Nikad razjašnjena havarija parobroda AVALA 1939. godine

[zokxy]

Parobrod Avala, vlasništvo jugoslavenskog Lloyda iz Splita, bio je u to vrijeme naš najveći i najmoderniji parobrod. Brod je bio dugačak 130 metara, širok 17, s 6.402 bruto registarskih tona, pokretao ga je parni stroj jačine 3.000 KS. Sagrađen je 1929. godine u brodogradilištu William Daxford and Sons Ltd. u Sunderlandu i bio je opremljen uz radiopostaju i radiogoniometrom i autoalarmom.
Na jednom sušačkom šufitu otkrili smo niz dokumenata koji svjedoče o događaju koji se zbio prije skoro osamdeset godina, a radi se o potonuću parobroda Avala na kojem je zapovjednik bio Kostrenjanin, kapetan Josip Šikić. Uz pomoć tih dokumenata i razgovora s rodbinom sudionika pokušali smo rekonstruirati događanja na brodu neposredno pred samo nasukavanje.

KRONOLOGIJA DOGAĐAJA Brod je u Cardiffu krcao ugljen za Rangoon (Indokina) to je nakon ukrcaja tereta i pripreme broda za plovidbu isplovio 5. siječnja 1939. godine. Na putu za Rangoon bilo je predviđeno usputno ticanje Durbana, zbog krcanja ugljena za vlastitu potrebu (bunker). U Durbanu je brod očekivan 4. veljače 1939., dok je dolazak na konačno odredište bio predviđen oko 27. veljače 1939. godine. Medutim, Avala nikada nije stigla niti u Durban, niti na konačno odredište. U zoru 3. veljače 1939. godine, na samom jugu Afrike, brod se nasukao, a nedugo nakon toga i potonuo. Pedvečer 2. veljače 1939. godine brod se približavao obalama Južne Afrike, a kasno navečer nalazio se subočice Capetownu. Zapovjednik je s dežurnim trećim časnikom palube bio na komandnom mostu do predaje straže drugom časniku, točno u ponoć. "Za svaku sigurnost", piše u svom pismu kap. Šikić, "držao sam kurs 4 stupnja put vani da se brod ne približi kopnu. Na četiri ure sam dignut i vidjeh da smo udaljeni od kraja 11 milja, baš onoliko koliko prilike zahtijevaju." U četiri sata stražu na komandnom mostu je preuzeo prvi časnik. "U četiri i pol prvi časnik bez ičije naredbe krenuo je brodom za 24 stupnja na lijevo tj. put kraja, ne samo da on nije imao zato nalog, već me nije niti obavijestio što je napravio. U toj nesretnoj roti putovao je 2 ure i pet minuta, a sigurno nije posvećivao ni vele pažnje pramcu i u 6 uri i 55 minuta naletio je svom silom na grote samo jednu milju od kraja.

[zokxy]

Sudbina Avale bila je odmah zapečaćena. Prema pisanju ondašnjeg tiska, Avala je doista bila "naš najveći i najmoderniji parobrod", te je uz radiopostaju imala i sprave radio-goniometar i autoalarm". Prva naredba zapovjednika nakon nasukavanja bila je da se utvrdi propušta li brod vodu. Na žalost "...sva prova, sve do makine razlupano". Istovremeno je naređeno da se posada počne pripremati za napuštanje broda. Poslan je znak S.O.S., na koji je odgovorilo nekoliko stanica. Iz Capetowna je put mjesta nesreće odmah isplovio remorker, a s engleske krstarice Neptun upućen je hidroavion koji je vlastima javio poziciju nastradalog parobroda. Već u 7.30 sati spušten je desni čamac za spašavanje s pola posade, a sat nakon toga i drugi čamac. U devet sati zapovjednik i radiotelegrafist poslali su zadnji brzojav s Avale, na adresu jugoslavenskog "Lloyda" u Zagreb, da brod tone. Neposredno nakon toga oni napuštaju brod na čije palube navire more, i brod se počinje lomiti.
Vijest o havariji munjevito se širi; dnevnik "Cape Times" iz Capetowna unajmljuje hidroavion ne bi li kamerom zabilježio spašavanje posade i iskrcavanje na kopno, te potonuće broda. Fotografije i reportažu objavljuje sljedećeg dana. Iskrcavanje posade završeno je u 10.30 sati. Kasno poslijepodne na mjesto iskrcavanja dolazi agent osiguravajućeg društva. Zapovjednik s njim odlazi do Capetowna kamionom, kako bi organizirali smještaj za posadu. U 23 sata posada se ukrcava u dva kamiona. Posljednji pogled na Avalu bio je više nego tužan - brod je bio raspolovljen i bilo je dovoljno još nekoliko sati da potpuno potone. Posada stiže u Capetown 4. veljače 1939. ujutro i biva smještena u mornarski hotel. Zapovjednik je smješten posve odvojeno u "Grand Hotel". Sljedećih se dana provodila za takav slučaj uobičajena istraga. Brojne iskaze trebalo je predočiti lučkoj kapetaniji, osiguravajućem društvu, policiji, konzulatu ...  Brodom Durban Castle posada je otputovala 9. veljače 1939., a časnici i zapovjednik dan kasnije brodom Carnarvon Castle, za Southampton. Preko Londona organiziran je povratak željeznicom u domovinu. Iz upisnika brodova Direkcije pomorskog saobraćaja iz Splita, brod Avala brisan je 5. veljače 1939. godine.

Parobrod Avala

[zokxy]

KONTROVERZE OKO RAZLOGA NASUKAVANJA BRODA

Zanimljivost ove havarije je u tome što različiti izvori navode više mogućih uzroka nasukavanja broda. U prethodnom opisu događaja prihvatili smo slijed događanja prema pismima koje je iz Capetowna kap. Šikić poslao svojoj supruzi. Prema njemu je nedvojbeno da je razlog za nasukavanje broda neopravdano skretanje sa zadanog kursa broda za čak 24 stupnja. Prema pisanju "Jadranske straže" uzrok je sasvim drugi. Naime "...radi guste magle brod je naletio na kraj...", te se nadodaje: "...zahvaljujući liepom vremenu i mirnom moru koje je u tom dijelu vladalo, uspjelo je spašavanje". "Jugoslavenski pomorac" navodi da se je "...nasukao u magli jednu milju od kraja na grebenima naš najveći trgovački parobrod Avala". Kap. Šikić u svojem pismu navodi sljedeće vremenske karakteristike: "...Drugog februara pred veče približavali smo se obalama Južne Afrike. Veče bili smo na visini Capetowna, lijepo vrijeme mjesec kao dan...". Nakon nasukavanja navodi sljedeće: "Srećom bilo je liepo vrijeme, a da je i malo mora bilo podavimo se kao mačke." Prema tradicionalnim pravilima za obavljanje straže, dužnost je dežurnoga časnika da zove zapovjednika na most u slučaju magle. Buduei da zapovjednik nije dobio poziv da dođe na most, postavlja se pitanje je li magle uopće bilo? Snimljene fotografije iz hidroaviona nasukanog broda i posade koja se iskrcava na obalu iz čamaca za spašavanje, upućuju na zaključak da magle tog jutra nije bilo. Razgovarajući s nekoliko suvremenika onoga doba, doznali smo niz drugih nagađanja o uzroku nasukavanja. Tako se, na primjer, govori da je prvi časnik skrenuo s kursa jer je u moru primijetio kitove; drugi govore da je prvi časnik ocijenio da je zapovjednik odredio kurs predaleko od kraja te je on svojim "okretanjem kursa" želio "skratiti put". Jedna od verzija kaže da su vlasnici broda bili u financijskim teškoćama i da je dežurni časnik u dogovoru s njima namjerno nasukao brod kako bi oni naplatom šteta od osiguravatelja ostvarili dobit. Nekoliko rečenica u pismima kap. Šikića odaje nam osobnu dramu koja ga je zadesila nakon potonuća broda. Prilikom brzojavljanja jugoslavenskom "Lloydu" "... nisam brzojavio uzroka, jer je ovaj slučaj jedinstven mene su odijelili od svih u "Grand Hotel", da se ne bih nikim dogovarao, jer su me svi držali za zločinca, nijesu me mrzili već sažalijevali, a pripovijedati me bilo strah kako se krimin dogodio, ali mi je Protecting Club, kod koga sam se savjetovao striktno naglasio da točno u Dnevnik unašam, jer da inače velika krivica na meni ležati ne ćutim se nimalo krivo, ali je slučaj strašan, ako ne i jedinstven".

 


Iskrcavanje posade nakon potonuća Avale 

[zokxy]

Prema ovome, kap. Šikić je svjestan da je njegov časnik učinio nevjerojatnu grešku ("krimin" — ocjenjuje li to kriminalnim činom?), dvoji kako službeno prikazati cijeli slučaj, piše izvješća, vlasti ga ispituju... U pismu dalje navodi: "Mi smo svi potišteni, ja sam malo sabraniji, dok Jančić nesrićni tek sada podima opažati što je napravil. Da se meni dogodilo, što njemu, vi sada vašega sigurno ne biste videli, on bi bil na "Avali" kosti pustil, jer i onako nije mnogo falilo". Vjerojatno samo pomorci mogu razumjeti njegovu misao: "Budite mirni, jer na vašem tati ne leži nikakva krivica, osim što je kapetan, pak ako budemo i gladovali nećete me osuditi". Nakon dolaska u domovinu, prvi časnik palube zaposlio se u carini, gdje je radio do kraja radnog vijeka. Kap. Josip Šikić sljedećih je mjeseci u svojoj kući na Sušaku proživljavao teške trenutke neizvjesnosti oko budućeg ukrcaja. Bila su to drugačija vremena, kada je pomoračka čast imala dublje značenje od današnjeg shvaćanja. O privrženosti broda i zapovjednika govori i to da su prve riječi kap. Šikića nakon dolaska kući bile: "Radije bi da sam izgubio jednu kćer nego brod." Ipak, nakon šest mjeseci čekanja ukrcao se kao zapovjednik na brod Drava, vlasništvo Jugoslavenske oceanske plovidbe Sušak. Na Dravi je ostao punih šest godina, ploveći u savezničkim konvojima. O tome postoji svjedočanstvo u knjizi Gradimira Radivojevića "Posejdonovi izazovi". lako smo stupili u dodir s raznim institucijama n namjeri da prikupimo službene dokumente o havariji, u tome, na žalost, nismo uspjeli. Bilo bi zanimljivo usporediti službena izvješća s ovima iz privatnih pisama, s kojih smo skinuli prašinu nakon skoro ravno osamdeset godina. Hoće li se ikad saznati prava istina o potonuću parobroda Avala?

Tijekom kobnog putovanja na brodu je bilo trideset i sedmero članova posade. Časnici su bili: kap. Josip Šikić, zapovjednik, iz Kostrene Sv. Lucije; Antun Jančić, prvi časnik palube, iz Dubrovnika; Aleksandar Dimitrijević, drugi časnik palube, iz Novog Sada; Kazimir Stefanić, treći časnik palube, iz Kotora; Vinko Vrh, prvi strojar, iz Kostrene Sv. Lucije; Franjo Kuzman, drugi strojar, iz Starigrada na Hvaru; Ivo Podolski, treći strojar, iz Gorskog kotara; Ivor Razmilinović, radiotelegrafist, iz Potomlja na Pelješcu.
(Jakov Karmelić, Sušačka revija br. 25)