https://gkr.hr/magazin/teme/prica-jednog-raskrsca-perilo-kalafati-prva-pizza-austro-ugarska-raskos-talijanski-sladoled-i-zensko-motanje-cigareta--a-4852Cijeli tekst na gornjem linku, vrijedan čitanja
[...]
Ključnu estetiku i emocije područja diktira ipak kompleks “Grini” građen kao svojevrsna vizualna i funkcionalna brana prema kompleksu tadašnje izrazito velike tvornice cigareta i duhana s preko 2 000 zaposlenica. Riječ je o nizu objekata među kojima najvećeg i najkićenijeg kolokvijalno zovemo “Viktorija” iako je ime točnije navoditi prema investitorici, imućnoj Riječanki Mariji Grini. Na samoj granici “tabakarije” Grini prema istraživanju Olge Magaš prvo 1874. gradi skladište građevinskog drva i potom 1876. konjušnicu s 12 boksova zbog posla s konjskom zapregom. S obzirom na tekuću urbanizaciju područja i dobrostojeću vlasnicu počinje i izgradnja njenih kuća s poslovnim prostorima u prizemlju ne bi li vrhunac uslijedio 1887. godine prema projektu Giovannija Randicha, vrlo aktivnog oblikovatelja arhitekture Rijeke i Sušaka (među ostalim autor kuće Rinaldi, godinama dominantne na riječkoj obali, bivši Croatia Line odnosno današnji Euroherc). Randich gotovo u formi palače oblikuje novu kuću Grini, sa stanom vlasnice na drugom katu, balkonom i prema tvornici i bogato ukrašene fasade s prednje strane koja gleda na cestu. Druga nije bila toliko važna s obzirom na tvorničke pogone. Grini je napravila svojevrsnu palaču, funkcije čijeg će se prizemnog poslovnog dijela mijenjati i otkrivati nam dio uzbudljive povijesti Brajde.
Točka je to upamćena i danas kao “Viktorija”, naravno zbog relativno nedavne egzistencije ugostiteljskog objekta ugašenog 2011. godine radi poreznog duga i do sada neotvorenog. I danas neonski natpis s “Viktorije” strši kao ostatak jedne faze u kojoj je cijeli pojas grada imao i drugačiju ulogu pogonjenu funkcijama obližnje tržnice. Ugostiteljstvo u tom prostoru je primalo različite formate - “Viktorija” je egzistirala kao pizzeria koja se od druge polovice sedamdesetih među prvima u komercijalnom obliku upravo u njoj i pojavila. Nešto ranije je to bio restoran Triglav, uglavnom radničke prirode, a poslije Drugog svjetskog rata i prvi riječki studentski restoran iz čega će nastati famozniji nedaleki Index. No ugostiteljska uloga prostora nije bila slučajnost - 1930. godine otvara se od strane poznatog riječkog sladoledara Giuseppea Fontanelle slastičarnica i sladoledarnica što znači da možemo pratiti 80 godine ugostiteljske tradicije prizemlja kuće Grini.
Ipak, prije nego što će postati zonom ugostiteljstva palača “Grini” ispisala je izrazito važna poglavlja važna i za povijest filmske kulture u Rijeci što je posebno fascinantno i zahvaljujući istraživačima poput Nane Palinić najbolje osvijetljeno. Naime upravo tu je djelovalo jedno od tada mnogobrojnih riječkih kina pa je tako 1907. u nedjelju 19. svibnja sa 120 mjesta otvoren četvrti riječki stalni kinematograf Olimpo u vlasništvu Giuseppea Parchija. Kino je mijenjalo nazive i vlasnike te je 1911. otvoreno pod novim imenom Cinema teatro Salone Margherita, a 20. prosinca 1916. postaje Uraniom. Poslijednja iteracija prije nestanka nastala je 1921. kada se stvara Armonia - kombinacija kina i varijetea u kojoj su prikazivani jeftini filmovi prepoznati kao boksački, avanture, vesterni, uglavnom za mušku publiku. Kinu će problem početi predstavljati loši uvjeti i veći zahtjevi za tehničkom ispravnošću, a nastajala je i konkurencija poput nedaleko otvorenog kina Carnaro kao “najljepšeg kina u Rijeci”. Kako smo i rekli sudbinu prizemlja kuće Grini kao kina u povijest će ispratiti stvaranje sladoleda.
[...]
