Boravak ušljivih četnika na Kastavštini (siječanj - ožujak 1945. g)

[zokxy]

Nastavljamo sa zanimljivim temama, danas izvještaj o boravku izbjeglih četničkih snaga grupacije popa Đujića na području Kastavštine, kamo su došli 01.01.1945. pod zaštitom Nijemaca.



Dio koji prethodi ovom povlačenju ide ovako:

"Ustaški faktori su očekivali da će nakon kapitulacije Italije pristup četničkom pitanju, dobiti novi pravac, svakako povoljniji za NDH. Vjera u to temeljila se i na činjenici da su Nijemci drugačije gledali na ulogu četnika nego Talijani, tj. da su njihova gledišta bila u mnogočemu u interesu ustaškog režima. Međutim, dosta brza promjena u gledištu na daljnju ulogu četnika pokazala je da se to pitanje neće moći rješavati onako kako su to ustaški faktori očekivali. Ministarstvo oružanih snaga NDH poslalo je sredinom ožujka 1944. molbu generalu Glaiseu da se na obostranu korist riješi četničko pitanje. On je odgovorio da se suradnja na području NDH sa »samozaštitnim i ostalim postrojbama koje djelatno sudjeluju u borbi protiv komunista«, pri čemu se mislilo na četnike, treba »tako dugo podpomagati« dok oni ne vrše prestup protiv njemačkih oružanih snaga i organa NDH. Jedino treba »nastupiti svom oštrinom« protiv onih četničkih skupina »koje nisu ugovorno vezane« a vrše prestupe protiv njemačke vojske. Što se tiče četničkih skupina koje krše ugovor što ga imaju s njemačkim oružanim snagama, njih treba razoružati.  Daljnja je praksa, međutim, sve više potvrđivala da njemački vojni faktori nisu bili voljni poduzeti radikalnije korake oko rješavanja statusa četnika. Naprotiv, četnici su privlačili sve veću pažnju kao snaga koju treba što više iskoristiti u borbi protiv NOP-a, pogotovu na području Hrvatske. Ocjene koje su njemački vojni faktori u tom pogledu davali o četnicima najčešće su bile poticane nezadovoljstvom mogućnostima i opsegom vojnog angažiranja NDH. U analizi situacije u Dalmaciji, koju je sredinom travnja 1944. dao Štab 264. pješadijske divizije, nasuprot izraženom nezadovoljstvu sa NDH, ističe se da »četnike treba ceniti kao jedini pouzdani faktor borbe protiv komunističkih bandi«. Ukazuje se na to da četnici imaju bolje rukovođenje i organizaciju i da je njihova obavještajna služba od vidljive pomoći njemačkim oružanim snagama. Karakteristična je bila izjava generala Rendulica predstavnicima NDH, sredinom svibnja, da je on voljan razoružati četnike, pod uvjetom da NDH dade novih 20.000 do 30.000 vojnika koji bi ih nadomjestili. Za NDH takav prijedlog nije značio nikakav ustupak, jer ga ona nije mogla ispuniti. Suštinu toga problema izložio je Hitler Paveliću sredinom rujna 1944. Pavelić je, naime, prilikom svoga posjeta Hitleru izrazio mišljenje da bi trebalo da Nijemci prestanu dalje potpomagati četnike, na što je Hitler »primijetio, da bi bilo bolje kad bi se četnici skupa s nama borili protiv partizana, nego da ih se nezgodnim postupkom prisili da priđu partizanima«.
Zbog svega toga, od strane Nijemaca uslijedile su zapravo tek neznatne intervencije u vezi s četnicima, koje bi trebale biti u interesu NDH. To je naj konkretnije došlo do izražaja u nastojanjima da se uklanjaju neka vanjska obilježja kod četnika, što bi trebalo biti i znak njihove određene preobrazbe u pomoćne snage njemačke vojne sile.

Četnici su u njemačkim vojnim snagama vidjeli i zaštitnika od ustaškog režima. Naime, stalno je bilo određene bojazni od ponovnih jačih oružanih intervencija. Teror koji su ustaše provodili u toku 1944. godine u pojedinim momentima je neposredno prijetio i opstanku pojedinih četničkih grupacija, kao što je spomenuta likvidacija četnika u Otočcu i akcije protiv četnika u Lipovu polju. Ta je opasnost bila i jedan od važnijih razloga koji je utjecao na Đujića da se osobno sastane s njemačkim vojnim predstavnicima. Na spomenutom sastanku u svibnju, on se Nijemcima posebno žalio na akciju ustaškog pukovnika Servatzyja koji radi na stvaranju »ustaške milicije« na području koje su prije bile okupirale talijanske vojne snage. Prema Đujićevoj ocjeni, Servatzy »vrši organizovanje i ponovno ustrojavanje većih jedinica oko pravoslavnih teritorija, sa očitom namerom, da se ovde prouzrokuje ponavljanje događaja od 1941. godine«. Ta je bojazan bila povećavana zbog vijesti da bi Nijemci na intervenciju ustaških faktora mogli razoružati četnike.

Nijemci su bili za što snošljiviji odnos između četnika i ustaša, tj. sve tri zainteresirane strane. Zbog toga su u pojedinim momentima reagirali i na postupke ustaških organa prema četnicima. U svakom slučaju, daljnja je praksa pokazivala da su zainteresirane strane nastojale da međusobni odnosi budu snošljiviji. Dapače, i međusobna suradnja je s daljnjim razvojem situacije više dolazila do izražaja. Posebno se očitovala u međusobnom potpomaganju oko provođenja mobilizacije i hvatanja bjegunaca.

Budući da je daljnji razvoj događaja sve više ugrožavao pozicije četničkih snaga, Đujić je htio da se što više četnika koncentrira u Kosovu. Računao je, među ostalim, da će tako spriječiti sve veće osipanje njihovih jedinica. Također ga je, prema raspoloživim podacima, u rujnu zaokupljala i ideja o eventualnom iskrcavanju Saveznika na dalmatinskoj obali. U vezi s tim poduzeo je i određenu akciju. Pokazalo se, međutim, da su četnici najneposrednije suočeni s pitanjem definitivnog povlačenja, pa se i ideja o koncentraciji najuže povezala s tim.

Došao je trenutak kada su kontrarevolucionarne snage ubrzano napuštale Srbiju pred velikom ofenzivom NOVJ i Crvene armije. Preko područja sjeverne Hrvatske išao je glavni pravac povlačenja tih snaga s istoka na zapad. Riječ je u prvom redu o prebacivanju oružanih formacija koje su činile jedinice Nedića i Ljotića, te dio ostataka Mihailovićevih četnika. Dakako, čitava je ta akcija organizirana u režiji Nijemaca. Dok se Nedić sa svojim najužim krugom početkom listopada 1944. povukao preko Mađarske u Austriju, dotle su se njegove jedinice, reorganizirane u Srpski udarni korpus, povlačile pred ofenzivom NOVJ zajedno s njemačkim trupama u Bosnu, odakle su u siječnju 1945. stigle u Austriju, vrlo oslabljene. Istodobno se iz Beograda povlačio Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus, s ciljem da stigne u Sloveniju. Iako je Pavelić protestirao zbog povlačenja tih jedinica preko NDH, one su se ipak uz pomoć Nijemaca prebacile u Sloveniju. U Ilirskoj Bistrici Ljotića je dočekao Jevđević koji je ondje otprije bio sa svojom četničkom jedinicom. Koncentracija tih snaga u Istri provodila se zapravo po planu Nijemaca. Taj je plan odgovarao i četnicima, jer je riječ o području odakle bi se u određenom trenutku mogao izvršiti i neposredan spoj sa savezničkim vojnim snagama. Ideja o povlačenju u tom pravcu zaokupila je, među ostalim, i Đujića.

U neposrednoj pripremi povlačenja Đujić je osobito bio suočen s bojazni od sve većeg osipanja četničkih snaga koje sli bile pod njegovom komandom. Na svom inspekcijskom putu u Obrovac, kamo je išao zajedno s njemačkom kolonom, početkom listopada, 1944, komandant Prvog ličkog korpusa Milivoje Vuksanović, naišao je na poraznu situaciju kod jedinica Drugog dalmatinskog korpusa. »Četnički duh i moral kod boraca II Dalmatinskog korpusa«, konstatira on, »se poljuljao i veliki broj 'četnika' je otišao u partizane. Ovo je nastalo usled zauzeća Benkovca od strane partizana, kao i zbog ogromne lažne partizanske propagande i pritiska na ove krajeve, kao i usled Sporazuma Šubašićeve vlade sa Titom i navodnog govora Nj. V. Kralja Petra II preko Londonskog radia«. Govoreći o stanju u pojedinim brigadama, Vuksanović ističe da se Gavro Stanovjević povukao u Obrovac, jer u Karinu »nije mogao da ostane: Njegovi ljudi su prvo jednim dijelom otišli u partizane, a ostatak je otišao u sastav leteće brigade u Kulu i Smilčić«. On navodi da Stanojević ima »navodno oko 100« ljudi. Draško Prostran je raspolagao sa 30-35 četnika, »dok mu je ostalo ljudstvo sa 8-10 mitraljeza, 2 novodobivena bacača i municijom, otišlo u partizane«. U Benkovačkoj brigadi je ostalo 4-5 četnika. Prema Vuksanoviću, komandanti Krupske i Obrovačke brigade »nemaju nikakve veze sa drugim brigadama svoga korpusa niti sa štabom korpusa (. . .)«. Taj proces je još više zahvatio četničke snage u žestokim borbama koje su u toku listopada i studenog uslijedile protiv jedinica NOVJ u sjevernoj Dalmaciji i oko Knina. U pružanju jakog otpora jedinicama Osmog korpusa NOVJ, zajedno s njemačkim snagama, četnici su pretrpjeli znatne gubitke. Posljedica je rasulo čitavih četničkih brigada, iz kojih je dio ljudstva prešao na stranu NOVJ. Đujić je poslije toga zaprijetio još žešćim terorom. On je održavao radio vezu sa Mihailovićem, koji mu je sugerirao da izbjegava veće borbe radi očuvanja svojih snaga. Također je Mihailović bio zainteresiran da se Đujić povuče prema tromeđi i ondje se pokuša utvrditi. Nije mu, dakle, odgovaralo potpuno povlačenje četničkih snaga s tog područja. Raspoloživi podaci potvrđuju, međutim, da je Đujić u prvom redu bio zaokupljen povlačenjem prema Istri. On je, naime, održavao i radio-vezu s Jevđevićem, na kojega je apelirao da se zauzme kod Nijemaca da mu se omogući povlačenje u Sloveniju iz sjeverne Dalmacije, gdje je četničkim snagama prijetilo okruženje i potpuno uništenje od jedinica NOVJ. I Ljotić se kod Hermanna Neubachera, specijalnog izaslanika njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, zauzimao za to, da se omogući četnicima pod Đujićevom komandom da dođu u Sloveniju, jer bi to bilo i u interesu Nijemaca zbog zajedničke borbe protiv NOP-a. Za to se zalagao i major Kapetanović, koji je već bio u Ilirskoj Bistrici. Jevđević je krajem studenoga 1944. u posebnom letku »Slovenskoj nacionalnoj javnosti« uputio apel za podršku Đujiću, koji vodi žestoke borbe sa NOVJ i time daje značajan doprinos obrani Slovenije. »Radi toga«, naglašavao je Jevđević, »treba pre svega izvršiti duhovnu mobilizaciju svih nacionalnih Slovenskih f Srpskih, odnosno Jugoslovenskih snaga koje se srećom u nesreći nalaze zajedno u ovom prostoru. Bilo da Đujić stabilizuje svoju situaciju u Lici bilo da dođe ovamo, njegove dve divizije znatna su pomoć za Sloveniju«.



Nedvojbeno je da je Đujić već u prvoj etapi borbi koje su snage NOVJ vodile za oslobođenje sjeverne Dalmacije, donio odluku o povlačenju četničkih snaga s tog područja. On je 18. listopada izdao naredbu o rekviziciji stoke, žita i drugih namirnica. Po selima je popisivana cjelokupna imovina. Zahtijevao je da se naredba najhitnije izvrši, ističući da je nastupio »novi period vremena za naš dalji vojni i politički rad li ovim krajevima«. Zatim je 21. listopada uslijedila njegova naredba u ime Štaba Dinarske četničke oblasti o prikupljanju četnika »na koncentracijsku prostoriju na Dalmatinsko Kosovo«, gdje su se trebale okupiti sve jedinice oblasti. Ukazivao je da »situacija i razvoj spoljnih vojno-političkih događaja« utječu na donošenje tih odluka. Polazio je od toga da Nijemci »prema svojim operacionim planovima napuštaju teren Jugoslavije« i da će najvjerojatnije uskoro napustiti i teritorij Dinarske četničke oblasti. Zbog toga, zaključivao je Đujić, »mi našu živu snagu moramo da očuvamo za odsudni momenat. (. . .) Zato moramo blagovremeno da izvršimo pripajanje svih naših manjih odvojenih i usamljenih grupa glavnini te da tako odbijemo svaki pokušaj ma sa koje strane dolazio protivu nas i konačno i definitivno rešimo naše nacionalno pitanje dolaskom Amerikanaca i Engleza«. Naredio je da se sve četničke grupe iz gornje Like prikupe i dođu u Kosovo. Ideja o koncentraciji četnika u Kosovu svakako opravdava pretpostavku da pravac za njihovo povlačenje tada još nije bio definitivno utvrđen. Đujić je, što bi se moglo razumjeti iz prethodne naredbe, po svoj prilici još uzimao u obzir i eventualnu mogućnost iskrcavanja Saveznika, a to bi značilo i da glavni pravac četničke akcije bude usmjeren prema moru. Međutim, spoznaja da će vrlo brzo NOVJ konačno osloboditi Dalmaciju odbacila je takvu mogućnost. Preostao je pravac povlačenja na sjever, tj. preko dijela Like prema Bihaću, a odatle na zapad u Istru. Prema nekim podacima na taj put se krenulo već 1. prosinca 1944, tj. prije završetka Kninske operacije. Četničke jedinice su sudjelovale u toj operaciji, ali za razliku od njemačkih i ustaško-domobranskih snaga, one nisu pretrpjele veće gubitke. Prema tome, one su se mogle organizirano izvući s područja gdje su se vodile završne borbe u sklopu Kninske operacije.Dopis koji je major Mijović u ime Štaba Dinarske četničke oblasti uputio njemačkoj komandi u Kninu, 1. XII 1944, tj. na početku povlačenja, otkriva neke razloge poduzimanja te akcije. On je najprije ukazao na značenje dotadašnje suradnje četnika i njemačkih oružanih snaga ovim riječima: »Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od meseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa nemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Ova se saradnja produžila sve do danas. Kada je pre skoro mesec dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći deo teritorije, četnici su uvideli da je više ovde njihova borba uzaludna, jer da će ipak jednoga dana morati napustiti ovu teritoriju«. Mijović dalje navodi da je njemačka komanda u Kninu bila upoznata s tim. Na inzistiranje Nijemaca da se nastavi zajednička borba protiv jedinica NOVJ, četničko vodstvo je pristalo na to pod uvjetom da se četnicima osigura naoružanje i snabdijevanje, te organizira evakuacija ranjenika i svih građana koji su se željeli povući. Mijović konstatira da »sa strane Nemaca nisu ispunjena obećanja tako-reći nimalo«, unatoč intervencijama koje su poduzimane. On se, kako navodi, u to osvjedočio i 1. prosinca kada je došao u njemačku komandu u Knin, gdje »ne samo da nije naišao ni na kakvu pomoć, već nije naišao niti na razumevanje«. Žaleći što je do toga došlo, Mijović zaključuje da »sa nemačke strane ne postoji mogućnost da se naše jedinice osposobe za daljnju borbu s nemačkim jedinicama«.

Četnička grupacija na čelu s Đujićem povlačila se pravcem Pađene-Velika Popina-Srb-Suvaja-Doljani-Dobroselo-Donji Lapac. Odatle je grupacija oko 10. prosinca nastavila kretanje pravcem Nebljusi-Skočaj-Zavalje, te pored Bihaća na pravac Ličko Petrovo Selo-Drežnik-Saborsko. Odatle su četnici 21. prosinca stigli u Gacku dolinu, gdje ostaju pet dana. To je povlačenje organizirano uz podršku njemačkih vojnih faktora. Na takav pravac povlačenja Đujićeve grupacije mogla je utjecati i činjenica da su njemačke vojne snage izvršile veliku koncentraciju na prometnici Bihać-Vrhovine-Otočac, nastojeći je pošto-poto održavati u žestokim borbama s jedinicama NOV]. U međuvremenu, dok je grupacija boravila u Gackoj dolini, i Pavelić je izdao naredbu kojom se omogućuje nesmetano povlačenje četnika. U naredbi od 21. prosinca on se poziva na sporazum između vlade NDH i vlade Trećeg Reicha, prema kojemu će se otpremiti »četnička skupina popa Đujića, ukupne jakosti oko 6000 ljudi, iz područja južno od Bihaća i južne Like prema sjeveru u Njemačku«. U naredbi se kao »vjerojatni smjerovi pokreta« navodi pravac Bihać-Bos. Novi-Kostajnica-Novska-Dugo Selo-Zagreb-Zaprešić-granica, ili Gospić-Ogulin-Karlovac-Zagreb-Zaprešić-granica. Pavelić je naredio da se spomenuta grupacija »bezuvjetno nesmetano« propusti, prijeteći ratnim sudom onima koji bi to ometali. Četnike je do granice trebala pratiti jedna vojna jedinica NDH. Kako se vidi, u Pavelićevoj naredbi se govori o drugim pravcima povlačenja. Međutim, do toga nije došlo. Četnici su se povlačili u pravcu Istre, za što je i Đujić bio zainteresiran.

U Gackoj dolini su se Đujićevoj grupaciji priključili četnici iz gornje Like. Tako velika koncentracija četnika stvorila je izvanredno stanje u tom području. Glavno obilježje mu je davala prisilna mobilizacija praćena žestokim zastrašivanjem stanovništva. Iz Gacke doline su svi okupljeni četnici 26. prosinca nastavili povlačenje u pravcu Brlog-Žuta Lokva-Prokike te preko Velebita na Krivi put, a odatle su se spustili u Novi i Bribir, krećući dalje pored Crikvenice i Bakra u Škrljevo. Ondje su ih dočekali četnici koji su im pošli u susret iz Slovenije, među njima Jevđević i Ljotić. Iz Škrljeva je 1. siječnja 1945. grupacija preko Grobnika došla u Sv. Matej (danas Viškovo) gdje je reorganizirana.

[zokxy]

Prikaz povlačenja, tj. kretanja četničke grupacije iz sjeverne Dalmacije do Istre, temelji se na podacima iz Đujićevih i Jevdevićevih telegrama (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/4, 680, 694, 726) i onima koje daje K o s t i ć, n. dj. On navodi da je u Sv. Matej stiglo oko 6000 četnika.

U izvorima i literaturi se navode različiti podaci o brojnoj snazi Đujićeve grupacije koja se povukla u Istru. Prema Pregledu naoružanja i brojnog stanja Dinarske vojno-četničke divizije od 25. XII 1944, tj. po dolasku u Gacku dolinu, u njenom sastavu je bio 4561 četnik. (R a d o š e vi ć, n. dj., 277).Prema drugom izvoru, ta je grupacija u isto vrijeme bila veća, tj. imala je 5380 četnika. (AH, ZKRZ-GUZ-1945, km. 20). Isti izvor navodi podatak da se toj grupaciji u Gackoj dolini priključilo oko 400 četnika. Prema izvještaju koji su Marović i Jevtić uputili 8. I 1945. Mihailoviću, navodi se da je »pop Đujić, sa oko 4000 vojnika, otišao u Istru«. (L a t a s - Dž e l e b d ž i ć, n. dj., 268). U literaturi se navode brojke u znatno većem rasponu. L a t as, »Četnici iz Like u službi Nemaca,« n. dj. 212, navodi da je Đujićeva grupacija koja je došla u Liku imala oko 4000 četnika, a njoj se pridružila grupacija od oko 1000 ljudi pod komandom poručnika Marijana. U r o š K o s t i ć, Oslobođenje Iste, Slovenačkog primorja i Trsta. Ofanziva Jugoslovenske armije, Beograd 1978, 244, donosi podatak da je četnička grupacija pod komandom Đujića, 31. III 1945, tj. u Vipavskoj dolini, imala ukupno oko 7000 ljudi. Ta je grupacija bila sastavljena od ovih jedinica: Lički, Dalmatinski i Bosanski korpus, bataljon »Kraljeve garde«, koji je Đujić osnovao nešto prije povlačenja od izabranih četnika, slovenski četnički bataljon »Beli orao«. U isto vrijeme grupacija, koja je bila pod komandom Jevdevića, imala je oko 500 ljudi, organiziranih kao zaseban korpus.

Na putu od Gacke doline preko Hrvatskog primorja četnici su provodili žestoki teror nad stanovništvom, vršeći ubojstva, pljačkajući i paleći kuće u pojedinim selima. U izvještaju Centralnom komitetu KPH, Okružni komitet za Liku konstatira da su četnici poveli sa sobom «jedan dio svojih familija« povlačeći se preko Gacke doline u Istru. «Pri odlasku«, navodi se u izvještaju, «ostavili su kroz sela pismeno obrazloženje, zbog čega se povlače, iz koga se zapaža u velikoj mjeri njihovo demoraliziranje i bezperspektivnost, ali uporedo nastoje ubijediti svoje familije i narod koji ostaje da je svrha njihovog povlačenja sačuvati vojničke formacije od uništenja i vratiti se poslije neoštećeni i još ojačani. Krajevi kroz koje su se povlačili bili su od njih bezobzirno pljačkani, a narod teroriziran, pa je to izazvalo još veću mržnju i ogorčenje naroda protiv njih«. Prema izvještaju Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje, četnici su 30. prosinca prošli od Senja do Sušaka i «napravili totalnu pljačku, paljevine i ubistva među narodom«. Osobito je teško stradao Bribir, u kome je zapaljeno oko 60 kuća, a u općini Grižane ubijeno je šest Ijudi.

Dolaskom Đujićeve grupacije povećane su izbjegle kvislinške snage u Istri i dijelu Slovenije. Jevđević je 1. siječnja 1945. javio Mihailoviću da je grupacija stigla i da će on i Đujić napraviti "zajednički vojni savez sa Ljotićem i slovenačkim domobrancima«. Đujić je od Jevđevića i Ljotića upoznat sa situacijom na tom području i planovima za daljnju akciju. Obaviješten je o nastojanju Ljotića da se i Mihailović sa svojim snagama povuče iz Bosne u Sloveniju, odakle bi zajednički trebalo povesti borbu «za oslobođenje cele Jugoslavije od komunista«. Prema Ljotićevim riječima, u prvom svjetskom ratu je «oslobođenje Otadžbine počelo od Soluna, a ovoga puta, ako Bog da, počeće se od Triglava «. O tome kakvo je pak bilo stanje među četnicima dok su bili u Kastavštini, zanimljiva su zapažanja koja je dao Oblasni komitet KPH za Istru, početkom ožujka 1945. Konstatira se da se na području kotara Kastav, Opatija i Lovran nalazi oko 6000 četnika, među kojima vlada »nervoza i nezadovoljstvo, jer ih Nijemci oblače u uniforme i prebacuju prema Sloveniji«. »Demoralizirani su«, konstatira se dalje, »hrane se pljačkom od naroda, nabavljaju civilna odijela i nastoje se prebaciti ka Lici. Njihove vođe govore im da su došli da dočekaju kralja i Saveznike i uspostave svoju vlast. U prošlom ratu, govore oni, stvarali smo Jugoslaviju na Kajmakčalanu, sada ćemo je stvoriti u Istri. Poslije krimske konferencije izgubili su vjeru u Englesku i sada govore da su im jedini spas Amerikanci, koji će se navodno iskrcati u Istri«.



U toku ožujka glavnina četnika iz Istre prebacila se u Sloveniju, na područje između Ilirske Bistrice i Gorice. U Sloveniji je nastavljeno povezivanje kvislinških snaga koje su ondje bile. U Ljubljani je došlo i do zajedničkog sastanka između Ljotića, Đujića i pukovnika Ivana Prezelja, komandanta četnika u Sloveniji. Jevđević je inače redovito obavještavao Mihailovića o razvoju situacije. A ona se doista odvijala vrtoglavom brzinom s obzirom na položaj četnika. Krajem travnja i početkom svibnja 1945. četničke i druge kvislinške jedinice prelaze Soču i predaju se anglo američkim snagama. Područje Hrvatske bilo je u potpunosti oslobođeno od četničkih snaga. Ostale su tek rijetke grupice i pojedinci, koji će pokušavati jedno vrijeme nastaviti četničku akciju, dok nisu bili do kraja poraženi.


Vojvoda Momčilo Đujić (1907-1999) i pripadnici DČD, prilikom susreta 1945. godine sa saveznicima u Trstu (Italija).



Početkom travnja 1945. sjedište Đujićeva štaba bilo je u Sv. Petru (danas Pivka) kod Gorice. Na području između Ilirske Bistrice i Postojne bile su stacionirane Jevđevićeve i Ljotićeve jedinice. U Vipavi je bilo sjedište Bosanskog korpusa. (AIHRPH, NG, kut. 425, f. 20). Prema podatku u spomenutom izvještaju Oblasnog komiteta KPH za Istru, procjenjuje se da je na području Rijeka-Trst stacionirano oko 17.000 četnika, Ljotićevaca i Nedićevaca. Prema jednom podatku obavještajne službe NOP-a iz Zagreba, u Istri i Sloveniji bilo je između 15.000 i 18.000 četnika, pri čemu se mislilo na sve spomenute snage. (AIHRPH, OS-8/911, izvještaj 18. IV 1945)."

(Iz knjige Fikreta Jelić Butić: ČETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945)

[zokxy]

Boravak ušljivih četnika na Kastavštini

Odmah poslije božićnih blagdana prošle godine pojaviše se u našim selima nekoliko njemačkih vojnika. Pregledavši sve kuće, naredili su, da se isprazne po 2-3 prostorije, bez da bi naveli, u koje će se svrhe upotrijebiti.
 Na vratima rekviriranih soba označili su kredom: 15 Mann, 10 Mann, 6 Mann itd. prema tome kakvu je površinu zapremala odnosna soba. Na taj način bilo je označeno u nekim kućama i do 30 osoba za spavanje. Osim toga bile su rekvirirane sve seoske staje za njihove magarce i konje.
Naše vrijedne domaćice znajući dobro što ih čeka, odstranile su odmah sve predmete i pokućstvo iz popisanih soba i stisle se s djecom i starcima u još preostale prostorije koje su bile na raspoloženju, čekajući zabrinute dan dolaska nepozvanih gostiju.
Prvog januara tekuće godine oko 2 sata poslije podne, pojavila se jedna duga kolona raznih razdrpanaca sa dugim bradami i kosama, koja je dolazila od Zorzići preko Benaši prema Garići. Kad se već približila selu, narod nije odmah mogao raspoznati da li su to ljudi ili neka nova vrst divljih zvijeri.
Odavde se jedan dobar dio te marve odvojio za selo Marčelji, koji je zaposjeo Mladeniće, Sroke, Kose, Sv. Matej itd dok je drugi dio proslijedio put prema Studeni i Klani.
Pri zalasku sunca zadnji je preostali dio spomenute kolone zaposjeo sela Gariće, Globiće, Kliće, Saršone i Benaše i smjestio se u već prije nekoliko dana popisane prostorije.
Pošto u tim selima nije bilo u zalihi slame, jer seljaci ne siju žito – razbojnička se je banda odmah bacila na pljačku sijena, spremivši sebi time udobne ležaje u praznim sobama.
Na pola živim i gladnim konjima i magarcima koje su smjestili po štalama, dobacili su također na pretek sijena, kojeg je naš seljak teškom mukom pokosio i spremio za zimsku hranu svoje stoke od koje se hrani i živi.
Pri dolasku u selo vladala je onu večer ciča zima, pa je banda odmah zaposjela sve kuhinje, naložila sebi jaku vatru i grijajući svoju crnu dušu sprovela je vrijeme u psovkama i igranju karata do u kasno doba noći.
Odmah drugo jutro počeli su pljačkati životne namirnice koje narod nije bio posakrivao i svaki je za sebe počeo kuhati ono što je ukrao.
Kad su se dobro nažderali i okrijepili, počeli su pjevati protupartizanske pjesme kao npr.:
Druže Tito četnici te traže
I Komanda generala Draže
Kralju Pero povrati se mio
U Beograd gdje si se rodio …. Itd

Iza toga pozvali su komandiri četa vlasnike kuća, i prijetećim glasom dovikivali, da su svi u selu partizani i komunisti i da će sve poklati. Između ostalog zabraniše im izlaz iz kuće i ujedno obavijestili da su prošle noći prilikom njihovog dolazka u selo partizani ubili dvojicu njihovih drugova i prema tome da će oni pregledati sve prostorije, nebi li negdje našli kakvog sakrivenog partizana.
U tom slučaju da će zapaliti cijelo selo.
Ta njihova izmišljena taktika, dala je povoda prilikom pregleda svih prostorija, konoba, staja itd da izvide koliko imade u selu hrane i da im time bude olakšana brža i sigurnija pljačka.
Kad im nije uspjelo pronaći svu hranu, jer ju je narod još prije njihova dolaska posakrivao u zemunice, zemlju, ispod shodova itd. počeli su redom rušiti zidove kuća, dvorišta i ograde vrtova. Prekopali su sve konobe, štale i razna druga zakloništa, dok im nije u cijelosti uspjelo pronaći sakrivene predmete i sve životne namirnice. Nema u selu kamena ni ploče kojeg nijesu prebacili i okrenuli. U vrtovima pronašli su zakopane krumpir, bačvice vina, fažol, kukuruz i ostalo žito kao i novine i brošure partizanskog pokreta. Razne druge predmete, staklenih čaša, posuđa srebrnine i zlatnih predmeta od veće vrijednosti.
Vješti u svom zvanju pronašli su kopajući tako dalje zajedničku zemunicu u koju su seljani još početkom rata sahranili sva odijela, rubeninu,  posuđe, meso, mast i najnužnije predmete veće vrijednost koje se danas uopće ne može dobiti.
Sve su to međusobno bratski podijelilii nakon nekoliko dana počeli po selu prodavati.
Na njihovo najveće iznenađenje, nisu našli kupca nigdje u nijednom selu i ako je svaka domaćica poznavala svoju vlastitu opljačkanu robu.
U obližnjim grižama i špiljama pronašli su priličnu količinu razne vrsti municije, strojnih pušaka i nešto eksploziva.
Zaključno su otkrili u Benašima bogatu partizansku arhivu koju umjesto da ju čitaju, da se po njime ravnaju i izobraze, ispališe na lomači sve brošure od značajne vrijednosti za današnje čovječanstvo, razne druge novine poput “Naprijeda”, “Glasa Istre”, “Slobodne Jugoslavije”, dok su čisti papir i važnije druge dokumente odvukli kolima u Sv. Matej gdje se nalazio Štab njihove Komande.
U roku od dva mjeseca njihova boravka na Kastavštini nanijeli su u svim selima ogromnu i neopisivu štetu koja se u ovo kritično doba ne može nikako nadoknaditi.
Prožderali su sjeme krumpira, fažola, kukuruza. Popili su ono malo vina koji je seljak štedio za crne dane pri obrađivanju zemlje, a naročito prigodom kopanja loza i košnji trave. Narod više nema čime da prehrani  još preostalu stoku koja mu je pružala zadnji zalogaj u mlijeku jer je opljačkano svo sijeno za konje i njihova udobna ležišta.
Kad su sve to do temelja opljačkali i opustošili pronašli su drugi način pljačke u daljim selima gdje nije bila naseljena ova ušljiva četnička gamad, i to na Jelenju i Grobinštini.
Tamo su se češće zalijetali i danju i noću pod izlikom da tjeraju partizane i dovukli sobom razne hrane za više dana, kao npr. živu i zaklanu stoku, perad, jaja, masla, masti suhog mesa, špeka, vreće krumpira, fažola, demižana vina i rakije i svega ostalog do čega su samo mogli doći.
Njihovo je vladanje bilo u svakom pogledu ispod svake kritike. Bez ikakve discipline ili kakvog najmanjeg reda i poštivanja psovali su jedna drugom međusobno oca, majku, sestru, brata … Kod njih se uopće ne pozna zapovjednik jer svaki zapovjeda i nitko ne sluša.
Dnevno se pozivalo bandu na takozvane “zborove”, ali je svaki izbjegavao da prisustvuje zboru, tako da su komandiri četa bili prisiljeni pretražiti sve prostorije po kućama i okolo kuća i tjerati ih na zbor. Tom prilikom čuli su kako jedan drugoga šalju u p. materinu itd. Od jutra rana pa do u kasno doba noći nije se ništa drugo čulo već samo originalno psovanje. Na zbor su trčali svi samo onda, kad se radilo o primanju para, koje su već drugog dana na kartama jedan drugome pokrali i proigrali.
Najvažnije djelo koje će ostati za vječitu uspomenu u selu bila je njihova čistoća i higijena.
Čim su stigli u selo uništili su sve zahode i sijali su svoje izmetine na samo po selu ispred kuća, konoba i staja, već  su se služili na podovima staja gdje je prije bilo sahranjeno sijeno seoske stoke kojega su opljačkali. Noću uopće nijesu izlazili iz kuća već su potrebnu nuždu možda vršili po shodovima kuća gdje su spavali.
Zimske peći koje su u selu pronašli nijesu imale dimne cijevi, pa su se penjali na zgrade kuća i dizali odvodne cijevi sa krova i njih su upotrebili za za dimne cijevi. Vodu u bunarima (šternama) potpuno su onesposobili. Doveli su konje na bunar, pa su ih pojili s vrčevima kojima se voda diže, a preostalu vodu koju marva nije mogla popiti ponovo vraćali u bunar.
Na bunarima su osim toga prali svoju zamazanu i ušljivu rubeninu i nečistu vodu izlijevali po bunaru koja se cijedila u bunar.
Iako su imali u neposrednoj blizini šumu, oni su se služili drvom za vatru sa kolcima i stupovima vinograda i raznih predkućnih odrina (?), dok nijesu sve redom do zadnjega iščupali i popalili. Zatim se bacili na grede i daske podova, vratiju, zahoda, konoba, staja i okvira prozora. Štaviše sjekli su za vatru i stabla voćaka i prije odlaska popalili sve stolove, stolice po kuhinjama ostavivši prazne začađene domove naše mukotrpne Kastavštine.
Sva ta zloglasna djela izvršena su pod vodstvom njihova komandanta I ličke brigade Stanisavljevića Jova i načelnika općine Gračaca Stanisavljevića Nikole, učitelja Marka Mandića i drugih nižih komandanata kojima su imena po selima predbilježena. Oni će odgovarati i naplatiti počinjenu štetu kad bude za to došlo vrijeme,  a koja je u tančine popisana.
Sve je to izvršila ušljiva banda Gračaca i okolice, miljenici Draže Mihajlovića, za koju se ne smije imati namirenja (?). Kad bi se jednog dana predala u naše ruke morala bi se bez obzira uništiti.
Bila bi velika šteta kad bi se dozvolilo takvoj marvi da stvaraju i rađaju nova pokoljenja i da dalje živu na izmučenoj ličkoj zemlji koja je u toj velikoj oslobodilačkoj narodnoj borbi bila nakvašena toplom krvlju naših boraca.


Original tekst:

[zokxy]

Nastavak originala:













Hvala na pažnji! 

[fusher]

četniki??
aaaaa, misliš po novoj  "istorije" antifašisti!!

[elvis]

 

četniki??
aaaaa, misliš po novoj  "istorije" antifašisti!!

Po čijoj novoj istoriji? Ako misliš po "našoj" onda su to po noven  samo preobučeni partizani   

[zokxy]

Od 16:28 do 22:11 više od 500 pogleda na ovu temu! Vjerujem jedna od najčitanijih na forumu, smetalo koga ili ne! 

[fusher]

po istorije!!
po povjesti su fašisti a "naši" antifašisti.

samo mi nikad ni bilo jasno kako četnici moru bit fašisti kad nanke saluto romano nisu koristili..da ne rečen sapun i vodu

fašisti su taljani, nacisti nemci, se drugo su kvislinzi.

[elvis]

Fašisam i nacizam su "lokalne" verzije istog, a kako je fašizam bio prvi, tako se sve što spada u tu domenu danas zove fašizmom ... a i onda jer se antinacizam kao riječ i pojam baš nije baš "ulovio" 

[fusher]

trt milojka!

nacional-socjalizam je jedno 20-30 let stareja ideja od fašizma.

[elvis]

Nisam držal sveću Adolfovoj mame i tate da znam kakav ima je bil brak  ali ..

Nacionalsocijalizam (u njem. Nationalsozialismus) , češće samo Nacizam je politički pokret u Njemačkoj koji je iniciran 1920. činom organizacije Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei).

A za fašizam se obično uzima da je krenuo u Italiji tokom/krajem I svjetskog rata.

Tako da eventualno mogu biti podjednako stari.

[fusher]

prc!
va austrije oko 1900 je nastal! dolfo je samo to lepo prepisal...

[elvis]

prc!
va austrije oko 1900 je nastal! dolfo je samo to lepo prepisal...

Možeš li to malo elaborirat? 

[fusher]

koliko se spametin (a ne spametin se kade san čital, al 99% ni main kampf) bila je neka stranka ili pokret imena tipa arbeitpartei va austrije  na samen početke 20 st sad  je (1905 il ne nisan siguran), ku je dolfo tj njen politički plan prepisal va svoju stranku NSDAP i malo dodal pest ibermenša, rasi, arijevstva  itd.
čak mislin da se na početke dolfotova stranka isto zvala ko i ta va austrije

[zokxy]

Snimljeno kod sada srušenog bunkera u Permanima kod skretanja Breza - Klana, četnik se vozi uz Švabe 1943/44., vjerojatno slovenski Rupnikovac