Tehnički muzej Slovenije, 24.03.2019.

[milić]

- Vanbrodski, čudo u fazi eksperimenta, Tomos Kvarantaoto o kojem nam je predavanje održao stručnjak ja moren.

- I nema više! Koliko je sve bilo interesantno najbolje govori brojač snimkaka koji se zaustavio na broju 279.

[Riječan]

Da ja završim što sam počeo.    Evo, još dva preostala bitna automobila, pa smo gotovi. Ostatak ove zbirke čine vozila koja su bila u predsjedničkom  osiguranju, sa Titom su imala samo posrednu vezu i apsolutno su nebitna, ispodprosječne vrijednosti u odnosu na identični, dobro očuvani i oglancani oldtajmerski primjerak.
Horch. Veliki njemački Horch. Ovo ime nam danas ništa posebno ne znači, osim što nam četiri kružića na amblemu govore da bi mogao imati neke veze sa današnjim Audijem. Ustvari, 4 kružića označavaju 4 automobilska proizvođača, ujedinjena 1932.g. u zajedničku auto uniju „Auto Union“. Bili su to Horch, DKW, Wanderer i Audi. Briljantni inženjer August Horch, Benzov direktor proizvodnje, shvaća da može raditi bolje automobile od Karla Benza, pošalje ga kvragu, te osniva 1899.g. vlastitu kompaniju. Imao je pravo, uskoro se profilira na tržištu izuzetnom tehnologijom i kvalitetom. Ipak, vrlo izvjesna prgavost i svadljivost prati ga stalno, uspijeva se posvađati sa svojim dioničarima, tuži ih, oni dobivaju parnicu, Horch gubi pravo na brand, te 10 godina kasnije osniva novu kompaniju – „AUDI“. „Audi“ je spretno izabrani latinski prijevod njemačke riječi „hoer“ (sa umlautom) što znači „ čuj me“ ili tako nekako, a izgovara se i zvuči slično kao "horch". Međutim i u novoosnovanoj se firmi uspijeva poklati sa suradnicima, te 1920. i otuda odlazi, izašavši potpuno iz svijeta proizvodnje automobila. E, kad je otišao, vlasnici firmi koje je osnovao su rekli „ ajde, fala Bogu, nema ga više, normalni smo ljudi, dajte da sjednemo za stol, dogovorimo se  i ponovno ujedinimo sve što znamo i radimo“. I tako nastade 1932. neposredno uoči dolaska Hitlera na vlast, firma sa četiri kružića. Svemu tome je obilno  kumovalo i bujanje nacizma, kad su vlasnici tih firmi shvatili da Hitler neke posebno protežira, poput Kruppa, BMWa - i za njih najopasnije -  Mercedesa, gdje je brdo visokopozicioniranih  nacista imalo dionice, dapače, znatne količine dionica ugrabio je i Hitler osobno, zahvaljujući svojem velikom prijatelju iz rane naci faze prije Minhenskog puča, Jakobu Werlinu ( onome koji je osobno u Zagreb dopremio i uručio 1942. Paveliću Hitlerov poklon, zloglasni Mercedes 770K grosser, što je ostalo pedantno zabilježeno u jednom od onih nebuloznih NDH „slikopisa“ – evo pa pogledajte:  ). Werlin, u to doba  jedan od izvršnih direktora Mercedesa, dobro se pobrinuo da Mercedes postane „nazi friendly“ i da tadašnja vrhuška taj auto usvoji kao praktički jedino vozilo izbora.
   Fuzija tih kompanija je, dakle,  bila jedini način da četiri kružića još neko vrijeme prežive, iako niti to zadugo – sve je potrajalo još  koju godinu i otišlo  kvragu odmah nakon samog početka rata.
Dvadesetih godina, međutim, u doba prije turbo uzlaza nacizma, Mercedes nipošto nije bio ono što je postao za Hitlera – Mercedesovi automobili su bili prilično nepouzdani, sa čestim konstrukcionim greškama, često su se kvarili. Flagship njemačke auto industrije toga vremena, nosili su upravo – za ono doba ekstremno luksuzni i kvalitetni Maybach i Horch. Maybach, izuzetne kvalitete i luksuza i isto toliko izuzetno neatraktivnog, dosadnog i neinventivnog dizajna, te Horch, također izuzetne kvalitete, ali vrhunskog dizajna, predivnih linija, skladno stopljenih u nešto od čega je bilo teško moguće odvratiti pogled i konobaricama u ispodprosječnoj minhenskoj pivnici, kojima je vrhunac ljepote inače bio dobro pečeni buncek. 
Kasnije je (prepoznavši njegovu kvalitetu i kupivši ga)  Maybacha pojeo sam Mercedes, a Horcha je, nažalost, 1940. g. pojeo mrak.
  Ipak, među naci veličinama, bilo je i fanova ovog  fantastičnog automobila, koji nisu od njega odustajali. Hitler pak, koliko god rezolutan i isključiv bio, lukavo je, po načelu „podijeli, pa vladaj“ dozvoljavao svojim najvišim suradnicima, sitnija ili malo krupnija zadovoljstva, ma koliko ona koštala, iako to nije bilo uvijek na njegovoj zacrtanoj liniji. Napominjem, sitnija ili malo krupnija. Za sve iole ozbiljnije, znamo, gubila se glava bez pogovora. Isključivo Horcha je, npr. i privatno i službeno, do svoga tragičnog kraja koristio feldmaršal Rommel, a i još neki ( npr. general von Choltitz, komandant Pariza – njegov je auto nakon rata dopao De Gaullea, koji ga je još dugo koristio, razmišljajući grozničavo hoće li netko u Francuskoj konačno  izmisliti Citroen žabu, pa da ipak sjedne u francuski auto.. 

[Riječan]

Ovaj Horch  nepoznate je provenijencije, zna se samo da je došao kao poklon sovjetske Četvrte armije. Kopajući, međutim, došao sam do podatka da je to  jedan od samo tri takva automobila uopće  izgrađena, po želji tri najviša dužnosnika 3. Rajha – najveći, najluksuzniji  i najskuplji automobili koje je Horch ikada proizveo- ultimativni model 951A pullman cabriolet , opremljen kod dresdenskog karoseriste Glaesera 1938.g. Za korisnika jednoga od njih – feldmaršala von Paulusa, zarobljenog u Staljingradu svi smo čuli. Druga dva vozila dodijeljena su Konradu Henleinu, namjesniku Sudeta i   Karlu Hermannu Franku, namjesniku Češko – moravskog protektorata. Frankov auto su Česi sačuvali, danas je izvrsno restauriran u savršenom stanju. Dakle, ovaj iz Vrhnike, morao je pripadati ili von Paulusu ili Henleinu. S obzirom da je Titov auto bio godinama također u vrhunskom stanju, pretpostavljam da je auto Henleinov, zaplijenjen prilikom prodora Sovjeta prema Berlinu – ne čini mi se vjerojatnim da bi se von Paulusov izvukao u takvom stanju iz staljingradskog pakla, a ima naznaka da ga je feldmaršal tamo imao. Iščeprkat ću ja to prije ili kasnije. 

[Riječan]

Horcha je Tito jako puno koristio – bio je to u prvim poslijeratnim godinama, do dolaska gornjeg Rollsa, glavni Titov ceremonijalni automobil. U tom automobilu provozao se 1946. i Rijekom, otvorivši sa poljskim, tada još samozvanim predsjednikom Bierutom novoizgrađeni most na Rječini. Malo je vjerojatno da se još neki strani državnik - osim možda Georgi Dimitrova vozio ovim autom, jer je on jedini koji je u razdoblju '45-'52. posjetio Jugoslaviju, a tada je u službi već bio Rolls. Zanimljivost je da je ovaj Horch glumio u filmu „Schindlerova lista“ . Sva četiri glavna uposlena automobila u filmu, bila su pomno izabrana – Spielberg je izričito tražio upravo njih, među ostalima baš i ovaj Horch, iako je Schindler u ono doba vozio Adlerovu limuzinu, koja je doduše, bila bitno manje atraktivna, pa Spielberg nije htio naružiti sjajan film njome.  Razlog je možda i u tome što je producent filma bio Branko Lustig, koji je znao za taj Titov auto, a pored toga je činjenica da je Schindler također posjedovao i Horchov kabrio dvosjed, u kojemu je bježao  ( i pobjegao) od Sovjeta na zapad Amerima.Ali Tito je također, poput Schindlera, imao jedan takav Horch cabrio dvosjed, kojemu se ne zna točno porijeklo – kruži priča da mu ga je dopremio Ivan Krajačić, iako je vjerojatnije da je pripadao knezu Pavlu i da je nakon rata pronađen u garaži Belog dvora. Nema podataka da je Tito taj auto koristio iako je bio registriran i u sastavu predsjedničkog voznog parka do 1977. kad je netragom nestao i pojma se nema što se s njim dogodilo.

[Riječan]

S obzirom da je Drugarica Jovanka, ako niste znali, toga ljeta 1977. bila uhapšena ( da, Joca je bila, vjerovali ili ne, uhapšena!!!    ), pada mi napamet da nije možda nešto smuvala s ovim malim Horchom, evo ga prvoga ispod.  Na kraju današnji status onog krasnog tamnoplavog automobila. Grozno. Ponižavajuće za takav auto i marku. Kako sam gore rekao, zgrada u kojoj su automobili, godinama je navodno prokišnjavala, vlaga je što zbog lošeg krova, što zbog  rijeke Bistre koja teče odmah pored, ubila ono što ni Sovjeti nisu uspjeli. Dvoumim se je li mi, na kraju, drago ili krivo da te automobile Slovenci nisu vratili tamo otkud su došli. Evo i par slika iz boljih vremena ovoga automobila:

[Riječan]

Tito s Bierutom na otvaranju mosta u Rijeci:

[Riječan]

Horch u Puli, u Schindlerovoj listi i pošlihtan u ergeli:

[Riječan]

Evo ga u Puli, ispalo zbog restrikcije na 512 nečega.. 

[Riječan]

I na kraju, ostaje cukar, naravno. Neugledna crna limuzina, koju ne bi pogledali ni na taksi stajalištu 1950 i neke godine, taman bila tamo jedina. Tako to izgleda. Relativno mali auto nesrazmjerno dugačkog nosa i tijesne, skutrene mračne kabine, neinteresantnog izgleda djeluje kao nešto nabrzinu nespretno i neskladno sklepano. I ustvari sve je ovo točno tako. I to ga čini jednim od najzanimljivijih i najposebnijih, naravno time i najvrijednijih automobila na svijetu. Tek kad ga bolje zagledamo i to samo ako smo koliko-toliko znalci, vidjet ćemo da je u pitanju jedan od najvećih dragulja povijesti automobilizma uopće.
Mercedes 540k. I k tome specijalni Mercedes 540k. Jedan od najskupljih automobila današnjice, vrijednost kojega doseže mnogomilijunske dolarske cifre.
Ali, ajmo ispočetka. 540K razvijen je kao vršni Mercedesov sportski automobil 1936.g. i zamišljen kao ultrabogataški roadster - dvosjed, osmerocilindričnog rednog motora, namijenjen neobuzdanom jurcanju. Napravljeno je cca 400 platformi – šasija, koje su opremane uglavnom u matičnoj tvornici u Sindelfingenu, ali je dio odvojen i za privatne karoseriste kako bi i oni mogli izraziti svoj umjetnički dar (danas se auti štancaju na šprancu, do '50ih godina su vrhunski automobili uglavnom bili ručni rad, najčešće manjih manufaktura na zadanim tvorničkim šasijama, mnogi od njih prava umjetnička djela) Jedan mali dio tih šasija je produžen i na njima su izgrađene limuzine. Kao takav, 540K ostaje, uz neke Ferrarijeve modele daleko najskupljim automobilom na svijetu, a s obzirom da je sačuvano više desetaka primjeraka, koji su redom dovedeni u „mint“ stanje i koji redom na aukcijama postižu desetmilijunske dolarske cifre, penjući se velikom brzinom  prema dvadesetmilijunskim.. Razlog je u tome što se relativno često pojavljuju na prodaju, a svakom slijedećom prodajom im cijena vrtoglavo raste. I to je to, toliko o ovom Mercedesu. Gadno atraktivan, još gadnije skup, nema se više što, barem u ovoj temi, za reći. Međutim, postoji kategorija automobila koji nemaju cijenu, nikad nisu bili dostupni kupovini, koje ne može kupiti ni sultan od Bruneia - koji BTW ima najveću kolekciju oldtimera na svijetu i koji ne pita za cijenu kad je nešto nedostupno, a on to hoće imat – taman da se na glavu postavi. E, pa ovaj auto se nalazi u toj kategoriji.
Priča ovoga automobila počinje u lipnju 1942. kad u atentatu pogiba Reinhard Heidrich, Himmlerova desna ruka i jedan od najopakijih ljudi 3. Rajha. Na dužnosti češko-moravskog gaulajtera, gizdao se jedan dan Pragom u svojem Mercedes 320 kabrioletu, kad su mu dva „bandita“ prilijepila bombu na bok. Iako ne posebno teško ranjen, nekoliko dana nakon toga, Heidrich umire od sepse. Čuvši da mu je stradao jedan od najboljih ljudi, Hitler  podivlja ( nije čudo, divljao je i za puno manje stvari). I napravi momentalno dvije stvari: 1) Naloži  svim visokim dužnosnicima – civilnim i vojnim, da nema više vožnje i gizdanja u običnim, pogotovo otvorenim automobilima, nego isključivo u dobro oklopljenim zatvorenim i što manjim automobilima, koji bi zbog manje veličine bili i teža meta bombama. 2) Naredi strijeljanje cca 400 ljudi u Lidicama za odmazdu. No vratimo se nalogu br. 1
Martin Borman, hitlerov glavni tajnik, odmah zove Mercedes i traži hitnu izradu 40 oklopnih automobila, 20 čuvenih 770K grosser Mercedesa, od kojih 7 za Hitlerove osobne  potrebe i ostatak za ministre Reicha, te 20 malih oklopljenih 540K za svoje generale na terenu. S velikim Mercedesom nije bilo problema, auto je bio još tada u redovnoj proizvodnji, pa je to išlo. Ali sa ovim manjim 540K nastane problem. Proizvodnja je prestala još 1939. godine i tvornici su preostale još samo dvije slobodne šasije, bez trenutnih tehničkih mogućnosti da se izrade nove, pa ni motori za njih. Kad je to priopćeno Bormanu, rekao je Mercedesu: „ Nađite ih ili ima da vas nema“. I što se napravilo? Napravljen je popis posljednjih 20ak isporuka, Gestapo je krenuo od kuće do kuće, rekviriravši najmlađe i najbolje očuvane visokovrijedne roadstere. Automobili su dovezeni u Sindelfingen, gdje su te dragocjene karoserije počupane i uništene ( mislim da se mehaničarima srce kidalo, ma koliko bili Nijemci) , šasije ogoljene, motori nanovo sređeni, te je na njih montirana novoizrađena karoserija iz 3,5mm debelog čeličnog lima, dodatno ojačanih vratiju i podnica duple debljine. Dodatno je također lim prevučen još jednom oplatom od aluminija, kako bi se smanjila magnetna moć željeza u cilju sprečavanja lijepljenja magnetnih bombi, što također ovaj auto čini jedinstvenim. Ugrađena su vrlo mala stakla debljine 3 cm, čime je auto mogao podnijeti streljivo lakog naoružanja i manjih bombi. Auti su završeni početkom 43. i isporučeni garaži Rajhkancelarije u Berlinu, koja ih je sama podijelila korisnicima, kako se ne bi javno saznalo tko je dobio koji auto. Naknadno je taj popis ipak došao u Mercedes, pa danas točno znamo tko je što iz ove posebne serije koristio. Ovaj Mercedes, 15ti po redu izgrađen, sa brojem šasije 408362 dodijeljen je generalu Loehru, zapovjedniku grupe jugoistočnih armija negdje krajem 43. Loehr ga je imao stalno uz sebe, njime se povlačio iz Grčke preko Jugoslavije te ga je kapitulacija 8-9.maja zatekla negdje taman kad je prošao Zagreb. Uspijeva se dokopati Slovenije, s namjerom da se preda istoga dana, ali što bliže austrijskoj granici, kako bi se njegove jedinice koje su brojale oko 320.000 vojnika ipak uspjele prebaciti u Austriju, radi predaje Britancima. Sa osobnim štabom stiže do Velenja, dok glavnina njegove grupe armija prelazi u Austriju i postavlja štab u Bistrici kraj Bleiburga. On sam se, vrlo lukavo, nastoji za to vrijeme sa osobnim osiguranjem predati NOVU kako bi dobio na vremenu i omogućio da mu se glavina vojske izvuče Britancima. Stupa u kontakt sa Ivanom Dolničarom, tada zapovjednikom 4. zone 3. Armije, kasnije general-pukovnikom JNA, koja ima štab u neposrednoj blizini u termalnom lječilištu Topolšica i koji mu je najbliži viši oficir NOVa. Dolničar u tom trenutku nije imao pojma na koju je krupnu ribu naišao.. Dogovorena je predaja u selu Letušu, na mostu preko Savinje, gdje je Loehr došao ovim Mercedesom u pratnji do zuba naoružane osobne garde od kojih 3000 ludi. Mladi 24 godišnji Dolničar, impresioniran pojavom i pristupom generala, sprovodi Loehra u svoj štab u Topolšici, gdje ovaj potpisuje kapitulaciju. Pritom mu opčinjeni Dolničar izdaje propusnice za slobodni  prolaz cijelim  teritorijem kojim se povlače njegove jedinice, radi komunikacije sa podređenima. I onda čini neshvatljivu grešku: ostavlja Loehra SAMOG u Topolšici sa svojih 3000 vojnika, i sa samo jednom mršavom  četicom partizana te se povlači  u operativni štab, na poziv nadređenih, u Volkermarkt. Loehr tako ćubi dva dana sam u Topolšici – čudi se, predao se, a nikome traga ni glasa, nitko ga ništa ne pita niti traži, sve pobjedničko  nestalo – dok nije pukao, poslao partizane uklinac, te negdje 11-12. maja pokupio svoju gardu, svoj Mercedes i otišao prema svom glavnom štabu kod Bleiburga. Tada nastaje panika – Dolničar saznaje da Loehr ode nekud, sa brdom propusnica za sve živo – nitko ne zna di je, nitko ga vidio nije. U panici ga, ipak dobro ocjenivši da ide svojem štabu,  pronalazi u Griffenu na putu prema blajburškoj Bistrici te ga pod jakim osiguranjem, istodobno u strahu da ga ne zadrže saveznici, sprovodi u Volkermakt. Naravno, skupa s Mercedesom.  Nakon dva dana po Loehra dolazi iz Maribora pukovnik Branko Petričević, komesar 3. armije, da ga sprovede u glavni štab armije u Maribor, pa dalje otpremi u Beograd. I tada se odlučuje o sudbini Mercedesa – Dolničar je auto namijenio Borisu Kidriču, koji je tih dana postao predsjednik slovenske vlade, ali Petričević daje prijedlog da se auto pokloni Titu koji će baš nastupajućih dana biti u okolini, a baš tu negdje i proslaviti ( štafetni) rođendan.  I tako bijaše. Loehr u kamion, a Petričević za volan mečke i pravac Maribor. Finale priče: prvog lipnja 45. Tito stiže razdraganim Celjanima u posjetu, u ulaštenom, dvaput zarobljenom  Loehrovom Mercedesu. 
Danas postoje samo tri ovakva kompletna automobila. Pored ovoga u Sloveniji, jedan je, iz temelja restauriran,  u Nacionalnom tehničkom muzeju u Pragu, pripadao je i on Karlu Hermanu Franku, a jedan u privatnoj kolekciji u Americi, također u vrhunskom stanju. Prije nekoliko godina otkrivena je olupina još jednoga u dijelovima, bez motora i mjenjača, negdje u baltičkim zemljama, mislim, u Estoniji. Auto je u tajnosti u dijelovima prebačen u Ameriku, karoserija je provizorno sklepana i auto je, u takvom stanju postigao na aukciji cijenu od oko 800.000 $, bez šanse da se ikada kompletira, zbog nedostatka dijelova. To znači da bi ovaj primjerak, naravno sređen, vrlo lako u današnje vrijeme mogao postići cijenu i od nekoliko milijuna dolara, da se pošalje na pravu aukciju.

[Riječan]

Evo češkog:

[Riječan]

A evo onoga u Americi, njega izgleda da su kompletirali kako su mogli, pa nije u izvornom stanju, što mu zasigurno ruši vrijednost:

[Riječan]

A evo i onoga što je otišao u ovakvom stanju za skoro milijun dolara - na drugoj slici je u stanju dok je još vukao drva po pribaltičkim šumama, prije nego je raskomadan i pol pogubljen:

[Riječan]

Još ove dvije slike i gotovo. Zahvaljujem na pažnji, sad idem vidjet di je Pepeljuga, danas ne trči okolo, mislim da peče pitu od bundeve.   

[zokxy]

Još opširnije nego u muzeju i vrlo zanimljivo 

[sandro]