Autor Tema: FELJTON » JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA  (Posjeta: 4684 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Smatram da ovaj feljton treba biti na jednom mjestu pa ću svakodnevno stavljati kopiju iz Novog lista, gdje izlazi od ponedjeljka 16.3.2015.

FELJTON » JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (1)

HKD u sjeni tragedije




Natječajni projekt Josipa Pičmana prepoznat je kao najbolje koncipiran jer je u potpunosti proveo zamisao da hotel bude odvojen od dijela zgrade za javne priredbe, a da je opet sve u vezi. Međutim, arhitekt se ubio samo dan prije nego mu je povjeren izvedbeni projektU međuratnoj Rijeci nije bilo potrebe za izgradnjom većega kulturnog doma za organiziranje brojnih manifestacija koje obilježavaju onovremeni društveni i politički život u gradu, čemu udovoljava Teatro Fenice. U Sušaku se kulturni dom tek trebalo izgraditi, a razmišljanja o njegovom smještaju od samih se početka (1907.) zaustavljaju na mjestu Kortila. No u realizaciju doma krenulo se tek sredinom tridesetih godina, zahvaljujući ponajprije gradonačelniku Đuri Ružiću, kada Sušak postaje gospodarski i pomorski centar Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, a izrasta i u kulturno središte čitavoga kraja.
    Razlozi pokretanja toga ambicioznog pothvata bili su i na široj državnoj razini jer je dom predstavljao simbol kulturnog napretka Kraljevine Jugoslavije pa je za njegov idejni projekt raspisan javni natječaj. Narodni dom trebao je biti u funkciji kulturnih i društvenih potreba Sušaka, te djelomice turizma, no izbor zemljišta bio je ograničen, tim više što je u obzir dolazilo jedino središte grada. Nepravilan oblik odabranog zemljišta na sjecištu Strossmayerove ulice i Boulevarda, njegova nejednaka sposobnost preuzimanja tereta, a potom pomanjkanje slobodnog prostora, učinili su da je to bila jedna od vrlo zahtjevnih gradnji, pa se u vrednovanju radova najveću pažnju posvetilo prilagodbi zgrade okolišu, sveukupnoj razini urbanističke i arhitektonske zamisli te rješenju velike dvorane i prostorija namijenjenih drušvenim priredbama.
    Natječajni projekt pod geslom Pećina prepoznat je kao najbolje koncipiran jer je u potpunosti bila provedena temeljna zamisao da hotel bude odvojen od dijela zgrade za javne priredbe, ali je opet sve bilo u vezi. Potpisuje ga Josip Pičman, ovlašteni arhitekt i asistent na zagrebačkom Tehničkom fakultetu.
   
Razočaranje arhitekta

Događaji nakon završenoga natječaja nisu krenuli uobičajenim tokom jer se na temelju idejnog projekta nije odmah moglo početi s izvedbom, a i troškovi su bili iznad materijalnih mogućnosti općine. Kako bi se dobilo konačno rješenje koje bi udovoljilo svim željama i novčanim ograničenjima, Gradsko vijeće na jednoj od svojih sjednica 1935. odlučuje raspisati uži natječaj između trojice nagrađenih natjecatelja s vrlo detaljnim programom, a Državna hipotekarna banka odobrava još jedan kredit čiji su uvjeti prihvaćeni na sjednici gradskog zastupstva 8. veljače 1936. No to je bilo prekasno za kobni događaj, samoubojstvo Josipa Pičmana, počinjeno samo dan prije te odluke. Tragedija je bila tim veća jer je zaključeno da se izvedbeni projekt povjeri upravo Pičmanu koji je bio uvjeren da su se drugi umiješali kako bi preuzeli taj veliki posao.U međuvremenu zastupstvo na prijedlog gradonačelnika odlučuje o nazivu ustanove (Hrvatski kulturni dom), a i to je zakompliciralo stvar, okarakteriziravši akciju separatističkom. U konačnici, za ustupak u nazivu doma, Srpska pravoslavna opština u Sušaku dobiva prostrano zemljište na gornjem Boulevardu za gradnju crkve dostatne za tisuću vjernika, što je bio uobičajeni kapacitet sušačkih župnih crkava.
   
Deset dugih godina

Nakon tragedije Josipa Pičmana odlučeno je da se na podlozi prvonagrađenog projekta nastavi posao koji je povjeren Alfredu Albiniju, profesoru s Tehničkog fakulteta u Zagrebu, koji u doradi projekta izostavlja veliki plivački bazen. Odustalo se i od gradnje stambenog bloka. U tom trećem dijelu u prizemlju Albini smješta lokale, a na prvom katu veliku dvoranu, ostali dio namjenjuje javnim institucijama. Sužava zgradu hotela. I pomični stakleni krov na terasi 14. kata izostavlja, sve iz financijskih razloga. Oblaže zgradu hotela s tri strane kamenom oblogom otvarajući je balkonima samo prema moru, što se drži primjereno podneblju, strujanjima vjetra i sposobnosti održavanja temperature interijera.
    Radovi su trebali započeti u travnju 1937. i biti dovršeni u prosincu 1938., no trajali su deset godina. Poteškoće su se javile odmah, jer se kod polaganja temelja u iskopima pojavila voda, a i radnici su štrajkali zbog nezadovoljstva gradnjom luksuzne palače umjesto socijalnih stanova. Nakon rata oštećeni kompleks je popravljen i dovršen. Poslovni dio HKD-a adaptiran je 1996.: uređen je foaje, modernizirani tehnički prostori, definirana velika dvorana koja je nakon rata služila kao kino-dvorana i Pionirsko kazalište, a u razdoblju od 1970. do 1980. i kao zamjena za glavno kazalište, tijekom podužeg renoviranja HNK Ivana pl. Zajca.
« Zadnja izmjena: 18.03.2015., 09:40:40 od milić »
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
FELJTON JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (2)


Kako je nastao Riječki neboder




Izgradnji stambeno-poslovne palače na nekadašnjoj Piazzi Regina Elena prethodila je njena sveobuhvatna regulacija 1934. godine, a dotadašnju prometnu funkciju trga preuzima 200-tinjak metara udaljena Piazza Cesare Battisti (danas Trg Žabica)

Riječki neboder na Jadranskom trgu točka je na »i« riječkog Korza, urbani znak središnje gradske šetnice. Izvorno poznat kao casa alta (visoka kuća) trebao je više asocirati na nešto tradiconalno nego moderno (neboder) koji tipološki i terminološki dolazi kao utjecaj iz Amerike. Uostalom, naručitelj palače Marco de Albori bio je američki povratnik.
    Bilo kakvoj izgradnji na nekadašnjoj Piazzi Regina Elena prethodila je njezina sveobuhvatna regulacija provedena 1934. kada je površina ukrasnoga cvjetnjaka u njezinom središnjem dijelu drastično reducirana i pokrivena asfaltom jer su se pločnici gurali rubno radi odvijanja dolazaka i odlazaka gradskih i turističkih autobusa, teretnih kola i tramvaja. Na kraju je ostavljena samo ovalna betonska ploča u funkciji autobusnog stajališta za pješake po uzoru na Piazzu Oberdan u Trstu. Prometnu funkciju trga velikim dijelom preuzima dvjestotinjak metara udaljena Piazza Cesare Battisti (danas Trg Žabica) koja je bila prometno praktičnija. Osim toga, bila je dvostruko šira i prikladnija za kretanje autobusa, pokazavši se logičnim prometnim čvorištem grada, što je, uostalom, ostala do danas.
   
Konzervatori se ne slažu

Kupnja terena i mogućnost izgradnje stambeno-poslovne palače na mjestu dviju srušenih starih kuća na zapadom dijelu Trga kraljice Jelene ponuđeni su privatnim investitorima, nakon čega nacionalno Savjetodavno tijelo za javne radove definira arhitektonski izgled buduće građevine, određujući joj visinu: 20 metara za tijelo koje u cijelosti pokriva površinu terena, te daljnjih 20 metara za toranj koji izvire iz te donje strukture. No jedini zainteresirani investitor Marco de Albori bio je u mogućnosti financirati zgradu od eventualno osam katova, s dva stana na svakom katu, pa 1938. u pismu gradonačelniku predstavlja upravo takvo idejno rješenje riječkog inženjera Nerea Baccija. Zgrada je trebala biti maksimalno racionalnog izgleda, pri čemu je naručitelju bila namjera obložiti je mramorom kako bi se postigla tražena dekorativnost i gospodski izgled (palazzo signorile) radi prilagodbe drugim planiranim gradnjama na trgu.
    Nakon toga, na traženje gradske administracije, Odjel za kulturnu baštinu i likovne umjetnosti Ministarstva obrazovanja u Rimu razmatra projekt, a njihova Generalna direkcija konzultira se s arhitektom Marcellom Piacentinijem, tada vrhunskim nacionalnim autoritetom na području arhitekture, zauzevši stav da se projekt može oficijelno podržati. No Konzervatorski zavod regije Venezia Giulia sa sjedištem u Trstu izražava neslaganje s prijedlogom kojeg drže neprimjerenim u formalnom, ambijentalnom i urbanističkom smislu, ne smatrajući relevantnim rukovođenje investicije ekonomskim razlozima jer bilo koja potencijalna gradnja ostaje za mnogo godina pozitivan ili negativan estetski doprinos gradskom prostoru. Stoga predlažu raspisivanje natječaja na nacionalnoj razini za cjelovito uređenje trga, ograđujući se od predloženoga parcijalnog rješenja i povjeravanja projekta pozvanom arhitektu.
    Dolazi i do promjene plana u korist visine palače koja je mogla dosegnuti visinu od 13-14 katova (što idaje naslutiti interese raznih strana). U prizemlju se predviđa smještaj trgovine, na prvom i drugom katu ureda, a na ostalim etažama stanova s tri do sedam soba i odnosnim komfornim servisima. Armirano-betonska konstrukcija trebala je biti u klasi visoke kuće na Piazzi Malta u Trstu, autora Umberta Nordia. Nakon što je Marco de Albori konačno kupio teren, a na sugestiju Konzervatorskog odjela u Trstu glede projekta, osigurana je suradnja upravo s Nordijem koji je vodilo računa o primjedbama.
   
Konsternacija građana

U konačnici najmodernija građevina u Rijeci izdvajala se visinom, ali i kubičnošću oblika, čiji je volumen bio razlomljen jedino na fasadi prema trgu pravokutnim rasterom dubokih lođa. Konsternacija građana smjelošću projekta i svih onih koji su ga dozvolili bila je silna pa Riccardo Gigante, tada počasni konzervator i ravnatelj Gradskog muzeja, povodom dovršenja građevine 1942., pohvaljuje upravo njezin modernitet i estetske kvalitete, njezinu »prozračnu i bestežinsku lakoću«, koja je prvenstveno nudila udoban i moderan poslovni i stambeni prostor. Gigante preporučuje Riječanima obilazak velikih talijanskih metropola poput Milana, Rima i Trsta gdje su se podizali slični neboderi, na desetke njih, kako se više ne bi čudili takvim konstrukcijama »kao kakvi seljaci«.
    Posebnom pogodnošću drži mogućnost uživanja stanara gornjih katova u čistom i svježem zraku, radi čega neće trebati odlaziti u planine, te će imati zimu u kući bez prašine i steriliziranu od bure. Gigante vrlo slikovito primjećuje da će se stanari za vrijeme juga moći sakriti u oblacima »kao Bog na Olimpu«, a u svim godišnjim dobima moći uživati i u izvanserijskoj panorami Kvarnera...
    Iznajmljeni lokali u prizemlju i mezaninu, povezani unutrašnjim stubištem, bili su prilagođeni za smještaj prodavaonica i administracije gdje su sjedišta trebali imati veliki i moderno opremljeni magazini iz Milana. Rijeka se, poput drugih značajnijih gradova u Kraljevini Italiji, opskrbljuje trgovinama u kojima su korisnici bez obveze kupnje mogli slobodno pristupiti i razgledavati robu…
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
FELJTON JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (3)

Zgrada Rektorata na Sušaku



U konačan izbor ušlo je osam projekata, ali bez pobjednika. Otkupljeni su radovi zagrebačkih arhitekata, a gradski vrtlar Josip Kulfaner zasađenim palmama u ambijent okoliša pokušava unijeti mediteranski štimung splitske rive i dubrovačke rivijere...

U ostvarenjima važnijih javnih građevina u međuratnom Sušaku ističe se doprinos zagrebačkoga kruga arhitekata, budući da lokalna sredina do kasnih tridesetih godina oskudijeva akademski obrazovanim stručnjacima. Za projekte tih javnih građevina raspisuju se javni natječaji: za gradsku vijećnicu, bolnicu, crkve, Narodni dom, regulacijski plan...
    Važno je naglasiti da su natječaji koje raspisuje sušačka općina po pitanju slobode pristupa bili u prednosti u odnosu na susjednu Rijeku gdje je pravo sudjelovanja na njima (od početka četrdesetih godina) bilo određeno prema kriterijima političke podobnosti. Arhitektonski i urbanistički natječaji u Kraljevini Jugoslaviji zasnivali su se isključivo prema kriterijima struke, što se odnosilo i na članove komisija u koje su, pored općinskih djelatnika, bili zastupljeni sveučilišni profesori te samostalni profesionalci s iskustvom na međunarodnoj razini.
    Od zagrebačkih arhitekata, angažiranih projektanata u Sušaku jedan od najranije prisutnih bio je Juraj Denzler, sudionik državnog natječaja za idejni projekt Gradske vijećnice iz 1927. (danas Rektorat Sveučilišta u Rijeci, Trg braće Mažuranića 10).
   
Bez prve nagrade

Usprkos teškoj poslijeratnoj gospodarskoj situaciji, sušačko poglavarstvo na izgradnju nove zgrade vijećnice ponukale su skučene prostorije u kojima su do tada bili smješteni ured poglavarstva i redarstvo te visoka stanarina. Radi terenskih (ne)prilika odabranog gradilišta ispod zgrade Gimnazije predvidjelo se da će nova zgrada imati dva suterena, prizemlje i dva kata, u kojoj se planirao smještaj svih prostorija potrebnih za rad poglavarstva i redarstva. Kod njihovog grupiranja slijedili su se kriteriji da se uredi u koje su dolazile stranke radi lakšeg pristupa rasporede na donjim etažama. Gradilište koje je odabrano bilo je okruženo slobodnostojećim vilama kojima se nova vijećnica morala prilagoditi vanjštinom. Sva pročelja valjalo je arhitektonski obraditi, a posebno se uvažavaju jugozapadna fronta vidljiva s morske strane i nasuprotno pročelje prema Trgu braće Mažuranić. Sudionicima natječaja prepušta se slobodan izbor arhitektonskih stilova, no svakako je valjalo poštovati karakter okoliša.
    U konačan izbor ušlo je osam projekata, a kako niti jedan rad nije odgovorio na sve postavljene uvjete natječaja, ocjenjivački sud ne dodjeljuje prvu nagradu. Druga nagrada pripala je zagrebačkom arhitektu Juraju Denzleru, autoru relativno najbolje osnove, a dvije treće nagrade također poznatim zagrebačkim arhitektima Stjepanu Hribaru i Lavoslavu Horvatu. Nagrađeni i otkupljeni radovi postaju vlasništvo općine Sušak koja za izradu izvedbenog projekta zadržava slobodu njihovim raspolaganjem. Mogla ih je dati izraditi djelomično ili potpuno nekom od nagrađenih autora, a mogla ih je i samostalno »dotjerati« u Građevinskom uredu.
   
Palme za štimung


Tako je i bilo. Projektom je rukovodio Zlatko Prikril koristeći se neoklasicističkim Denzlerovim rješenjem. Početkom 1930. već je nabavljeno i pokućstvo: ulašteno i u tamnoj hrastovini u načelnikovoj sobi, a moderno, »amerikanskog sistema«, u poslovnim prostorijama...
    Kvalitetu građevinskih radova garantirao je inženjer Hinko Emili iz Sušaka, a i uređenje okoliša vijećnice je prema projektu Gađevinskog ureda bilo povjereno inž. Emiliju i njegovom sinu Borenu, što je podrazumijevalo izgradnju prilaznih stepenica od dalmatinskog kamena najbolje kvalitete te bočno potpornih zidova od domaćeg kamena. Mnogima je vjerojatno nepoznato da su ispred južnog pročelja vijećnice bile zasađene palme u čijem je odabiru sudjelovao gradski vrtlar Josip Kulfaner, nastojeći u ambijent okoliša unijeti mediteranski štimung splitske rive i dubrovačke rivijere...
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
FELJTON JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (4)

Casa nave u Laginjinoj ulici

U Laginjinoj ulici 19 godine 1937. izrasta uglovna sedmerokatnica koja je izgledom podsjećala na brod. Bila je to posljedica trokutastog oblika zemljišne čestice zbog čega su korisnici kući nadjenuli ime »casa nave«, izražavajući nešto toplo i lokalno, i u čemu nije bilo političke konotacije



Ambicioznost realizacije radničkih kuća u Rijeci, prvenstveno u odnosu na njihov broj, temeljila se na državnim olakšicama investitorima, no shematska rješenja masovne izgradnje zaostajala je za projektima višestambenih kuća privatnih naručitelja koji pretežno angažiraju afirmirane arhitekte slobodne profesije.
    Nakon dovršenja stambenih blokova u Laginjinoj i Tizianovoj ulici, te nešto južnije u Matešićevoj, što udovoljava potrebama populacije skromnijih platežnih mogućnosti, u istim te okolnim ulicama, mahom u drugoj polovici tridesetih godina, niču pojedinačne višestambene kuće za zahtjevnije korisnike.
   
Pripadnici Gruppo 7

U obližnjoj Račićevoj ulici 1936. podignuta je prema projektu Edoarda Stipanovicha peterokatnica Terzi u čijem produžetku prema istoku, na spoju s Laginjinom, iduće godine izrasta uglovna sedmerokatnica koja je izgledom podsjećala na brod (danas na br. 19). Bila je to posljedica trokutastog oblika zemljišne čestice zbog čega su korisnici kući nadjenuli ime »casa nave«, izražavajući nešto toplo i lokalno, u čemu nije bilo političke konotacije kao u primjeru područnog okupljališta na Kantridi koje je također podsjećao na plovilo, simbolizirajući stremljenje vladajućeg režima u »sigurnu budućnost«.
    Projektant je bio Riječanin Nereo Baccich (Bacci) koji je na odjelu Civilnog inženjerstva na Visokoj tehničkoj školi u Milanu diplomirao 1923. godine. Studiji na Politehničkom fakultetu bili su trogodišnji, no kako je prethodno valjalo apsolvirati pripremni kurs, polaznici su zbog dužine školovanja obično imali stipendiju, pa tako i Bacci koji odmah nakon diplome u Rijeci radi kao samostalni projektant i izvođač (poslovnice je imao u Rijeci i u Opatiji). Zapažen je po idejnim projektima palača Albori i Riječkog osiguravajućeg društva (neostvarena) na Jadranskom trgu te višestambenih kuća izgledom prilagođenima lokalnim prilikama, s primjetnim utjecajem oca Pietra. Angažiran je i u okviru industrijske izgradnje (pogonske zgrade Riječke rafinerije, radničkih domova/dopolavora). Nereo Bacci, kao i Raul Puhali, pripada generaciji talijanskih arhitekata-pripadnika čuvene Gruppe 7 koji se također školuju na milanskoj Politehnici.
   
    Ova građanska kuća (casa civile), kako se navodi u projektu, bila je poznata po atraktivnim trosobnim stanovima funkcionalnoga prostornog rasporeda: iz predsoblja s garderobom ulazilo se u kupaonicu i wc, kvadratičnu kuhinju s pomoćnim prostorijama, a u produžetku uzdužnim hodnikom u salon i dvije spavaće sobe. Zbog bolje iskoristivosti i lakšeg kretanja, hodnik i kupaonica su poligonalni u čemu se očituje inovativnost tlocrtne organizacije. Casa nave osebujna je i po uskoj istočnoj osi, čija konkavna površina upija jutarnje sunce u prostor spavaćih soba koje imaju balkon, što je također novum u podizanju razine udobnosti stanovanja.
   
Škola moderne arhitekture

Inovaciji u prostornom rasporedu stanova bili su naročito skloni autori koji su arhitekturu studirali na milanskoj Politehnici koja je s vremenom postala prava škola za modernu arhitekturu kakva do tada nije postojala u Italiji (program studija bio je i umjetnički usmjeren i povezan s tradicijom i utjecajem Brera akademije) pa ne čudi da su se pomaci u kreativnom promišljanju događali upravo pod utjecajem studijskog programa u takvom okruženju.
    Postupak rezanja pročelnog ugla te smještanja prozorskih otvora ili balkona na uskoj ugaonoj osi primjetan je i kod susjednog stambenog bloka za djelatnike Državnih željeznica. Postoje i primjeri u kojima se ugao uvlači kako bi se iskoristio prostor dvorišta, što potvrđuje samostojeća trokatnica u Laginjinoj ulici 20.
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
FELJTON JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (5)
Crkva na Kozali
Gradnju ove monumentalne crkve novčano podupiru, osim države, senator Senatore Borletti osobno, industrijalac i sportski aktivist, izražavajući želju da crkva bude posvećena sv. Romualdu, imenu D'Annunzijevog oca, te riječka općina i dobročinitelji



Crkva sv. Romualda i svih svetih * Foto: M. GRACIN

U Rijeci je 1923. godine do tada jedina župa Assumpta-Duomo (danas župa Marijina uznesenja), razgraničena na četiri nove. Stara i nove župe počele su obnavljati i graditi crkve.
    Osnivanje župe Svih svetih na Kozali zahtijevalo je gradnju crkve/zavjetnog hrama (rimski naziv), a ideju inicira Gradski odbor na čelu s monsignorom Isidorom Sainom, prvim biskupom Kvarnerske provincije. Biskup i crkveni krugovi drže da crkva treba biti istovremeno spomenik i oltar domovine i vjere, budući da se gradila iznad kripte u kojoj se pohranjuju kosti D’Annunzijevih legionara i poginulih vojnika u borbama u regiji u Prvom svjetskom ratu.
    Prve nacrte crkve izradio je Bruno Angheben 1926., kombinirajući stilove neoromanike i neogotike, što je tada naišlo na odobravanje javnosti. U dnevnom tisku objavljen je opširan članak o ovom projektu inspiriranom bazilikom sv. Franje Asiškog, osobito zbog prilagodbe volumena terenu i vanjskog izgleda crkve. Talijanska uprava u Rijeci njezinom je gradnjom htjela pokazati stoljetnu nacionalnu sakralnu tradiciju, inspirirajući se slavnim naslijeđem.
   
    No crkva je takvim izgledom pobuđivala dojam tromosti, usprkos zvoniku i vlastitoj visini, čemu je doprinosila oplata u opeci i kamenu. Dok su se prikupljala sredstva za početak gradnje, Angheben je, varirajući prvobitnu zamisao, došao do pročišćenijih formi, a taj je projekt prikazan na izložbi Revolucije 1927. u Rimu, koji vlada prihvaća i odlučuje inicijalno financirati.
   
Pročišćene forme

Realizacija je započela izgradnjom kripte 1928., dovršene za dvije godine, koja je postavljena poprečno ispod ulaznog dijela crkve čiji su pak temelji postavljeni 1930. Gradnju novčano, osim države, podupiru senator Senatore Borletti osobno, industrijalac i poznati sportski aktivist, izražavajući želju da crkva bude posvećena sv. Romualdu, imenu D'Annunzijevog oca, te riječka općina i dobročinitelji.
    Crkva, koja je kompromisno na temelju odluke monsinjora Vescova posvećena sv. Romualdu i svim svetima (zaštitnicima župe), okružuje se širokom terasom/platoom, do čijeg se ulaza uspinje dvokrakim stubištem. Na ulaznoj fronti, obloženoj bijelim istarskim kamenom, polje s uvučenim portalom i šiljastim prozorom nad njime ponavlja vertikalno gibanje zvonika u pozadini. Uz portal su visoko ispred zida postavljene plastike dvaju anđela, rad Romola Venuccija. Ostala su pročelja izvedena u kombinaciji smećkastih zidnih polja s uskim zašiljenim prozorima.
    Unutrašnjost hrama je visok jednobrodni prostor s ravnim stropom, gdje je korisnicima bila najupečatljivija harmonija boja i svjetla, osobito sjaj polikromnog mramora na koji se logično nadovezuju Anghebenove zidne inkrustracije s prikazom 14 postaja Križnog puta, svaka posebnog tona, usklađenima s cjelokupnim tonalitetom interijera (crna, siva, smeđa). Dominiraju jednostavne forme, a osnovni motivi koji se ponavljaju u svim detaljima i cjelini su istokračni ušiljeni trokut i pravokutnik. Na sjevernom zidu iza oltara te iznad bifore na zlatnoj podlozi izranja lik svetog Romualda – titulara crkve, što je bila donacija Ratnih tijela, a smatrao se umjetničkim radom duboke i osjećajne spiritualnosti autora Ladislaa de Gaussa.
   
    Posjetitelji koji su u rujnu 1934. imali priliku uspinjati se uz današnju Baštijanovu ulicu mogli su, osim dovršene crkve, uočiti i vitki armiranobetonski zvonik obložen umjetnim kamenom, visok 63 metra. Zvonik, dva puta viši od palače Adria, izrasta iz baptisterija na zapadnom boku crkve, čiju elegantnu vertikalu od 24 metra oblikuju četiri ugaona stuba od umjetnog kamena.
   
Svjetlosni efekti


Veliki prozori s prizmama na crkvi i zvoniku stvaraju posebne svjetlosne efekte, što je bila apsolutna inovacija. Za vedra dana, kada se zvonik promatrao odozdo, izgledao je kao da je sazdan od četiri pilona jer su ostakljenja u kojima se ogledalo nebo stvarala optičku iluziju. Požuruje se i instalacija lifta u zvoniku, kojim se trebalo omogućiti udobno uspinjanje do prostora sa zvonom.
    Prilikom inauguracije crkve zvonik je bio iluminiran s dva jaka reflektora pa je bio vidljiv i s veće udaljenosti. Svi koji su se tom prilikom uputili prema zavjetnom hramu, bili su ugodno iznenađeni i dovršenjem spomen-parka (danas Volčićev trg), što je bilo važno i za impostaciju regionalnog okupljališta koje je u svojoj unutrašnjosti objedinjavalo mnošto sadržaja. Sve se odvijalo preko direktive režima koji je nastojao provoditi »discipliniran, zdrav i vitalan« ritam života stanovništva u četvrtima udaljenima od gradskoga središta. Valjalo je bez prevelikoga trošenja vremena i novaca omogućiti zadovoljenje njihovih dnevnih potreba i navika, osigurati im ono najnužnije: tržnicu, poštu, okupljalište i – crkvu.

Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.605

budući da se gradila iznad kripte u kojoj se pohranjuju kosti D’Annunzijevih legionara i poginulih vojnika u borbama u regiji u Prvom svjetskom ratu.


Ako se dobro sjećam iz posjeta kripti tu su pohranjene kosti D’Annunzijevih legionara i vojnika umrlih po zarobljeničkim logorima, možebitno i od posljedica ranjavanja ali ipak ne direktno poginulih u brobama.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
FELJTON JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (6)
Obiteljska Vila Ružić
Kultiviranju i ozelenjavanju Pećina doprinos privatih investitora je nemjerljiv, ali i dalekosežan, a posljedice toga snosimo i danas – zbog privatnih posjeda koji sežu do ruba obale onemogućen je slobodan pristup moru kao i uređenje obalne šetnice



Izgradnji vila i obiteljskih kuća u Sušaku u međuratno doba namijenjeni su atraktivni tereni uz južnu padinu trsatskog brijega (Boulevard), a na obalnom dijelu uz Šetalište XIII. divizije i na području Pećina. Sušački Villenvierteli tada još nisu u većoj mjeri narušeni interpolacijom javnih građevina, premda je Sušak 1912. proglašen turističkim mjestom kada na obalnom dijelu započinje izgradnja hotela i pansiona. Unatoč tome vile i obiteljske kuće ostaju u dovoljnoj mjeri izolirane unutar prostranih i pomno uređenih privatnih perivoja i vrtova.
   
Kvalitetna gradnja

Po brojnosti ostvarenja vila tridesetih godina vodeći je bio David Bunetta čiji je prvi referentni projekt bio onaj za ljetnikovac Kezele na Šetalištu XIII. divizije. Slikovit i dopadljiv, postaje predloškom za buduće Bunettine projekte vila koje su izgledom bile prihvatljive domaćim naručiteljima jer su djelovale »primorski«. Građevine su imale skladne proporcije, dobro osmišljen unutrašnji raspored, četverovodna krovišta dubokih streha, a pročelja rastvorena balkonima i lođama polukružnih otvora.
    Davida Bunettu je za projekt i gradnju vlastite vile na Pećinama angažirao i Viktor Ružić, ban Savske banovine i ministar pravde u Kraljevini Jugoslaviji. Ružić na temelju Bunettinog projekta iz 1937. gradi dvokatnu obiteljsku vilu na terenu između vila Vilima Gattija i Dragutina Ciottija (danas Pećine 5). Vila je karakteristična upravo po trijemu polukružnih lukova, čije je pročelje u razini ukopanog suterena obloženo kamenim klesancima, dok je u ostalom dijelu fasade korištena suha žbuka Terrabona koju je tridesetih godina proizvodilo poduzeće Samoborka iz Zagreba, zbog kvalitete i otpornosti na loš utjecaj slane morske vode tada najviše u upotrebi, o čemu svjedoči stanje fasada sušačkih vila koje su i danas u dobrom stanju.
    Nad suterenom, iskorišenim za podrum, spremište i praonicu, izdiže se visoko prizemlje s reprezentativnim boravišnim prostorijama: salonom i blagovaonicom s mogućnošću izlaskana južnu terasu. Ulaz im je omogućen sa zapadne strane, preko prostranoga pretprostora odakle je bila dostupna i kuhinja sa smočnicom te soba za poslugu. Na prvom katu oko središnjega hola nižu se sobe i velika biblioteka na jugoistočnom uglu te dvije odvojene kupaonice sa zahodom. Dvije dodatne sobe, spremište i komora nalaze se u potkrovlju.
   
Interijer rađen prema namještaju


Posebno je zanimljivo da su dimenzije interijera vile (reprezentativni salon s blagovaonicom) bile određene prema mjerama namještaja iz urbane vile Viktora Ružića u Strossmayerovoj ulici br. 26, odakle je pokućstvo doneseno. Naručitelj, koji je bio i nadareni slikar (podučavao ga je Božidar Jakac), pozorno je i s pažnjom sudjelovao u oblikovanju obiteljske vile na Pećinama, izrađujući crteže arhitektonskih detalja (kapitela vanjskih stupova) i unutrašnje opreme (rasvjetnih tijela), ugrađujući u korpus građevine, okolnih terasa i stepeništa kamene elemente sa srušenih povijesnih zdanja u Sušaku i Rijeci (Kortila, kapelice sv. Lovre, stare Guvernerove palače).
    Okoliš vile je iz praktičnih razloga uređivan usporedo s njezinom izgradnjom jer je teren izvorno bio teško prohodna i strma gromača na kojoj je valjalo formirati terase i nasuti zemlju kako bi se omogućio pristup s ceste na višoj koti. Istovremeno je sazidano i pristanište za brodice koje su dovozile potreban građevinski materijal tijekom trajanja radova.
    Kultiviranju i ozelenjavanju Pećina doprinos privatnih investitora je nemjerljiv, ali i dalekosežan, a posljedice toga snosimo i danas, budući da je zbog privatnih posjeda koji sežu gotovo do ruba obale onemogućen u značajnom dijelu slobodan pristup moru, kao i uređenje obalne šetnice planirane u više navrata u prvoj polovici 20. stoljeća, čemu težimo i danas...
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
FELJTON JULIJA LOZZI BARKOVIĆ: ARHITEKTURA RIJEKE I SUŠAKA IZMEĐU DVA RATA (7)
Osnovna škola »Nikola Tesla«
Gradnja nove škole na temeljima srušenoga Isusovačkog kolegija bila je jedna od najznačajnijih intervencija vezanih uz sanaciju Staroga grada i zapuštene povijesne jezgre o kojoj se govorilo šezdeset godina



U Starome gradu 1932. živi više od šest i pol tisuća stanovnika, koji se od ostalih četvrti razlikovao po tome što je bio nezdrav, s najvećim brojem oboljelih od tuberkuloze kao posljedice guste naseljenosti (750 žitelja po hektaru) i loših uvjeta održavanja vremešnih građevina. Kod stranaca koji bi po prvi put posjetili Stari grad to je izazivalo »impresiju bolnog čuđenja«, o čijoj se obnovi govorilo još od 1873. godine.
    Upravo je izgradnja nove škole u Starom gradu na temeljima srušenoga Isusovačkog kolegija bila povezana s obnovom zapuštene povijesne jezgre. Isusovačkom kolegiju tih je godina prijetilo urušavanje, što je bilo opasno za njegove siromašne stanare koje je općina sukcesivno selila u novoizgrađene kuće na periferiji. Oronula građevina ostala je prazna pa uskoro počinje rušenje njezinih dotrajalih zidova. Nestajanje jednoga od starogradskih simbola s nostalgijom komentiraju inženjeri Tehničkog ureda Guido Lado i Pietro Bacci koji zajedno s Brunom Anghebenom, također djelatnikom ureda, potpisuje projekt škole. Veliki protivnik odabranoga mjesta bila je Služba zaštite spomenika koja se uspjela izboriti da se arkadni otvori sa staroga seminara pojave na pročeljima novog učilišta.
   
Teren s puno podzemnih potoka

Prije početka radova valjalo je osigurati angažman od 150 radnika dnevno, čime je njihov cjelokupni trošak prešao dva i pol milijuna lira, uključujući i uređenje igrališta i parka za gimnastičke vježbe na otvorenom. Prilikom kopanja temelja nije bilo pronađeno ništa arheološki vrijedno, nakon čega se morao savladati i problem stijena na koje se nailazilo. Teren je, pored toga, bio naplavina s puno podzemnih potoka koji su usmjeravani kanalom učvršćenim kamenom.
    Temelji školske zgrade izvedeni su u armiranom betonu, a zidovi u kamenu i cigli. Konstrukcija stropova također je bila armiranobetonska sa zračnim prostorima kako bi se spriječio prijenos buke i zvukova iz jednoga kata na drugi. Glavno pročelje orijentira se prema Via Daniele Manin (škola i ulica dobile su ime po talijanskom rodoljubu), a dva bočna krila prema Ulicama Žrtava fašizma i Đure Šporera. Premda ova »raskošna i sjajna« građevina nije imala izraženih stilskih karakteristika, dojam reprezentativnog priskrbili su joj simetrija u prostornom rasporedu i središnji rizalit obložen kamenom iz Nabrežine blizu Trsta, kojim je obložen i suteren.
    U predvorje (atrij) škole pristupalo se preko široke stepenišne rampe, a potom se penjalo na razinu prizemlja s portirnicom, čekaonicom za roditelje, ambulantom, dvjema salama za učitelje iz odjeljenja za dječake i djevojčice. Na kraju sjevernog krila nalazila se i moderno opremljena gimnastička dvorana, dostupna i izvana. U učionice i svlačionice na prizemlju i prvom katu učenici su bili obavezni ulaziti u papučama radi čuvanja podova. Ne izostaju manualne radionice, uprava i »salon« za učenje pjevanja te filmske projekcije. Na drugom katu na mjestu radionice za djevojčice nalazili su se didaktički i kabinet za likovni odgoj.
    Nova arhitektura morala je biti higijenska, što je osim ozračivanja i prirodnog svjetla, podrazumijevalo zidove i podove koji se lako održavaju (hrastov parket i terrazzo alla veneziana). Neophodno je bilo i uvođenje efikasnoga centralnog grijanja (i hlađenja), uostalom kao i u drugim školama u općini, sanitarija te keramičkih umivaonika uzduž hodnika koji su u vrijeme ljetnih praznika služili za održavanje izložbi.
   
Početak cjelodnevnog boravka

Gradnja nove škole bila je jedna od najznačajnijih intervencija vezanih uz sanaciju Staroga grada, što se izvrsno uklopilo u generalni program obnove povijesnih urbanih jezgri na nacionalnoj razini, a predstavljao je i najviše higijenske i socijalne postulate tadašnjeg režima koji su se uklopili u ondašnje ciljeve zdravstvene legislative na globalnoj razini.
    Istovremeno se govori i o sistematizaciji Via Roma koja je, usprkos usponu, spadala u najljepše prometne arterije u središtu Rijeke. Široka i popločena bila je dodatno uljepšana podignućem škole i regulacijom Via Daniele Manin koja je predstavljala poveznicu obalnog dijela s kvartovima na uzvisini.
    Nova školska zgrada inaugurirana je 28. listopada 1933., nadvisujući impozantnim volumenom izgradnju u istočnom dijelu starogradske jezgre. Dominirala je čak i nad Duomom s obnovljenim zvonikom. Uređen je i ograđeni predvrt oko školske zgrade.
    Ustanova je okupljala oko tisuću učenika iz Staroga grada i zone oko Komunalnog kazališta i tržnice, a radilo se o djeci iz obitelji oskudnih primanja, koja su u školi imala osiguranu svakodnevnu prehranu i kupaonice s tuševima. Mogućnost prehrane i cjelodnevnog boravka zadržala se do danas, a škola je jedna od rijetkih koja to čini za svu djecu grada Rijeke.

KRAJ

Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.605
sanitarija te keramičkih umivaonika uzduž hodnika koji su u vrijeme ljetnih praznika služili za održavanje izložbi.


U prvi mah sam ovo pročitao kao da su kereamički umivaonici služili u vrijeme ljetnih praznika za održavanje izložbi.   :lol1 :lol3