Kamenje spoticanja

[kobler]

Prije nekih pola godine postavljeno je šest "kamenova spoticanja" ispred kuće br. 17 u Moše Albaharija na spomen šestoro naših sugrađana koji su ožujku 1944. odvedeni u smrt odnosno Auswitz. Ovo je priča o njima i uglavnom o najmanjem od njih: Sergiu De Simoneu.

Obitelj Perlow doselila je u Rijeku 1911. godine iz Rusije, iz mjesta koje se zove Vidrinko. Emigrirali su, kao mnogi, vođeni nadom i željom da se bolje živi. A Rijeka je u to doba još slovila kao prosperitetan grad gdje su već mnogi uspjeli zasnovati dobru egzistenciju. Uostalom Rijeka je, za mnoge iz Austro-ugarske kojima nebi krenulo, postala i odskočište za Ameriku…
Obitelj Perlow bila je već brojna – otac Mario, majka Rosa, te kćeri Sonia (?), Gisella (1904), Mira (1908), Paola (1910) i sin Ernesto (1906). U Rijeci se rodio još i Giuseppe (1913.). Živjeli su običan život, baš kao i mi svi ostali. Ali imali su, opet poput svih nas, još jednu egzistenciju – onu administrativnu. Ta forma prati nas kao sjena kroz život, ali najčešće s njom dolazimo u neposredan doticaj samo kad nam trebaju neki dokumenti i slično. Najčešće banalno i nezanimljivo. Emigrantima se ta forma puno jasnije miješa u svakodnevicu. Obiteljima poput ove, fatalno.
Iako su u Rijeci svi bili dobrodošli, građanstvo im baš nisu rado davali. Mađarsko državljanstvo još manje. Tako je obitelj Perlow sve one lomove u Rijeci nakon I. svjetskog rata provela zapravo administrativno nedefinirano. Bili su stranci s boravištem u Rijeci. Kad je 1924. Rijeka ušla u sastav Kraljevine Italije, status im se isprva nije mijenjao.

[kobler]

U svakodnevici roditelji su starili, a djeca rasla, išla u školu, prolazila pubertet, stekla neka zvanja. Takoreći odrastala. Ernesto je prvo radio kao radnik, pa potom strojar. Giuseppe kao brijač. Sonja je otišla u Trst, tamo rodila sina (nazvala ga je po djedu), pa se vratila u Rijeku. Gisella je postala modistica, našla posao u tvornici šešira za dame, a Mira je radila kao krojačica i potom prestala kad se udala i kad su došla djeca. Otac Mario je umro.
U administrativnom životu svi su prvenstveno bili Židovi, pa Rusi. Tek 1928. godine su riječko građanstvo i talijansko državljanstvo stekli Ernesto i Gisella. Ne zajedno. Ernesto u ljeto, Gisella pred Božić. Sljedeće godine Giuseppe i mama Rosa, Mira je morala čekati 1931., a Paola 1933. Sad su mogli odahnuti. Prešli su u «Popolazione stabile». Napokon su bili obični. Naprosto Riječani.
Onda se Mira 1935. udala za mornara, kuhara na brodu, Giovannia Buccia, pa time stekla talijansko državljanstvo, ali sada kroz brak s talijanskim građaninom po rođenju. To je djelovalo čvršće.

[kobler]

I doista, uz toliku jasnoću preostalo je samo izraditi pečate: «Razza ebraica» i «Citt. it. revocata» i upisati datum i broj dekreta kojim je tako odlučeno. Poslovična sporost administracije ovdje je zatajila. Za cijelu obitelj dostajao je jedan dekret (br. 4517) i 24. siječnja 1939. sve je bilo gotovo. Izgubili su državljanstvo. Rasa je spašena.
Ni Gisella nije bila dovoljno daleko. Nije uključena u spomenuti dekret, ali je pečat «Razza ebraica» svejedno otisnut i na njenoj Schedi.
Za Miru se, sredinom 1939. zanimalo i Ministarstvo. Pitali su se, nije li možda već napustila područje države.

[kobler]

U to doba u Austriji su braća Kutschera izdala već nekoliko članaka posvećenih liječenju tuberkuloze autoimunim načinom. Po njima, izazovemo li umjetno kožni oblik tuberkuloze, tijelo će autoimunom reakcijom razviti antitijela, koja će izliječiti i plućni oblik tuberkuloze. Dapače, u to doba njihov je rad i prijedlog doživio negativne reakcije i proglašen neznanstvenim i duboko pogrešnim.
U Italiji je rat doživio preokret 8. septembra 1943., a od obitelji je prvo stradao Gisellin muž, Edoardo De Simone. Bio je mornar na bolničkom brodu «Gradisca», pa su ga Nijemci s drugima zarobili i odveli u zarobljenički logor u Njemačkoj. Sličnu sudbinu imao je i Giovanni Bucci.

[kobler]

Budući da su se u to doba još i Amerikanci iskrcali na Siciliji, Gisella je odlučila da bude bliže svojoj obitelji – otišla je sa Sergiom u Rijeku k svojoj majci. Nekako u isto vrijeme iz ukinutog logora Belzec u Trst stižu Odilo Globocnik i Wirth, profesionalci istrebljenja i prvaci Reicha u efikasnosti, ne bi li uredili slanje talijanskih židova u njemačke logore.
U administrativnom životu, Nijemci su na području koje je zahvatilo i Rijeku osnovali tzv. Operazions Zone Küstenland te od talijanskih vlasti preuzeli i već spominjane Schede. Iz tih Scheda bilo je jednostavno sastaviti popise osoba za hapšenja i slanje u logore.
I tako su se početkom travnja 1944. na ulici u Rijeci za Gisellu, malog Sergia i nonu Rosu svakodnevica i administrativni život sreli u vrlo ozbiljnoj formi, u liku njemačkih policajaca. Čekala ih je godina pakla.

[kobler]

Mira i njena šogorica, Antonia Bon rođ. Bucci, nisu se usudile protestirati kod Nijemaca, ali su otišle na talijansku policiju i sve ispričale, zatraživši posredovanje i oslobađanje. Rezultat? Izvješće napisano potkraj svibnja u riječkoj Prefekturi, čak nešto nehinjenog žaljenja i nemoć, potpuna nemoć da se bilo što poduzme. Svijest o toj nemoći probija iz svakog retka izvješća.
Uostalom, bilo je odviše kasno. Gisella, Sergio i Rosa već su Risieri San Saba, a kad su se izvukli iz te more, završili su u drugoj: 29. travnja u Auschwitzu. Nijemci nisu otezali ni s ostatkom obitelji. Pripadnici SS-a upali su u stan u Rijeci u via Milano 17 i sve ih odveli. Tako su i Mira s djevojčicama, i Sonja i Giuseppe završili u Risieri, pa zajedno s Gisellom i Rosom u Auschwitzu. Nakon puta od dana u stočnom vagonu.
Od muškaraca iz tog transporta dolazak u logor preživjelo je njih 29, od žena njih 53. Ostali su odmah po dolasku ubijeni u plinskoj komori.

[kobler]

Sergio je prvo ostao s mamom, ali je od nje odvojen 14. svibnja i odveden u Blok 11. Tamo je administrativno zadržao ime na komadu papira, a u svakodnevici ga izgubio i dobio novi identitet. Sad je postao broj 179614.
Tog dana pregledao ga je Jozef Mengele, zloglasni doktor Mengele, i operirao mu tonzile. Što je još gore, izabrao ga je, uz još devetnaestoro druge židovske djece (10 dječaka i 10 djevojčica u dobi od 5 do 12 godina) za eksperimente koje će u logoru Neuengamme provoditi Kurt Heissmeyer. Stavili su ih u Blok br. 10 – Dječju baraku.

[kobler]

Naravno, nitko od obitelji Perlow nije mogao imati ni pojma da postoji netko tko se zove Heissmeyer. Još manje da je u pitanju relativno mlad ambiciozan liječnik koji iz petnih žila i pomoću poznanstava nastoji izgraditi karijeru, koja bi mu osigurala docenturu na nekom sveučilištu. I tko je, uostalom, mogao znati da je čitao radove braće Kutschera, i još gore, povjerovao kako bi mogao dokazati da su bili u pravu i da će Njemačkom Reichu priskrbiti efikasan lijek protiv tuberkuloze. A rijetko tko je čuo, jer to nije bilo nešto čime bi se Hissmeyer ponosio, kako mu je sličan eksperiment na 32 ruska ratna zarobljenika u ožujku 1944. već propao. To je objasnio time što je materijal bio loš i zapravo mu trebaju djeca, jer njihov imunološki sustav još nije načet.

[kobler]

Djeca izabrana za Hissmayerov eksperiment živjela su u baraci do 13. prosinca, a tada su ih vlakom poslali u Neuengamme, gdje su stigli 22. prosinca. Do Nove godine su ih pustili na miru, a 9. siječnja počeli su eksperimenti u «Hissmyerovom odjelu». Tada je Hissmyer osobno zarazio djecu tuberkulozom, tako što bi im ispod desnog pazuha odrezao dio kože, te tkivo ispod zarezao u križ i unio dio kulture tuberkuloze. Potom su rane tretirane tuberkulinom.
U desetak dana sva su se djeca razboljela, a Hissmeyer je ponovio postupak zaraživanja, a zatim je 3. i 4. ožujka svoj djeci operativno uklonjen limfni čvor ispod pazuha. Na koncu, tjedan dana potom, djeci su uklonjeni i preostali limfni čvorovi ispod pazuha. Sve žlijezde pohranjene su u staklene posude i poslane na analizu dr. Hansu Kleinu. Analize su bile gotove 12. ožujka i bile su poražavajuće: nikakvo antitijelo u žlijezdama nije pronađeno. Pokus je opet propao.

[kobler]

I, kao što su pobili Ruse iz prvog pokusa, sad se trebalo riješiti «materijala» i svjedoka. Zapravo, Hissmeyer je jednostavno otišao. Nije više imao što tražiti u logoru. Niti ga je bilo briga. Komandant logora, Max Pauly, pitao je u Berlinu što mu je činiti i 20. travnja dobio pravi administrativni odgovor: «Hissmeyerov odjel je ukinut.» Bezlično, sterilno i jasno.

[kobler]

Tu se još jednom umiješala «velika povijest». Upravo u trenutku kad je stigao odgovor iz Berlina, u logoru Neuengamme bili su predstavnici švedskog Crvenog križa, koji su dobili odobrenje da mogu kamionima u Dansku prevesti skandinavske logoraše. To je onemogućilo rješenje na koje su SS-ovci bili navikli – pobiti svih, kremirati i ukloniti ostatke, tako da ne ostanu tragovi.
Umjesto toga, Pauly je naredio podoficiru SS-a Wilhelmu Dreimanu da sve za likvidaciju potrpa u poštanski kamion pa ih se riješi u školi u Bullenhuser Dammu. Ta škola služila je kao izdvojeni dio logora, a posljednjih dana u njoj su bili koncentrirani logoraši iz Danske i Norveške, koje je švedski Crveni križ do tada bio evakuirao. Škola je, dakle bila prazna.

[kobler]

Logorski doktor Alfred Trzebinski dao je djeci injekcije morfija, dok su tri SS-ovca predvođena Arnoldom Strippelom objesili dva francuska liječnika logoraša i dva nizozemska bolničara također logoraša. Nešto djece umrlo je već od injekcije, a ona trojica objesili su ih još na kuke na zidovima, da budu sigurni u dječju smrt. Na kraju je stigao i kamion s 24 ruska logoraša, pa su povješali i njih.
Da im ubijanje prođe lakše, svaki od krvnika dobio je po litru rakije i cigarete, kažu. Ujutro, onako pijani i ostrvljeni, pobacali su leševe natrag u kamion i vratili se u Neuengamme, gdje su leševe spalili, a pepeo rasuli da mu se ne nađe ni traga.

[kobler]

Devetnaest dana potom završio je II. svjetski rat, a s njim i vlast onih koji se nisu mogli othrvati svim onim kušnjama.
Nenadoknadive živote dvadesetoro djece odnijela je besmisao administracije koja je, eto u krivi čas jednom uspjela biti efikasna, ne samo u Rijeci, već i Berlinu u času kad se nacistička država raspada.

[kobler]

A s druge strane, promislimo li malo: što je život dvadesetoro, pa i više, ljudi spram mjesta docenta na pravom fakultetu i slave otkrivača lijeka protiv tuberkuloze? Ako je to cijena, tko bi još odolio takvom izazovu?

[kobler]

Hannah Arendt u svojem La banalità del male, (Feltrinelli, Milano 2001) napisala je: „Mnogi Nijemci, mnogi nacisti, vjerojatno velika većina, bili su na kušnji da ne ubiju, ne kradu, ne pošalju u smrt svoje susjede […], i morali su biti na kušnji da ne izvlače korist iz tih zločina i ne postanu sudionici. No samo Bog zna kako dobro su naučili da se odupru tim kušnjama.“ («Molti tedeschi e molti nazisti, probabilmente la stragrande maggioranza, dovettero esser tentati di non uccidere, non rubare, non mandare a morire i loro vicini di casa […]; e dovettero esser tentati di non trarre vantaggi da questi crimini e divenirne complici. Ma Dio sa quanto bene avessero imparato a resistere a queste tentazioni.» Sudbina Sergia De Simonea i njegove mame, bake, tete i sestrični i drugih rođaka još je jedan tragičan prilog o onima od Rijeke do Auschwitza i Hamburga koji nisu odoljeli takvoj kušnji.