Vitomir Širola-Pajo

[milić]

VITOMIR ŠIROLA - PAJO
     Od 1941. godine pa do konačnog oslobođenja Kastavština je bila jedno od najsnažnijih uporišta narodnooslobodilačke borbe na riječkom području. Ona je dala niz istaknutih pojedinaca koji su svojim rodoljubljem požrtvovnošću, hrabrošću i odanošću bili i ostali uzor boraca za nacionalno i socijalno oslobođenje. Jedna od istaknutih ličnosti Kastavštine bio je i narodni heroj Vitomir Širola-Pajo.
     Vitomir Širola rođen je 16. rujna 1916, u kastavskom selu Brnasima. Do početka drugog svjetskog rata bio je zaposlen kao trgovački pomoćnik u Sušaku (danas istočni dio grada Rijeke). Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla ga je u mornaričkoj jedinici u Šibeniku. Pajo je izbjegao zarobljavanje i prebacio se u Kastavštinu prešavši dio puta vlakom, a dobar dio i pješke. Ostao je živjeti i obrađivati zemlju u svom rodnom selu, jer se nije želio ponovno zaposliti u gradu i služiti talijanskom okupatoru.
     U ljeto 1941,. godine na terenu Kastavštine već je djelovala čvrsta partijska organizacija koja je veoma aktivno radila na pripremama za ustanak. Aktivna je bila i skojevska organizacija, čije je članstvo već vršilo manje akcije i diverzije . Tako je i Pajo s jednom skojevskom grupom onesposobio autobus kojim su se služili okupatorski oficiri. Nakon ove akcije, izvršene u Marčeijima, Pajo s prvom grupom Kastavaca 3. studenog 1941. odlazi na. Tuhobić u partizanski odred „Božo Vidas Vuk".
     Krajem1941. godine talijanski okupator poduzeo je ofenzivu na partizanske snage u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. Partizanski odred na Tuhobiću napadnut je u ranim jutarnjim satima 11. studenog 1941. Pruživši žestok otpor nadmoćnim neprijateljskim snagama, Odred se povukao prema Travniku gdje je trebao biti izgrađen novi logor. Baraka na Travniku, međutim, nije bila dovršena. Zbog jake studeni i dubokog snijega ostala su bez rezultata sva nastojanja boraca da donoseći građu iz Mrzlih Vodica izgrade kakav-takav krov nad glavom. Nakon šest dana gladovanja, teškog rada i strahovite studeni odlučeno je da Odred napusti Travnik i da se borci sklone u naseljena mjesta. Grupa Kastavaca, među kojima je bio i Vitomir Širola, krenula je prema Kastavštini. Po strahovitoj zimi i vijavici grupa se spustila u Grobničko polje i krenula prema Rječini. Na mostu kod sela Lukeži naišla je na talijanskog stražara koji ju je primijetio. Natrag se više nije moglo. Pajo je tada goloruk napao stražara, oteo mu pušku, svladao ga i tako omogućio drugovima prlijelaz preko mosta.
    Nakon napada na talijansku stražu u Lukežima okupator je pooštrio mjere opreza i pritiska. Kastavštinom su krstarile okupatorske patrole, hapsile i odvodile u logore sve za koje su i najmanje sumnjali da surađuju ili pomažu NOP. Borcima koji su se vratili s Tuhobića  prijetila je opasnost da budu otkriveni i pohapšeni. Stoga je Kotarski komitet KPH za Kastav nastojao urediti sigurno skonište za borce i one aktiviste koji su već živjeli u ilegalnosti. Početkom prosinca 1941. godine bila je osigurana kastavska partizanska baza. Taj kastavski partizanski logor bio je smješten u blizini izvora Rječine na mjestu zvanom „Zvir". U partizanskom logoru na Zviru ubrzo se okupilo 14 boraca iz Kastavštine među kojima je bio i Vitomir Širola-Pajo. U ovom logoru kastavski partizani boravili su do  ožujka 1942. godine. Tada su napustili svoj logor i pridružili se partizanima iz Sušaka, Grobinštine i čabarsko-gerovskog kraja, koji su organizirali logor na Crnom vrhu nazvan »logor 101». Odmah nakon spajanja ovih dviju grupa, Pajo je postavljen za komandira desetine.
     Partizani iz logora 101 vršili su niz manjih akcija u blizini Kastavštine i okolici Sušaka. Među ostalim spalili su i planinarski dom na Platku i vojne barake na Kripnju koji su služili kao baza okupatoru za pokrete i napade na partizanske jedinice. Uspješno djelovanje čete s Crnog vrha uvjetovalo je priliv novih boraca u logor 101 pa je odlučeno da se osnuju novi logori radi bolje kontrole terena i daljnjeg provođenja mobilizacije. Početkom travnja 1942. godine jedan vod čete iz logora 101 dobio je zadatak da organizira novi partizanski logor na Snježniku. Komandir ovog voda koji je osnovao logor 102 bio je Vitomir Širola-Pajo. Negdje u to vrijeme, tj. 1. svibnja 1942. Vitomir Širola primljen je u Komunističku partiju. U svojim sjećanjima Pajo je zapisao: "Ponosno mogu reći, da mi je to bio najljepši dan mog života - biti član KPJ".
     Polovinom svibnja 1942, godine broj boraca u partizanskim logorima na anektiranom dijelu Primorja i Gorskog kotara toliko je porastao da je štab 5. operativne zone Hrvatske odlučio osnovati novi bataljon. Bio je to 5. bataljon ''Vladimir Gortan'' 5. operativne zone Hrvatske. Za komandira 5. čete 5. bataljona postavljen je Vitomir Širola-Pajo. Kada je krajem svibnja iste godine na ovom području bio osnovan 2. primorsko-goranski narodnooslobodilački partizanski odred, Vitomir Širola-Pajo sada već iskusni vojni rukovodilac bio je postavljen za komandanta 2. bataljona ''Vladimir Gortan'' 2. primorsko-goranskog NOP odreda. Kao komandant bataljona Pajo se istakao u nizu akcija na okupatorske snage stacionirane u anektiranom dijelu Hrvatskog primorja i Gorskog kotara
     Jedinice 2. primorsko-goranskog NOP odreda koje su operirale u neposrednoj blizini stare jugoslavensko-talijanske granice ozbiljno su ugrozile pozicije talijanskih okupacionih snaga u anektiranom dijelu Primorja i Gorskog kotara i predstavljale realnu opasnost da NOB bude prenesen i na područje Istre. U nastojanju da to spriječi okupator je pojačao teror nad civilnim stanovništvom Kastavštine, Grobinštine i čabarsko-gerovskog kraja. Pred terorom okupatora čitave porodice s pokretnom imovinom počele su napuštati svoje domove i sklanjati se u šume gdje su ih štitile partizanske jedinice. Sredinom srpnja 1942. godine talijanski okupator je poduzeo ofenzivu na jedinice 2. primorsko-goranskog NOP odreda u namjeri da ga unište i pohvataju civilno stanovništvo u zbjegovima. U toku neprijateljske ofenzive Pajin 2. bataljon ''Vladimir Gortan" štitio je civilne logore vodeći neprekidne borbe s nadmoćnim neprijateljskim snagama. Nakon ofenzive pod komandom Vitomira Širole—Paje uspješno je izvršeno prebacivanje zbjega na slobodni teritorij Like i Korduna. Nakon izvršenja ovog zadatka Pajo je upućen na kurs koji je za komandante bataljona organizirao Glavni štab Hrvatske u Donjem Lapcu.
     U meduvremenu su partizani snage na području 5. operativne zone toliko ojačale da je bilo moguće osnovati krupne vojne jedinice - brigade. Tijekom listopada i studenog 1942. godine na slobodnom teritoriju Drežnice bile su osnovane dvije primorsko-goranske brigade: 6. i 14. brigada NOVH. Vitomir Širola- Pajo bio je postavljen za zamjenika komandanta 14. narodnooslobodilačke brigade Hrvatske. Kao zamjenik komandanta Pajo je s brigadama prošao kroz borbe s četnicima, ustašama i talijanskim jedinicama u Gorskorn kotaru te teške borbe s njemačkim snagama na Kordunu i Lici u toku neprijateljske ofenzive.
     Nakon.kapitulacije Italije početkom rujna 1943. godine, Vitomir Širola-Pajo je kao rukovodilac upućen na teren Istre. Operatvni štab za Istru odmah ga je postavio za komandanta 2. istarske brigade koja je djelovala na sjeverozapadnom sektoru istarskog poluotoka. Sa svojim komandantom na čelu 2. istarska brigada je za kratko vrijeme likvidirala neprijateljske garnizone u Izoli i Kopru oslobodivši oko 200 političkih zatvorenika iz koparskog zatvora.
     Početkom listopada 1943. godine njemačke oklopne jednice su poduzele ofenzivu na slobodni teritorij Istre. Novoosnovane i još neiskusne istarske partizanske jedinice nisu mogle zaustaviti prodor jakih njemačkih snaga. Podel pritiskom nadmoćnijeg nepriiatelja koji im je presjekao odstupnicu istarske brigade bile su razbijene. Medutim, duh otpora istarskog naroda nije bio uništen. Već krajem 1943. godine u Istri djeluje 14 partizanskih četa, a početkom 1944. godine od njih su formirana 4 bataljona. Vitomir Širola-Pajo je tada bio na dužnosti operativnog oficira Operatvnog štaba za Istru. Na toj dužnosti ostao je sve do kraja ožujka 1944. godine. Kada je 1. travrija 1944. na Učki ponovo osnovana I. istarska brigada „Viadimir Gortan", Vitomir Širola-Pajo postavljen je za njenog komandanta. Predvođena iskusnim komandantom 1. brigada je odmah nakon osnivanja nanijela niz poraza njemačkim snagama napadajući garnizone na Krasu i saobraćajnice Rijeka-Trst i Rijeka –Ljubljana. Njemačka ofenziva na 1. istarsku brigadu poduzeta krajem travnja i početkom svibnja 1944. godine nije dala rezultata. Brigada se vješto izvukla prije zatvaranja neprijateljskog obruča, a zatim, početkom lipnja 1944. godine krenula u protivnapad. Pred naletom 1. istarske brigade koju je vodio Pajo pali su neprijateljski garnizoni u Gračišću, Pićnu, Sv. Nedjelji, Šumberu i Krapnju. Braneći, novostvoreni slobodni teritorij u Istri, Brigada je osigurala ubiranje ljetine na Čepićkom polju, ljetine toliko značajne za prehranu stanovništva i partizanskih.jedinica. Početkom srpnja 1944. godine istarska brigada zabilježila je još jedan uspjeh – likvidirala je neprijateljski garnizon u Mošćeničkoj Dragi. U napadu na ovaj dobro utvrđeni garnizon posebno se istakao kornandant Brigade Vitomir Širola-Pajo. On se pod vatrom neprijatelja uspeo na krov kasarne, polio ga benzinom i zapalio bornbama. Kasarna je u plamenu, ali su fašisti još uvijek pružali otpor. Nakon neuspjelog juriša boraca, komandant Pajo kreće sam prema kasarni i upada u nju. Fašisti koji su se pokušali probiti pali su pokošeni mitraljezom. Tako je zahvaljujući hrabrosti svog komandanta 1. istarska brigada zabilježila još jednu značajnu pobjedu.
     Uspjesi istarskih brigada u borbama s neprijateljem i priliv novih boraca u istarske partizanske jedinice omogućili su stvaranje istarske divizije. Krajem kolovoza 1944. godine u rajonu Čabra osnovana je 43. istarska divizija, koja je nakon borbi u rujnu i listopadu 1944. godine preuzela obranu slobodnog teritorija Gorskog kotara. Vitomir Širola-Pajo upućen je tada na teren Istre sa zadatkom da organizaciono učvrsti i ojača manje partizanske snage koje su i dalje djelovale na području Istre. Kao komandant Operativnog sektora za Istru Pajo je uspio ojačati i učvrstiti partizanske jedinice na području Istre. Krajem 1944. godine osnovana je Istarska grupa odreda čije su snage u svibnju 1945. godine zajedno s jedinicama Kvarnerskog odreda mornaričke pješadije oslobodile Pulu, jedno od posljednjih neprijateljskih uporišta na istarskom poluotoku. Borba naroda Istre za nacionalno i socijalno oslobođenje koju je pokrenula, organizirala i kojom je rukovodila KPJ bila je s uspjehom završena. Velik doprinos u toj herojskoj borbi za slobodu dao je prvoborac s Tuhobića, komandant 1. istarske brigade, sin Kastavštine Vitomir Širola-Pajo. Za zasluge u NOR-u i socijalističkoj revoluciji Pajo je više puta odlikovan, bio je nosilac Partizanske spomenice 1941, a 20. prosinca 1951. proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije. Vitomir Širola-Pajo umro je u Rijeci 1957.godine.
(Iz knjige Pučka škola Sveti Matej
              Osnovna škola ''Vitomir Širola-Pajo''
              Viškovo
              1840-1881-1981.
              Viškovo,1981. godine, str.81)

[milić]

Iz više izvora saznao sam da je Pajo izvršio samoubojstvo. Istina ili ne?
S njegovom sestrom Reginom (Rejina izgovaraju Kastavci) sam hodao na dijalizu. (Ona mi to nije ispričala o bratu).
Kako je on djelovao na ovom području jasno da je bio u kontaktu i s meni, iz šezdesetih godina, poznatim ljudima.
Tako je jedan Studenjac bio njegov kurir, ili kako se to zvalo, kurir pri štabu. Komunicirao je na relaciji G. Kotar-Istra i obratno. Taj se bio nakon rata gadno zakačio s Pajom u nekoj gostioni kad mu je rekao da je sve otišlo dovraga kad su se odvojile oficirska i vojnička prehrana. Navodno su se i potukli pa je ovaj Studenjac pobjegao u Njemačku ili Austriju. Znao je da neće lišo proći ako se vrati. Međutim, jako je volio svoju ženu, tada divojku, pa se ipak vratio. Dobio je, ne znam točno, sedam godina zatvora zbog...
Pola su mu skratili, a od preostalog  pola oprostili, tako da je ipak mogao još dugo, sretno i zaljubljeno, živjeti sa svojom ženicom Marijom negdje na Podmurvicama.

[elvis]

Ovo će biti u dijelovima ... odlučio sam da ostavim sve greške koje sam našao u originalnom tekstu, a nadam se da nisam dodao nove 

Vitomir Širola Pajo

MOJ PUT U PARTIZANE

Kapitulacija Jugoslavije zatekla me je u Šibeniku »Mornarska komanda« kao rezervatu u mornarici. Daleko od svog rodnog mesta nije bilo lako njemu se vratiti jer su tada našom zemljom krstarile fašističke patrole, a u Hrvatskoj i ustaški krvnici. No pored svih teškoća uspeo sam iz Šibenika do Sušaka prebaciti se nešto željeznicom, a veći deo puta pješke čuvajući da ne padnem u zarobljeništvo i sproveden u koncentracioni logor. Poslednja stanica nije mi bila Sušak već Podvežica zbog toga što su Talijani na želj. stanici u Sušaku hapsili sve one koji su se vraćali svojim kućama pa sam odlučio i sa Podvežice pješice se prebacimo preko Pašca, zatim Drenove za selo Brnasi moje rodno mjesto izbjegavajući na putu svaki dodir sa okupatorom. Prijatan je bio susret sa svojim roditeljima i braćom, a ujedno i žalostan u okupiranoj zemlji. Život sam nastavio kod svoje rodne kuće, radeći u obrađivanju zemlje ma da mi to nije bila profesija, jer sam ranije izučio zanat »trgovačkog pomoćnika« u Sušaku. No, ipak sam volio u ovakvoj situaciji raditi fizički posao na obradi zemlje, negoli dalje.produžiti sa trgovačkim poslom u nekom većem
mjestu gdje ću morati svako dnevno gledati talij. fašiste kako bahato gaze našom zemljom. Dani su polako prlazili, bili su tužni, obavijeni crnim oblacima ali se jednog dana počelo i razvedravati. Dolazile su nove vjesti o uspesima i neuspesima na Istočnom frontu, vjesti o uspesima partizanskih jedinica na teritoriju Jugoslavije. To je bilo obrabrujuće za svakog onog koji voli zemlju, a mrzi okupatora. Počela se buditi želja za borbom, za osvetom na okupatoru i domaćim izrodima. Dolazi partizanska šta-mpa - ali ređe, putem koje smo se upoznavali sa borbom i taktikom part. jedinica i njenim uspesima. Jednog dana, nesjećam se točno kojeg dana, ali je to bili negde u septembru (augustu) ako ne i ranije, hteo sam da ja učinim akciju na talij. okupatore a to je bilo ovako: često su Talijani polazili u većim grupama cestom iz Kastva u pravcu Sv. Mateja i dalje, a ja sam imao dobro spremljenu jednu kragujevačku bombu i pošao da je upotrebim na Talijane na cesti na Ćikove, a to je između mog sela Brnasi i Žegoti. Nisam trebao dugo čekati kad opazim jednu veću grupu talijanske konjice kod Žegota skočim odmah na cestu kod zvanog Brnasovog križa, vadim iz džepa bombu, vadim osigurač na bombi i postavljam je u ranije iskopanu rupicu a povrh upaljača jednu željeznu pločicu a zatim dobro pokrijem sa peskom i pomičem se na jedno uzvišeno mjesto i posmatram. Talijanska konjica je naišla i prolazi preko »rečenog« miniranog mjesta ali na ža-lost bomba ne eksplodira, i ako je bila željezna pločica iznad upaljača bombe pomerena. Talijanska konjica sretno je prošla inače da je eksplodirala bilo bi prorešetano konjskih trbuha. Vreme je prolazilo, a partijska organizacija na terenu je sve aktivnija u pripremama naroda za usta nak. Bila  je jedna od nedelja posle podne, reče mi brat Dušan da da je dobio zdatak da treba uništiti autobus u selu Marčelji a koji se nalazio u neposrednoj blizini talijanske kasarne. Autobus je  je saobraćao na cesti Marčelji - Rijeka. Dabi nas bilo više uzeli smo i Denkota Jugo »Švirstov« i pošli na večer oko 9 sati i približili se autobusu. Svako od nas je imao po jedan nož za sječenje guma i svaki je spremio jednu hrpu kamenja za razbijanje stakala. Akcija je najprije počela najpre sječom guma a zatim razbijanjem stakala na autobusu. U toj sječi gume brat Dušan bio je jače posjekao ruku pa se morao ču-vati da ne bude otkriven jerje i na gumama i oko autobusa ostalo tragova krvi. To je bila mala akcija ali za ono vreme značajna jer se odmah proneo glas da su došli partizani. Nije prošlo dugo vremena, u najvećoj tajnosti sprovodila se priprema za prikupljanje dobrovoljaca za polazak u šumu. Medu dobrovoljcima javio sam se prvi i vršio sam pripremu kako bi što bolje pošao opremljen u šumu s obzirom da tada bila jaka zima. I konačno osvanuo je dan polaska u nepoznatu šumu, opraštajući se sa svojim domom i toplim krevetom. To je bilo 6. novembra 1941 kada smo ja i moj bratić Danko Jugo napustili svoja ognjišta i pošli vođeni vodičem u nepoznati kraj.

[elvis]

Taj vodić nas je odveo u obližnje selo Široli, ali svakako po mraku u podrum (konobu) Marijan Širole - Hobića i tu smo dobili puške i oprostili se sa užim krugom koji je samo znao za naš pokret i pošli u selo Kosi u kuću Lojzota Klanjčinega i tu se zadržali neko vreme i krenuli dalje brojčano pojačani. Put je bio izbjegavanje sela (radi kospiracije)  osiguran part. stražama ali svakako opasno radi stalnog patroliranja talijanskih vojnika, ali smi ipak nesmetano došli iznad sela Zorzići u jednu uvalicu koja se nalazila medu škrapama (i na tom mjestu postavljena .je spornen ploča 34 prvo borca Kastavštine) i tu smo veću grupu ljudi. To su bili oni koji su radili na mobilizaciji dobrovoljaca i oni koji su čekali da zajedno krenemo u pravcu šume, ali nepoznatim pravcem, a po kome zadatku nam je svima bilo jasno boriti se pod najtežim uslovima protiv mnogo mnogo nadmoćnijeg protivnika ..  Kada smo se svi sakupili a bilo nas je 34 dobrovoljaca iz svih krajeva Kastavštine oprostili smo se sa onima koji su ostali a mi smo sa pouzdanim vodićem u koloni po jedan. Svakako vodić nam je prije polaska školu kako se rnoramo na putu držati. n. p. kolona po jedan, rastojanje što veće naročito tamo gdje je teren bio opasniji, tišina, ne pušiti i. t. d. Krenuli smo  preko Lončareve griže spuštajući se za mene nepoznatim kozjim putem u pravcu reke Rečine. Noć je bila mirna - tiha na vreme mračna a većim delom osvetljena mesečevim zrakama koje se probijale kroz retke oblake. Kolona je polako kretala preko kamenitog i pošumljenog zemljišta u mrtvoj tišini.

Ponekad se ta tišina probudila kotrljanjem nekog kamena koji je neopreznošću prolaznika bio nogom udaren niž padinu ka rečini, ili gaženjem suvog šiblja koje je  pucketalo kao staklo i davalo u tmurnoj šumi znak nekog života Iz daleka čuo se šum - žubor brze i hladne Rečine kojoj smo se brzo primicali. Odjednom sa čela čuo se skoro nečujni glas stoj.Kolona je stala i jasno većina je po sjedala od umora. Vodić se izgubi u mraku ali se ne dugo kad se vraća i kaže pronašao sam partizanski mostić i skoro nečujnim glasom kaže što veca tišina i rastojanje, napred .. Pošli smo nedugo uz Rečinu koja je svojim jakim šumom nadvisivala svaki drugi glas koji bi se učinio neopreznošću drugova i u koloni po jedan prelazili preko jednog vrlo primitivnog mostića koji se ispod nogu toliko drmao da me jeza hvatala. Konačno svi smo dobro prošli preko njega i put se produžio preko Grobničkog polja i prolazili u neposrednoj blizini aerodroma kojeg su čuvali Talijani i ustaši. Dalji put je bio vrlo težak preko Melnika - Lipovnika - Jasenovice do Tuhobića. Zbog dugog marša od Kastavštine do Tuhobića i velikog snega. Na cilj u logor Tuhobić stigli smo negdje oko 10 sati prije podne i tu su nas drugovi koji se već tu nalazili zbilja ljepo dočekali i sa toplim čajem ugrijali jer na putu kroz debeo sneg i gust šumu napola smo prosmrzavali.