Vila Lambertini Kantrida

[Rijeka]

  



                                                                                                               

[elvis]

 

[milić]

Ma glavno da je pekarnica tu.   

[zokxy]

I onda je naišao Pinokio... 
 

[Kont]

Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
– Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!

Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na ivici šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno.

Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave.

I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života…

[Kont]

Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
– Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.

Djevojčica se dosjeti:
– Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.


– Glupa gusko! – naljuti se vještica – Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.

Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:
– Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.

Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.

[Kont]

Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu.
Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala.
Vještica je svaki dan prilazila kavezu:
– Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?

Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
– Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!

[Kont]

Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče:
– Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira! Tko ne zna da se ulogira?

Ivica i Marica odgovoriše:
– Google ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!

I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
– Dobra moja dječice! Samo vi ručajte! Ulogirajte se i uđite. Na starom forumu ima još kolača.

Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača.

Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
– Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.

[Kont]

I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade.

[Kont]

Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
– Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.

Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
– Ne plači, Marice – reče Ivica. – Naći ću ja put do kuće.

[Kont]

Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci – dječaku i djevojčici. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica.

Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče:
– E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.

Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka.

Ivica je tješio svoju sestricu:
– Ne plači, Marice. Biti će dobro.

Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
– Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.

[Rijeka]

 

[Kont]

                                           Vila Lambertini

Vila Lambertini na Kantridi izgrađena je 1943. godine po projektu arhitekta Guida Lambertinija u nekadašnjoj Viale Italia, današnjoj Istarskoj ulici br. 50 i 52. Na prvom katu je stanovao poznati slikar Giuseppe Mazzei čija  djela su bila pohranjena u svim poznatim talijanskim pinakotekama, prinčevskim salonima i katedralama. Rođen je 1867. godine u Portoferrariu, završava likovnu akademiju u Genovi a za vrijeme Drugog sv. rata dolazi u Rijeku kod sina. Najprije stanuje u Voloskom, a nakon toga se seli kod sina Lea u njegovu vilu na Kantridi. Riječki biskup naručuje od njega dekoraciju (Madonnu iz Fatime) za zavjetni hram na Kozali ali je Mazzei stigao napraviti samo skice koje su darovane riječkim kapucinima. Mazzei umire 14.10.1944. godine u Rijeci ne dovršivši portret svoje unuke Marinelle. Pokopan je na groblju Kozala.



U prizemlju vile su poslovni prostori, među kojima i najbliža pekara za stanovnike Bivia. Zato su svi u dobroj fizičkoj spremi



Nacrt pročelja vile 1943.



I tlocrt.



Taj zapadni dio okućnice nas je godinama interesirao, pa smo sad dobili odgovor. Dobar osjećaj!

 

To je tkoznakad uništeno, pa se tu smjestio "Gumiservis"



Osim terase, sviđa mi se i stepenište smješteno sa sjeverne strane. Sama vila baš i ne.







Pogled iz 1999. godine



Kako je Kantrida, odnooosno Costabella prilično tajanstven dio grada, ima tu još puno materijala za njuškanje, između ostalog i ovo zemljište između Gumiservisa i   pumpe na kojem je bila nekakva zgrada, a danas je ostao samo kućni broj.