Vila Pavella

[Kont]

Ivan Pavela, rodio se 18. kolovoza 1892. godine u selu Tugare kraj Omiša. Dolaskom u Rijeku, nastavio se baviti prodajom i veletrgovinom vina u kojoj je postao vrlo uspješan, pa je uskoro stekao velik imetak. Vrlo brzo se prilagodio političkim promjenama iako mu u službenim dokumentima nije upisana nacionalnost, ime je promijenio u Giovanni  Pavella.

U kolovozu 1926. postao je vlasnik ho­tela “Bonavia”. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, u vremenima nesklonima hotelijerstvu, Pa­vella je spretno i vrlo predano upravljao “Bonavi­jom”, u to doba glavnim gradskim hotelom.

U trenutku kad je preuzeo hotel Bonaviju živio je u Rijeci u Via Goldoni broj 3, na prvom katu.

[Kont]

Očito je jako dobro zarađivao jer 1932. dovršava gradnju svoje vile na rezi­dencijalnoj Costabelli, a pripremao se za dogradnju i modernizaciju “Bonavi­je”, kako bi osnažio njezin položaj vodećeg hotela u gradu.

Nekoliko godina prije početka obnove “Bonavije”, 1930, rekonstruirana je strma Via XXX. Ottobre, a umjesto strma uspona između Korza i Guver­nerove palače izgrađene su stube od Piaze Dante (danas Trg 128. brigade HV) do Guvernerove pa­lače, što će kasnije uvjetovati i poslijeratnu dogra­dnju “Bonavije”.

Prije rekonstrukcije ceste

[Kont]

Za vrijeme rekonstrukcije

[Kont]

Nakon

[Kont]

U Gradskom vodiču (Guida di Fiume), koji je izlazio do kraja drugog svjetskog rata, navodi se da je Giovanni Pavella imao firmu za izvoz vina na Molo Genova (danas Orlandov gat, zapadno od upravne zgrade Luke ) u skladištima 11, 12 i 14. Također se navodi da je bio predsjednik Istituto fascista Africa-Italiana, iz čega bi se moglo zaključiti da je imao određenih veza s talijanskim kolonijama Libijom i Eti­opijom.
Fiera di Fiume 1929.

[Kont]

Među mještanima Klane 1939. su zapamćena imena lovaca koji su najčešće dolazili u lov na klanjsko područje, a njih nalazimo i na popisima lovaca: dr. Ruggero Grosich, kirurg i direktor riječke bolnice, dr. Antonio Vio, od­vjetnik iz Rijeke, Giovanni Pavella, vinarski trgovac iz Rijeke, dr. Aurelio Burgstaller, farmaceut iz Opatije, ing. Ugo Clauti, dr. Josip Bilek, zubar iz Opatije koji je na lov u Klanu dolazio i iza Drugog svjetskog rata itd.
Optimistični Pavella je u ime Talijanske federacije lova, sekcije u Rijeci, sklopio s Klanjskom općinom ugovor o zakupu lovišta za razdoblje od 24. 6. 1942. do 1946., međutim ugovor iz nekog razloga nije realiziran. Možda zato jer ga partizani nisu potpisali

Uoči početka Drugoga svjetskog rata, Pavella se 1939. odlučio  - u skladu s novim tendencijama u ar­hitekturi - na dogradnju i modernizaciju “Bonavi­je”. Starom su trokatnom zdanju, s dekoraci­jama na historicističkom pročelju...

[Kont]

...dograđena tri kata. Šesti je kat bio malo uvučen, radi gradnje te­rase s koje se pružao pogled na cijeli Kvarner.

[Kont]

Ima Ilirija i sliku s terase

[Kont]

Prizemni je dio zgrade obložen kamenom travertinom. Slika ispod je partizanska limena glazba 1945. i građani u razgledavanju travertina, valjda

[Kont]

Drugi svjetski rat zaustavio je Pavellu u njego­vim ambicioznim planovima proširenja hotelskih kapaciteta. Na dan kad je Njemačka napala So­vjetski Savez, 22. lipnja 1941, arhitekt Alessandro Bolis uručio mu je idejno rješenje za još jednu, nebodersku dogradnju hotela, na visinu od 11 ili 12 katova.

[Kont]

Zaokupljenost neboderima u to je doba bio jedan od vodećih arhitektonskih trendova: te je godine, po projektu tršćanskog arhitekta Umberta Nordija, započela izgradnja Riječkog nebodera na adresi Piazza Regina Elena, dovršena 1942, a od 1937. gradio se, po projektu Pičmana i Albinija, Hrvatski kulturni dom s hotelom “Neboder” na Sušaku, zamišljen kao najviša zgrada u državi.

Početak Drugoga svjetskog rata onemogućio je planiranu dogradnju “Bonavije”, koja bi, prema idejnom rješenju, bila dobila reprezentativniji i kompaktniji izgled. Pavella je u začetku zaustavio ulaganje, očito nastojeći balansirati između svoja dva biznisa, hotelskoga i trgovačkoga.
Da je Pavella naprasno stao s investicijom očigledno je već i iz toga što je prilikom dogradnje iz 1939. godine, ostavio sav stari namještaj u donja tri kata.
 
Tijekom rata na različite je načine poku­šavao svoj izvoz vina usmjeriti prema njemačkim i talijanskim gradovima, ali mu se situacija do­datno zakomplicirala nakon pada Italije 8. rujna 1943. i ulaska njemačkih jedinica na područje Istre, Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara. Pavellin sin, polaznik talijanske škole za vojne časnike, odveden je u logor u Njemačku, a otac ga je nakon godinu dana uspio izvući zahvaljujući dobrim vezama s njemačkim časnicima smješte­nim u “Bonaviji”. Njemačko je zapovjedništvo za vojnooperativnu zonu Jadransko primorje bilo smješteno u Guvernerovoj palači.

U pokušaju da u ratnom vihoru očuva biznis Pavella nije prezao ni od čega, a ponajmanje od pokušaja da se dodvori vlastima. Često se pismi­ma obraćao njemačkom zapovjedništvu moleći da mu dopusti putovanja radi povezivanja njego­vih poslova rasprostranjenih od Rijeke, Venecije i Trsta do njemačkih gradova. Poslijeratni sudski spisi, vezani uz konfiskaciju Pavelline imovine, govore nam ponešto o njegovim aktivnostima tijekom rata. «Pavellina se firma često obraća za ratne usluge i pogodnosti njemačkom okupatoru. Tako se ona pismo od 19. XII. 1944. obraća na njemačkog Berater für di Provinz Quarnaro in Fiume, da joj se osim već izdane dozvole za tu provinciju, izda dozvola vožnje za auto u pravcu Trsta i Venecije, jer da njezin direktor A. Trevisan putuje u Reich ( Njemačku ) radi trgovačkih poslova firme. Sličnih pisama ima više te godine. Važno je još pismo od 11. I. 1945. koje je upućeno Consiglio Provinciale della Economia Corporativa, kojim firma traži, da može telefonom komunicirati s raznim firmama Italije radi trgovačkih poslova. Tu je i spomenuta firma Compagnia Giuliana per l'Esportazioni di vini. U tom pismu iz 1945. godine ističe optuženikova firma da je dobavljač Wermachta ( njemačke vojske ) kroz izvoz vina u Njemačku. Ta ista optuženikova firma nastavlja do zadnjeg časa da trguje sa neprijateljskim firmama, i da opskrbljuje njemačku vojsku. Posljednju isporuku učinila je pod fakturom br. 16374/55 dana 18. IV. 1945. Ta isporuka od 15 bačava neto kg. 10.555 Lit., 11.110 litara po 2.000 Lira = 2.222.000 Lira finog likera upućenog Höheren SS und Polizaifürer Trieste.»
DAR, PR 8, kut. 608. br. 72/46, Giovanni Pavella – Viši sud za Istru i Rijeku na Rijeci, dana 20. VI. 1947.

Par dana prije oslobođenja Rijeke, Pavella je odpedalirao u Italiju prepustivši odvjetnicima pojašnjavanje nejasnoća ratnih dana. Odmah nakon oslobođenja 3. svibnja 1945. godine, u hotel Bonaviju ulaze partizani, prvih dana samo zapovjedništvo, a potom i vojnici, pa se restoran koristio kao menza. Takva situacija potrajala je do 1. svibnja 1947. godine. Dana 20. lipnja 1947. godine Giovanni Pavella, nakon žalbe na prethodnu presudu, osuđen je u odsustvu, iako ga je branio ugledni odvjetnik dr. Leon Vio.

Giovanni Pavella osuđen je u odsutnosti, 29. ožujka 1947, na četiri godine zatvora s prisilnim radom, kao “klasni neprijatelj” i “neprijatelj dr­žave”. U obrazloženju presude među ostalim se navodi “kako je utvrđeno da su Pavelline vinske tvrtke liferovale vino njemačkim okupacijskim snagama na ovom području, nastavile s tim po­slom i nakon kapitulacije Italije, a poznato je da vino pojačava ratnu otpornost i agresivnost u neprijatelja, dakle osnažuje cjelokupni ratni po­tencijal njemačkog okupatora. Optuženik Pavella tipični je predstavnik ranijeg građanskog društva kojem je glavni i jedini cilj bilo nagomilavanje bogatstva, ne vodeći pritom računa u kakvoj se teškoj situaciji nalazi njegov narod, koji je u tom trenutku vodio konačni obračun s njemačkim okupatorom. Optuženi Pavella u istom vremenu daje konačište njemačkim komandantima u Rijeci u svom hotelu ‘Bonavia’, opet u cilju zarade, što ola­kšava položaj njemačkog okupatora...”
Nova je komunistička vlast Pavelli konfiscirala svu imovinu u Rijeci. Osim hotela Bonavia, koji je bio uredno osiguran do 4. listopada 1953. godine, Pavella je ostao i bez vile na Costabelli, te nekretnina i zemljišta; gradilišta u Lovranu, stanova, vila i nekretnina u Rijeci, te ureda i skladišta u Slobodnoj zoni u luci, ali i nekoliko kamiona i automobila FIAT 1100. Iz njegove je tvrtke kasnije nastalo poduzeće Istra­vino, koje je 1947. preuzelo vino iz njegovih skladi­šta na Costabelli.

*Kao što se vidi po razlićitim datumima presude, različiti izvori spominju i različite presude, pa pišu da je Pavella osuđen na dvije godine bez prisilnog rada.

[Kont]

Skladišta na Costabelli su mi i dalje nepoznanica, ali je ovo riješeno:
Villa Pavela (Istarska 39), projektant Renzo Ossoinack.

[Kont]

...

[Kont]

...

[Kont]

...