Stoljećima unazad, kraško područje oko Rječine duge 17,3 km bilo je naseljeno, razdijeljeno vlasništvom redovničkih bratovština, gradskog erara i privatnog vlasništva. Rječina je bila pogodno područje za razvoj privrede i obrta vezanih uz energiju dobivenu iz vode. S počecima industrijske ili, bolje reći, aktivnije manufakturne proizvodnje, na Rječini se grade mlinovi, pile za preradu drva, stupe za obradu vunenog sukna te stupići za ljuštenje pšenice i ječma. Vrlo često uz mlinove su se nalazile i tvornice tjestenine. Prvi značajan uzlet ovakve proizvodnje zbiva se u 19. stoljeću. Uskoro su se pojavili i prvi problemi uzrokovani promijenjenim političkim odnosima unutar Monarhije. Mađarska je sve više štitila budimpeštansku mlinsku veleindustriju podizanjem prometnih nameta za prijevoz proizvoda, a usporedno s tim rastao je sve veći uvoz ruskog i talijanskog žita.Ipak, u riječkim mlinovima godišnje su bile samljevene velike količine pšenice, a proizvodi su se otpremali u Istru, Dalmaciju te Levant, Brazil i Indiju.
Najpoznatiji među mlinovima bio je mlin u Žaklju pod Orehovicom. Mlin je prvotno bio u vlasništvu Luke Matkovića (1839.–1841.), a nakon što ga je Matkovićev sin Gašpar prodao, mlin dolazi u vlasništvo Tršćanina Carla d`Ottavija Fontane i Marca Pigazzija. Tršćanski investitori znatno ulažu u otkupljeni maleni mlin pa izgrađuju branu i kanal, a cijeli kompleks povezuju mostom preko kanjona Rječine i cestovnim odvojkom do Lujzinske ceste. Mehanizam novoga mlina bio je napravljen prema američkoj, poslije belgijskoj, tehnologiji i imao je osamnaest kamenih kola. Na strojevima je bilo zaposleno više od stotinu radnika. Žito je dolazilo iz Rusije, Rumunjske, Banata, a brašno se izvozilo u Englesku, Francusku, Brazil, Njemačku i Balkan. Nakon što je mlin 1862. izgorio, kupilo ga je društvo Stabilimento commerciale di farine di Fiume s Ignacijom Scarpom na čelu. Godine 1865. izgrađena je impozantna peteroetažna građevina, 90 m dužine i 25 m visine, s unutarnjom skeletnom konstrukcijom od lijevanog željeza i drva, s drvenom krovnom strukturom kombinirane dvostruke stolice i jednostruke visulje. Uz ovu građevinu nalazila se četveroetažna poslovno-stambena zgrada uprave te prizemna stambena zgrada i portirnica smještena uz gornji ulaz, uza sam most preko riječnog korita. Rad mlina može se pratiti do 1918. godine. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je potpuno napušten.
Prvi svjetski rat zaustavio je planove oko preuređenja zgrada u pivovaru, a nakon što je Rječina postala državnom granicom između kraljevina Italije i Jugoslavije dvadesetih godina dvadesetog stoljeća mlinovi na desnoj obali (p)ostali su – slijepo crijevo. I propadaju.
Most, iako neoštećen u povijesnim zbivanjima, bio je granični prijelaz između Italije i Jugoslavije u posljednjem razredu, ako se ne varam - petom, za čiji prijelaz se trebalo najaviti izravno ministru vanjskih poslova Italije i bio je dozvoljen samo za vlasnika mlina. Baš kuriozitet!
Znatnu devastaciju doživljava u Drugome svjetskom ratu kada je miniran most i oštećen kompleks.
Mlin u Žaklju do danas je sačuvan u vrlo lošem stanju. Iako su napravljeni radovi čišćenja, arhitektura nije zaštićena i podvrgnuta je daljnjem propadanju. Gotovi su radovi za izradu šetnice koja od Tvornice papira vodi, dobrim dijelom uz Rječinu, do mlinova na Rječini. Taj bi put trebao olakšati dostupnost posjeta javnosti ovim lokalitetima.
Da malo pojasnim u daljem tekstu samu tehnologiju kako je voda uopće dopirala do mlina i pogonila mlinsko kamenje - povijesnim dokumentima i poslikanim ostacima stanja danas.
