Karlo Baumann - jedriličar i ronilac

[zokxy]

Markantan tamnokos čovjek u najboljim godinama, skinuo je odjeću i na tijelo navukao čudno, crno gumeno odijelo. Na prsima je nosio malu bocu gumenim crijevima povezanu sa piskom što je zatvorio osmjeh na njegovom licu, trenutak nakon što je gumeno-staklena maska sakrila njegove plave oči…. Uz podignuti palac, čovjek se spustio u more i odmah nestao u dubini, ispod trupa velikog parobroda. „Žužemberk“, brod riječke „Jugolinije“, trebao je tog 6. srpnja 1954 godine isploviti iz splitske gradske luke, ali je kvar na podvodnom usisniku morske vode za hlađenje brodskog stroja obustavio odlazak. Brod je kasnio, a u pomorskoj industriji svaki izgubljeni trenutak, pogotovo u luci, veoma je skup. U pomoć „Žužemberku“ pozvan je splitski „Brodospas“ – državno poduzeće za vađenje, tegljenje i spašavanje brodova.

Brod „Žužemberk“ u Splitu

[zokxy]

Svih 50-tak ronilaca splitske firme međutim, igrom slučajeva tada se nalazilo na raznim zadacima van grada. Jedini raspoloživi ronilac koji je mogao pomoći „Žužemberku“ bio je ujedno i najiskusniji akvanaut „Brodospasa“ – inženjer Karlo Baumann. Iako to nije bio njegov redovan posao jer se Bauman u to vrijeme bavio mnogo kompleksnijim podvodnim radovima na vađenju potonulih brodova iz velikih dubina, on se odmah odazvao pozivu. U takozvanoj lakoj autonomnoj ronilačkoj opremi, Baumann je pošao na zaron ispod „Žužemberka“. Skočio je u more i zaronio na malu dubinu od tek 3 do 4 metra, te brzo završio posao. Potom je opet zaronio radi zadnje provjere, ali ...Minuti, a potom desetine njih su prolazili ali se omiljeni i veoma poštovani ronilački stručnjak nikako nije pojavljivao na površini. Dvojica su skočila u more ne bi li ga našli, ali uzalud. Sluteći zlo, posada „Žužemberka“ pozvala je pomoć ali je za Karla Baumanna bilo kasno. Izvađen je nedugo potom, mrtav sa dna splitske luke. Na glavi i ramenu imao je krvavu ranu, što je davalo naslutiti da je zbog nekog razloga jako udario u brodsko dno. Do danas nije poznat točan uzrok njegove smrti, ali je moguće da je do udarca došlo kada je netko na brodu neoprezno uključio usisni ventil pa je tlak vode naglo povukao ronioca na usisnu rešetku. Imao je samo 40 godina ...

[zokxy]

Četiri desetljeća prije tog kobnog dana, u Zelenici kod Herceg Novog 2. veljače 1914 godine, u porodici Karla Baumana starijeg i Ide Magyar, rodio se sin. Dječak ponikao u široj porodici znamenitog budmipeštanskog liječnika dr Antala Magyara koji se 1895 preselio u Zeleniku i tu nedugo potom, otvorio prvi moderan hotel na našim prostorima, po ocu je dobio ime Karlo. Mališan je narednih 14 godina rastao na obali Boke, odmah došavši u dodir sa medijem što je odredio čitav njegov kratki, ali izvanredno sadržajan život - morem. Mali Karlo ide u Osnovnu školu u Herceg Novom, ali svaki slobodan trenutak koristi da bude uz i na moru, pa se tako već u najranijem djetinjstvu „zarazio“ jednim od najljepših sportova – jedrenjem. Uz svog ujaka, Adorjana Magyara, jednog od pionira sportskog jedrenja u Boki, dječak se upoznaje sa tajnama tog načina plovidbe i uživanja u moru. Već u devetoj godini života Karlo Bauman samostalno upravlja jedrilicom Bokeljskim zaljevom, oduševljen onim što ljubitelji mora nazivaju poezijom kretanja – jedrenjem, odnosno brodom koji u potpunoj tišini, bez buke motora, lagano klizi po valovima nošen snagom boga Eola.

[zokxy]

Zbog poslovnih obaveza oca, porodica Baumann se iz Karlove rodne Zelenike 1928 godine seli u Split. Dječak tu završava Gimnaziju i pred Drugi svjetski rat, upisuje brodogradnju na čuvenom Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Karlo se u Splitu prvi put sreće i sa sportskim jedrnjem koje je tada još bilo u povojima na jugoslovenskoj obali Jadrana. Kao član Pomorskog-brodarskog društva „Labud“, mladi Bokelj sve češće jedri u različitim vrstama jedrilica, a studij brodogradnje predstavlja mu idealnu podlogu da problematiku konstrukcije što lakših i bržih jedrilica sa tzv. pomičnom kobilicom, sagleda iz prve ruke. Pojava takvih brodova koji su se u malom broju počeli graditi u Splitu sredinom tridesetih, splitskim i uopće jugoslavenskim sportskim jedriličarima, omogućava da se počnu pojavljivati i postizati zapažene rezultate i na međunarodnim takmičenjima.

Baumann na Olimpijadi 1936., brodi u broju 118

[zokxy]

Godine 1932 Baumann je skiper krstaša „Leda II“ koji je u konkurenciji 12 brodova, pobijedio na i danas najčuvenijoj i najvećoj regati na istočnoj obali Jadrana – „Mrdujskoj regati“ od Splita do ostrvca Mrduja između Brača i Šolte. Kao jedan od najtalentiranijih naših jedriličara, 21-godišnji mladi Karlo Bauman dobija izvanrednu priliku – u rujnu 1935 odlazi u postojbinu svog oca i majke, na jezero Balaton u blizini Budimpešte, da bi učestvovao na Evropskom prvenstvu za tada potpuno novu klasu lakih brzih regatnih jedrilica tipa „dinghy“. Iako je prvi put sjeo u takav brod, a meteo uvjeti na velikom jezeru u Panonskoj nizini bili su mu totalna nepoznanica, Karlo Baumann je rujna 1935 na Balatonu bio prava senzacija: u konkurenciji mnogo iskusnijih, najboljih jedriličara Austrije, Čehoslovačke, Mađarske i Francuske, Baumann je u svih pet plovova, prvi prolazio kroz cilj, zbog čega se u isto toliko navrata na pobjednički jarbol najviše dizala jugoslavenska zastava. Mladi Bokelj okitio se titulom evropskog prvaka u klasi „dinghy“, a već naredne,1936 godine, Karlo Bauman je prvi jugoslavenski reprezentativac u jedrenju na čuvenim IX Olimpijskim igrama održanim u tada nacističkoj Njemačkoj. Opet za njega potpuno nepoznat brod – novokonstruirana klasa „olimpijska jola“ i nedovoljna podrška države za pripreme koje je odradio vlastitim sredstvima i uz pomoć prijatelja i porodice, rezultirali su činjenicom da je Karlo Bauman nakon sedam plovova u Kielu, završio kao 10-ti u konkurenciji 25 učesnika olimpijskog jedriličarskog turnira.

Baumann na Olimpijadi 1936., brodi u broju 118

[zokxy]

Visok i vitak mladić plavih očiju i tamnosmeđe kose, uredno razdijeljene po sredini, stajao je na obali pažljivo pogledom proučavajući malu jedrilicu što se ljuljuškala na mirnoj površini jezera. Njezini drveni bokovi zaštićeni kao staklo glatkim bezbojnim lakom, vitak jarbol, ravan pramac, uvlačiva kobilica i pomično kormilo jasno su davali do znanja da se radi o vrhunskoj jedrilici-jednosjedu. Jedrilica je bila klase Olimpijska jola, i predstavljala je posljednju riječ regatnog jedrenja i najnoviji hit Olimpijade u Berlinu 1936. godine, koja je upravo započinjala. Mladić na obali zvao se Karlo Baumann, jedriličar iz Splita, koji će sutradan po prvi put sjesti u novu jedrilicu i zajedriti ne bi li je u tih desetak dana predviđenih za trening što temeljitije upoznao. I dok su ostale zemlje za svoje natjecatelje izgradile ovaj tip jedrilice kako bi mogli trenirati dovoljno dugo prije Olimpijade, Baumann je Olimpijsku jolu vidio prvi put tek po svojem dolasku u Njemačku. No to ga nije nimalo obeshrabrilo. S velikim žarom trenirao je do početka Olimpijade i sve se više oduševljavao novom jedrilicom. A kada su započela natjecanja, Baumann je pokazao što zna. Iako se zbog nedostatka treninga na tome tipu jedrilice nije uspio probiti među prva tri vodeća jedriličara, ipak uspijeva osvojiti sjajno deseto mjesto i svrstati se među najbolje jedriličare svijeta. Za mladoga Karla, koji se već ranije dokazao na brojnim regatama u zemlji i inozemstvu, bio je to presudan poticaj da upotrijebi sav svoj talent, znanje i upornost za razvitak sportskog jedrenja na našoj obali. Njegov entuzijazam i sposobnost da se svakome poslu posveti potpuno, te da lako i brzo savlada svaku tehničku novinu bez obzira koliko ona bila složena, stvorit će od Karla Baumanna legendu koja se s poštovanjem spominje i danas.
Naposljetku osvaja deseto mjesto i pun dojmova vraća se u Split. S velikim se žarom baca na izradu regatnih pravila. Započinje živa jedriličarska aktivnost. Na europskom prvenstvu u Olimpijskim jolama održanom na jezeru Strenbergersee u Bavarskoj 1938. godine Baumann zauzima peto mjesto. Projektira se jedrilica nacionalne klase pod oznakom L5, koju dizajnerski „potpisuje“ njegov klupski drug iz „Labuda“, kapetan Ante Martinolić, a zahvaljujući međunarodnim uspjesima i vezama s inozemnim sportašima, Baumann s drugim jedriličarima pokreće inicijativu za gradnju Olimpijske jole i drugih suvremenih regatnih jedrilica.
Kao svoj dalji doprinos razvoju jedriličarskog sporta u Jugoslaviji, Baumann je preveo knjigu “Regatta Taktik” njemačkog autora dr Manfreda Currya, a napisao je i vlastitu knjigu “Tumač regatnih pravila”. Godine 1938 Baumann je kao reprezentativac Jugoslavije učestvovao na Europskom prvenstvu u klasi “olimpijska jola” na jezeru Strenbergerze kod Munchena i osvojio peto mjesto u konkurenciji jedriličara iz devet europskih država.

[zokxy]

Drugi svjetski rat proširio se u travnju 1941. i na naše prostore. Došlo je do sloma i raspada Kraljevine Jugoslavije. U ratnom vihoru posve je prekinuto svako jedrenje, a u njemu je nestalo više od 50% svih jedrilica. Po završetku rata Baumann osniva obitelj, te se zapošljava 1945 u brodogradilištu Ribarske zadruge na Zavrtnici u Zagrebu i sa suprugom Milom u proljeće 1946. godine seli se u Opatiju.
        U lipnju 1946 prelazi u brodogradilište »Treći maj« u Rijeci. U riječkoj luci, poslije rata prepunoj potopljenih brodova uz gatove tamošnjeg brodogradilišta, Baumann se počinje baviti profesionalnim ronjenjem, a već siječnja 1947, pridružuje se novoformiranom državnom poduzeću za vađenje, spašavanje i tegljenje brodova “Brodospas”. Osim ronilačkohg iskustva, Baumann u “Brodospas” donosi i svoje bogato tehničko i inženjersko znanje pa ubrzo postaje jedan od prvih tzv. salvage master-a, odnosno inženjera –rukovodilaca složenim tehnološkim operacijama vađenja potonulih i spašavanja prevrnutih i nasukanih brodova. Godine poslijeratne obnove zemlje bile su teške, a u oskudici svega i svačega, “Brodospasu“ je povjeren golem zadatak da akvatorije jugoslavenskih brodogradilišta i luka raščisti od olupina stradalih brodova, iz mora izvadi sva modernija i manje oštećena plovila koji će se obnoviti za korištenje u trgovačkoj mornarici nove socijalističke države, a sve ostale pogodne potopljene željezne brodove izvadi, izreže i pretvori u sirovinu za jugoslavenske čeličane kojima je tada manjkalo željezne rude.

[zokxy]

 Sa ograničenim tehničkim sredstvima i zastarjelom, nerijetko i za život opasnom ronilačkom opremom, Baumann i drugi inženjeri i ronioci “Brodospasa” tada izvode nevjerovatne tehnološke poduhvate, vadeći iz dubina Jadrana brojna plovila koja se potom obnavljaju i uvrštavaju u jugoslavensku ratnu, odnosno trgovačku mornaricu. Neki od brodova u čijem je vađenju učestvovao svestrani inženjer i ronilački stručlnjak rodom iz Boke, su njemački transportni brod KT-6, parobrodi “Petka”, “Senj”, “Srbin”, jahta “Trol”, a oujka 1948 Bauman je bio desna ruka rukovodioca ekipe koja je sa dna riječke luke podigla potopljeni veliki njemački minopolagač “Kiebitz”, nekadašnji talijanski brod-hladnjaču za prijevoz banana “Ramb III”. Izazovna operacija dizanja 117 metara dugog broda teškog preko 4.500 tona tada je po prvi put odrađena kombiniranom metodom korištenja tzv. podiznih cilindara i upumpavanjem komprimiranog zraka u hermetizirana skladišta potonulog broda. Nakon velikih napora i brojnih teškoća, posao je uspješno okončan, “Kiebitz” je izvađen i otpremljen je u brodogradilište u Puli na obnovu iz koje je taj brod izašao 1953 u drugačijem obliku I pod novim imenom – “Galeb”, narednih desetljeća postavši poznat širom svijeta kao “brod mira” Josipa Broza Tita.

 “Kiebitz” tone 1944. u riječkoj luci

[zokxy]

Još kompleksnija i teža bila je 1949. godine operacija ispravljanja i vađenja velikog teretnog broda “Locchi” koji je krajem Drugog svjetskog rata potonuo i na dnu mora se prevrnuo na bok, kod lukobrana u Rijeci. Sa dubine od 22 metra, brod je prvo pomjeren iz mulja u koji je bio zaglibljen, potom ispravljen i na kraju dignut na površinu mora. Iste godine inženjer Karlo Baumann izvodi još jedan nevjerojatan pothvat – na dubini od 62 metra, usred neočišćenog minskog polja zaostalog iz rata, Bauman prvo pronalazi, a potom i vadi potopljeni veliki tromotorni talijanski avion-bombarder. Pri tome se on osobno u više navrata u tzv.teškoj ronilačkoj opremi, spuštao na dno mora i postavljao čelik-čela sa kojima je podignut avion, ostajući na toj dubini čak i po 13 minuta, za trećinu više nego što su to dozvoljavale ronilačke tablice, proračunate da odrede sigurno vrijeme tokom kojeg se akvanaut može zadržati na određenoj dubini bez posljedica za svoje zdravlje, uz adekvatan postupak tzv. dekompresije pri povratku na površinu.

[zokxy]

Baumann je iste godine ronio i na nešto manjoj dubini od 55 metara kod ooka Zlarin, sudjelujući u najsloženijoj operaciji koju je “Brodospas” do tada poduzeo – vađenju potopljenog velikog putničkog broda “Prestolonaslednik Petar” (kasnije Partizanka) koja je provedena u četiri faze.
U svom razvoju tvrtka „Brodospas“ prolazi kroz razne poteškoće. Među najznačajnijim su problemima nedovoljni i neprimjereni tereni za skladištenje opreme za vađenje i spašavanje brodova, koja je sve brojnija i sve većih dimenzija. Osim toga, sjedište „Brodospasa“ u Rijeci nalazi se na rubu jadranskog akvatorija, što postaje problem kod hitnih akcija službe spašavanja koja mora djelovati na cijelom području Jadrana. Stoga se 1950. „Brodospas“ seli u Split na novouređeni prostor u Kaštelanskom zaljevu (Sveta Kaja), gdje se uređuje i veliko rezalište brodova. Baumann i obitelj ostaju živjeti u Opatiji jer je Karlo raspoređen u ronilačku ekipu na matičnom brodu Labin s bazom u Rijeci.

[zokxy]

Početkom 1950. Započinju pripreme za sudjelovanje na XV olimpijadi u Helsinkiju u Finskoj, 1952. g. Namjera je bila sudjelovati u nekoliko olimpijskih klasa, od kojih po prvi put u klasi Finn ili Finac. Na Finnu je kod nas jedrio samo Karlo Baumann, te je jedino on i predložen za olimpijsko natjecanje u toj klasi.
Nemirni duh mladog i sposobnog inženjera dovodi ga do potrage za potonulim motornim jedrenjakom “Argo” kojeg je Baumann našao na 68 metara dubine kod Žirja i takođe ga, siječnja 1951. vratio na površinu, izradivši za to kompletan projekt operacije vađenja broda u dvije faze, korištenjem cilindara i plovne dizalice. Tu se po prvi put koristila specijalna oklopljena promatračka komora za velike dubine koju brod spušta pod more i polako je tegli iznad dna. Prvi putnik u komori je, naravno, Karlo Baumann, koji ne želi propustiti spuštanje na takvu dubinu. Nakon kraćeg pretraživanja Baumann je ugledao olupinu Arga, ali tada dolazi do neočekivanog incidenta – komora iznenada zapinje za jedno  čelično uže rastegnuto između dva jarbola na olupini. Baumann, svjestan smrtne opasnosti (jer je brod na površini nastavio s teglenjem pa je svakog trena moglo doći do pucanja užeta za teglenje komore) telefonskom vezom traži da se brod zaustavi i potom smirenim glasom gledajući kroz male prozorčiće komore daje naredbe brodu na površini sve dok se komora nije oslobodila smrtonosnog zagrljaja. Kada su na površini otvorili poklopac komore, Baumann je blijed i umoran jedva izašao na svježi zrak. Argo je 1951. godine podignut, privremeno zakrpan i otegljen u Trst, gdje je predan novom vlasniku.

U akvatorijumu Žirja Baumann i ekipa “Brodospasa” 1952. godine izveli su još jednu složenu operaciju vađenja potonulog velikog putničkog broda “Karađorđe” sa 51 metra dubine (kasnije plovio pod imenom Proleterka), a iste godine Baumann je opet pomjerio granice, spustivši se na dubinu od 72 metra kod Rogoznice, radi vađenja jedne potonule grtalice.
Slijede novi pothvati. S promatračkom komorom Baumann se spušta do 90 m dubine, što je do tada najveća dubina u Jadranu do koje se spustio naš ronilac. Posjećuje Postojnsku jamu radi dogovora oko istraživanja njenog podvodnog dijela. Sudjeluje u podvodnom rezanju parobroda Srbin i Sonja, vodi ekipu koja je pregledala austrougarsku krstaricu Franz Josef, potopljenu nedaleko Prevlake u bokokotorskom zaljevu i izrađuje projekt vađenja broda. Pripremni radovi planirani su na 2 godine, no zbog velikih tehničkih problema i troškova odustalo se od vađenja olupine.
Baumann 1952. putuje u Helsinki, na XV Olimpijadu. Jedri u klasi Finn i kao i uvijek srčano se bori među nadmoćnijim sportašima. Redovito dobro starta, ali nedostaje mu rutine i vježbe, jer u inozemstvu nije nastupio još od Olimpijade u Berlinu. Na koncu zauzima 22. mjesto od 28 natjecatelja.

[zokxy]

Odlukom direktora Brodospasa od 4. ožujka 1953. Karlo Baumann je premješten iz ekipe Labin u pogonski sektor direkcije Split.
Odmah je podnio molbu za dodjelu stana kako bi mogao preseliti svoju obitelj, koja broji 4 člana – majku, suprugu Milu i dvije kćerkice, što poduzeće nije odobrilo. Tek koncem godine uspjela je zamjena stana sa drugim radnicima Brodospasa, pa se cijela obitelj Baumann napokon skrasila u Splitu. Tu Baumann opet može uživati u svojoj prvoj ljubavi – jedrenju. U tijeku je bila obnova svih sportova, a snažan razvitak bilježi upravo sportsko jedrenje. Jedrenje je kao sport u poslijeratnoj Jugoslaviji bilo prilično mlado, jer je najstariji klub poslije rataimao tek nekih 25 godina. Prije rata najveći broj jedrilica bio je klasične teške gradnje, s čvrstom kobilicom. Samo lakši tipovi jedrilica bili su opremljeni pomičnom kobilicom (npr Jola). Iako bi po tradiciji trebao biti „labudaš“, KarloBaumann upisan je u P.B.D. Split, gdje obavlja dužnost tehničkog rukovodioca. Jedan je od pokretača gradnje četiri O-jole i četiri Šljuke. U cijelosti koristeći stranu literaturu i vlastito znanje i iskustvo piše brošuru Tumač regatnog jedrenja u kojoj opisuje osnove taktike regatnog jedrenja na praktičnim primjerima, s brojnim ilustracijama koje je sam izradio.

[zokxy]

Obiman ronilački rad u praksi i teoriji Baumannu je omogućio da se istakne kao jedan od najsposobnijih stručnjaka za dubinsko ronjenje i teške podvodne radove u ovom dijelu Europe. Njegovi naučni radovi o fiziologiji i patologiji ronjenja, profilaktičkim mjerama za sigurno ronjenje, upotrebi plinskih mješavina u ronjenu, ali i o tehnologiji gradnje jedrilica i pravilima jedrenja, objavljivani su u časopisima “Pomorstvo”, “Jugoslovenski mornar”, “Narodna tehnika”, “Brodarstvo” i “Horizonti” . Baumann je imao čak i vlastitu emisiju o moru i ronjenju na Radiju Zagreb. Nemiran duhom i snažan intelektom, Karlo Baumann pravi, na ovim prostorima pionirske korake u upotrebi tzv. lake autonomne ronilačke opreme čiji je razvoj tada i u svijetu, još bio u povojima. Poput svog mnogo poznatijeg kolege, čuvenog francuskog podvodnog istraživača J.I. Couseaua sa kojim je razmjenjivao iskustva, i Karlo Baumann eksperimentira sa novom opremom - gumenim ronilačkim odijelima i autonomnim aparatima za disanje otvorenog i zatvorenog kruga, marki “Frogman”, “Dräger” i “Pirelli”. Čuvena talijanska tvornica gumenih proizvoda “Pirelli” za Baumanna izrađuje poseban prototip gumenog lakog ronilačkog odijela koje ovaj ispituje u praktičnoj upotrebi. Nova oprema akvanautima je omogućava do tada neviđenu slobodu kretanja pod vodom jer sa površinom više nisu bili vezani tzv. pupkovinom – crijevom za dobavu zraka za disanje, a nisu nosili ni teške olovne cokule na nogama, niti glomazno odijelo od kože i mesingani veliki šljem na glavi. Oprema kakvu je Baumann ispitivao početkom pedesetih, danas je sasvim uobičajena za sve koji, kao profesionalci ili amateri, zalaze u morske dubine.
Profesionalna radoznalost da istraži morske dubine navodi Baumana na razradu više za to, ali i današnje vrijeme vrlo ambicioznih projekata koji su ipak ostali nerealizirani – projekat osmatranja morskog dna iz naprave nalik ronilačkom zvonu sa staklenim prozorima, projekat vađenja olupine autrougarske krstarice “Kaiser Franz Joseph I” iz podmorja uvale Cipavica u Boki Kotorskoj, te akciju traganja za olupinom talijanske oklopnjače “Re d` Italia“ potopljene 1866. godine u pomorskoj bitki kod Visa. Brod za koga se pretpostavljalo da u sebi krije i dosta zlatnog novca, nađen je tek 2005. i na njemu je i danas zabranjeno ronjenje. Bokeški istraživač podmorja i inženjer planirao je i prva podvodna arheološka ispitivanja na istočnoj obali Jadrana …

[zokxy]

U svom na žalost kratkom životom vijeku, Baumann se bavi i školovanjem ronilaca za koje tada u Jugoslaviji, nije bilo formalne škole. Održao je tako dva ronilačka kursa – prvi 1948. godine na kome je osposobio 15 novih ronilaca, i drugi 1954. kada je školovao još 29 novih mladih ronilaca. Uz sve to, Baumann nije ostavljao svoju najveću ljubav – jedrenje, pa pored brojnih pobjeda na lokalnim regatama, 1951. i 1952. osvaja prvenstvo Jugoslavije u klasi „olimpijska jola“, a na Olimpijadi u Helsinkiju iste godine osvaja 22. mjesto u tada tek uvedenoj novoj klasi „finn“.

[zokxy]

Naredne 1953. godine Bauman poduzima možda i najhrabriju akciju u svojoj ronilačkoj karijeri – sa kolegom Vladom Antolovićem zaranja u potopljeno okno rudnika olova i cinka „Trepča“ u Kosovskoj Mitrovici.
U noći 17. na 18. kolovoza 1953. prodrla je voda u najniži rov rudnika olova i cinka Trepča i poplavila VII horizont i niskope br 3 i 4 u visini od 45 metara. Nje bilo poginulih, ali je veći dio rudnika ostao izvan funkcije. Hitno je prikupljena ronilačka ekipa od 9 ljudi. Ronioci Karlo Baumann i Vlado Antolović su obavili radove zatvaranja vrata na dubini od 500 metara ispod površine zemlje čime su praktično spasili cijeli rudnik od uništenja. Pritom su Baumann i Antolović u potpunom mraku, prolazili 160 metara dužine kroz krivudave poplavljene hodnike rudnika u vodi dubokoj i do 45 metra, a 500 m ispod površine zemlje. Vrata su zatvorena, pa je napokon bilo moguće ispumpati svu vodu. Osoblje rudnika moglo je i svojom mehanizacijom uz velike poteškoće taj posao završiti za najmanje 6 mjeseci, a zahvaljujući ronilačkoj ekipi nakon 2 mjeseca VII horizont ponovno je pušen u eksploataciju, a ronioci Baumann i Antolović slavljeni u svim medijima.