Klub Jugolinije (Croatia Linea) u Kostreni - I,II i III dio

[zokxy]

Klub Jugolinije (Croatia Linea) u Kostreni - ekskluzivna fotoreportaža - I dio


Nekad luksuzna kostrenska vila propaloga giganta Croatia linea nije se uspjela prodati ni na posljednjoj javnoj dradžbi. Zdanje je vrijedno više od šest milijuna eura, bar ga tako cijene, no kupaca nema. Među zidovima tog kompleksa nekad je bio klub bivše Jugolinije, a u danima propasti tvrtke, koja je preimenovana u Croatia line, ondje su se donosile sve važne odluke o budućnosti tvrtke. Konobari iz tog doba još i danas prepričavaju kako se nakon svakog sastanka tadašnjeg vrha tvrtke znalo da se još jedan brod prodaje.


Posjetio sam zdanje i unutrašnjost, i danas vam podastirem prvi dio fotoreportaže!



http://croinfo.net/nepoznata-rijeka/8007-razmjeri-destrukcije-klub-jugolinije-croatia-linea-u-kostreni-ekskluzivna-fotoreportaa-i-dio.html

[zokxy]

Strpljen-spašen, ili tko čeka taj i dočeka, pa eto i vi dočekaste drugi dio ove zanimljive fotoreportaže - vremeplova. Pogledajte kako danas izgleda nekad perjanica gastronomije našeg područja - Klub Jugolinije (Croatia Linea) u Kostreni.


http://croinfo.net/nepoznata-rijeka/8069-razmjeri-destrukcije-klub-jugolinije-croatia-linea-u-kostreni-ekskluzivna-fotoreportaa-ii-dio.html

[zokxy]

A evo i treći dio ...


http://croinfo.net/nepoznata-rijeka/8070-razmjeri-destrukcije-klub-jugolinije-croatia-linea-u-kostreni-ekskluzivna-fotoreportaa-iii-dio.html

[Kont]

Prije nekoliko dana je jedan uvaženi član našeg foruma postavio pitanje ako imamo kakve podatke o povijesti nekadašnjeg Kluba Jugolinije.

Za početak priče o toj zgradi moramo otići u - Egipat, točnije u vrijeme izgradnje Sueskog kanala 1859. - 1869. godine.
S obzirom da je gradnja kanala bila najveći graditeljski posao 19.stoljeća, od ukupno 1,5 milijuna radnika, pretežno Egipćana, umrlo je oko 125.000, uglavnom od kolere, ali i zbog težine i uvjeta rada. Stoga je francusko trgovačko društvo Compagnie Universelle du Canal de Suez pod upravom Ferdinanda de Lessepsa stalno bilo u potrazi za radnom snagom, pretežno za fizičke poslove.
Povjerenici Lessepsove kompanije okupljali su radnike po selima i gradovima te ih brodovima prevozili u Egipat. Kako ljudima iz naših krajeva nikad nije bilo lako živjeti, bez obzira kojoj državi pripadali, smatra se da je i oko 3000 naših radnika radilo na izgradnji kanala.

[Kont]

Hrvati su uglavnom radili teške fizičke poslove, ali su radili i kao nadzornici i inženjeri. Selčanin Andrija Lončarić  Josipov postao je pomoćnik Ferdinanda de Lessepsa, voditelja izgradnje kanala. Njemu je pripala čast aktivirati posljednju minu kojom je kanal probijen.
 
Izgradnja Sueskog kanala u svoje doba privlačila je mnoge poslovne ljude iz čitavoga svijeta. Među njima nalazio se i Đuro Ružić stariji (Hreljin, 8. travnja 1834.-Sušak, 29. siječnja 1922.), znameniti sušački tvorničar i veleposjednik. Svoj prvi veliki posao zaključio je upravo isporukom opanaka radnicima koji su radili na kopanju Sueskoga kanala.

Prema dostupnim podacima, u Egipat su odlazile i cijele obitelji iz Kastavštine, Praputnjaka, Krasice, Kostrene, Kraljevice i drugih primorskih područja, a najviše iz Vinodolskog kraja i Selca (oko 105 ljudi).
Djeca su ondje pohađala vrtiće i škole, i to uglavnom na francuskom, ali su znala i druge jezike jer je na tom području bio konglomerat raznih europskih jezika. Stekla su razne zanate, uglavnom vezane uz poslove na kanalu, ali su bila vična i u poslovima koje danas zovemo uslužne djelatnosti.

Sva djeca školovala su se na francuskom jeziku, pa se u obitelji Orsole udane Polić prepričava simpatična anegdota iz njezine pozne dobi. Ona je, zajedno sa sestrom Maricom i obitelji, živjela u Žuknici uz samu magistralu. Jednog dana, ondje se zaustavio automobil s mlađim francuskim parom. Oni su se na sve moguće načine mučili da bi se sporazumjeli jer im je trebala pomoć, a znali su samo francuski. One su, naravno, odmah vidjele da je riječ o Francuzima, pa su im se obratile na tečnom francuskom. Mladi par nije mogao doći k sebi od čuda da su u jednome malome mjestu pokraj Rijeke naišli na dvije starice koje tečno govore francuski.

U monografiji Ive Jardasa "Kastavština", objavljenoj u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (Zagreb, 1957.) tako možemo pročitati: »Bilo j' Kastavac na dele, kako su deli, va Kajire i va Lešandrije, kad se j' kanal kopal. Neki su zavavek tamo ustali. Kad su finila ta dela va Sujece, Kastavci su se najveć vrnuli doma.«

Među onima koji su ostali sa stalnim zaposlenjem vezanim za održavanje Sueskog kanala bili su i naši pomorci koji su zbog propasti brodarstva na jedra trgovačke mornarice bili prisiljeni tražiti nova zaposlenja.

Među njima je bio i Kostrenjanin pom. kapetan Sandro Stipanović (Kostrena 1849.-Mendrisio, Švicarska 1922.) koji je radio kao pilot (peljar) na Sueskom kanalu.

[Kont]

On i njegova supruga Antonia (Kraljevica 1853.-Port Said, Egipat 1909.) dobili su sina Vjekoslava  (Port Said, Egipat 1872.-Kostrena 1954.) koji je (napokon) bitan za priču o povijesti zgrade nekadašnjeg Kluba Jugolinije.

Vjekoslav Stipanović pohađao je osnovnu školu u Port Saidu, a srednju školu u Aleksandriji dok je medicinu završio u Parizu ili u Grazu. Nakon završetka studija radio je u bolnici u Aleksandriji gdje je specijalizirao ginekologiju i kirurgiju, no zbog tegoba s ekcemom na rukama morao je prestati obavljati kiruršku i ginekološku praksu, pa se opredijelio za rad liječnika opće prakse

[Kont]

Oko 1918. godine dr. Vjekoslav Stipanović sklopio je brak s Elvirom, djevojačkim prezimenom Psorullas (Port Said, Egipat 1889.-Rijeka 1975.)., kćerkom bogatog grčkog trgovca u Port Saidu.

Elvira ispred vile Stipanović u Kostreni

[Kont]

S obzirom na različitu narodnost, u obitelji se govorilo samo francuski, a i način obiteljskog života bio je podređen običajima prikladnim visokom društvenom položaju. Imali su dva sina, starijeg Louisa i mlađeg Roberta.

                                                                          Vila Stipanović

Ono što je činjenica, jest da su Stipanovići svakako donijeli odluku o preseljenju iz Egipta u neku europsku državu. Prema nekim sjećanjima starijih Kostrenjana dr. Stipanović i supruga Elvira krenuli su u Europu tražiti mjesto u kojem će živjeti. Navodno su obilazili francusku Azurnu obalu, ali su i nekoliko mjeseci obilazili hrvatsku, a posebno kostrensku obalu u traženju najpogodnije lokacije za izgradnju obiteljske vile. Nije poznato što je presudilo, ali donesena je odluka da se kuća Stipanovićevih izgradi na području uvale Svežanj, na lokaciji poznatoj pod nazivom Capovo. Teren je otkupljen, a plaćena cijena nije poznata, ali je, s obzirom na atraktivnu lokaciju i veličinu posjeda morala biti značajna.

[Kont]

Gradnja vile počela je početkom 1937. godine prema projektu Borena Emilija, poznatog sušačkog graditelja zgrada između dva rata koji je i vodio samu izgradnju vile Stipanović. U projektnoj dokumentaciji Građevnog projektnog zavoda Rijeka iz 1986. godine, za jednu od kasnijih rekonstrukcija ove vile, stoji sljedeći opis: »Vila Stipanović u prvobitnom zdanju ulazi u okvir standardnih obiteljskih vila građenih u Sušaku 1934.-1941. godine. Za vilu je prilagođen isti takav projekt vile »El Kayf«, vile koju su Stipanovići sagradili dok su živjeli u Aleksandriji. Graditelj Boren Emili unio je strukturu kamena i žbuke karakteristične za vile na Liburniji i Primorju. Smještena u kultiviranom parku s prekrasnim pogledom na more, izolirana od ostale arhitekture u Kostreni, djeluje upečatljivo svojom bjelinom i volumenom«.

Ugovorena cijena projektiranja i izgradnje vile Stipanović s izgrađenim okolišem oplemenjenim hortikulturom po sistemu »ključ u ruke« iznosila je prema nekim navodima 3,25 milijuna tadašnjih prijeratnih dinara. Mišljenje je, da je u toj cijeni u jednakom omjeru bila vrijednost izgradnje zgrade i vrijednost uređenja okoliša. To prvenstveno zbog značajnih troškova izgradnje oko 400 dužnih metara ogradnog zida visokog dva metra, a negdje i više od toga, izgrađenog u kamenu, zatim oko 200 metara obalnog puta uz kuću, pristupne stepenice na plažu te mnogo stepenica, mnogo metara staza i potpornih zidova unutar dvorišta. K tome se još moraju ubrojiti hortikulturni nasadi i dovoz veće količine zemlje, jer je na terenu nije bilo dovoljno.

Da bi se vrijednost ukupnog iznosa izgradnje mogla usporediti, dovoljno je kazati da je tih godina izgradnja prizemne obiteljske kuće s uređenim okolišem, također po sistemu »ključ u ruke« iznosila oko 70.000 dinara. Prema toj cijeni izlazi, da se za ugovoreni iznos izgradnje vile Stipanović moglo izgraditi 46 prizemnih obiteljskih kuća. Gotovo cijelo jedno selo.

[Kont]

Projekt vile u jednom je trenutku umalo posvadio obitelj dr. Stipanovića s Kostrenjanima. Naime, prema svjedočenju Vjekoslava Bakašuna, ideja je bila, da se i plaža, tzv. »treći pesak« u uvali Svežanj, do koje je bilo izgrađeno pristupno stepenište, ogradi i pretvori u privatnu plažu vile. Ograđivanje žicom je započelo, ali je izazvalo burnu reakciju mještana, verbalne okršaje s vlasnicima vile, a i manja fizička ometanja izvođača radova.
 
Mještani su na kraju pobijedili u svom zahtjevu da plaža ostane javna, pa u kasnijem razdoblju više nije bilo nikakvih sukobljavanja, a pristupne stepenice na plažu Svežanj stoje do današnjih dana.

[Kont]

Iako je to bilo vrijeme krutog kapitalizma, ipak je na području Kostrene, a uz suglasnost gradske općine Sušak, prevladao stav, a kasnije i odluka, da je područje što se nalazi od obalnog puta do morske obale javno dobro koje je dostupno svim građanima. Supruga dr. Stipanovića, gospođa Elvira bila je tiha osoba vrlo kulturnog ophođenja. Kupala bi se ljeti u moru zajedno s mještanima i ljubazno se pozdravljala, jer osim pozdrava, drugih hrvatskih riječi ona nije poznavala. Mještani je pamte po tome, kako bi u rukavicama vadila iz mora ježeve, pa ih jela onako sirove uz dodatak soka limuna.
 
Izgradnja vile završena je početkom 1939. godine i u nju su se uselili dr. Vjekoslav Stipanović sa suprugom Elvirom. Njihov stariji sin Louis studirao je u Francuskoj, tamo se oženio i stalno živio u Parizu gdje je radio u Konzularnom predstavništvu Kraljevine Jugoslavije u Parizu. Obitelj Lorisa Stipanovića zajedno s djecom došla je u proljeće 1941. godine u Kostrenu. Kraće vrijeme su boravili u obiteljskoj vili, no u jesen 1941. godine ponovno su se vratili u Pariz.

Mlađi sin Robert, svoje je osnovno školovanje polazio u Port Saidu. Prva dva razreda gimnazije završio je u Beogradu, ali se 1938. godine upisao u bakarsku nautiku te je i maturirao u Pomorskoj školi u Bakru 1941. godine.
Za vrijeme rata navodno se priključio i nekoj pomorskoj postrojbi Nezavisne Države Hrvatske na Crnom moru. Kada se nakon kapitulacije Italije u njihovu vilu uselio njemački štab, Robert je postao prevoditelj. Govorio je izuzetno dobro francuski, grčki, engleski, njemački i talijanski te hrvatski, a nešto slabije arapski. Po završetku Drugoga svjetskog rata nije se više vratio u Kostrenu. Živio je kratko u Francuskoj, a za stalno se naselio u Bogoti u Venezueli, gdje je postao pomorski kapetan i predavač u pomorskoj školi. Povremeno se susretao s kostrenskim pomorcima. Umro je u Bogoti 1984. godine.

Vjekoslav Bakašun, umirovljeni liječnik i sveučilišni profesor, koji niz godina pomno istražuje povijest Kostrene, dobro se sjeća svog imenjaka i kolege Vjekoslava Stipanovića:

– I on i njegova supruga Elvira bili su jako fini ljudi koji su se dobro uklopili u našu sredinu. On je bio čovjek izuzetnih manira, poliglot, odličan liječnik koji je spasio živote mnogim Kostrenjanima, a i sam je bio pravi Kostrenjan. Sjećam se da u kućnim posjetima nikad nije odbio domaću hranu. Volio je paštu i fažol, repu i fažol, kapuz i fažol, sve konkretno i na žlicu jer je njegova žena doma kuhala pomalo aristokratski, sve male porcije i u malim posudicama, prisjeća se Bakašun koji je desetljećima iza smrti Vjekoslava Stipanovića istražio životni put njegove obitelji i povijest vile Stipanović o čemu je i objavio članak u kostrenskom Zborniku.

 Dr. Vjekoslav Stipanović u suterenu vile na južnoj strani uredio je liječničku ordinaciju s čekaonicom i primao pacijente. Kostrenjani su ga, kako ističe Bakašun, dobro prihvatili, a i on njih. Bakašun kaže i kako su se svi slagali u ocjeni da je dr. Stipanović bio izuzetno humana i društvena osoba, dobar dijagnostičar i liječnik.

– Svojim savjesnim radom sačuvao je mnoge živote. Za vrijeme rata nabavljao je lijekove, čak i o svom trošku, a u tim ratnim vremenima znao bi upozoravati mještane na opasnosti koje im prijete. Nikad mu nije bilo teško, da pri pozivu dođe u kućnu posjetu, jer ako je već netko došao do njegove kuće u Svežanj, značilo je da se radi o ozbiljnoj bolesti. Posjete je uglavnom obavljao pješice, iako je imao osobni automobil marke Packard, kojega su mu partizani rekvirirali u rujnu 1943. godine. Zbog toga je bio vrlo ožalošćen, ali ne i neprijateljski raspoložen prema Narodno oslobodilačkom pokretu.

Također, još prije rata imao je i telefonski priključak u vili što je u tadašnje vrijeme bila rijetka privilegija. S druge strane, poznavao je sve puteljke i staze u Kostreni, a područje Kostrene nije maleno. Dolazio je u posjete bez obzira na vremenske prilike ili doba dana. Noću bi hodao s upaljenim petrolejskim feralom. Za vrijeme talijanske okupacije Kostrene noću bi hodao s tim upaljenim feralom i glasno pjevao crkvene psalme da bi karabinjeri znali da je to on. Drugačije je bilo za vrijeme njemačke okupacije kada je kretanje noću bilo daleko opasnije, ali bi i tada po pozivu pošao u kućnu posjetu usprkos strogom redarstvenom satu. Kada je trebalo, ostao bi i cijelu noć uz bolesnika ili rodilju. Znao je po pozivu doći u neki šumarak kamo bi ga mještanin odveo do bolesnog ili ranjenog kostrenskog partizana ili pak u neku kuću gdje bi borac bio smješten.

Povjerenje je u dr. Stipanovića bilo veliko. Imao je i bogatu medicinsku knjižnicu, a mnoge je mještane, kada bi znao da nemaju čime platiti, liječio besplatno. Njegova se obitelj ponašala najjednostavnije, iako je tada bila među najbogatijima na ovom području.

Svršetak Drugog svjetskog rata i novi režim priči o dr. Stipanoviću i njegovoj obitelji donose tragičan epilog. U prvim godinama nakon rata Stipanović i dalje radi u svojoj privatnoj ordinaciji u vili, a od 1953. godine njegova je ordinacija postala je dio Doma narodnog zdravlja Rijeka. Bakašun kaže da je dr. Stipanović radio do posljednjeg dana, praktički do posljednjih sati života.

– Zadnja pacijentica bila mu je Đurđa Žgur. Iako je zakasnila, jer je već zatvarao vrata ordinacije, jedva je pristao na njezinu molbu za pregled. Na kraju joj je spomenuo da se osjeća jako umoran i jedva čeka zatvoriti ambulantu. Iste večeri, 4. studenog 1954. godine oko 23 sata naglo mu je pozlilo. Supruga Elvira telefonski je pozvala dr. Josipa Peteha, prijatelja obitelji, koji je kod dolaska mogao samo utvrditi smrt, vjerojatno uzrokovanu zatajenjem rada srca, kaže Bakašun.
 
Dr. Vjekoslav Stipanović umro je u 73. godini, a kako obitelj nije imala svoju grobnicu pokopan je na groblju Trsat u grobnicu Kolacio. Njegova udovica, Elvira Stipanović ostala je sama u velikoj vili s prihodima koji nikako nisu mogli pokriti održavanje luksuznog zdanja. Sinovi sa svojim obiteljima živjeli su u inozemstvu, slabo je govorila hrvatski, a kad se u prostorije ambulante njezinog supruga uselila jedna obitelj, odlučila je prodati obiteljsku vilu koju je za 19.000 dolara kupio petrinjski »Gavrilović«.

– Dio vrijednog namještaja i drugih vrijednih stvari otpremila je brodom u Bogotu u Venezuelu na adresu sina Roberta, gdje se preselila. Među tim stvarima, bio je i vrlo vrijedan orijentalni namještaj, za koji bi znala u šali kazati da ni Tito nema takvoga. No, prema tadašnjim propisima, novac dobiven od prodaje kuće nije mogla prenijeti na račun neke strane banke niti ga bilo kojim legalnim putem iznijeti iz zemlje, prisjeća se Bakašun.
 
Elvira Stipanović, iz nepoznatog se razloga, nakon nekoliko godina boravka u Venezueli ipak vratila u Rijeku. Neko je vrijeme živjela u hotelu, a vrijednost deponiranog novca u banci dobivenog od prodaje vile, zbog inflacije naglo se topila. Posljednje godine svog života ova kći bogatog grčkog trgovca, supruga liječnika i donedavna vlasnica jedne od najljepših vila na Kvarneru provela je u bijedi.

Bakašun tvrdi da je često boravila u sušačkoj bolnici gdje je o njoj vodio brigu dr. Ante Vukas. Kad nije bila u bolnici boravila je u Domu umirovljenika u Rijeci.
 
– Nažalost, arhive Doma iz tog razdoblja nema, pa nije poznato tko je podmirivao troškove boravka niti koliko je tu boravila. Ostarjela i onemoćala umrla je u Domu u rujnu 1975. godine, a pokopana je na općem polju groblja Kozala. Žena bogatog podrijetla koja je gotovo cijeli život živjela u izobilju, vlasnica prekrasne vile u Kostreni, završila je svoj životni vijek kao socijalni slučaj i pokopana je o trošku Socijalne službe Općine Rijeka. Nakon proteka zakonskog roka od 15 godina, posmrtni ostaci pokojnice s općeg su polja prenijeti u zajedničku kosturnicu na groblju Kozala.


 

[Kont]

Nakon kupnje 1955. godine, vilu Stipanović »Gavrilović« je koristio kao svoje sindikalno odmaralište. Bakašun se sjeća vremena kad se u ovoj zgradi tražila postelja više, a Svežanj vrvio Petrinjcima.

– U pomanjkanju smještajnih kapaciteta u vrtu su razapeli šatore. Uvala Svežanj bila je puna kupača iz Petrinje. Bili su jako gostoljubivi, i mi Kostrenjani smo uvijek mogli ući u ugostiteljski objekt u sklopu odmarališta. Sve je trajalo nekoliko godina, ali je interes radnika za boravak u ovom odmaralištu počeo opadati. Vjerujem da je razlog tome prvenstveno bila lokacija ove zgrade. Izvan naseljenog mjesta, daleko od grada, bez prikladne povezanosti s javnim prijevozom i bez zabavnih sadržaja, učinili su da i more i sunce prestanu biti zanimljivi

Jugolinija je vilu Stipanović kupila 1975. godine za oko 400 milijuna tadašnjih dinara. Jugolinijina zamisao bila je pokrenuti klub zatvorenog tipa za zaposlenike koji su čuvali stražari i u koji se moglo ući samo uz odgovarajuću iskaznicu. Zatvoreni tip i stražari na ulazu odbili su Bakašuna koji kaže da otada više nikad nije kročio u kompleks Jugolinije u Kostreni.
 
– Čak su mi i nudili neku zlatnu iskaznicu, no ja sam odbio. Pomisao da boravim u restoranu koji čuvaju stražari s pištoljima, odbijala me. Osim zaposlenika »Jugolinije« i njihovih prijatelja, suradnika i poslovnih partnera, posjećivali su klub pa i boravili u njem, političari višeg ranga. Cijene u klubu bile su vrlo prihvatljive, a blagdanima i nedjeljom trebalo je čekati na slobodno mjesto, govori Bakašun.
 
Zokxyeva usporedna slika


 
 

[Kont]

Sportsko-rekreacijski sadržaji poput zgrade kuglane i joga izgrađeni su 1978. godine, a sama vila rekonstruirana je 1986. godine kad je proširen prostor restorana na 115 sjedećih mjesta, a na restoran je nadovezana taverna sa 74 sjedeća mjesta. Adaptiran je dnevni boravak s aperitiv-barom, dva apartmana, prostorom za sastanke i restoranom s kuhinjom i pomoćnim prostorijama

[Kont]

 

[Kont]