ali se interpretacija mijenja
Ludilo je počelo potkraj utakmice, nedugo nakon što smo primili gol. Na sjeveroistočnom kutu stadiona, iza gola, grupa torcidaša izvadila je bengalke iz bunkera u tribinama, zapalila ih i bacila na travnjak, oko korner zastavice, službenici osiguranja pokušali su ugasiti pirotehniku - čak su i igrači dotrčali do tribine moleći navijače da ne bacaju bengalke – ali kad je doletio i topovski udar, sudac nije imao izbora i zajedno s igračima povukao se u svlačionicu.
Danas, kad znamo kakav je zapravo bio zločinački plan - a nakon bengalki na tribinama i u terenu, torcidaši su se kroz zaštitnu ogradu trebali probiti na teren i potući s policijom, pa po travnjaku loviti suce i protivničke igrače, izazivajući konačni prekid utakmice, 0:3 i izbacivanje iz prvenstva - možemo li uopće zamisliti kako bi reagirala domoljubna javnost da su zaista i uspjeli? Možete li zamisliti što bi tada govorili hrvatski političari, što bi pisali državotvorni komentatori, kakvi bi bili sutrašnji naslovi?
Ja, recimo, mogu.
Na primjer: „Prkosni gnjev neukroćene splitske mladosti!“ Ili: „Ponos važniji od nogometa!“ Ili: „Torcida na braniku Domovine!“ Ili, još bolje: „Torcida u utakmici života!“ Ili - ovaj je odličan - „Dvanaesti igrač odlučio pobjednika!“ „Iako je nogomet bez sumnje najvažnija sporedna stvar na svijetu, postoje u povijesti trenuci koji nas podsjete da je, mada najvažnija, ipak sporedna“, pisali bi sutradan egzaltirani komentatori, „a pobuna mladih Splićana protiv nepravde veća je od jedne utakmice ili jednog prvenstva.“ „Nitko razuman ne odobrava nasilje na stadionima“, govorili bi akademici i biskupi, „ali gospoda u vrhu države moraju shvatiti da, jednostavno, sila silu rađa.“ „Svi smo mi Torcida!“, složno bi skandirao hrvatski navijački puk.
Dopuštam mogućnost – istina, prilično izvjesnu - da su takve rečenice u tragičnom raskoraku s trenutačnim konsenzusom mobilizirane nacije, što obnevidjela od vulkanskog bijesa, sapetog u tijesnim sponzorskim majicama pivsko-domoljubne industrije, ovih dana traži javno vješanje huligana iz Saint-Étiennea. Za valorizaciju povijesnih događaja poput ovoga potrebna je, međutim, historijska distanca. Dvadeset pet godina, recimo, prilično je pouzdan razmak: dovoljno velik da se stvari dobro sagledaju, dovoljno mali da se pamte.
26. rujna 1990.
Otprilike točno toliko vremena, naime – dvadeset pet godina – prošlo je od povijesnog 26. rujna 1990. godine, kad se na Poljudu igrao derbi 8. kola prvenstva Jugoslavije između Hajduka i Partizana. I tada su, naime, svi u Splitu znali da će biti sranja – i tada je Torcida javno najavljivala prekid utakmice - kao što su i tada svi znali da nije riječ tek o besmislenom huliganskom nasilju, već o otvorenom ratu splitskih navijača protiv Jugoslavije i njenog Fudbalskog saveza, ratu do kraja, „bez zarobljenika“.
Priču dalje znate i sami, neki od vas te su večeri možda i bili na Poljudu.
Ja, recimo, jesam.
Ludilo je, jebiga, jednako počelo potkraj utakmice, nakon gola, kad je Đurđević zabio drugi gol za Partizan: jednako je i na istom mjestu, na sjeveroistočnom kutu tribine, iza gola, nekoliko torcidaša izvadilo bengalke iz bunkera, pa ih zapalilo i bacilo oko korner zastavice, a igrači dolje na travnjaku jednako su dotrčali zamoliti navijače da ne bacaju pirotehniku, kad je doletio i topovski udar. Samo što tada nije sve stalo na bengalkama. Nije sve stalo čak ni na upadu Torcide na teren, kad su navijači stali bjesomučno naganjati suca Branka Bojića i igrače Partizana, koji su u posljednji čas uspjeli pobjeći u svlačionicu.
Nakon invazije na travnjak, veća grupa torcidaša – mašući hrvatskim zastavama i plakatima Franje Tuđmana - otrčala je do južne tribine, sa službenog jarbola skinula i zapalila zastavu SFR Jugoslavije, pa je tako zapaljenu ponovo podigla na jarbol, uz pljesak oduševljenog Poljuda, skandiranje „Hrvatska, Hrvatska, nezavisna država“ i pjesmu „A sad adio“.
0:3 za Partizan i simbolični kraj lige, saveza i države
Bio je to, jasno, kraj utakmice – registrirane kasnije 0:3 za Partizan – ali i simbolični kraj prvenstva, lige, nogometnog saveza i cijele socijalističke federativne države: bilo je to svega koji tjedan nakon barikada u Kninu: 26. rujna 1990., točno u 19.41 sati. Simbolički, eto, u minutu isto vrijeme kao četvrt stoljeća kasnije, 17. lipnja 2016. godine, kad je Torcida u finišu utakmice Hrvatske i Češke, u drugom kolu Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, točno u 19.41 sati zapalila bengalke i topovske udare.
Prekid na Poljudu te 1990. bio je, realno, sedam puta veća pizdarija - pokušajte zamisliti što bi bilo da je Torcida u Saint-Étienneu provalila na travnjak, krenula loviti nesretne Čehe i suca Clattenburga, i na kraju, recimo, zapalila zastavu Uefe na jarbolu – pa ipak se tada, prije dvadeset pet godina, Torcidi iz nekog razloga poklonila cjelokupna hrvatska javnost, zajedno s političarima, biskupima i novinarima, sve uz naslove o „prkosnom gnjevu neukroćene mladosti“ i „ponosu važnijem od nogometa“, te egzaltirane komentare o „pobuni mladih Splićana protiv nepravde“ i gospode koja, eto, „mora shvatiti da sila silu rađa.“
[...]
http://hr.n1info.com/a131765/Kolumne/Boris-Dezulovic/Orjuna-sa-Sjevera.html
