Izvor: Današnji Novi list
ZvizdanHrvatska, 2015., 123 min.
Žanr:
drama
Režija:
Dalibor Matanić
Scenarij:
Dalibor Matanić
Uloge:
Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković
Fotografija:
Marko Brdar
Montaža:
Tomislav Pavlic
Glazba:
Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz
Produkcija:
Kinorama (Hrvatska), Gustav film (Slovenija), SEE Film Pro (Srbija), uz potporu programa MEDIA i Eurimagesa / Producentica: Ankica Jurić Tilić
Distribucija:
2i Film
Zvizdan govori o zabranjenoj ljubavi, o njenoj fragilnosti, ali i o njenoj snazi. Ova filmska priča obuhvaća tri desetljeća, a smještena je u dva susjedna sela čija je povijest opterećena sukobima, netrpeljivošću i netolerancijom.
Festivali i nagrade:
Cannes Film Festival, 2015. - nagrada žirija u programu "Un Certain Regard" / Pulski filmski festival, 2015. - Velika Zlatna Arena za najbolji film; Zlatna Arena za režiju; Zlatna Arena za najbolju glavnu žensku ulogu (Tihana Lazović); Zlatna Arena za najbolju sporednu žensku ulogu (Nives Ivanković); Zlatna Arena za najbolju sporednu mušku ulogu (Dado Ćosić); Zlatna Arena za kostimografiju; Oktavijan (nagrada Hrvatskog društva filmskih kritičara) za najbolji film
--------------------------------
Film se sastoji od tri priče koje povezuje mjesto radnje i ljubav mlade Srpkinje i Hrvata u tri razne situacije i tri razne godine.
Prva priča naziva Jelena i Ivan događa se 1991. u doba postavljanja barikada i izdvajanja Jelene i Ivana u svoje torove. Jelena je iz srpskog sela, a Ivan hrvatskog. Ovakav ljubavni odnos je neprihvatljiv za nastalu situaciju, ali ne i za njih dvoje. Ni batine ni prijetnje ne uspijevaju razbiti tu ljubav sve dok Ivan ne pogine nakon neuspjelog prelaska balvanske granice.
Druga priča je Nataša i Ante i događa se 2001. godine. Nataša se s majkom vraća nakon izbjeglištva u rodno selo u kojemu su pokopani otac i brat. Kuća je devastirana pa trebaju stručnu pomoć, kako bi je kako-tako osposobile za stanovanje. Tu se pojavljuje mladić Ante koji popravlja što je popraviti nužno. Nataša je puna mržnje prema Hrvatima utjelovljenim u Anti. Ta, ubili su joj brat. Majka je puno realnija i zna da se u ratu gine na obje strane. Pri kraju priče Nataša i Ante se zbliže tako da sve završava tipičnim seksom iz eks YU filmova. Onako, grubim, životinjskim, na stolu… (jutros slušam na radiju da je to najveći utisak ostavilo na, meni, nepoznatog filmskog kritičara) I kad čovjek pomisli da seks sve spašava, nadajući se hepi endu, Nataša mrtva hladna otjera Antu od sebe.
Treća priča imena Ana? i Luka smještena je u 2011.g. Luka, student se vraća u svoje selo na odmor. Susreće se s roditeljima pa saznajemo da je u susjednom selu ostavio svoju djevojku s djetetom. Roditelji su protiv te veze, iako je okrunjena i djetetom. Luku to razdire te se pokušava približiti svojoj ljubavi, ali ga ona u početku odbija na vrlo odriješit i grub način. Nakon probdjevene noći (valjda desetak minuta gledanja techno partija
, seksa s nepoznatom…) Luka se skutrio pred vratima njene kuće očekukujući da mu se draga predomisli. Ona to pak i učini pridružujući mu se u kratkom, šutećem sjedenju uz njega te ostavljajući mu otvorena ulazna vrata kuće i svog i djetetovog života.
A sad malo o mojim dojmovima.
Jučer sam shvatio, još jednom, zašto ne volim premijerne predstave. Pa još pretpremijerne…Tu čovjek vidi upravo ono što nebi htio. Ljude koji prije svega žele biti viđeni, a ne vidjeti. Da ste vidjeli koliko ima ljubitelja filmske umjetnosti - kad su karte besplatne, pa još pretpremijera, pa još se nešto i toči nakon završetka…Da,da bio je i After party, na koji sam uljudno odbio prisustvovati.
No, pod takvim dojmom teško je očekivati realnu procjenu vrijednosti filma. Pa još kad se temperatura popela na sigurno 30°C, uz vlagu od približno 100%…
Filmu bih dao jedva prolaznu ocijenu. Dakle, film je negledljiv. Dosadan, razvučen, sa skoro nikakvim dijalozima. Kamera snima scene izbliza, maltene sve u gro planu, kadar traje pet, dest sekundi npr. gledajući muhu na zidu.
Gluma tako-tako. Daleko je to od neke prave glume, ali eto dajem im prolaznu ocjenu.
Tema je izazovna, ali tako nepopularna stoga i nepoznata. Dobro je da se makar površinski zagrebe po tim vremenima. Zato Mataniću velika pohvala na hrabrosti da se uputsti, uopće, u snimanje filma s takvom tematikom.
Trajanje filma je više od dva sata, što je definitivno previše. Sve se moglo lijepo ispričati za sat i pol. I da, dok sam sinoć pješačio od Žabice do Place, jer se nisam sjetio da autobusi ne staju na Žabici i kod eks Centrala, pomislih, onako zločesto, kako ni Matanić nema muda. Zašto? Pa zato jer su ženski likovi Srpkinje, a muški Hrvati. Ni on, dakle, nije mogao dozvoliti da, zamislite samo to, Srbin kara Hrvaticu.
