Da bi se još uvijek mlada sovjetska ratna mornarica mogla uputiti na otvorena mora i suprotstaviti tada (a i danas) najjačoj ratnoj mornarici na svijetu - američkoj, morala se opremiti odgovarajućim brodovima. Zbog toga je odmah nakon okončanja II. svjetskog rata donesena politička odluka o gradnji velikih ratnih brodova koji će moći djelovati daleko od svojih matičnih luka. Prvi takav projekt bio je gradnja lakih krstarica klase Sverdlov. Početno je planirana gradnja 20 (po nekim izvorima čak 23) tih lakih krstarica koje su trebale ne samo zamijeniti zastarjele krstarice klase Čapajev, već biti i oslonac nove sovjetske flote.
Kako su sovjetski stručnjaci imali vrlo malo iskustva s gradnjom tako velikih brodova svoje su projekte temeljili na lakim krstaricama Sjedinjenih Država i ponajviše nacističke Njemačke, čiji su planovi i veći broj stručnjaka završili nakon sovjetske okupacije Prusije u Sovjetskom Savezu. Zahvaljujući tome projektiranje je išlo zavidnom brzinom i planovi za novu klasu lakih krstarica završeni su tijekom 1948. S druge strane to je imalo i svoju negativnu stranu jer su krstarice klase Sverdlov bile najbolji ratni brodovi II. svjetskog rata u svojoj klasi, ili drugim riječima bile su zastarjele već u trenutku početka gradnje prvog broda. Problem je bio u tome da je sovjetska vojna industrija tijekom II. svjetskog rata imala samo jedan cilj - proizvesti dovoljno tenkova, topova i aviona. Razvoj novog naoružanja zapravo nije ni postojao. Istodobno i Njemačka i Sjedinjene Države ubrzano su razvijale nove vrste oružja koje su im trebale omogućiti pobjedu u ratu. Njemačka nije uspjela svoje programe dovesti do kraja, ali su zato Sjedinjene Države novorazvijenim nuklearnim oružjem okončale rat protiv Japana.
Svoje kašnjenje u razvitku novog oružja, kao što su mlazni borbeni avioni, vođene rakete i nuklearno oružje Sovjetski Savez ubrzo će nadoknaditi, ali 1946. i 1947., kad se odlučivalo o pokretanju projekta klase Sverdlov, sovjetski vojnici i vojni stručnjaci tek su zbunjeno proučavali primjerke naprednog oružja razvijenog u nacističkoj Njemačkoj. Jedino što su tada sovjetski projektanti mogli napraviti je laka krstarica koju su opremili, za njih, tada najnovijom radarskom tehnologijom za otkrivanje ciljeva i navođenje paljbe na njih. Uz to su potpuno zanemarili iskustva ratovanja na Pacifiku u kojem su nad brodovima dominirali avioni, te su nove krstarice opremili nedostatnim protuzračnim sustavima. Tako su dobili zastarjele ali istodobno vrlo skupe brodove čija je gradnja iziskivala puno uloženog materijala i rada u ratom opustošenoj državi. Iako su se i prije početka gradnje prve krstarice klase Sverdlov javili protivnici projekta iza njega su stali tadašnji zapovjednik sovjetske ratne mornarice admiral Kuznjecov, koji je za nove brodove uspio zainteresirati i Staljina. Nakon toga nitko se više nije usudio otvoreno protiviti.
Tako je 15. listopada 1949. u Baltičkom brodogradilištu u tadašnjem Lenjingradu položena kobilica za laku krstaricu Sverdlov. Gradnja je išla vrlo brzo te je brod porinut već 5. srpnja iduće godine. Nakon toga počela je serijska gradnja u tri brodogradilišta. Uz već spomenuto Baltičko brodogradilište, gradnja lakih krstarica klase Sverdlov pokrenuta je u Admiralskom brodogradilištu u Lenjingradu i u brodogradilištu u Severodvinsku.
Da Staljin nije 1953. umro sovjetska ratna mornarica sasvim bi sigurno dobila svih dvadeset planiranih brodova. Međutim, Staljinov je nasljednik Nikita Hruščov imao drukčije mišljenje o lakim krstaricama i njihovoj uporabljivosti od svog predhodnika. Hruščov je vjerovao u raketno oružje i ispravno je procijenio da nikakvi veliki ratni brodovi s topovima više neće moći uspješno djelovati u ratu. Zbog toga je gradnja lakih krstarica klase Sverdlov prekinuta nakon 17-og izgrađenog trupa, a ukupno ih je u razdoblju od 1951. do 1955. dovršeno i u operativnu uporabu primljeno 14.
Kako cijeli projekt ipak ne bi postao najveći promašaj sovjetske ratne mornarice početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća krenulo se s projektima modernizacije i prenamjene. Prvo je 1955. laka krstarica Admiral Nakhimov odabrana kao testni brod za program ispitivanja, označen kao Projekt 67-SI. Svrha tog projekta bilo je ispitivanje prvog sovjetskog protubrodskog vođenog projektila Strela kojeg je NATO označio kao SS-N-1 Scrubber. Strela se temeljila na njemačkom krstarećem projektilu V-1 koji je u originalu imao domet 150 kilometara. Sovjetski su stručnjaci, uz pomoć interniranih njemačkih, smanjili domet projektila na 30 nautičkih milja (54 kilometra) i prilagodili ga protubrodskoj namjeni. Do smanjenja dometa došlo je zbog ograničenih mogućnosti tadašnjih sovjetskih radara i nemogućnosti da se podaci koji su iza radarskog horizonta prenesu na brod. Admiral Nakhimov opremili su s dva glomazna lansera na pramcu broda. Ispitivanje je obavljeno tijekom 1956. u Crnom moru s ukupno 24 lansiranja, ali se projektil pokazao kao nepouzdan, a Admiral Nakhimov kao neodgovarajući brod. Zbog toga je Admiral Nakhimov već 29. kolovoza 1960. otpisan iz operativne uporabe.
Ubrzani razvoj radarski vođenih protuzračnih raketa doveo je do ideje da se krstarice opreme nekim od novorazvijenih sustava. Veličina broda omogućavala je postavljanje i najvećih sustava pa je za taj svojevrsni eksperiment odabran sustav V-753 Volkhov-M (SA-2). Eksperiment je izveden na krstarici Džeržinsikij. Uklonjena je jedna krmena kupola s topovima kalibra 152 mm i na njezino je mjesto dograđeno nadgrađe na čiji je krov postavljen golemi dvostruki lanser za rakete. Brod je opremljen potrebnim radarima i poslan na ispitivanje. Cijeli se sustav pokazao nedjelotvornim, te je eksperiment propao. Da je bilo drukčije lake krsterice klase Sverdlov mogle su postati najvredniji brodovi sovjetske ratne mornarice u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.
Novi pokušaj prilagodbe lakih krstarica klase Sverdlov novim uvjetima ratovanja ostvaren je 1971. kad su krstarice Ždanov i Admiral Senjavin prenamijenjene u zapovjedne brodove. Ta se prenamjena pokazala znatno uspješnijom od prijašnjih. Osim dodavanja nove komunikacijske opreme, koja je u kasnijim godinama uključivala i sustav za satelitsku komunikaciju, dobili su i protuzračni raketni sustav Osa-M (SA-N-4) za blisku obranu od aviona i protubrodskih projektila.
U međuvremenu je sovjetska ratna mornarica odustala od daljnjih pokušaja modernizacije ili modifikacije tih krstarica tako da su sve zadržale svoje topničko naoružanje. Unatoč svim nedostacima i zastarjelosti potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća sovjetska je ratna mornarica u svojem sastavu imala čak 12 lakih krstarica klase Sverdlov (još 1962. krstarica Ordžonikidze prodana je Indoneziji gdje je dobila ime Irian). Raspad Sovjetskog Saveza i s tim povezan nestanak sovjetske ratne mornarice donio je, između ostalog, posljedicu i brzog otpisa svih lakih krstarica te klase, tako da već 1993. u ruskoj floti nije ostala niti jedna. Zadnja je otpisana laka krstarica
Murmansk 1992.
Opis broda
Kad bi ih se ocjenjivalo po kriterijima II. svjetskog rata krstarice klase Sverdlov dobile bi vrlo dobru ocjenu, osobito u usporedbi s krstaricama s kojima je Sovjetski Savez ušao u rat. Na žalost projektirane su nakon kraja II. svjetskog rata i ubrzo su postale nepovratno zastarjele, s ograničenom mogućnosti borbene uporabe.
U sklopu svojih mogućnosti sovjetski su projektanti izvrsno obavili svoj dio posla. Napravili su lijep brod vrlo čistih i pravilnih linija koji i danas izgleda dobro. Osnova broda je dugačka ravna paluba na dvije trećine broda koja se na krmi prekida i spušta za jednu razinu. Na pramac broda smjestili su dvije trocijevne kupole s topovima 152 mm (5,9 inča). Još dvije kupole s istim topovima smještene su na krmeni dio broda. Između njih smješteno je nadgrađe broda iz kojeg izviruju dva dimnjaka. Iza pramčanih topova nalazi se zapovjedni most, a odmah iza njega masivni jarbol na čijem su vrhu dva ciljnika za topove kalibra 152 mm. Na brodu su bila još dva jarbola smještena odmah ispred dimnjaka. Iako na prvi pogled izgledaju krhko bili su dovoljno masivni da ponesu antene tadašnjih radara. Iza krmenog dimnjaka, na krovu nadgrađa, nalazila su se još dva ciljnika namijenjena krmenim topovima kalibra 152 mm. Brod završava dugačkom i uskom krmom na koje su postavili tračnice za polaganje morskih mina.
Sve je to smješteno na 210,10 metara dužine i 22,10 metara širine. Pod punim opterećenjem brod je imao gaz 7,8 metara. Podaci o istisnini razlikuju se ovisno o izvoru. Standarna je istisnina bila oko 16 000 tona, a maksimalna tek nešto manja od 18 000 tona (jedan ruski izvor navodi podatak od 17 890 tona).
Za pokretanje te mase odabran je tada još uvijek suvremeni pogonski sustav koji se sastojao od šest parnih kotlova na tekuće gorivo KV-68 čija je para pokretala dvije parne turbine TB-72. Zapadni izvori tvrde da je ukupna snaga pogonskog sustava bila 110 000 konjskih snaga, a ruski da je snaga bila nešto veća - 124 100 konjskih snaga. Vršna brzina bila je veća od 30 čvorova (ruski izvori navode 32 čvora).
O brodu su se brinula 1083 člana posade.
Unatoč svojoj zastarjelosti, bar kao glavni borbeni brodovi flote, krstarice klase Sverdlov ostale su u operativnoj uporabi vrlo dugo. Tako je zapovjedni brod Ždanov ostao u operativnoj uporabi do ožujka 1989., a Admiral Senjavin do 30. svibnja iste godine. U operativnoj je uporabi najduže ostala krstarica Murmansk koja je otpisana tek 3. srpnja 1992. Da su došle u priliku krstarice klase Sverdlov mogle su se dokazati kao izvrsni brodovi za pružanje vatrene potpore snagama na obali, ali kao za inat sovjetske su snage svoj najveći rat vodile u Afganistanu, gotovo tisuću kilometara daleko od najbližeg mora. Uz to što su poslužili kao korisni brodovi za ispitivanja novog oružja, dobro su poslužili i kao zapovjedni brodovi flote. (
Hrvatski vojnik)
Sa ruskih stranica: Posada “Murmanska” brojila je 1270 mornara. U travnju 1955 je porinut u gradu onda zvanom Molotovsk (danas Severodvinsk). Zbog politike Hruščova sudbina mu je bila neizvjesna. 1957. g posada je smanjena na 925, a kasnije na 425 mornara. No, 1961. stvari su se počele mijenjati za lake krstarice s topovima. Tada je poduzela i prvo duže putovanje u Atlantski ocean, a 1964. imala je nekoliko vježbi gađanja sa nuklearnim i dizelskim podmornicama te ostalim ratnim brodovima. U lipnju 1967. pridružila se Mediteranskoj floti SSSR-a nakon eskalacije Arapsko-Izraelskog sukoba. 1989. brod je završio svoju posljednju aktivnu misiju i bio prvi na vježbi gađanja od svih brodova sovjetske flote, dobivši čak i nagradu Zapovjednika Mornarice SSSR-a.
Sudbina Murmanska nakon otpisa nije bila sjajna. 1994. je prodan u Indiju za staro željezo, no u plovidbi prema rezalištu nije daleko odmaknuo - pred norveškim gradićem Sørvær nasukao se u tjesnacu i tako proveo posljednjih 20 godina. No Norvežani nisu željeli olupinu pred svojim obalama, željeli su brod maknuti. Financijera za odsukavanje se nije našlo, pogotovo stoga što se toliko vremena brod tumbao po morskom dnu i izgledi da bi mogao tako lako zaploviti nisu bili sjajni, ne bez većih troškova. Tako je donesena konačna osuda za Murmansk - izrezat će ga u staro željezo na licu mjesta. Kako? Pogledajte u nastavku!
