Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije

[zokxy]

Na jugoslovenskom ratištu su se jedinice NOV i POJ, iscrpljene neprekidnim borbama tokom zime i proljeća 1943, brzo oporavile i veoma ojačale. Prilivom velikog broja novih boraca u proljeće i ljeto 1943. godine, popunjene su stare i formirane brojne nove brigade i divizije, među kojima i 13. primorsko-goranska divizija.
Kako je već na širokom frontu dolazilo do pojedinačnih kontakata talijanskih i partizanskih komandi, Vrhovni štab NOV i POJ je izdao uputstvo o uslovima pod kojima se mogu sklapati sporazumi
o primirju.
U tom uputstvu, upućenom i Glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije, date su dvije varijante: da talijanske jedinice prekinu neprijateljstva protiv jedinica NOVJ i da zajedno sa njima, pod komandom naših štabova,  vode borbu protiv njemačkih snaga, ili, ako ne pristanu na to, da predaju oružje jedinicama NOV i POJ i napuste našu teritoriju.
Dakle, umjesto neprijateljstva ponuđeno je savezništvo u momentu kapitulacije, i to na tlu na kojem su kao okupatori počinili mnoga zlodjela protiv naroda. Talijanske više komande nisu prihvatile takvu ponudu i stoga snose punu odgovornost za zločine koje je njemačka vojska počinila nad mnogim pripadnicima njihovih jedinica, a posebno nad oficirima. Takvi stavovi viših komandi nisu bili prihvaćeni od jednog broja jedinica i starješina, koji su se priključili snagama NOV i POJ i zajednički nastavili borbu do konačne pobjede. Takvim postupkom postali su dio onih snaga koje su se na tlu Italije borile protiv fašizma i nastavile borbu protiv njemačkih jedinica.
Otezanje, kolebljivost i cjenjkanje Badoljijeve vlade u pregovorima sa zapadnim silama, kako bi se obezbjedili što povoljniji uslovi kapitulacije, predstavljali su gubitak vremena i išli samo u prilog
njemačkog komandovanja. Nije li se Badoljijeva vlada koristila iskustvom iz prvog svjetskog rata, kada je tadašnja talijanska vlada, na osnovu ponuda dvije strane, birala onu koja nudi povoljnije
uslove za ratnog saveznika?
Međutim, tog puta vlada Pietra Badoglia nije bila u situaciji da bira, njoj su uslovi diktirani. Propao je i pokušaj talijanske Vrhovne komande da realizira jedan ranije pripremljen plan o pregrupiravanju jedinica 2. armije. Zamisao se svodila na to da se jedinice ove armije, pod određenim izgovorima pred njemačkim komandama, prikupe u veće luke sjevernog Jadrana, kako bi se
u datom momentu moglo pristupiti njihovom prebacivanju u Italiju. Računalo se da bi jedinice ove armije mogle spriječiti prodor  njemačkih jedinica sa istoka u sjevernu Italiju. Plan je bio nerazrađen i zadaci neprecizirani, pa se zato i sveo samo na pokušaj da se izvrši pregrupiravanje jedinica.
Poslije objavljivanja kapitulacije Italije prvo su sa ratne pozornice nestale komande 2. armije i 5. armijskog korpusa. Ove dvije komande više su brinule o prebacivanju četnika na Cres i  Lošinj i
spašavanju njihovih vođa, nego o jedinicama pod svojom komandom, koje su jednostavno napustili.   

Kapitulacija Italije, objavljena 8. rujna 1943, značila je ujedno bezuvjetnu predaju i razoružanje, predaju onim snagama protiv kojih se do tada borila. U našoj zemlji taj do tada nedoživljeni i nedostižni iako željno očekivani povijesni događaj predstavljao je ujedno i veoma složen, odgovoran i nadasve hitan zadatak, zbog mnogih okolnosti, jer je baš tadašnja rujanska opća vojno-politička situacija bila vrlo složena. Evo samo nekih okolnosti:
Anglo-američke snage prodirale su kroz Italiju rušeći vlast Musolinija, a postavljajući novu vlast maršala Badoglija, a sa njim stvara se i nova vanjska politika i novi savezi i odnosi sa Zapadom i prekid s Hitlerom. Golema talijanska okupaciona armija nalazi se izvan Italije pretežno u Jugoslaviji, i postavlja se pitanje kako je izvući. Posebno dolaze u obzir kombinacije prebacivanja brodovljem u Italiju. Kombinacije zapada poslije pada Musolinija bile su u interesu Italije. Njemačke oklopne i motorne divizije forsirano jure kroz sjevernu Italiju ka Trstu i Rijeci da između ostalog spriječe katastrofu talijanskih snaga u Jugoslaviji, a osobito da naoružanje ne padne u ruke NOV.
U sklopu svih ovih okolnosti može se uočiti da se baš u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, krajevima najbližim Italiji (gdje je najlakši bijeg talijanskih snaga u Italiju i gdje će najprije stići njemačke divizije) ovaj zadatak razoružanja mora odmah izvršiti uz krajnje napore, hrabro i brzo, organizirano i na čitavom području uz sudjelovanje NOV-a, narodne vlasti i čitavog naroda.
Samo u Senju divizija »Murge« brojila je oko 6—7.000 ljudi, a tu su bile i neke manje domobranske, ustaške i četničke jedinice. Nasuprot ovim snagama nastupala je s pravca Vratnika i Krivog Puta samo druga brigada 13. divizije, jer su ostale snage 13. divizije bile znatno udaljene, tj. prva brigada kod Gospića, a treća brigada tek formirana na maršu za područje Plaše — Gornje Jelenje. Slična situacija bila je u Gorskom kotaru, gdje je bila raspoređena divizija »Macerata« a na potezu Novi — Sušak divizija »Celere«, sve tri u sklopu V. korpusa sa sjedištem u Crikvenici. Dakle, to su bile snage od preko 20.000 ljudi.

Ovdje ćemo se osvrnuti na bitku za Senj koja se vodila od 09-13(14).09.1943. jer je zapovjednik divizije "Murge" general Leone odbio predati svoju vojsku partizanima. Obišao sam položaje na brdu Kozjak iznad Senja koje kontrolira cestu koja se od Krivog puta spušta u Senj kod sadašnje benzinske pumpe INE.

[zokxy]

Budući da je kapitulacija Italije bila iznenađenje, jer se nije tako brzo očekivalo, moralo se brzo djelovati i što brže privući sve snage 13. divizije i prvog i drugog partizanskog odreda u neposredan kontakt sa talijanskim snagama koje su se trebale prisiliti na predaju i razoružanje. Čitava operacija bila je vrlo teška i naporna i nije tekla u svim garnizonima na isti način. Dok su se okupatorske snage u Gorskom kotaru i Primorju predale i razoružale za dan — dva nakon objave kapitulacije, garnizon Senj i divizija »Murge« odbila je predaju i vodene su teške borbe sve do njenog zarobljavanja 14. 9. 1943.
Dana 8.9.1943. IV. bataljon II. brigade 13. divizije držao je položaje oko Žute Lokve i zatvarao pravce prema Otočcu i Brinju. Pred sam mrak iz štaba 2. brigade dobili su kratku poruku: »Komandant i komesar bataljona hitno u štab brigade. Komandant Bubanj.« Komandant bataljona Boro Sušanj i Ivo Stipaničić tek se malo pogledaju i bez riječi spreme na polazak u jedan zaselak neposredno kraj Brinja, gdje je bio štab brigade. Kada su stigli svi komandanti i komesari bataljona, komandant Bubanj ukratko je objasnio svrhu i cilj sastanka. Zadatak je bio napasti Talijane na Vratniku, Velikom Goljaku i Alanu i tako odsjeći snage okupatora u Žutoj Lokvi i Melnicama, jer držanjem ovih položaja neprijatelj ugrožava svaki promet komunikacijama za Brinje i Otočac. U napadu je trebao sudjelovati 3. i 4. bataljon. Zapovijed s konkretnim zadacima trebala se dobiti naknadno. Jedinice i naoružanje trebalo je pripremiti do pune borbene spremnosti.
Zapovijed je stigla slijedećeg dana 9. 9. 1943, tj. na sam dan kapitulacije. Iako smo je željno očekivali, još uvijek nismo znali za nju, još se uvijek morala voditi borba i proliti krv da se slomi barem jedan stup fašizma.
Teška borba za Senj započela je rano popodne 9. 9. Sa sjevera i istoka na kote Veliki Goljak i Plan, na kojima je bilo utvrđeno u bunkerima oko 200 Talijana jako naoružanih minobacačima i teškim mitraljezima, napao je 3. bataljon, a s jugozapada 4. bataljon od pravca Malog Goljaka, i ujedno odbijao pomoć od pravca Vratnika i Melnica, koju su Talijani upućivali ka Velikom Goljaku. Baterija topova i minobacača 4. bataljona najprije je osula jakom vatrom Veliki Goljan i Plan, a njezin se tutanj slio sa žestokom mitraljeskom vatrom. Prvi pokušaji partizanskih snaga zaustavljeni su veoma jakom vatrom Talijana s Goljaka i kasnije s Vratnika i Melnica.
Svi pokušaji ostali su do kasno popodne bezuspješni: snage Talijana bile su suviše jake i premoćne da napad partizana bude uspješan. Bilo je ljudskih gubitaka. Partizani su se morali izvući na polazne položaje i pripremiti novi napad, otpremiti ranjene i poginule pod stalnom minobacačkom i artiljerijskom vatrom neprijatelja. U neposrednom kontaktu s neprijateljem ostali su samo prednji dijelovi partizanskih snaga tukući ga vatrom puskomitraljeza. Odjednom telefon u štabu 4. bataljona zazvoni. Komandant Sušanj dohvati slušalicu, sluša, sluša, odjednom skoči i viknu: »Ivo, Italija je kapitulirala! Javlja komandant Bubanj.« Začas žice telefona i kuriri prenesoše zapovijed jedinicama i umukoše topovi, bacači, mitraljezi, nasta kratki muk, a onda se začu gromoglasno: »HURA«. Kolike radosti. Kakav preobražaj lica boraca koji su još prije nekoliko minuta gledali smrti u oči, a sada barem za kratko nemaju taj osjećaj, sretni su, kao da je ratu kraj.
Gore na Goljaku i Planu također veselje, Talijani se isto raduju, sigurno ne svi, jer među njima ima zakletih fašista, ali većini je rata do guše.

[zokxy]

Partizanski prednji dijelovi prilaze Talijanima, jer ih Talijani zovu, prilaze oprezno, nekako se provjeravaju. Partizani ih uvjeravaju da se predaju, da polože oružje. No, tu dolazi do izražaja strah od posljedica, od odgovornosti, jer kod Talijana postoji naređenje da ni jednog metka ne smiju predati partizanima. Uzalud su bila sva nagovaranja, uvjeravanja. Na kraju, da ne bi došlo do teških posljedica i sukoba, partizani su se povukli na polazne položaje očekujući daljnja naređenja.
U tijeku noći 9. na 10. 9. uslijedilo je još jedno iznenađenje, naime, Talijani su se povukli iz garnizona Žuta Lokva u pravcu Senja, a poslije pregovora 10. 9. na Vratniku komesara GŠH Vladimira Bakarića i Veljka Kovačevića s komandantom »Murge« generalom Leonom napuštaju i Veliki Goljak, Melnice i Vratnik, ali odbivši opet da se predaju i razoružaju. Ipak, napuštanjem Vratnika partizani su zadominirali nad Senjom, a kako je prva brigada stigla i zaposjela Krivi Put i odsjekla Senj od pravca prema Rijeci, sudbina »Murge« bila je zapečaćena.
Odmah nakon napuštanja Vratnika borci 4. bataljona 11. 9. zaposjedaju Vratnik, a neprijatelj se povlači u pravcu Senjske drage, ali je 12. 9. pod pritiskom bio i otud sabijen u samu periferiju Senja, a 4. bataljon zauzima položaje u Senjskoj dragi. Tada je uslijedio jedan silovit protunapad Talijana, koji su upali u jaku zasjedu u početku Senjske drage, pa je tu zarobljeno oko 300 Talijana, a predalo se oko 200, dok ih je velik broj poginuo. Noću poslije te borbe uslijedila je za odmazdu strahovita kanonada obalske artiljerije iz Senja, koja je učinila masakr u logoru Talijana u Senjskoj dragi.
Usporedo s ovim borbama vođeni su i brojni pregovori Bakarića i Kovačevića s generalom Leonom, ali stalno bezuspješno, jer očito se radilo o dobivanju vremena. General Leone čekao je na dvije mogućnosti. Prvo je očekivao da će Badoglijeva vlada i saveznici poslati flotu i prebaciti »Murge« morem, ili će stići njemačke divizije, koje su već bile kraj Trsta, i deblokirati »Murge«. No okolnosti su bile takve da nije dočekao ni jednog ni drugog.
Posljednja borba za Senj vodila se od 13. na 14. 9. Snage 13. divizije bile su potpuno blokirale Senj. S istoka kroz Senjsku dragu nastupala je ojačana 2. brigada. Sa sjevera od Krivog Puta prva brigada. U sastavu ovih brigada, osobito prve, već su se nalazila i oklopna kola, jaka artiljerija i bacači zarobljeni od Talijana. Moral boraca bio je vrlo visok jer su sve ostale talijanske snage u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru već bile zarobljene i razoružane, osim divizije »Murge«.
Ova posljednja bitka za Senj s Talijanima bila je veoma teška i stajala je mnogo žrtava. Zarobljeno je oko 1.000 Talijana, a ubijeno preko 120. Zorom 14. 9. talijanska komanda zatražila je da se prekine borba jer će položiti oružje. Tek što se borba utišala, u štab 4. bataljona došao je komandant brigade Bubanj s jednim kamionom. Bez mnogo riječi saopćio je komandantu Bori Sušnju i Ivi Stipaničiću: »Odmah se malo uredite i sjedajte u kamion, idemo u goste generalu Leonu.« Ne shvaćajući ga i čudeći se, oni se malo dotjeraše, uskočiše u kamion, gdje se nalazilo nekoliko starješina i boraca iz štaba brigade, i odmah krenuše ka Senju. Ispred ulaza u Senj na jednom bunkerima utvrđenom ulazu talijanska straža zaustavi kamion i poslije kraćeg objašnjenja na papuču kamiona popne se jedan talijanski oficir, a kamion krene dalje kroz masu talijanske vojske, koja je začuđeno promatrala partizanski kamion i »rebele«, ali ne više začuđeno nego partizani njih. Došavši do obale, produžili su lijevo ka centru, gdje je danas zgrada Grada Senja. Svuda gdje su prošli vidjeli su masu vojske, vozila, tenkova, topova, sanduka, stokova visokih do 5 metara, gomilu robe, vreća, bačava, svega, svega, toliko mnogo da ti pamet stane. Mislili su u sebi: Kako ćemo doći na kraj s tim ako to kojom srećom padne nama u ruke? Stigli su i do štaba te zlosretne »Murge« i odveli su ih u štab. Kakav kontrast! Ono dotjerani, pozlaćeni, generali i koloneli, a partizani na čelu sa stasitim energičnim Bubnjem u jednostavnim odijelima punim tragova borbe, velebitskog znoja, muke, tvrdih okorjelih crta, ali vedra i ponosna oka.
Leone se dogovorio s Bubnjem o konačnom sastanku s predstavnicima glavnog štaba Hrvatske i 13. divizije, i o načinu i vremenu ulaska jedinica u Senj kao i o nekim detaljima. Za vrijeme razgovora jedan kolonelo strašno se nervirao i stalno lupao rukom po futroli »berete« prijeteći čak i Leoneu. Kasnije nam je Bubanj objasnio da je to bio šef »ove« divizije koji se nije slagao da se još divizija preda i razoruža. Razgovor je bio kratak i partizani su brzo krenuli natrag ka Senjskoj dragi, a komandant Bubanj produžio prema Vratniku da izvijesti Bakarića i Kovačevića o rezultatu. Nakon nekoliko sati došlo je do sastanka Vladimira Bakarića, Veljka Kovačevića i Srećka Manole s komandantom Leoneom, na kojem je utvrđen i potpisan sporazum o kapitulaciji i potpunom razoružanju divizije »Murge«. Na taj način defintivno je završen put ove zloglasne fašističke divizije.
Oko 6 do 7.000 njenih vojnika zarobljeno je i razoružano kao i čitava njena golema divizijska baza i zaostala baza divizije »RE«.
Zarobljavanje su izbjegle jedino grupe okorjelih fašista, četnika, predvođenih ustašama, njih oko 800, koji su, saznavši za skori ulazak partizanskih snaga u Senj i skorašnje kapitulacije »Murge« pobjegli iz Senja južnim pravcem prema Karlobagu i Gospiću, ali ne daleko jer će i njih stići zaslužena kazna.
Još je jedan događaj vezan za Senj. Ne znajući što se u Senju zbiva, ustaška komanda iz Gospića šalje ubrzanim maršem preko Velebita jednu bojnu, jačine 800 ustaša, da pomognu ustašama u Senju, ali stigavši nadomak Senju, saznaje da više nije u stanju pomoći, pa se odlučuje napasti Otočac, koji je bio gotovo bez obrane. Tu su počinili onaj strašni pokolj u partizanskoj bolnici, poklavši ranjene partizane i osoblje, iskalivši tako svoj bijes zbog poraza u Senju.
4. bataljon 2. brigade 13. divizije, boreći se hrabro i požrtvovano od Žute Lokve preko Goljaka, Vratnika i Senjske drage i podnoseći velike borbene žrtve u desetinama svojih boraca, imao je tu čast da je prvi od jedinica 13. Primorsko-goranske udarne divizije ušao u Senj i bio burno pozdravljen od zahvalnog naroda Senja.



Kozjak gledan sa ceste Krivi put - Senj

[zokxy]

Još dva pogleda na talijanske položaje na brdu sa ceste Krivi put - Senj




Položaji na ovom gotovo potpuno golom brdu su poljski, kamenje u krug, kopani i štićeni okolnim materijalom, i u žurbi ... ovo je prvi nakoji sam nabasao ... naravno, sad je sve zaraslo

[zokxy]

Jedan od pješačkih rovova, u pozadini kameni kružno štićeni položaj ... Pretpostavljam da je namjena položaja osim sprečavanja nadiranja partizana iz pravca Krivog puta bila i štićenje položaja Senja od morskog napada, jer su neki položaji okrenuti prema južnoj padini




Još položaja

[zokxy]

Priča se s partizanske strane da su ove borbe bile veoma žestoke, i da su crnokošuljaši, iako su znali da je Italija kapitulirala, jurišali na partizane kao da je rat tek počeo. Vjerojatno im se svijet srušio nakon te spoznaje, a njihov ih je fanatizam vodio u smrt, kako su oni mislili, junačku i za Domovinu! Poznata priča, svugdje je isto! 

[zokxy]

Mala pauza. Možda i velika. Ima još puno. 

[zokxy]

Kratki nastavak s položaja, pa opet pauza ...





Ovo su raštrkani položaji na karti na gornjem dijelu dijelom okrenuti sjeveru dijelom iznad kanjona na zapadu, a dijelom i jugu ...

[zokxy]

... kao npr. ovi koji dominiraju Senjskim kanalom, u pozadini otočić Zec, i Krk




Pozicija u odnosu na Senj, kula Nehaj iza grma

[zokxy]

Položaji dalje




Gore se na brdu vidi linija ceste za Krivi put

[zokxy]

Još položaja orijentiranih prema jugu/zapadu, blizu sadašnjeg naselja




Jedan takav




Ovdje se vidi taj isti položaj slikan prema sjeveru, desno linija ceste za Krivi put, ispod položaja bujični kanjon

[zokxy]

Položaj slikan prema jugu, ovaj je kontrolirao i prilaz Senju cestom iz Novog Vinodolskog




Još jedan borbeno okrenut sjeveru

[zokxy]

Jedan od položaja s kojeg se lijepo vidi senjska riva, i u gornjem lijevom kutu Nehaj




Još jedan

[zokxy]

Iznad ovih na liniji hrpta brijega nalazi se još kamenom štićenih položaja




... kao npr. ovaj, sada nemilo zarastao ... inače, kažu da je brdo puno poskoka. Srećom, nisam vidio niti jednog 

[zokxy]

Još jedan ukopani, sad zarastao ...




... a tek sam došao do niti pola brda ... u daljini se nazire mnoštvo položaja na spojenom brijegu na istoku od moje pozicije, a i vidi se pozicija u odnosu na Grad Senj