Svi znate što je Lujzijana i što je značila Rijeci, ali evo ukratko:
Lujzijana je cesta građena između 1803. i 1809. godine.
To je bila najkraća prometnica između Rijeke i Karlovca, te jedna od najmodernijih u cijeloj monarhiji. Izgradnjom Lujzijane, Karolinska cesta je izgubila na značaju.
U drugoj polovici 18.stoljeća sve više se osjećala potreba za novom cestom od Karlovca do Rijeke. Na inicijativu grofa Perlasa, tadašnjeg vlasnika vlastelinstva Ozalj,Brod i Grobnik, šezdesetih godina 18.stoljeća potaknut je plan za trasiranje nove ceste koja bi bila položena sjevernije od Karoline.
Međutim, na početak gradnje se čekalo sve do 1803.godine. Za glavnog voditelja radova angažiran je već tada poznat i cijenjen građevinski stručnjak, podmaršal Filip Vukasović.
Cesta je bila duga nešto manje od osamnaest austrijskih poštanskih milja (oko 134 km) i prolazila je kroz važna naseljena mjesta.
Širina kolnika iznosila je 26 bečkih stopa ili nešto preko osam metara. U zavojima je kolnik bio širok od 11 do 14,5 m, kako bi njima lako prolazila teretna kola koja su prevozila dugačke jarbole. Neke su dionice najprije bile sagrađene s pola širine, a tek nakon puštanja u promet proširene na punu širinu.
Ukupni građevinski troškovi iznosili su približno dva i pol milijuna austrijskih forinti, odnosno oko 18 500 forinti po kilometru. Radnici su zbog niskih nadnica često napuštali posao pa se stalno osjećao manjak radne snage. Zarada minera, zidara i klesara iznosila je osam forinti po tekućem hvatu (otprilike četiri forinta po dužnom metru ceste), čime nisu mogli zaraditi ni za kruh.
Desetog svibnja 1808. godine Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće izvijestilo je županiju da je austrijski car Franjo I dozvolio da se cesta nazove Via Ludovicea po njegovoj trećoj supruzi, carici Mariji Ludovici (Lujzi). Međutim, budući da je cesta dovršena tek tri godine kasnije, za vrijeme francuske uprave, uvriježilo se mišljenje da je dobila ime po njegovoj kćeri koja se također zvala Marija Ludovica, a udala se za Napoleona 1810.godine.
Izgradnja LujzijaneLujzinska cesta počela se graditi u vrijeme kada je Austrijskom carstvu zaprijetila ratna opasnost od Napoleonovih pohoda.Zbog toga nije bilo vremena za polaganje trase unaprijed pa ju je Vukasović određivao neposredno prije početka radova na pojedinim dionicama.
Gradnja je započela od Rijeke.
Već na samom početku graditelji su se suočili s velikim izazovima jer je cestu trebalo usjeći u stjenovit bok kanjona Rječine.
Radovi su bili opasni po život, naročito u kišno doba kada su stijene bile mokre i skliske. Mnogi su tada s nevjericom pratili usijecanje ceste u strmi Trsatski brijeg, no Vukasovićevi inžinjeri i primorski zidari majstorski su izveli svoje djelo. Duž čitavog kanjona Rječine, u dužini od skoro dva kilometra, jednu stranu ceste zasjekli su u stijenu, dok su drugu stranu položili na potporne zidove, visoke mjestimice i do dvadesetak metara.
U usjeku pred Rijekom (Banska vrata) Vukasović je dao uklesati natpis per gli increduli (onima koji ne vjeruju), misleći pri tome na one koji nisu vjerovali da će uspjeti provesti cestu strmim bokom kanjona te su ga odvraćali od njegovog nauma. To se mjesto za mađarske vlasti zvalo Porta Hungarica. Nakon Jelačićeve pobjede nad Mađarima godine 1848. preimenovano je u Banska vrata, a stari natpis zamijenjen je iduće godine natpisom posvećenim banu Jelačiću.
Evo krajputaša Lujzijane na Gornjem Jelenju, slabo publiciranom do sada (počeci mog Imegashackiranja, ogromne slike, tja):
