja

Ulaz u galeriju:




Galerija kojoj se ne vidi kraj:




I, ipak, sam kraj potkopa:

[zokxy]

Tek da počnem:

jedna sa izvorišta Zvir




I bistra riječka voda

[Vedrana]

[Vedrana]

[Vedrana]

[Vedrana]

[Kigor]

Evo i mog doprinosa

Evo nas odmah do ulaza



a iza



impozantno iz daleka a evo kako je unutra

[Kigor]

a ako Rječina zakaže evo pomoći



svaka linija za svoju zonu: Plase, Zvir, Kozala te Strmica
a sve se kontrolira iz ovog mjesta



no vodu treba ispitivati. Evo sale za dezinfekciju pitke vode

[Kigor]

Izlazimo van i dolazimo do kaptažnog jarka Zvir II i njegovih šest bunara.

Ulaz



a onda jedan beskonačan hodnik u dužini od 450 metara





a na mjestima kod bunara



i sam bunar



a uz bunar 6 i kraj tunela. Da je tunel duži još koji metar bili bi ispod crkve na Kozali!

[Kigor]

Evo pogleda s kraja tunela



i evo nas van


Vračamo se do komandnog mjesta



a to izgleda ovako



Tako to izgleda danas.

[LLeon]

Vlatko! Moj kolega trkač.

[seas]

Da, imali smo genijalnu priliku posjetiti Riječke izvore pitke vode. One najjače. Samo nam je izvor Rječine promakao.
 Evo malo slika sa tog izleta:

Stara zgrada crpne stanice Zvir. Puštena u pogon 30.09.1894.




Tamo je u blizini i star granični kamen. 1924.


Stara brana - zasun. U stvari Zokxy je imao bolje ime za to, ali se sada ne mogu sjetiti. Zokxy???


Pogled na zapušteni tok Rječine i gore na novi most preko kanjona.