Olupine Kvarnera

[lappino]

Ovo je ful zanimljivo o ovim olupinama kod Lenca. 

Kad sam se kupao na Pećinama, sa 13-14 godina, kad su mi ispričali za "potopljeni brod" kod lukobrana odakle smo znali skakati, naravno da sam pokušao zaroniti na lokaciji, ali se definitivno nisam osjećao dovoljno sigurno da ih istražim kako treba, pa se sjećam samo nekakvih metalnih šipki, štajaznam, ali nedaleko je bila i neka potopljena manja barka, koja mi je izgledala previše creepy...

Nego, priča me podsjetila na detalj iz "Dnevnika" Alda Quattrocchija iz zadnjih dana pred oslobođenje Rijeke, gdje je za 11. ožujka 1945. godine upisao da su "...mornari NDH sa Sušaka, u dosluhu s Titovcima su pokušali uteći na dvije motorne splavi, ali su ih bitnice Alpinaca uhvatile u rašlje..." (Inače, mislim da je ovo izmišljeno, ali nikad se ne zna...)

Naravno, maksimalni respekt Riječanki na ovim postovima!

[zokxy]

Stari Pećinari su odmah po završetku rata ronjali u te peniše. Ženina rođaka mi je pričala kako se naizranjala raznorazne municije odatle.

[Rijeka]

 Paluba i nadgrađe danas izgledaju kao velika čelična mreža

[Rijeka]

Stanje olupine

Olupine se nalaze s vanjske strane lukobrana sportske lučice Grčevo, na samom ulazu u zaljev Martinšćica. Na tom mjestu gdje dubina mora iznosi 10 metara završavaju stijene lukobrana, a pješčano dno polako se spušta prema sredini uvale. Trupovi peniša mogu se vidjeti već s površine. Prva peniša okrenuta je naopačke, tj. kobilice trupova okrenute su prema površini, dok druga peniša leži u položaju za plovidbu, ali je koso položena u odnosu na prvu i djelomice se naslanja na njen trup. Osim dva relativno dobro očuvana trupa, od prve peniše ne može se vidjeti mnogo jer joj je nadgrade zdrobljeno pod težinom palube. Vidi se da su joj na krmenom dijelu izvađeni propeleri i osovine, od kojih su ostali samo ležajevi na spoju s trupom. Najveća zanimljivost je šest velikih valjkastih uzgonskih spremnika koji su služili da se poveća nosivost plovila. Nije isključeno da je na palubi bila montirana dizalica. Druga peniša je u puno boljem stanju. Ona leži koso, djelomično oslonjena na trup prve peniše, a paluba i nadgrađe su joj sačuvani. Paluba je imala čeličnu konstrukciju koja je s gornje strane bila prekrivena daskama, koje su istrunule pa danas paluba izgleda kao velika čelična rešetka. U sličnom je stanju i nadgrađe, koje je također imalo čeličnu konstrukciju, dok su zidovi i krov bili od drveta. Nadgrađe nije simetrično, tj. u tlocrtu ima oblik slova "L", i upravo zbog takvog oblika vjeruje se da se radi o brodu-radionici. Naime nadgrađe je imalo više prostorija koje su služile kao radionice ili skladišta, a na stražnjoj stijeni s vanjske strane nadgrađa još su dobro očuvana dva umivaonika, što ukazuje da je na njoj boravio veći broj radnika. S gornje strane nadgrađa još se dobro vide čelična ojačanja s postoljima, na koja su se mogli montirati protuavionski topovi. Slična postolja za topove još se nalaze i na prednjem dijelu palube te na desnom trupu na samoj krmi, što također svjedoči o višenamjenskom karakteru ovih plovila. Zaronivši ispod krme možemo vidjeti da je peniša bila opremljena s dva motora i dva vijka. Vijci i osovine su izvađeni, a na njihovom mjestu ostali su samo vanjski nosači osovine. Plivajući uzduž trupa ne možemo pronaći nekakve vidljive znakove oštećenja, pa ostaje zagonetka kako su peniše zaista potonule. Stigavši na sam prednji dio peniše, iznenađuje nas da je on posve ravan te da nema kosog pramčanog dijela kakvog su imali ostali slični tipovi. Kako se radilo o montažnom plovilu modularnog tipa, moguće je da ti dijelovi jednostavno nisu montirani jer je peniša bila predviđena za stacionarnu službu u pomorskoj bazi Rijeka. lako se lokacija nalazi ispred samog ulaza u industrijsku zonu brodogradilišta, oko olupina buja raznovrsni morski život. Morsko raslinje pretvorilo je bitve za vezivanje u raznobojne bukete, poneka škarpina skriva se u sjeni ispod trupa, a jata crneja i ostalih sitnih riba što se zadržavaju kod olupina povremeno zaklanjaju pogled na peniše. Desantne peniše svakako predstavljaju zanimljiv izložak našeg podmorskog muzeja brodskih olupina i danas na njima sve više rone rekreativni ronioci u organizaciji brojnih ronilačkih centara na Kvarneru.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.170. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Slika 1: S vanjske strane nadgrađa još su dobro očuvana dva umivaonika
Slika 2: Šest velikih valjkastih uzgonskih spremnika koji su služili da se poveća nosivost plovila

[Rijeka]

DESANTNE BRODICE

Vrsta: dvotrupna desantna peniša (Siebelfahre) - dvije olupine
Tip: Pionierlandungsfahre
Pripadnost: vjerojatno 1/Ldgs.Pi.Btl. 771 (771. inženjerski bataljun) ili 10.desantna flotila
Dimenzije: d=23 m, š=13,9 m, gaz= 1,2 m, istisnina= 130 t, nosivost 169 t ii 250 vojnika
Pogon: 2 motora BMW od po 210 KS, 6 ciindara, brzina 6,5 čv
Naoružanje: standardno: 1x4-cijevni PA top 20mm, 1-2 PA topa 20 mm
Posada: 8 (1 dočasnik + 7 vojnika)
Potonule: vjerojatno 1945.god.
Uzrok: nepoznat
Povijesna važnost: ne postoji
Mjesto: sjevero-zapadni rt na ulazu u uvalu Martinšćica, (remontno brodogradilište V.Lenac), 20 m od obale

Siebelfahre je njemački naziv za montažne katamaranske (dvotrupne) desantne brodove koje je u velikom broju koristila njemačka vojska (Wehrmacht), ali i ratna mornarica (Kriegsmarine). lako su na početku Drugog svjetskog rata svi desantni brodovi i čamci trebali biti upotrijebljeni za iskrcavanje i zauzimanje Velike Britanije, tijek rata posve je promijenio svoj smjer. Tijekom 1943. godine saveznici su pokrenuli amfibijske operacije u sjevernoj Africi i Italiji pa je njemačka vojska postupno sve više bila prinuđena na defenzivne operacije i povlačenje. Sam naziv ovih nekonvencionalnih brodova nastao je prema Wilhelmu Siebelu, zrakoplovnom inženjeru i pukovniku njemačkog ratnog zrakoplovstva. Budući da su se tražila hitna rješenja za prijevoz morem velikog broja ljudi i materijala, pod Siebelovim vodstvom projektiran je niz montažnih plovila-pontona jednostavne konstrukcije, koji su pomoću ravnih platformi povezivani u jedinstveno plovilo, kojemu bi kao pogon služili motori različitih tipova. Ta su plovila bila poznata kao dvotrupne desantne peniše, odnosno po svojem izumitelju nazivane su Siebelfahre (engl. Siebel Ferry). U razdoblju 1942.-44. dvotrupne peniše bile su raspoređene na mnoga bojišta, između ostalog na Crno, Sredozemno i Jadransko more. Upravo zbog svoje modularne konstrukcije mogle su se željeznicom brzo transportirati na udaljena ratna područja. Peniše su se osobito iskazale u operacijama na Sredozemlju i na Jadranu, gdje su osim transportne uloge te polaganja mina imale i ulogu desantnih brodova velike nosivosti. Desantne peniše o kojima je riječ po svojoj konstrukciji izgleda da spadaju u familiju Siebel s time što su vjerojatno bile prilagođene za lučku, službu, tj. služile su kao brodovi baze. Tome svjedoče mnogi detalji: ravan četverouglasti pramac bez ikakvog zakošenja koji nije prilagođen dužoj plovidbi, neobično veliko nadgrađe s radionicama te iznad svega 6 velikih spremnika za povećanje uzgona pričvršćenih s donje strane platforme koja je povezivala oba katamaranska trupa. Nije poznato kada su ove peniše potopljene ali neki podaci navode nas na zaključak da su potopljene koncem rata, kada je u razdoblju veljača-ožujak 1945. savezničko zrakoplovstvo više puta bombardiralo Rijeku, lučke instalacije i brodogradilišta. Poznato je da su tijekom proljeća i ljeta 1944. u uvali Martinšćica boravili dijelovi njemačkog 771. pionirskog bataljuna, a u Rijeci je bila i baza 10. desantne flotile (10. Landungsflotille). U Martinšćici su Nijemci intenzivno koristili malo brodogradilište koje se nalazilo na zapadnoj strani uvale za popravak svojih desantnih plovila tako da su i ove peniše vjerojatno bile plutajući dio baze. Uostalom, i samo mjesto njihova potonuća je u neposrednoj blizini nekadašnjeg brodogradilišta. Druga mogućnost koju također ne treba odbaciti je da su peniše bile potopljene na nekom drugom dijelu uvale, pa su prilikom čišćenja prostora za novo remontno brodogradilište "Viktor Lenac" maknute i istovarene na mjesto gdje se sada nalaze. Poslije rata mnogi riječki kupači koji su dolazili na kupanje u Martinšćicu sjećaju se tih "mauna", kako su popularno zvali ta i sva slična plovila, koje su plivajući s ronilačkom maskom mogli vidjeti s površine. Maune u Martinšćici bile su i omiljeno mjesto prvih podvodnih ribolovaca.

Slika 1: Njemačka desantna peniša tipa SF u riječkoj luci(Z. Freivogel)
Slika 2: Prva peniša okrenuta je naopačke tj. kobilice trupova okrenute su prema površini, dok druga peniša leži poprijeko preko nje, nagnuta na desnu stranu

[Rijeka]

U temi Jadrolinija imaš još par crtica o parobrodu Srbin. 

[lappino]

Fala, fala!

(Nisam imao pojma o tako agilnom radu tadašnjeg Brodospasa!)

Super je i ovo o Elhawi Staru.

I odmah informacija (kako su meni pričali) zašto je olupina "Elhawi Stara" nije izvađena: osiguranje je isplatilo brod, a dizanje je koštalo para, pa su tadašnjem Građevinskom institutu (IGH) u Rijeci naložili da ispita kvalitetu tereta preostalog na "Elhawi Staru", tj. keramičkih pločica. Ukoliko bi se one mogle dalje iskoristiti/prodati, onda bi se isplatilo i podizanje broda. Ispitivanja u IGH su pokazala "nula bodova", pa su i pločice i brod ostali tamo gdje su i danas.

[Rijeka]

...
 ali me uvijek zanimala sudbina olupine putničkog broda koji je, mislim, 1947. godine kod Glavotoka na Krku naletio na minu, i žrtve kojeg su sahranjene na groblju u Bogovićima kod Malinske...

Naravno, kako se tada (nakon rata) iz mora vadilo sve živo i neživo, zapravo ne znam da li je olupina još uvijek tamo, a ovdje se priča o olupinama...

Radi se o putničkom parobrodu Srbin koji je 6. lipnja 1947. u blizini Glavotoka na otoku Krku parobrod Srbin, na liniji od Splita prema Rijeci, naišao na minu i za kratko vrijeme potonuo. Poginuli su zapovjednik broda, prvi časnik, 17 članova posade i četiri putnika. Olupinu broda je Brodospas djelomice izrezao, podignuo sa dna i odteglio te je posve razrezao. 

[Rijeka]

Bravo i ti i Danijel!   

Hvala, hvala! Nadam se da ćete s guštom čitati. 

Baš lijepo. Vidiš, ja nisam ni znao za ovaj "Sigrid". Očekujem, naravno, još "Elhawi Star" (kojeg sam s prozora gledao kako tone)
...

Evo, samo za tvoje oči    Elhawi Star.

[Rijeka]

Slika prva: U unutrašnjosti kormilarnice još je na mjestu čelično kormilo kao i radar te razni drugi uređaji.
Slika druga: Uz impozantnu krmu Elhawija. Pri dobroj vidljivosti, može se sa dubine od 15-tak metara vidjeti gotovo polovica ovog velikog broda.

[Rijeka]

Među brodolomcima bio je i inspektor kompanije Elhawi Shipping Co. Michael Mantzalinos koji je u izjavi danoj komisiji koja je ispitivala uzroke potonuća rekao da nije bio upoznat s ukrcanim teretom jer je stigao na brod dan prije isplovljenja. Krivnja za potonuće tako je pala na zapovjednika broda koji je bio odgovoran za nestručno slaganje tereta u brodska skladišta. Naime, uvidom u plan slaganja tereta utvrđeno je da su u međupalublje i na glavnu palubu ukrcane veće količine tereta nego u donje dijelove skladišta, što je poremetilo stabilitet. Bio je dovoljan i najmanji manevar - povlačenje tegljača na jedan bok - pa da se stabilitet broda toliko naruši da je doveo do prevrtanja broda na bok.

Olupina leži na dnu na dubini od 42 metra. Elhawi Star jedna je od najljepših i nabolje očuvanih olupina Kvarnera.

Autor teksta: Danijel Frka, Potonulo blago Jadrana, str.164. Naklada Val iz Rijeke. Ilustracije: Danijel Frka.

Na slici: Teretno skladište broj 2 u kojemu se vide palete s teretom podnih keramičkih pločica

[Rijeka]

Pojedini članovi posade počeli su skakati u more, dok su drugi visili na užadi odupirući se nogama o bok broda. Tegljači i obližnji ribarski čamci požurili su spašavati posadu koja se iznenada našla u moru, dok je Elhawi Star uz velike vodoskoke uspjenušanog mora nestajao s površine. Potonuo je u 15.42 sati, samo 27 minuta nakon što je napustio vez u luci i legao desnim bokom na dno. Zrak pomiješan s naftom uljem još je dugo izlazio iz potonulog broda, noseći na površinu razne predmete, drvene daske i dijelove brodske opreme. U ovoj pomorskoj nesreći nije bilo ozlijeđenih, jer je cijela posada uspjela na vrijeme napustiti brod, a odigrala se pred očima cijeloga grada. Spašeni članovi posade nisu uspjeli sa sobom ponijeti niti ono najnužnije, jer se cijela drama odigrala u samo desetak minuta.

[Rijeka]

Toga sudbonosnog jutra 12. listopada 1982. godine Elhawi Star je bio privezan uz lukobran sušačke luke gdje su lučki radnici dovršavali ukrcaj tereta. U brodskim je skladištima već bila ukrcana 3.631 tona keramičkih pločica, a radnici su još na palubu ukrcali 781 tonu drvene građe. Brod je tako imao na sebi 4.412 tona tereta koji je trebao dopremiti u talijansku luku Chioggia. Isplovljenje je bilo planirano za rano poslijepodne i zapovjednik broda, kapetan duge plovidbe Felix E. Pinilli, inače Filipinac, naredio je da se brod spremi za isplovljenje. Ukrcan je peljar, otpušten krmeni vez pa pramčani vez i brod je u 15.15 sati uz pomoć tegljača Beli Kamik i Aries polako napuštao bazen Porto Baroš.
More je bilo posve mirno, bez vjetra i Beli Kamik je počeo izvlačiti krmu Elhawi Stara koji je bio za oko šest stupnjeva nagnut na lijevi bok što, kod do vrha nakrcanog broda, nije bilo ništa neobično. Pri izvlačenju sušačke luke pukao je krmeni tegalj pa je s broda spušten novi konopac. Kada je brod bio udaljen nekih 300 metara od glave lukobrana, počeo se iznenada iz neobjašnjivih razloga brzo naginjati na desni bok, tako da mu je već za nekoliko minuta more dodirivalo glavnu palubu. Pred zaprepaštenim očima posade tegljača, brod se sve više naginjao, još uvijek privezan za Beli Kamik. Vez je presječen u trenutku kada je brod gotovo posve legao na desni bok. Uz snažan prasak popucali su vezovi palubnog tereta i jelove grede i daske srušile su se s palube u more.

Slike: Drama se odigrala pred očima čitavog grada, a prisebni fotograf uspio je snimiti zadnje trenutke Elhawi Stara na površini (Novi List), i nakon potonuća tegljači i obližnji ribarski čamci požurili su spašavati posadu koja se iznenada našla u moru (Novi List).

[Rijeka]

ELHAWI STAR
motorni trgovački brod

Vrsta: motorni trgovački brod
Ime: Elhawi Star (ex-Tania, ex-Anemos, ex-Polaris, ex-Valeria
Izgrađen: 1957., Stulcken & Sohn, Steinwerder, Njemačka
Dimenzije: d=100,6 m, š=15,9 m, v= 8,8 m, 3.598 BRT
Pogon: 2 dizel stroja, 8 cilindara, 1 vijak, ukupno 3,600 KS, brzina 14,5 čvorova
Povijesna važnost: mala
Mjesto: ispred riječke luke, oko 500 m od ulaza u sušačku luku (Porto Baroš)

  U njemačkom brodogradilištu 1957. godine Stulcken & Sohn za naručitelja A. Kirsten & Co. iz Hamburga (koji je bio jedan od partnera kompaniji Hamburg - Chicago Linie) izgrađen je motorni brod pod imenom Valeria. Sa svoje dvije sestre blizanke Volumnia i Virgilia održavao je prekooceansku vezu sa sjevernom Amerikom. Bili su to posebno čvrsti brodovi za prijevoz generalnog tereta, namijenjeni zimskim plovidbama Atlantikom, s dva 8-cilindrična dizelska stroja koji su im omogućivali brzinu od preko 14 čvorova.
 Nizozemska kompanija Van Nievelt Goudriaan & Co Scheepvaartmaatschappij b.v. (Nigoco) kupila je 1963. godine kompaniju A. Kirsten & Co., čime je Nigoco postao partner u kompaniji Hamburg-Chicago Line. Brodovi su preimenovani pa je tako Valeria dobila novo ime POLARIS. Pod tim je imenom brod plovio sve do 1971. kada su sve veći gubici doveli do konačnog kraha i likvidacije kompanije Hamburg-Chicago Line. Brodovi su rasprodani, a Polaris je kupio grčki brodovlasnik Sertan Shipping Company Inc. iz Pireja i brod treći puta mijenja ime i postaje Anemos. Već iduće godine brodovlasnik mu mijenja ime u Tania, pod kojim plovi sve do 1976., kada ga prodaje drugoj grčkoj kompaniji Astro Viamar Armadora SA iz Pireja. Pod njihovom zastavom Tania plovi punih pet godina, da bi je 1981. kupila saudijska kompanija Elhawi Shipping Company iz Jeddaha i preimenovala u Elhawi Star.

[lappino]

Baš lijepo. Vidiš, ja nisam ni znao za ovaj "Sigrid". Očekujem, naravno, još "Elhawi Star" (kojeg sam s prozora gledao kako tone), ali me uvijek zanimala sudbina olupine putničkog broda koji je, mislim, 1947. godine kod Glavotoka na Krku naletio na minu, i žrtve kojeg su sahranjene na groblju u Bogovićima kod Malinske...

Naravno, kako se tada (nakon rata) iz mora vadilo sve živo i neživo, zapravo ne znam da li je olupina još uvijek tamo, a ovdje se priča o olupinama...