Ajd da ne bude živčanih
da postavim ovo malo slikica sa moba (na žalost novi stari mob ima jako malu memoriju)
Svi smo se sastali i našli bez problema. Postavljena karta je ipak dobro došla jer su Matulji svi izrovani pa treba obilazno po putokazima.
Bilo nas je 11 odraslih+2 djece+1 brek. Nadam se da će nam u budućnosti podmladak biti brojniji jer ....kretanje je zdravo.
Prvo smo krenuli u obilazak bunkera ispod ceste. Bunkeri su zanimljivi jer su povezani rovovima a svaki bunker i prolaz imaju brojčane oznake, natkrivene djelove za sklanjanje od gelera i nepogoda te stepenište za izlaz iz rova. Na žalost u jednom natkrivenom skloništu našli smo i neko mrtvo blago...pas ili nešto slično.
Kroz tunel bunkera se može proći i ispod glavne ceste i izići u šumu. Krenuli smo tražiti dva vojna objekta. Malo smo se tražili ali ja i nekolicina nas smo iskoristili to vrijeme i vratili se za izleta sa povećim macićem šparoga.
Našli smo prvi vojni objekat do kojeg se dođe uz natpis "Oštar pas"-odvezan
ali nismo vidjeli ni psa a bogami ni odvezanog
Prvi objekat je u dobrom stanju ali kao i svaka napuštena građevina devastiran i prljav. Nemam slike ali slijedeći objekt je identičan pa ćete vidjeti njega.
Krenuli smo dalje kroz šumu...uz branje šparoga smo se uspjeli odvojiti. Žensko-dječji dio ekipe je krenuo naprijed a muški dio ekipe nam je uspio "pobjeći"...nije mi žao što se nisam s njima vucarala po šumi ali mi je žao što nisam vidjela ribnjak sa ribicama
Nas je jazbac odveo do puta za Rukavac i planinarski dom Jurdana Stanko. Mi smo odlučili krenuti pješke na mjestu gdje završava asfaltiran put.
Taman kad smo mi stigli do slijedećeg vojnog objekta stigli su i ostali autom.
Zajedno smo obišti taj objekat koji je u puno boljem stanju od onog prvog jer smo saznali da tu živi neki čovjek s konjima kojeg trenutno nije bilo pa smo mogli na miru obilaziti
Ispred objekta i oko njega su tuneli
rovovi
a nađe se i pokoji indijanac
Tu smo imali i sat povijesti koji smo na miru poslušali uz Zokijevu okrepu. Bilo je i konkretnih činjenica i zabavnih anegdota.
Nakon toga smo se opet odlučili podijeliti i hodačka ekipa je uzela malu prednost koju nam je motorizirana ekipa brzo oduzela.
Put do planinarskog doma je zaista bajkovit, mnoga pojila, kamena odmorišta za stoku, mir i tišina...
Mnogi spomenici palim partizanima...
Uglavnom hoda jedno cca 3 km. Došli smo do doma koji je u tužnom stanju
čula sam da je do nemara došlo zbog našeg poznatog birokratskoh prepucavanja. Navodno je dom u vlasništvu dvije općine i oni se ne mogu dogovoriti oko gospodarenja...tako da radije propadne nego da bude samo jedan vlasnik. Stara hrvatska priča.
A ni putokazi nisu u bajkovitom stanju iako sam načula da su u izradi novi:
Moram priznati da ga nisam ni predahnula a kamo li pošteno pogledala dom jer su motorizirani već bili spremni za polazak nazad.
Ali nije važno, bitno je da sam i ovaj vikend naučila jedan novi planinarski put koji ću svakako prvom prilikom opet posjetiti.