MATULJI, KASTAV I OKOLICA

[milić]

Jazbac kot da čitan scenarij za neku sapunicu. 
Samo bin se nadovezal na vanbračnu decu tega vremena.
Nona moje ženi je bila vanbračna hćer jednega mađarskega oficira i Austrijanke. Austrijanka je bila bolna od TBC-ja i Mađar se ni smel oženit š nju aš mu nadređeni ni to dopustil. Ja , kad san to morda i mogal doznat, se nisan jako okolo tega zainteresiral nego me ova tvoja priča na to podsetila. Morda je ča takovega bilo i z Pepićen. Tr znaš kako te priče redu. Lepo je čut da je neki , siromašina kot i si okolo njega, bogat al ne more do soldi aš.../ stave ča jih je voja /.
Nestrpjivo čekan nastavak. 

[zokxy]

  
Zaista, ovo je kao one Jazbacove insajd stories sa MIKa ... Jedva cekas nastavak. 

[zokxy]

[jazbac]

Pa dragi moji kolege i suborci evo stiže i nastavak..........

Kao vrstan poznavalac talijanskog jezika, ali i svog kraja Joseph, Giuseppe, Josip ili po domaću Pepić Maurer zapošljva se u Općini Matulji. Kao iskreni narodnjak odmah započinje sa svojom dvostrukom igrom, odnosno balansirajući između čekića i nakovnja. S jedne strane fašisti, s druge domaći ljudi. Poznavajući mentalitet i jednih i drugih znao je rješavati česte sporove, a koje su izazivale usijane glave i s jedne i druge strane. Kako je službeni jezik bio talijanski, domaći ljudi, pogotovo stariji nisu s oduševljenjem dolazili u općinu po bilo kojem poslu. Pepić im je kao prevoditelj bio jedina nada. Ponekad su puni prkosa i gnjeva znali Talijanima uputiti i teške riječi. Pepić ih je u svojim prevodima znatno ublažavao pa su se događale i tragikomične situacije. Tako je jednom prilikom na općinu došla Natalia (Dala) Varljen rođ. kao Matulja 1864. godine, dakle u vrlo poznim godinama. Talijanski činovnik ju je izludio sa svojim birokratiziranjem pa mu je počela nabrajat bližu i daljnju rodbinu, onako po spisku. Pepić je prevodio suprotno, kao ona njih hvali, a pljuje po bivšoj vlasti. Talijan ju je pohvalio, a ona ni 5 ni 6 pljune u njega. Talijan je skočio da pozove stražu, no Pepić se snašao i preuzeo krivnju na sebe rekavši kroz smijeh činovniku da je on zakuhao stvar prevevši Dali onako u šali da je činovnik rekao nešto sa sexualnim aluzijama.
Talijani su bili, u stvari, pis of kejk za ono što je slijedilo... Njemačka okupacija.
Znamo da je nakon kapitulacije Italije buknuo odlazak u partizane. Ljudi su se dočepali oružja i ajmo ... udri s puškama po njemačkim tenkovima. Dio tih borbi vidi se i na filmiću koji je objavljen tu na forumu o borbama u Rijeci. Tom je  prilikom ubijeno nekoliko novopečenih partizana, a koji su pucali na Njemce iz zgrade osnovne škole te iz društvenog doma Hangar. Iako su početkom 70.-tih dobili "svoje" ulice u Matuljima i bili slavljeni kao heroji, domaći ljudi su uvijek pod glasom govorili da su to bili opasni avanturisti koji su ugrozili živote mještana Matulja. Njemački ratni stroj brzo je uspostavio svoju vlast (diktaturu) na okupiranom području. Pepić kao općinski službenik i odličan poznavatelj njemačkog i talijanskog jezika opet uskače "u vatru". Na žalost, nije mi točno poznato to razdoblje nakon talijanske okupacije, je li to bilo bezvlašće, dvovlašće ili što već? Molio bi nekog boljeg poznavatelja da me dopuni  Iz Zoxy-evih dokumenata je vidljivo da su Talijani još uvijek na vlasti?! Bilo kako bilo došli smo i do priče o ovim dokumentima, odnosno do njihove pozadine. Ono što ja znam, a u dokumentima ne piše.   
Dokument je zapravo molba svih župana matujske općine Questuri u Rijeci da se Pepić Maurer imenuje za gradonačelnika Matulja, a sljedeći dokument je potvrda da je to i prihvaćeno. No, ova priča ima i svoju pozadinu. U to vrijeme znatno je ojačao partizanski pokret i to prvenstveno odlaskom domaćih mladića u šumu. Dotadašnji partizanski pokret bazirao se na malim grupicama koje su oko sebe okupljali komunistički aktivisti koji su u ovaj kraj došli iz Rijeke i šire (Moša Albahari itd.). Nije trebalo biti previše pametan pa zaključiti da bi bilo jako dobro i poželjno imati "svog" čovjeka u okupacijskoj vlasti. Domaći , novopečen ipartizani nisu dvojili: Pepić Maurer je idealna osoba za takav zadatak. Dušom "naš", a jezikom i službom "njihov". Seoski župani (radilo se mahom o uglednim seljacima) bili su mahom antifašistički nastrojeni te u stalnom kontaktu sa partizanima. Pala je naredba da župani zatraže od vlasti postavljanje Pepića za gradonačelnika što im i uspjeva, a što se iz ovih dokumenata i vidi. Slijede vrlo teški i opasni dani za Pepića i njegovu obitelj, a sve zbog dvostruke igre koju igra. Nastoji steći povjerenje kod Njemaca što i ne ide tako lako. Njemci naizgled stječu povjerenje, no onda na opće iznenađenje i šok organiziraju pretres kuće Pepićeve svekrve, a koja na tavanu skriva 2 partizana. Pukim slučajem njemački oficir sa ručnom svjetiljkom nije osvjetlio skrivene partizane. Jedan od njih pretrpio je takav strah da je godinama poslije pričao kako mu je kosa posivjela u nekoliko minuta. Ta dvojica partizana biti će poslije rata jedni od svjedoka kada je OZNA pokušala osuditi Pepića (o tome u sljedećem nastavku). Pedantni Njemci uvode tkz. "obiteljski list", u biti potvrdu o članovima pojedinog domaćinstva. Prilikom mnogobrojnih pretresa i racija Njemci su uspoređivali podatke iz "obiteljskog lista" sa stvarnim stanjem. I tu je Pepić odigrao svoju ulogu ispunjavajući obiteljske listove tako da je jednostavno izostavio članove obitelji koji su u partizanima, a za poneke je izdavao potvrde da su odveni na rad u razno razne logore. Na taj je način spasio stotine života, ako niš drugo onda od odlaska u logor. U pojedinim obiteljima matujskog gornjeg kraja ova priča još uvijek "živi" i prenosi se na mlađe generacije. Nabavka birotehničkog materijala za partizane bila je Pepićeva gotovo pa obaveza koju je obavljao onako... lijevom rukom, a što mu je nakon rata uzeta kao otegotna okolnost. Nacisti su bez puno filozofije palili naša sela. To je dobro poznata stvar. Spalili su Frlaniju, Mune i Žejane te legendarnu Lipu. No, manje je poznato da su neka sela i spašena i to  upravo zahvaljujući Pepiću Maureru i njegovim govorničkim sposobnostima te steknutom povjerenju kod njemačkih oficira. Osim spomenutih sela, Njemci su imali u planu zapaliti još najmanje dva sela, i to Brezu i Škrapnu. Oba sela na rubu šume i kao takve partizanske baze.  Njemačka kaznena expedicija spremala se na svoj krvavi pohod ispred zgrade njemačke komande u Matuljima koja je bila u zgradi u kojoj je danas pošta (ex hotel "Jadran"). Kamioni sa vojnicima te benzinom za paljenje već su bili upaljeni. I kao što nikad nećemo znati što je Karolina Belinić rekla engleskom admiralu tako nećemo doznati ni čime je Pepić Maurer uspio odvratiti njemačkog oficira od paklenog nauma. Sam Pepić o tome nije htio govoriti duboko razočaran odnosom poslijeratnih komunističkih vlasti prema njemu. A problemi s komunistima počeli su još za vrijeme rata. Usijane, mlade partizanske glave počele su gradonačelniku postavljati vrlo nerealne zahtijeve ne shvaćajući realnost situacije. Približavao se kraj ratu, a time i ovom našem nastavku priče  . No, umjesto post scriptuma samo kratka crtica kako je Pepić dočekao oslobođenje. Jedan od njegovih žešćih fetiša bili su dalekozori. Naprosto ih je obožavao i ljubomorno čuvao. 3. maja 1945. iz pravca Rijeke nadiru partizanske jedice. Sa balkona svoje kuće Pepić dalekozorom nadgleda napredovanje partizanskih snaga i borbe koje se vode oko Rukavca. Zauzet prizorima nije ni primjetio da mu je u kuću upao partizan (dalmatinski tovar, poslije će reći) i od žene zatražio hranu koju mu je ona bespogovorno dala. Nakon toga s uprenom puškom upada kroz sobu na balkon i od Pepića oduzima najdraži dalekozor uz riječi: "Druže ovo meni treba više nego tebi!" I tako ratu je kraj, no Pepićevi strahovi i nevolje tu ne prestaju. Počinje nova borba. Ovog puta s "narodnom" vlašću.

[milić]

Bravo jazbac! 
Jušto san se spravjal da ću te " napast " kade je priča, a ono - evo je.
No, ja ne bin bil ja da ne napišen neč, aš to se jako osobno doživjavan.
Poznate su mi dve slične sudbine - suradnika partizana i okupatora. Jedan od njih je i moj nono o kome pišem. Ovo ča san do sad napisal je lari-fari prema Drugemu ratu i postratnom razdoblju.
Kad si nabrajal spaljena sela pozabil si na Studenu. Kuće su spaljene, ali judi su spašeni. Ki zna morda je Pepić javil mojmu nonotu da će bit paljevina pa su se judi dan prvo poskrivali po šume i po okolneh seli - Klana i Kukuljani ča ja znan.
Ma neću više niš pisat leh željno čekan nastavak.  !

[fusher]

užala je jena stara rć da su plakali za taljani kada su nemci prišli...

[elvis]

užala je jena stara rć da su plakali za taljani kada su nemci prišli...

A kad ni bilo tako? 

[jazbac]

 
Došlo i oslobođenje... najviše od belega kruha, znali su reć Matujci, što nije ni čudo s obzirom na standard koji su imali u vrijeme zone france. Iz šume se vraćaju pobjednici. Uspostavlja se narodna vlast preko Narodno oslobodilačkih odbora. Stara tradicija Kastavštine da se u tijela lokalne samouprave biraju iskusni, pošteni ugledni "muži" dolazi na kušnju. Predstavnici vlasti postaju oni koji su se istakli u borbi ili s puškom ili jezičinom, a najglasnije i najopasnije postaju drugarizze koje liječe svoje komplekse dugogodišnje inferiornosti. U kombinaciji sa neukim, neiskusnim i najčešće neinteligentnim mladim borcima možete zamislit kakva karikatura od vlasti je to bila. Ali bila je vlast. Pepić je to odmah uočio i shvatio. Okreće se društvenom životu i zajedno sa svojim velikim prijateljem Dantetom Saletnigom osniva Auto-moto društvo Matulji i postaje prvi predsjednik. Vrlo je aktivan u pokretanju utrka u Preluku, a prati i svog prijatelja Danteta na utrkama širom zemlje. To je vrijeme kada kreće egzodus tkz. optanata. Tek su nedavno izašli u knjizi pok. Vinka Šepića podaci o Talijanima koje je u Matuljima "pojela noć" i to nakon završetka rata. Uz opću kolektivizaciju koja je u stvari bila opća pljačka bolje stojećih ljudi u dio naroda se uvukao strah i odlučili su za "opciju" tj. potpisali su da se odriču svoje imovine odnosno da su obeštećeni i kreću preko granice, u Italiju, a neki od tamo i dalje u svijet. Kao uglednom čovjeku kojem se vjeruje, neki od optanata koji nisu ništa potpisali jer su vjerovali u povratak kada se situacija smiri, Pepiću su ostavili "na čuvanje" svoje nekretnine i to ovjerili kod bilježnika. Uzalud, ubrzo je ta imovina nacionalizirana. Jedna od kuća koju je Pepić čuvao bila je i vila na Voloskom u kojoj danas stoluje kladuški Babo. Bila je vlasništvo Eligia Zelka općinskog službenika u Voloskom, rodom iz Vižinade, a koji je odselio u Ronchi dei Legionari. Druga kuća je bila vlasništvo familije Vlah, a jedan njihov sin bio je osobni Pavelićev šofer dok je Poglavnik bio u Italiji. Vlahi su odselili u Gorizziu, otvorili fabriku keksi, obogatili se i na žalost umrli bez potomstva. U njihovu kuću naselio se lokalni partizan (Fusheru poznat  ) sa svojom ženom, slovenskom partizankom koja se je javno hvalila svojim "pothvatima" na križnom putu od Bleiburga preko Slovenije. I tako je Pepić uzalud ljudima čuvao kuće. Doduše, ne baš sasvim uzalud. Navedene obitelji su nakon što su se granice otvorile vrlo rado ugošćavale Pepića dok je bio živ, a njegovu obitelj gotovo do današnjih dana. Shvaćajući situaciju, a opet, preširokih pogleda da bi ostao miran Pepić radi kao činovnik u nacionaliziranoj firmi (ex Ambrožić) kasnije Trgovačko poduzeće Opatija. U slobodno vrijeme je predsjednik AMD-a i blagajnik KUD-a. Iz općine u kojoj je radio u vrijeme rata "spasio" je jedan veliki radio. Tako je dolazio do raznih informacija s kojima je "zabavljao" društvo po lokalnim gostionama gradeći polako image čovjeka koji "zna puno, puno..." , ali za tadašnju vlast i previše. Jedne ljetne večeri dok je slušao Radio London, žena je slučajno izašla iz kuće kad tamo... mladi matujski komunist (čije ime neću spominjat zbog unuka koji nisu ništa krivi) špijunira na prozoru što to Pepić radi. Pobjegao je, naravno, no nakon nekoliko dana Pepić dobiva poziv na, kako se to danas kaže, obavijesni razgovor. Razgovoru je nazočan i cinkaroš, napuhan kao paun. Nakon "drugarske kritike" koja je završila prijetnjama zatvorom Pepić im nije ostao dužan. Bacio je na stol mrlje iz njihove biografije, a cinkarošu je pred svima rekao da je obična ulizica koja bi da su Kinezi došli prvi stavio čačkalice na oči da liči na Kineza. Znajući Pepićeve zasluge u ratu, a i bojeći se zbog ugleda koji je uživao u svom kraju, lokalni komitetlije prebacuju "slučaj Maurer" na višu razinu, u Opatiju. I slijedi pokušaj proglašavanja Pepića Maurera za "narodnog neprijatelja". Njega, tipičnog narodskog čovjeka. Izvlače mu sve i svašta iz biografije. čak i ono što se iz svemira vidi da je pozitivno pokušavaju okrenut protiv njega. U tome je prednjačila mlada nadobudna partizanka Slava Jardas. Pepić je na svojoj strani imao velik broj bivših boraca čije je familije spasio od progona te veliku većinu naroda. Komunisti su ovaj put slomili zube, no kako bi to bilo da oni moraju priznat poraz? Ne uspjevaju Pepića osudit kao narodnog neprijatelja, ali uspjevaju nešto drugo, podlo do bola. Pepić je izgubio pravo da mu se priznaju zasluge te da mu se prizna radni staž jer eto... radio je za neprijatelja, a s partizanima je KAD I KAD surađivao. Doslovno tako je napisala u svom obrazloženju drugarizza Slava. Nisu mu mogli oprostit ni događaj koji se zbio 1952. godine na Zvonećoj prilikom puštanja u rad nove trafostanice. Drugovi su držali pobjedonosne i vatrene govore, a onda se na svom Moto Guzziu nepozvan pojavio Pepić i izazvao salve aplauza ljudi koji su pamtili njegove zasluge iz rata. Možda bi ga bili i odstranili sa skupa, no na suvozačkom sjedilu bio je glavom i bradom pukovnik Bogomil Grgurina komandir kasarne u Mučićima, Pepićev veliki prijatelj i također pravi narodnjak koji je bio vrlo "netipičan" oficir tako da je vrlo brzo umirovljen. Pomalo se otvaraju granice i Pepić odmah koristi priliku da krene u Beč potražiti svoje korijene. Dolazi do određenih podataka koje mu daju svećenici koji ga za daljnje poteze upućuju odvjetnicima. Pepić kontaktira austrijske odvjetnike koji za taj posao traže popriličnu svoticu, a znamo kakva je mizerija bila u to vrijeme. Ostaje na dogovoru će se vratit čim skupi novce.
Dolazi i 1957. godina. U Preluku se provode radne akcije, sade se borići i pada odluka o otvaranju auto kampa. Počinju sramežljivo i prvi stranci dolazit. Pepića su postavili za prvog direktora auto kampa. Pomalo popušta i stisak partije i počinje nešto sretnije razdoblje Pepićeva života. No, ne za dugo. Jednog dana je na poslu osjetio da ga nešto probada oko srca, bilo mu je mučno. Kolege ga šalju doma. Sjeda na svoj Moto Guzzi i kreće iz Preluka prema svojoj kući. Na putu je osjetio još dva puta da ga je štrecnulo. Doma je legao u krevet, dolazi mladi liječnik dr. Ivo Klarić i daje Pepiću injekciju za smirenje i Pepić je zaspao. No, probudio se više nikad nije. U najboljim godinama ostavio je ženu sa dvije maloljetne hćeri i bez ikakvih prihoda. Trakavica oko penzija produžila se na dvije godine i kada je bila riješena radilo se o mizeriji jer ipak je on bio narodni naprijatelj. Ali kažu, ima boga. Mještani priređuju veličanstveni pogreb, mještani sela koje je spasio dolaze na pogreb kamionima od vojske, a što je organizirao Bogo Grgurina. Vojska pomaže u organizaciji pogreba narodnog neprijatelja, a koji predvodi k tome i pop.
A ne izostaje ni pomoć od ljudi okolnih sela. Te i narednih nekoliko godina iz Breze svake jeseni dolazi voz sa drvima za ogrijev. Hćeri se zapošljavaju u "Pepićevim" firmama, jedna u AMD, druga u Trgovačkom poduzeću, a žena preživljava uz mizernu penziju. Satisfakcija stiže početkom 90.-tih kada dobiva "talijansku penziju". Nakon što je primila rješenje, onako spontano je pokazala s obim rukama rogi prema općini. "Evo van!"
Od ostavljenog dijeteta plave krvi do "malega s Kuka" koji pase koze, pa od gradonačelnika do narodnog neprijatelja. Ponekad se zapitam da li smo mi ti koji stvaramo povijest ili je ona ta koja se igra našim sudbinama i životima.
KRAJ
Kad se pridignem iz kreveta i dočepam scanera nabacit ću i koju sliku.

[fusher]

moren samo reć da san sad čuda štoriji arival posložit va jenu. bravo!

neka te ni sran još kega ćapat pod tastaturu, ja san nasrhnjen za ča novega doznat!

[zokxy]

Prekrasno! Kako zivot pise price ... Jazbac, lezi ti nama jos par mjeseci. 
Salim se, cim prije na noge, treba dalje na akcije ...

[milić]

... Ponekad se zapitam da li smo mi ti koji stvaramo povijest ili je ona ta koja se igra našim sudbinama i životima.

Čuj, ova rečenica je srž seh problemi. No, z ovu priču o Pepiću dal si mi za mislet.  Ča su se judi pasali i ostali živi. Mene je puna glavina sličneh prič.
A ča se tiče lošeh judi va grdeh vremeni  - to je vavek tako. Najlagje je preko mrtveh delat karijeru. A ljubomora, zavist, inferiornost...jako rado ispliva. Lahko se najde neč ča ne vaja va temu momentu i sretan si ako ostane glavina na ramenah.
Lepo si opisal Pepića, malo slabeje  kontekst va ken se to dogajalo kako bi se moglo razumet i ove ki su mu delali o glave / saka medaja ima dve strani /.
Morda si malo, ne jadi se, presubjektivan - da ti ni Pepić nono il ča va rode?

[zokxy]

Nešto za našeg sobnog pritvorenika Jazbaca ...   

Pogodi gdje sam? Godina je 1948.

[zokxy]

Iz osobne kolekcije Maxa Peča ... projektant i izvođač bijaše ...   

[fusher]

 dugana ni...fali rukavačka crekva ako je slikano z južne strani i fali kuća ako je slikano z sjeverne, a i na drugoj like se nebi videl štcjon aš je zavoj...ja neznan, jazbac?

[jazbac]

E judi moji dragi! 
Ovo je Miklavija  Jako sliči na Duganu, ali inspktor Fusher je dobro primjetil da se ne vidi rukavačka crekav kako orjentir. Trebalo je malo oče otpret na trećoj slike kade i piše da su to Permani, iako da budemo precizni, Permani su 2 km južneje. Malo me intrigira ova godina - 1948. !?    Bit će da se tu radi o obnovi u ratu oštećenog mosta, jer ovaj most je izgrađen 1934. godine. Inače stara cesta Rupa - Permani je neposredno prije ovog mosta s rupjanske strane skretala lijevo i nakon cca 300 m prelazila prugu, neposredno uz željezničku postaju Brgud.
A i boje da je Miklavija nego Dugana  aš ono je hrvacka sramota. Talijani su va 2 leta storili cestu Trieste - Fiume, a ovi nesposobni Hrvati delaju rekonstrukciju 300 metar iste cesti evo 3.11. će bit leto dan