Sav taj razvoj Rijeke u svim segmentima društva zaustavio je Prvi sv. rat nakon kojeg dolazi do političko - gospodarskih promjena što je u stvari i svrha svih ratova.
Kako je na Potoku, unatoč intenzivnoj stambenoj izgradnji početkom 20. stoljeća, ostalo još dovoljno slobodnog prostora, INCIS na proljeće 1927. godine odlučuje financirati zahtjevni projekt stambenog zbrinjavanja djelatnika riječkog Brodogradilišta, podupirući realizaciju četiri peterokatnice u nizu na građevinskim parcelama koje tada obodno određuju Via Goldoni (Nikole Cara 6), Via Giacinto Gallina (Rikarda Katalinića Jeretova 1 i 3) i Via Toricelli ( Zdenka Petranovića 5 i 7). Projekt je povjeren režimskom arhitektu i projektantu Bruni Anghebenu, a sama izgradnja poduzeću Societa Anonima Veneta Edile, koje radove dovršava za osamnaest mjeseci.
Svaki od četiri objekta sadrži prema projektu deset dvosobnih, petnaest trosobnih, petnaest četverosobnih i pet peterosobnih stanova te u prizemlju stanove za domare. Vodi se računa o južnoj orijentaciji prostorija, a kada to nije bilo moguće u cijelosti provesti, sobe se okreću prema dvorištu, čime se ujedno zaštićuju od vjetra. Stanovi, njih devet po katu, opskrbljuju se s pet prostranih stubišta kako se na svakom odmorištu ne bi susretale više od dvije obitelji, radi što boljeg komoditeta i poštivanja intimnosti stanara. Karakterisika zdanja bila je i ekonomska cijena izvedbe u odnosu na slobodno tržište, te se i u tome isticala važnost
korisne i brižljive aktivnosti javne skrbi vlade preko INCISa, a u korist »zaslužne klase« državnih službenika, ili što bi se danas popularno reklo - uhljeba.
