Fašistički državni udar u Slobodnoj Državi RijekaWINSTON CHURCHILL je, govoreći o Balkanu, rekao da Balkan proizvodi više povijesti nego je može svariti. Mutatis mutandis, slično bi se moglo reći i za Rijeku: Rijeka je u prošlosti proizvela više povijesti nego što ju je mogla provariti. Raoul Pupo, tako, kaže da u Rijeci, malom gradu na vrhu Jadrana, izgleda kao da se zgusnula sva povijest europskog Dvadesetog vijeka.
S pravom je Rijeka, u više navrata, nazvana ”političkim laboratorijem Dvadesetog stoljeća”. Rijeka je bila pod vlašću čak sedam država, i kao i Dvadeseto stoljeće i njegove kataklizme, iskusila je na sebi posljedice apsolutističke vladavine, nacionalističkih ideologija i pokreta, autoritarnu vladavinu i diktaturu, totalitarizam fašizma i komunizma; njezini su građani stradali u ratovima, okupacijama, holokaustu, poratnim tragedijama, čistkama i sumarnim likvidacijama, da bi se tek danas, u okviru Europske unije, Rijeka mogla posvetiti svojem autentičnom identitetu europskog i mediteranskog civitasa – političke zajednice kojom upravljaju njezini stanovnici, građani, a a ne više podanici.
U posljednje vrijeme umnožili su se, u Italiji i u svijetu, radovi o aktualnosti ponovne pojave fašizma u raznim oblicima populističkih i autoritarnih ideologija i pokreta, ali i istraživanja o nastanku fašizma, s pokušajima da se objasni geneza fašističkog pokreta.
Kada je u pitanju ”pretpovijest fašizma”, mnogi autori, talijanski i strani, ističu razdoblje ”Marša na Rijeku” Gabriele D’Annunzija kao epizodu koja je po prvi puta vidjela na djelu metode fašističkog preuzimanja vlasti koje su kasnije primijenjene u ”tehnici državnog udara”, o čemu je pisao Curzio Malaparte.
Neki autori, kao npr. Michael Ledeen, smatraju da je D’Annunzio bio ”prvi Duce” u povijesti, dok je kod hrvatskih autora uvriježena konstatacija da je D’Annunzio ”fašist prije fašizma”, odnosno proto-fašist.
S druge strane mnogi autori, poput Giordana Bruna Guerrija i Paola Mielija niječu identifikacija D’Annunzija s fašizmom, već ga svrstavaju u najvećeg eksponenta talijanskog patriotizma i konkurenta Mussoliniju u predvođenju revolucije protiv etabliranog političkog poretka – u ovom slučaju liberalizma i parlamentarne demokracije.
Ukoliko primijenimo metodologiju artikuliranu u politologiji, za razliku od povijesne znanosti, i primijenimo analitičke metode koje inauguriraju Theodor Adorno sa svojim fundamentalnim radom o odnosu fašizma i autoritarizma, Robert Paxton, Stanley Paine, i, premda ovlaš i Umberto Eco, onda ćemo vidjeti, kako konstatira Emilio Gentile, da je D’Annunzio autor imaginarija modernog autoritarizma dvadesetog stoljeća, njegove simbolike i komunikacijske tehnologije, koju je fašizam preuzeo i razradio.
U tom smilsu, ako govorimo kao što je to učinio upravo Gentile o fašizmu kao ”političkoj religiji”, onda je D’Annunzio toj religiji izmislio rituale, scenografiju i mistiku, koju je Mussolini preuzeo i vješto iskoristio u pokretu kojem se on stavio na čelo.
U ovom radu obradit ću fašistički državni udar od 3. ožujka 1922. u Rijeci protiv vlade Riccarda Zanelle, kao primjer prvog fašističkog državnog udara u povijesti, koji je bio, po mnogim indikacijama, glavna proba za fašističko preuzimanje vlasti u Italiji, u listopadu iste godine, i koji je zapostavljen i podcijenjen u raspravama o fenomenologiji fašizma.
[...]
https://www.autograf.hr/fasisticki-drzavni-udar-u-slobodnoj-drzavi-rijeka/
