Stare fotografije Rijeke i okolice

[Vedrana]

koji profesionalizam! Izgledaju vrhunski, vjerujem da su tako i zvučali!   

Ako pod time misliš da izgledaju schlang, tih godina nije bilo lako udebljati se.

ne mislim na tjelesni liniju - mislim na instrumente, stalke, odjeću, oznake (...)

[elvis]

ne mislim na tjelesni liniju - mislim na instrumente, stalke, odjeću, oznake (...)

Imaš pravo, vidi se uloženi trud u kompletni image banda. 

[Medokava]

koji profesionalizam! Izgledaju vrhunski, vjerujem da su tako i zvučali!

Ako pod time misliš da izgledaju schlang, tih godina nije bilo lako udebljati se.

ne mislim na tjelesni liniju - mislim na instrumente, stalke, odjeću, oznake (...)

Upravo pripremam priću o jednom od tih članova mom puncu,  koji je između dva rata u svoj onomašnoj siromaštini i bijedi  uspio naći smisao života upravo u muzici.
Radi se naime o tome da moram otipkati ( sa dva prsta) desetak stranica rukom pisanih,  njegovog životopisa.

[zokxy]

 

Medokava, željno iščekujemo tu priču ...

[zokxy]

Novi set starih fotografija Rijeke



http://croinfo.net/stare-fotografije/7561-novi-set-starih-fotografija-rijeke.html

[Medokava]

Dušan Schindler    Rođen u Rijeci  1910. Sahranjen, 1996. na Trsatu.

Buran život u burno vrijeme prepun je priča i dogodovština.  Pričan jezikom tipičnog  zanatlije brijača i samoukog muzičara zabavljača , zbunjujuće je interesantan  zanemarimo li pravopis i naivnost . 
Oko 1995 nagovarao sam tasta da napiše svoju životnu  povijest,  tako se naime lakše povežu  razne zgode  i nezgode "šegrta Dušana".    Nisam  vjerovao da će to tako dobro ispasti. 
Evo prijepisa  u originalu  (bez ispravaka)

Originali rukopisa & Genealoško stablo:


 Str.1.                           TO SAM JA  !
Rođen sam 17.III. 1910. Godine u Sušaku Banovina Hrvatska, Država  AustroUgarska. Moji roditelji Otac je bio Češki Njemac a Majka Hrvatica  rođena u Sušaku.  Moj otac je došao iz Češke na Sušak gdje je radio kao Crkveni pismoslikar i soboslikar i oženio se sa Katarinom Miletić koja se nakon udaje preziva Schindler, kao moj Otac Arnold , a moje ime je Dušan. Bilo nas je tri brata, najstariji Arnold, Dušan i Radoslav.

Slika1.: Mama Maria i tri sina:

1914.godine počeo je prvi svjetski rat koji nam je donio mizeriju jer je otac otišao u rat, a mi djeca ostali smo sa majkom da životarimo od pomoči koju je država davala svim obiteljima onih koji su ratovali. Nakon godinu dana otac se vratio kući bolestan od žutice i tako se nekako dočekalo 1918 godina kada je svršio rat. Tada sam ja već imao 8 godina i išao u treći razred osnovne škole. Po završetku rata došla je talijanska okupacija koja je trajala sve do 1924 godine.
Str.2.   
Za vrijeme okupacije posla za moga oca nije bilo tako da smo opet skoro pa gladovali, pišem skoro jer smo mi djeca odlazili u talijanske kasarne da molimo kruha i oni vojnici su  nam koji puta davali čak i maneštre pa bismo donosili doma u loncu, e onda je to bila fešta. U to vrijeme sam ja sam završio osnovnu školu i jedan razred realke, dalje nisam nastavio jer nije bilo sredstava za školovanje, barem je tako moj otac rekao. Da skoro sam zaboravio 1919 god. Zavladala je španjolska groznica Tako da su ljudi umirali svaki dan, i od te bolesti umrla je i moja majka 1920 god.
Kada je moja majka bolovala nju je pazila jedna žena, i nas djecu njegovala kuhala i prala. Naime vodila je kućanstvo i poslije smrti moje majke. ostala je s nama sve do svoje smrti 1943 god. Jasno udala se za moga oca. Zaboravio sam  da spomenem da je ta naša maćeha bila kolegica moje majke kad su radile u tvornici duhana u Rijeci inače nam je bila jako dobra.
Kad sam završio dvanaest godina moj me otac uzeo na soboslikarski zanat skupa sa starijim bratom Arnoldom, i tako oćeš nećeš ja sam postao šegrt skupa sa mojim bratom  A to je mom ocu koristilo jer je mogao više piti.
I tako sam radio kao naučnik do moje petnaeste godine. A pošto se meni nije dopadalo biti Maler (Pitur) a i naš otac nas nije prijavio kod vlasti kao naučnike to ni ja ni moj brat  Nismo imali nikakve isprave kao dokaz da smo izučili zanat.
Str 3.
 Ja sam se interesirao kod drugih majstora soboslikara da kod nji h radim neko vrijeme da ishodim radnu knjižicu kao molerski pomoćnik, e ali oni su tražili da radim još dvije godine kao naučnik i da će mi onda dati pomočničku knjižicu.
Pošto mi to nije odgovaralo, ja sam na sam Badnjak otišao od kuće kod jednog pekara koji su bili prijatelji naše obitelji i tu sam u toj pekari pomagao po noći a po danu sam na sušačkoj pijaci sa njihovom kumom prodavao kruh.
Jedno jutro došao je moj ujak kupiti peciva i pitao me je ča Ti delaš tu ja sam mu ispričao kako stoje stvari on je otišao proć ali drugi dan ujutro je došao moj krsni kum brijač i rekao mi da je dođi sine k nama bit ćeš brijač. I tako sam bio kod moga kuma tri godine i izučio novi zanat brijački.
Moj kum i majstor zvao se Dušan Duboka beograđanin Srbin, jasno pravoslavne vjere. Kuma je bila iz Senja rođena Čopić isto pravoslavka i imali su tri sina koje sam ja nedeljom vodio u pravoslavnu crkvu na Rijeci i tako da sam postao član obitelji sve do svršetka naukovanja koje sam završio kad sam imao osamnaest godina.
Kad sam postao kalfa bio sam jako ponosan i moj kum i majstor me ponudio cigaretom i rekao mije sada si postao svoj čovjek ali ćeš ostati u ovoj radnji još godinu dana, da stekneš bolju praksu.
Str.4.
Itako sam ostao još godinu dana u toj brijačnici a gazda mi je davao na mjesec 200Dinara i koštu.  Za spavanje i pranje robe sam našao kod jedne obitelji, zvali su se Haramija i tako sam stanovao sa jednim pekarskim pomoćnikom u jednoj maloj sobici. Moji stanodavci su bili jako dobri ljudi, tako da sam se osjećao kao kao da sam doma.
Dok sam bio šegrt, pošto moj kum brijač nije imao veliki stan, imali su kuhinjicu i jednu sobu, tako da sam ja spavao na kuhinjskom stolu na jednoj slamarici. Kad bi svi otišli spavati onda bih uzeo iz špajze moju slamaricu i pokrivalo i napravio na stolu moju postelju. Ustajanje je bilo u šest sati, onda sam skuhao kavu koju sam odnio na krevet gazdi i gazdarici, ja je nisam pio, i otišao sam u grad (na istočnoj strani  Kontinentala)  da otvorim radnju i počistim, u to bi došao majstor, kum i gazda i poslao bi me natrag kući na  Krimeji da raspilim drva za ovaj dan, i tek sada bi ja dobio moju bijelu kavu sa kruhom, i opet odnesao kavu za gazdu u radnju.
Jednom zgodom pred  Božić gazda je nabavio živog pijevca da ga ugoji za svečani ručak, i taj je pijevac boravio također u kuhinjici, a pijevac ko pijevac svako bi  jutro najavio ali u  Zoru u 4h, i sad kako pijevca prevarit da ne kukuriče svaku zoru meni pod krevetom, i sjetih se ja, te sam pijevcu uveće namazao šupak uljem, da ne može stisnut rit i zakukurikat, i uspjelo je,  pa sam sad mogao odspavati još dva sata do  redovnog buđenja u šest sati.   
Ali to mi sve nije bilo teško jer sam znao da ću naučiti zanat i postati čovjek, a i bio sam sit i čist, inače moj gazda je bio dobar čovjek, vrlo inteligentan, govorio je pet jezika a volio je i fotografirati,tako daje slikao ljude za legitimaciju a i ja sam naučio slikati i razvijati slike.
Str.5.
Inače smo svašta radili kad nije bilo posla i mušterija, na primjer, gajbe za ptice, kasete za foto ploče jer onda se slikalo samo na staklu i na film paku. Radili smo telefon induktor, elektromagnet pravili smo avione pa dosta smo i rezbarili tako da sam naučio svašta pomalo.   
Inače ja sam i crtao tako da sam crtao portrete sa fotografija i dosta su   bili slični, i to mi je dobro došlo kad bih bio besposlen, jer u ono vrijeme se teško došlo do zaposlenja a lahko ga se izgubilo.
Kada je istekla godina dana što sam proveo kao kalfa ili brijački pomoćnik kod mog majstora zaposlio sam se u salonu Ljubica na Bulevardu jer je gazda salona za ženske otvorio i brijačnicu za muške u istom lokalu pa me uzeo na provu tri mjeseca, ali pošto brijački posao nije išao baš najbolje to mi je gazda otkazao, i tako sam ostao po prvi puta bez posla, i što sada da radim, ja sam rekao onoj obitelji gdje sam stanovao da više ne radim i kako ću sada ostati kod njih kada ne mogu plaćati, a oni su meni rekli samo ti ostani pa ćeš platiti kad budeš mogao
( inače sam plaćal na mjesec 600 Dinara za spat i jist) ali ja sam im pofarbal cijeli stan a i crtao sam sluškinje, naime povećavao sam na olovku slike sa fotografije, i tako sam prezimio i nisam bio dužan za stan.

Dušan  Crteži:

Str.6.
Na proljeće sam se zaposlio i život mi je bio mnogo lakši. Kada sam radio u salonu Štefica 1931 godine upoznao sam jednu jako lijepu djevojčicu, imala je 15 godina a učila je za frizerku u susjednom salonu. I tako smo se viđali kad i kad ali ništa ozbiljno, onda sam ja promijenio drugi salon i više se nismo viđali sve dok se nisam zaposlio u salonu Ivka 1933 godine. A moja djevojčica je tamo završavala naukovanje, onda je imala 17 godina bila je prekrasna i zaljubili smo se jedno u drugo i hodali smo tri godine dok se nismo vjenčali.
Dok smo hodali skupa ja sam došao u kuću kod njenih roditelja ( a bila je jedinica) da je zaprosim. Oni su stanovali u selu Zamet Općina Kastav, to je spadalo pod Jugoslaviju kao i Sušak ali za doć na Zamet morali smo prelaziti preko Rijeke koja je bila pod Italijom tako da smo dva puta prelazili granicu na Sušaku i na Zametu.
Tako kada bi se posvađali Beograd i Rim onda bi Talijani granicu zatvorili a mi smo bili prisiljeni ići oko Grobinštine, za otići na posao a trebalo je hodati tri i pol sata tako da nam nije bilo baš lahko. Sreća da se to nije dešavalo često, otac od Tonice moje ženice je bio lučki radnik a majka kućanica bili smo svi siromašni ali se je ipak nekako životarilo. U Decembru 1933 sam se razbolio na plućima i socijalno me je poslalo u Sanatorij Klenovnik na liječenje osam tjedana, i dobro sam se oporavio.
Str.7.
Kada sam se vratio iz sanatorija nastavio sam raditi, i tako do 1935 godine, kada sam išao u Zagreb polagati majstorski ispit, kojega sam i položio. Ja i moja Tonica smo htjeli otvoriti svoju radnju, jer smo mislili da je to sigurnije, jer posao se lahko gubio. I tako smo od naših plaća štedili koliko smo mogli za otvaranje radnje, srećom u jednom salonu je trebao poslovođa a ja sam imao majstorsko svjedočanstvo  i zaposlio sam se u tom salonu sa plaćom 1.000 Dinara  mjesečno i nešto je zaradila Tonica, uz to je trebalo i doma davati tako smo te tri godine koje smo išli skupa štedili i kada smo sakupili 8.000 Dinara, onda smo u Zametu otvorili radnju i oženili se 11.VI. 1936 godine. Onaj dan kada smo se vjenčali bio je crkveni praznik tako da smo do podne radili a poslije podne smo se ženili, bez nikakovog pira jer od kuće nismo dobili ništa a otac od Tonice je rekao „Tar će vam ostat kuća kad ja i majka umremo.“ Na kraju je kuću dobila jedna strana osoba, jer je otac poslije smrti majke imao u kući ženu koja ga je pazila, jer je nas svih potjerao pošto je pod starost izgubio pamet.
Str.8.
Kada smo se ženili kumovi su nam bila dva dobra čovjeka, gospodar kuće gdje smo imali radnju „Salončić za Dame i Gospodu“ a drugi kum je bio gostioničar koji je pomogao mnogim zamećanima a i nama a pošto je isti imao svoj auto, to nas je on i vozio poslije crkvene ceremonije, otišli smo u Medveju na pršut a nakon toga smo išli na Sušak u gradski podrum, pa sam ja pozvao moju braću koji su radili u istoj zgradi u kinematografu kao operateri a oko  jedanaest sati su nas kumovi odpeljali doma na Zamet. I tako se završio naš Pir !!
U našoj frizerskoj radnji smo radili oko dvije godine, ali posao nije išao baš najbolje jer selo je selo, i tako Tonica je dobila namještenje u Sušaku u salonu „Venus“ i mi smo prodali radnju domaćem brijaču. A ja sam 1939.god. otvorio na Sušaku u Račkoga ulici brijačnicu, ali ni tu nije posao išao baš dobro jer u toj ulici već bilo četiri brijačnice, i najesen 1940. brijačnicu sam prodao jednoj frizerki, a ja sam se zaposlio kao pomoćnik isto u salonu „Venus“. U međuvremenu  Tonica je dobila posao na Pečinama kod salona   „Kunst“ i tako smo lakše živjeli jer ona je imala plaću od 1.000 Dinara, a ja 700 Dinara sa napojnicom nije bilo loše.
Str.9. 
V E L I K I   D O G A Đ A J
10.XI. 1936 godine rodila nam se kćerka u riječkoj bolnici oko pola jedan u noći inače porođaj je bio jako težak ali u ona vremena se je rađalo kod kuće ali pošto babica nije mogla ništa obavit ja sam oko devet sati sa mjesnim taksijem kojega je imao naš vjenčani kum gostioničar otišao u Kastav po doktora Dabovića koji je bio doktor za cijelu Kastavštinu. Kada je došao doktor nakon mučenja i sebe i Tonice je rekao da ne može pomoć jer je u pitanju ili dijete ili majka, i da se mora ići u bolnicu a pošto je u riječkoj bolnici radio doktor Finderle koji je poznavao roditelje od moje Tonice to smo je odpeljali preko granice u riječku bolnicu i tamo se konačno sve obavilo na naše zadovoljstvo tako je ostala živa majka i kćerka. Ja sam jako sretan da je žensko rađe nego muško. I tako smo postali porodica. Mala je rasla i tako sam se skupa sa Tonicom radovao da imamo lijepo i zdravo dijete.

Prinova 1937god.:

Kada je imala oko četiri godine onda smo ja i moja kćerka svake nedelje išli u Rijeku šetati i na kolače (Pašte)  Ma smo uvijek i doma donosili jer u ona vremena su kolači bili dostupni i siromašnijima ! i tako su prolazile godine sve do 1941 godine, kada je počeo II. svjetski rat kod nas.
Str.10.     
                                   O K U P A C I J A
Polovicom Aprila mjeseca1941 godine ušle su u Sušak talijanske trupe bez borbe jednostavno su se ušetale samo je falila glazba. Odmah kada su ušli na trgu kod samog mosta došao je jedan automobil sa zvučnicima i naredio je da se sat pomakne za jedan sat naprijed ORA LEGALE,  drugo policijski sat je od 8 sati navečer do 6 sati ujutro. I drugi dan su osvanuli plakati na talijanskom i hrvatskom jeziku šta se smije i više što se nesmije jer u protivnom bit će streljan. To toliko da ti utjera strah u kosti.
I tako smo preko noći postali Talijani jer oni su nas anektirali, ali ko je htio mogao je otić u Nezavisnu Hrvatsku, ma niko nije otišao rađe su ljudi ostali pod okupacijom nego ići kod Ustaša. Znali smo da to neće trajati vječno, i da ćemo biti opet slobodni.
Gazda od Tonice je htio otići u Zagreb pa je htio prodati salon, i pošto pećinarke vole Tonicu, to su je nagovarali da ona kupi salon. I obitelj Marović nam je pozajmila 50.000 Dinara, to je bio veliki novac za taj novac se je mogla kupiti kuća sa vrtom. Mi smo im rekli da će nam biti teško otplaćivati a oni su rekli, vratiti ćete kako budete mogli.
Str.11. 
I tako smo negdje oko polovice  Maja 1941.  Postali vlasnici salona. Bilo je dosta rizično jer je rat  neznaš   što nosi sutrašnjica  ali  smo riskirali. Ja sam podigao Obrtnicu za brijačko frizerski obrt bez nikakovih zapreka  bilo je potrebno da se donese u udruženje zanatlija Krsni list, majstorsko svjedočanstvo i Domovnicu.
Koju smo dobili od njemačkog konzulata na Rijeci. Naime ja sam bio po ocu Češki Državljanin, ali kako su Nijemci uzeli Češku, onda sam bio pod protektoratom, i tako smo dobili ja i moja braća njemačke Domovnice.
Jasno trebalo je menjati i tablu (firmu) na talijanskom jeziku, pa njihova administracija.  Dobili smo svi obrtnici njihove papire za porez, za personal, za socijalno. A pošto nismo znali voditi to malo knjigovodstvo, to smo našli ljude koji su nam pomogli da i to sredimo.

Ex.salon Kunst  ~ 1943godine:

Na slici: s ljeva: Ankica;Tonica;Dušan; Zora

I tako smo mnogo radili ja i Tonica smo radili i po 12 sati na dan jer trebalo je vračati dug a moralo se i živiti, otac od Tonice nije radio jer nije bilo posla pošto je bio lučki radnik, tako da smo životarili radili i otplaćivali  dug zato je trebalo dobro zapeti ali nama nije bilo teško jer smo mislili kada svrši rat bit će sve bolje a kad tamo sve je išlo na gore.
Str.12. 
Inače pod Talijanima nije nam  bilo loše, nama koji se nijesmo otvoreno miješali u politiku, znali smo jezik tako da su se Talijani čudili da mi kao hrvati govorimo dobro njihov jezik. Ja sam im znao reći: vidite vi nas smatrate da smo nekulturni Balkanci, a svaki od nas govori po dva i više jezika, vaša propaganda je tu kod nas pala na ispitu. Bilo je i njemačkih vojnika ali se oni nijesu miješali u ništa jer smo mi za njih bili Talijani ili novopečeni Talijani.
Ali kad je Italija kapitulirala 1943. godine onda je počelo ono najgore, jer su Nijemci preuzeli vlast ali kao okupatori i sa njima nije bilo šale. E onda su se promijenile naše muške mušterije, sada su to bili Nijemci, nije nam bilo baš pravo ali šta smo mogli kad sila je sila, a reci da ga nećeš šišat ili brijat metak u čelo.
8 Septembra 1943. je kapitulirala Italija !! a već 9 Septembra ja sam išao u partizane sa svima zamečanima, a 24 Septembra su nas Nijemci sveh pohvatali i otpeljali u Rijeku u zatvor tamo su nas ošišali i obukli i zatvorsku robijašku robu u zatvoru smo bili tri dana onda su po nas došli njemački vojnici i odmarširali smo u jednu bivšu talijansku kasarnu stime da nas otpreme u njemačku u logor ali srećom je isti dan došao u tu kasarnu Domobranski Podpukovnik Reš.

Str 13.
  Koji nas je skoro svih izvukao od Njemaca  pošto je rekao  da ćemo ići u Domobrane ali smo svi bili pušteni kućama inače da nije bilo Reša Bog zna šta bi se sve snama dogodilo.
Tako su ga njemci nazvali banditen komandant, … … ..[/font]

Prolog:
Tu je na žalost stalo pisanje,  i kucanje Dušanovog   umornog srca 1996.
Nije se stigao osvrnuti na Muzički dio svoje biografije, na to da mu je otac kao umjetnik i Crkveni pismoslikar bio i muzički obdaren
Svirao je violinu, (Čeh). Da mu je stariji brat Arnold također violinu dotjerao do konzervatorija u njemačkoj.
A Dušan je započeo sa muzikom još u Trsatskoj limenoj glazbi. Kasnije je svirao saksofon, harmoniku i bubnjeve  notalno.
Polagao je u muzičkoj školi  ispit iz muzičkog obrazovanja.  I na kraju,  dočekao mirovinu kao muzičar.


Dio muzičkog života:

[duskom]

Od srca Vam zahvaljujem što ste nam omogućili da zavirimo u jedan zanimljivi kutak života običnog čovjeka sa ovih prostora. Stil pisanja upravo naglašava, neposrednost i jednostavnost tog čovjeka - kao da ga stalno poznajemo. 

[Vedrana]

beskrajno vrijedan zapis. pročitala sam ga sad, prvi put, a sutra (danas  ) ću ponovo. Veliko hvala, posebice dio o Rešu )on je spasio i mog tatu) 

[zokxy]

Medokava jedino sto imam reci je. 

[Medokava]

beskrajno vrijedan zapis. pročitala sam ga sad, prvi put, a sutra (danas  ) ću ponovo. Veliko hvala, posebice dio o Rešu )on je spasio i mog tatu) 

Hvala, hvala.   Da logički slijed ide i na Hinka Reš evo link:
http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?p=50278#p50278

[Jelena]

Dušan Schindler    Rođen u Rijeci  1910. Sahranjen, 1986. na Trsatu.

Buran život u burno vrijeme prepun je priča i dogodovština.  Pričan jezikom tipičnog  zanatlije brijača i samoukog muzičara zabavljača , zbunjujuće je interesantan  zanemarimo li pravopis,  i  naivno teško  poveziv. 
Oko 1975 nagovarao sam tasta da napiše svoju životnu  povijest,  tako se naime lakše povežu  razne zgode  i nezgode "šegrta Dušana".    Nisam  vjerovao da će to tako dobro ispasti. 
Evo prijepisa  u originalu  (bez ispravaka)

Originali rukopisa & Genealoško stablo:


 Str.1.                           TO SAM JA  !
Rođen sam 17.III. 1910. Godine u Sušaku Banovina Hrvatska, Država  AustroUgarska. Moji roditelji Otac je bio Češki Njemac a Majka Hrvatica  rođena u Sušaku.  Moj otac je došao iz Češke na Sušak gdje je radio kao Crkveni pismoslikar i soboslikar i oženio se sa Katarinom Miletić koja se nakon udaje preziva Schindler, kao moj Otac Arnold , a moje ime je Dušan. Bilo nas je tri brata, najstariji Arnold, Dušan i Radoslav.

Slika1.: Mama Maria i tri sina:

1914.godine počeo je prvi svjetski rat koji nam je donio mizeriju jer je otac otišao u rat, a mi djeca ostali smo sa majkom da životarimo od pomoči koju je država davala svim obiteljima onih koji su ratovali. Nakon godinu dana otac se vratio kući bolestan od žutice i tako se nekako dočekalo 1918 godina kada je svršio rat. Tada sam ja već imao 8 godina i išao u treći razred osnovne škole. Po završetku rata došla je talijanska okupacija koja je trajala sve do 1924 godine.
Str.2.   
Za vrijeme okupacije posla za moga oca nije bilo tako da smo opet skoro pa gladovali, pišem skoro jer smo mi djeca odlazili u talijanske kasarne da molimo kruha i oni vojnici su  nam koji puta davali čak i maneštre pa bismo donosili doma u loncu, e onda je to bila fešta. U to vrijeme sam ja sam završio osnovnu školu i jedan razred realke, dalje nisam nastavio jer nije bilo sredstava za školovanje, barem je tako moj otac rekao. Da skoro sam zaboravio 1919 god. Zavladala je španjolska groznica Tako da su ljudi umirali svaki dan, i od te bolesti umrla je i moja majka 1920 god.
Kada je moja majka bolovala nju je pazila jedna žena, i nas djecu njegovala kuhala i prala. Naime vodila je kućanstvo i poslije smrti moje majke. ostala je s nama sve do svoje smrti 1943 god. Jasno udala se za moga oca. Zaboravio sam  da spomenem da je ta naša maćeha bila kolegica moje majke kad su radile u tvornici duhana u Rijeci inače nam je bila jako dobra.
Kad sam završio dvanaest godina moj me otac uzeo na soboslikarski zanat skupa sa starijim bratom Arnoldom, i tako oćeš nećeš ja sam postao šegrt skupa sa mojim bratom  A to je mom ocu koristilo jer je mogao više piti.
I tako sam radio kao naučnik do moje petnaeste godine. A pošto se meni nije dopadalo biti Maler (Pitur) a i naš otac nas nije prijavio kod vlasti kao naučnike to ni ja ni moj brat  Nismo imali nikakve isprave kao dokaz da smo izučili zanat.
Str 3.
 Ja sam se interesirao kod drugih majstora soboslikara da kod nji h radim neko vrijeme da ishodim radnu knjižicu kao molerski pomoćnik, e ali oni su tražili da radim još dvije godine kao naučnik i da će mi onda dati pomočničku knjižicu.
Pošto mi to nije odgovaralo, ja sam na sam Badnjak otišao od kuće kod jednog pekara koji su bili prijatelji naše obitelji i tu sam u toj pekari pomagao po noći a po danu sam na sušačkoj pijaci sa njihovom kumom prodavao kruh.
Jedno jutro došao je moj ujak kupiti peciva i pitao me je ča Ti delaš tu ja sam mu ispričao kako stoje stvari on je otišao proć ali drugi dan ujutro je došao moj krsni kum brijač i rekao mi da je dođi sine k nama bit ćeš brijač. I tako sam bio kod moga kuma tri godine i izučio novi zanat brijački.
Moj kum i majstor zvao se Dušan Duboka beograđanin Srbin, jasno pravoslavne vjere. Kuma je bila iz Senja rođena Čopić isto pravoslavka i imali su tri sina koje sam ja nedeljom vodio u pravoslavnu crkvu na Rijeci i tako da sam postao član obitelji sve do svršetka naukovanja koje sam završio kad sam imao osamnaest godina.
Kad sam postao kalfa bio sam jako ponosan i moj kum i majstor me ponudio cigaretom i rekao mije sada si postao svoj čovjek ali ćeš ostati u ovoj radnji još godinu dana, da stekneš bolju praksu.
Str.4.
Itako sam ostao još godinu dana u toj brijačnici a gazda mi je davao na mjesec 200Dinara i koštu.  Za spavanje i pranje robe sam našao kod jedne obitelji, zvali su se Haramija i tako sam stanovao sa jednim pekarskim pomoćnikom u jednoj maloj sobici. Moji stanodavci su bili jako dobri ljudi, tako da sam se osjećao kao kao da sam doma.
Dok sam bio šegrt, pošto moj kum brijač nije imao veliki stan, imali su kuhinjicu i jednu sobu, tako da sam ja spavao na kuhinjskom stolu na jednoj slamarici. Kad bi svi otišli spavati onda bih uzeo iz špajze moju slamaricu i pokrivalo i napravio na stolu moju postelju. Ustajanje je bilo u šest sati, onda sam skuhao kavu koju sam odnio na krevet gazdi i gazdarici, ja je nisam pio, i otišao sam u grad (na istočnoj strani  Kontinentala)  da otvorim radnju i počistim, u to bi došao majstor, kum i gazda i poslao bi me natrag kući na  Krimeji da raspilim drva za ovaj dan, i tek sada bi ja dobio moju bijelu kavu sa kruhom, i opet odnesao kavu za gazdu u radnju.
Jednom zgodom pred  Božić gazda je nabavio živog pijevca da ga ugoji za svečani ručak, i taj je pijevac boravio također u kuhinjici, a pijevac ko pijevac svako bi  jutro najavio ali u  Zoru u 4h, i sad kako pijevca prevarit da ne kukuriče svaku zoru meni pod krevetom, i sjetih se ja, te sam pijevcu uveće namazao šupak uljem, da ne može stisnut rit i zakukurikat, i uspjelo je,  pa sam sad mogao odspavati još dva sata do  redovnog buđenja u šest sati.   
Ali to mi sve nije bilo teško jer sam znao da ću naučiti zanat i postati čovjek, a i bio sam sit i čist, inače moj gazda je bio dobar čovjek, vrlo inteligentan, govorio je pet jezika a volio je i fotografirati,tako daje slikao ljude za legitimaciju a i ja sam naučio slikati i razvijati slike.
Str.5.
Inače smo svašta radili kad nije bilo posla i mušterija, na primjer, gajbe za ptice, kasete za foto ploče jer onda se slikalo samo na staklu i na film paku. Radili smo telefon induktor, elektromagnet pravili smo avione pa dosta smo i rezbarili tako da sam naučio svašta pomalo.   
Inače ja sam i crtao tako da sam crtao portrete sa fotografija i dosta su   bili slični, i to mi je dobro došlo kad bih bio besposlen, jer u ono vrijeme se teško došlo do zaposlenja a lahko ga se izgubilo.
Kada je istekla godina dana što sam proveo kao kalfa ili brijački pomoćnik kod mog majstora zaposlio sam se u salonu Ljubica na Bulevardu jer je gazda salona za ženske otvorio i brijačnicu za muške u istom lokalu pa me uzeo na provu tri mjeseca, ali pošto brijački posao nije išao baš najbolje to mi je gazda otkazao, i tako sam ostao po prvi puta bez posla, i što sada da radim, ja sam rekao onoj obitelji gdje sam stanovao da više ne radim i kako ću sada ostati kod njih kada ne mogu plaćati, a oni su meni rekli samo ti ostani pa ćeš platiti kad budeš mogao
( inače sam plaćal na mjesec 600 Dinara za spat i jist) ali ja sam im pofarbal cijeli stan a i crtao sam sluškinje, naime povećavao sam na olovku slike sa fotografije, i tako sam prezimio i nisam bio dužan za stan.

Dušan  Crteži:

Str.6.
Na proljeće sam se zaposlio i život mi je bio mnogo lakši. Kada sam radio u salonu Štefica 1931 godine upoznao sam jednu jako lijepu djevojčicu, imala je 15 godina a učila je za frizerku u susjednom salonu. I tako smo se viđali kad i kad ali ništa ozbiljno, onda sam ja promijenio drugi salon i više se nismo viđali sve dok se nisam zaposlio u salonu Ivka 1933 godine. A moja djevojčica je tamo završavala naukovanje, onda je imala 17 godina bila je prekrasna i zaljubili smo se jedno u drugo i hodali smo tri godine dok se nismo vjenčali.
Dok smo hodali skupa ja sam došao u kuću kod njenih roditelja ( a bila je jedinica) da je zaprosim. Oni su stanovali u selu Zamet Općina Kastav, to je spadalo pod Jugoslaviju kao i Sušak ali za doć na Zamet morali smo prelaziti preko Rijeke koja je bila pod Italijom tako da smo dva puta prelazili granicu na Sušaku i na Zametu.
Tako kada bi se posvađali Beograd i Rim onda bi Talijani granicu zatvorili a mi smo bili prisiljeni ići oko Grobinštine, za otići na posao a trebalo je hodati tri i pol sata tako da nam nije bilo baš lahko. Sreća da se to nije dešavalo često, otac od Tonice moje ženice je bio lučki radnik a majka kućanica bili smo svi siromašni ali se je ipak nekako životarilo. U Decembru 1933 sam se razbolio na plućima i socijalno me je poslalo u Sanatorij Klenovnik na liječenje osam tjedana, i dobro sam se oporavio.
Str.7.
Kada sam se vratio iz sanatorija nastavio sam raditi, i tako do 1935 godine, kada sam išao u Zagreb polagati majstorski ispit, kojega sam i položio. Ja i moja Tonica smo htjeli otvoriti svoju radnju, jer smo mislili da je to sigurnije, jer posao se lahko gubio. I tako smo od naših plaća štedili koliko smo mogli za otvaranje radnje, srećom u jednom salonu je trebao poslovođa a ja sam imao majstorsko svjedočanstvo  i zaposlio sam se u tom salonu sa plaćom 1.000 Dinara  mjesečno i nešto je zaradila Tonica, uz to je trebalo i doma davati tako smo te tri godine koje smo išli skupa štedili i kada smo sakupili 8.000 Dinara, onda smo u Zametu otvorili radnju i oženili se 11.VI. 1936 godine. Onaj dan kada smo se vjenčali bio je crkveni praznik tako da smo do podne radili a poslije podne smo se ženili, bez nikakovog pira jer od kuće nismo dobili ništa a otac od Tonice je rekao „Tar će vam ostat kuća kad ja i majka umremo.“ Na kraju je kuću dobila jedna strana osoba, jer je otac poslije smrti majke imao u kući ženu koja ga je pazila, jer je nas svih potjerao pošto je pod starost izgubio pamet.
Str.8.
Kada smo se ženili kumovi su nam bila dva dobra čovjeka, gospodar kuće gdje smo imali radnju „Salončić za Dame i Gospodu“ a drugi kum je bio gostioničar koji je pomogao mnogim zamećanima a i nama a pošto je isti imao svoj auto, to nas je on i vozio poslije crkvene ceremonije, otišli smo u Medveju na pršut a nakon toga smo išli na Sušak u gradski podrum, pa sam ja pozvao moju braću koji su radili u istoj zgradi u kinematografu kao operateri a oko  jedanaest sati su nas kumovi odpeljali doma na Zamet. I tako se završio naš Pir !!
U našoj frizerskoj radnji smo radili oko dvije godine, ali posao nije išao baš najbolje jer selo je selo, i tako Tonica je dobila namještenje u Sušaku u salonu „Venus“ i mi smo prodali radnju domaćem brijaču. A ja sam 1939.god. otvorio na Sušaku u Račkoga ulici brijačnicu, ali ni tu nije posao išao baš dobro jer u toj ulici već bilo četiri brijačnice, i najesen 1940. brijačnicu sam prodao jednoj frizerki, a ja sam se zaposlio kao pomoćnik isto u salonu „Venus“. U međuvremenu  Tonica je dobila posao na Pečinama kod salona   „Kunst“ i tako smo lakše živjeli jer ona je imala plaću od 1.000 Dinara, a ja 700 Dinara sa napojnicom nije bilo loše.
Str.9. 
V E L I K I   D O G A Đ A J
10.XI. 1936 godine rodila nam se kćerka u riječkoj bolnici oko pola jedan u noći inače porođaj je bio jako težak ali u ona vremena se je rađalo kod kuće ali pošto babica nije mogla ništa obavit ja sam oko devet sati sa mjesnim taksijem kojega je imao naš vjenčani kum gostioničar otišao u Kastav po doktora Dabovića koji je bio doktor za cijelu Kastavštinu. Kada je došao doktor nakon mučenja i sebe i Tonice je rekao da ne može pomoć jer je u pitanju ili dijete ili majka, i da se mora ići u bolnicu a pošto je u riječkoj bolnici radio doktor Finderle koji je poznavao roditelje od moje Tonice to smo je odpeljali preko granice u riječku bolnicu i tamo se konačno sve obavilo na naše zadovoljstvo tako je ostala živa majka i kćerka. Ja sam jako sretan da je žensko rađe nego muško. I tako smo postali porodica. Mala je rasla i tako sam se skupa sa Tonicom radovao da imamo lijepo i zdravo dijete.

Prinova 1937god.:

Kada je imala oko četiri godine onda smo ja i moja kćerka svake nedelje išli u Rijeku šetati i na kolače (Pašte)  Ma smo uvijek i doma donosili jer u ona vremena su kolači bili dostupni i siromašnijima ! i tako su prolazile godine sve do 1941 godine, kada je počeo II. svjetski rat kod nas.
Str.10.     
                                   O K U P A C I J A
Polovicom Aprila mjeseca1941 godine ušle su u Sušak talijanske trupe bez borbe jednostavno su se ušetale samo je falila glazba. Odmah kada su ušli na trgu kod samog mosta došao je jedan automobil sa zvučnicima i naredio je da se sat pomakne za jedan sat naprijed ORA LEGALE,  drugo policijski sat je od 8 sati navečer do 6 sati ujutro. I drugi dan su osvanuli plakati na talijanskom i hrvatskom jeziku šta se smije i više što se nesmije jer u protivnom bit će streljan. To toliko da ti utjera strah u kosti.
I tako smo preko noći postali Talijani jer oni su nas anektirali, ali ko je htio mogao je otić u Nezavisnu Hrvatsku, ma niko nije otišao rađe su ljudi ostali pod okupacijom nego ići kod Ustaša. Znali smo da to neće trajati vječno, i da ćemo biti opet slobodni.
Gazda od Tonice je htio otići u Zagreb pa je htio prodati salon, i pošto pećinarke vole Tonicu, to su je nagovarali da ona kupi salon. I obitelj Marović nam je pozajmila 50.000 Dinara, to je bio veliki novac za taj novac se je mogla kupiti kuća sa vrtom. Mi smo im rekli da će nam biti teško otplaćivati a oni su rekli, vratiti ćete kako budete mogli.
Str.11. 
I tako smo negdje oko polovice  Maja 1941.  Postali vlasnici salona. Bilo je dosta rizično jer je rat  neznaš   što nosi sutrašnjica  ali  smo riskirali. Ja sam podigao Obrtnicu za brijačko frizerski obrt bez nikakovih zapreka  bilo je potrebno da se donese u udruženje zanatlija Krsni list, majstorsko svjedočanstvo i Domovnicu.
Koju smo dobili od njemačkog konzulata na Rijeci. Naime ja sam bio po ocu Češki Državljanin, ali kako su Nijemci uzeli Češku, onda sam bio pod protektoratom, i tako smo dobili ja i moja braća njemačke Domovnice.
Jasno trebalo je menjati i tablu (firmu) na talijanskom jeziku, pa njihova administracija.  Dobili smo svi obrtnici njihove papire za porez, za personal, za socijalno. A pošto nismo znali voditi to malo knjigovodstvo, to smo našli ljude koji su nam pomogli da i to sredimo.

Ex.salon Kunst  ~ 1943godine:
Na slici: s ljeva: Ankica;Tonica;Dušan; Zora
 

I tako smo mnogo radili ja i Tonica smo radili i po 12 sati na dan jer trebalo je vračati dug a moralo se i živiti, otac od Tonice nije radio jer nije bilo posla pošto je bio lučki radnik, tako da smo životarili radili i otplaćivali  dug zato je trebalo dobro zapeti ali nama nije bilo teško jer smo mislili kada svrši rat bit će sve bolje a kad tamo sve je išlo na gore.
Str.12. 
Inače pod Talijanima nije nam  bilo loše, nama koji se nijesmo otvoreno miješali u politiku, znali smo jezik tako da su se Talijani čudili da mi kao hrvati govorimo dobro njihov jezik. Ja sam im znao reći: vidite vi nas smatrate da smo nekulturni Balkanci, a svaki od nas govori po dva i više jezika, vaša propaganda je tu kod nas pala na ispitu. Bilo je i njemačkih vojnika ali se oni nijesu miješali u ništa jer smo mi za njih bili Talijani ili novopečeni Talijani.
Ali kad je Italija kapitulirala 1943. godine onda je počelo ono najgore, jer su Nijemci preuzeli vlast ali kao okupatori i sa njima nije bilo šale. E onda su se promijenile naše muške mušterije, sada su to bili Nijemci, nije nam bilo baš pravo ali šta smo mogli kad sila je sila, a reci da ga nećeš šišat ili brijat metak u čelo.
8 Septembra 1943. je kapitulirala Italija !! a već 9 Septembra ja sam išao u partizane sa svima zamečanima, a 24 Septembra su nas Nijemci sveh pohvatali i otpeljali u Rijeku u zatvor tamo su nas ošišali i obukli i zatvorsku robijašku robu u zatvoru smo bili tri dana onda su po nas došli njemački vojnici i odmarširali smo u jednu bivšu talijansku kasarnu stime da nas otpreme u njemačku u logor ali srećom je isti dan došao u tu kasarnu Domobranski Podpukovnik Reš.

Str 13.
  Koji nas je skoro svih izvukao od Njemaca  pošto je rekao  da ćemo ići u Domobrane ali smo svi bili pušteni kućama inače da nije bilo Reša Bog zna šta bi se sve snama dogodilo.
Tako su ga njemci nazvali banditen komandant, … … ..[/font]

Prolog:
Tu je na žalost stalo pisanje,  i kucanje Dušanovog   umornog srca 1986.
Nije se stigao osvrnuti na Muzički dio svoje biografije, na to da mu je otac kao umjetnik Crkveni pismoslikar bio i muzički obdaren  Svirao je violinu, (Čeh)
Da mu je stariji brat Arnold također violinu dotjerao do konzervatorija,
A Dušan je započeo sa muzikom još u Trsatskoj limenoj glazbi. Kasnije je svirao saksofon, harmoniku i bubnjeve  notalno.  I na kraju,  penzioniran je kao muzičar.
Polagao je u muzičkoj školi  ispit iz muzičkog obrazovanja.

Dio muzičkog života:

beskrajno vrijedan zapis. pročitala sam ga sad, prvi put, a sutra (danas  ) ću ponovo. Veliko hvala, posebice dio o Rešu )on je spasio i mog tatu) 

Hvala, hvala.   Da logički slijed ide i na Hinka Reš evo link:
http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?p=50278#p50278

Odlično! Čak i opširnije nego što sam mogla zamislit da on može napisat. Bilo je još tih priča puno. Nono je umro 1996. a ne 1986.

[zokxy]

[salsoul]

To Zoxy, gađaš me u esenciju - napokon slika di se jasno vidi što je pisalo na zgradi u kojoj se danas nalazi benetton, danas se još vide jasni obrisi od "auto".

[zokxy]

A može li ova:

[zokxy]

A i ova: