Park heroja - Trsatski park

[milić]

A bolna tisa se konzervirala. Iz daleka djeluje lošije nego iz bliza.

[milić]

A kako se ovaj rascvali grm naziva, ne zna ni vrag. Mikimiki, možda ti znaš?
Samo se sjećam da je jednom bio cirkus u mojoj obitelji zbog tog cvijeta. Pamtim to! Stari se negdje, a znači u ovo doba, olio i staroj za ispriku donio nekoliko grančica tog grma. Stara nije htjela to primiti, a ovaj to nije mogao razumijeti...

[milić]

Spustiš li malo pogled, vidiš da i pri dnu ima života. Gle cvijetova maslačka!
Al' se žute...



Uskoro će poprimiti drugi oblik, onaj u kojega ja volim puhati.



(Vjerovali ili ne u svojoj, zamalo tridestgodišnjoj, vozačkoj karijeri nikad nisam puhao u balon!?)

 

[milić]

Kratka šetnja do parka, danas.
U donjem parku ništa interesantno nisam vidio  osim ove  bazge. Evo, sad znamo da je tu, pri vrhu, uz ulaz/izlaz iz/u Radićeve ulice.

[milić]

Koprivići su konačno opernatili.

[milić]

Ima jedna klupica koja mi je omiljena, ali, iz meni znanih razloga, je obilazim zadnjih dvadesetak godina. Danas sam sjeo baš na nju, pomalo telefonirao i dumao ono što, kamo…





Vaše oštro oko zamjetit će da je klupica nedavno obnovljena tj. zamijenjene su letve na kojima se sjedi. (Doduše vidio sam, u svom kratkom životu, i druge pozicije za sjedenje.)

[milić]

Sjediš na klupici, pomalo telefonaniraš i gledaš u ljepotu.

[milić]

Spomenik je još uvijek tu. Dapače, i mače, još je stariji i nakićeniji od zadnje reportaže. Pa da, bio je 3. maj. Trebao sam bit kurjož i malo počeprkati po trakama na vijencima da vidim tko je ožalošćen. Baš me zanima jesu li oni. Će da vidim.

[milić]

A naš starčić Kesten Kostanjević se drži za pet. Taj će još dosta ako ga ne ubije žeđ ili nešto žestoko. Negdje sam čuo da je puno više ljudi umrlo zbog žeđi nego zbog prekomjernog pijenja. A vrag će ga znat, svašta se priča. Isto sam čuo da je Marica, s drugog kata …





(Sjetih sa da je u 3.maju bio ronilac Pavo Kesten, dobar ki kruv. Pozdrav Pavo, ma gdje bio!)

[milić]

Zamjetio sam da je lipa na platou uz spomenik počela cvasti.

[milić]

Divlji limun je izgubio onu cvatuću ljepotu, ali se nekako napuhao, postao je važan. Hm, ovo me podsjetilo na ženu u trudnoći. Zašto? A vrag će ga znati. Taj vrag je svenoguć. Svašta zna.

[milić]

Tise su bez promjene.
Ova slabodržeća.



I bolje držeća.



Ova prva je skoro gola. Druga dobro obučena. Dok sam bio mlađan momak ja više sam volio vake ko ova prva. Sad sam se materijalizirao. Ili kako bi neki rekli – opametio.
No, ovako. Dok sam ja razmišljao ono što i kamo, jesam li pametniji ili nemoćniji, izađoh ja iz parka. Da, da tu je reportažici kraj, konac, ende i neima više za danas. Lipo vas pozdravjam i želin van lipu večer.

[milić]

Gledam zadnju objavu i skoro da ne vjerujem. Skoro mjesec dana nisam tu ni prismrdio. Ali, brojke su neumoljive.
Eto dana sam bio u jutarnjim satima u parku i pobjegao jer je i u njemu prevruće.
Narančasta zvijer je ipak ubrala nekoliko fotki, pa ajde da lud...ups! pogledamo zajedno.



Drugog tobogana, onog što ga rasturi oboreno drvo kad je puhala ona jaka buričina, nema. Nisam ni očekivao da će biti. Vjerujem, sve više, da ga moje oko više ugledati neće.



Lipa Tisa.



Tisa Borac. Ajde, navijam za tebe, vjeruj mi znam kako ti je.



Ovo su njezine grane. Meni se čini da ... ne znam što napisati. Vidim i žutila po njoj, ali prevladava ipak zeleno.

[milić]

Divlji limun je počeo puniti limunadu koju nitko ne kuša. Pratimo ga pomno da nam ne zamulja kakvu drugu tekućinu umjesto limuna.

[milić]

A ovo kamenito čudo neću ni pogledati.



A tek tekst.
E moj I.G.K.