Park heroja - Trsatski park

[milić]

U nedjelju, 2015-09-13 (aha, pomalo se privikavam na ISOtov standard pisanja datuma) malo sam pohodio rastuće prijatelje.
Tisa, ona boležljiva, je opet požutjela. Tako je bilo i lani, ali se izvukla. Vidjet ćemo koliko će još trajati.

[milić]

Divlji limuncin je još zelen. Meni se čini daje nešto manji nego lani. Za usporedbu evo, prilažem fotku iz lanjskog perioda, doduše mjesec dana ranije snimljena.
Lani



Ove godine

[milić]

Kesten. Neki listovi požutjeli. Ali tako je bilo i za prošlog posjeta. Valjda tako mora biti. Vidjet ćemo kad će početi bubriti i na kraju pukcati bodljikavi tobolac kako bi ispali plodovi. Meni se čini da je to još dosta daleko.

[milić]

I za kraj današnje vizite jedan lijepi palmin cvijet.



 

[milić]

U nedjelju, 2015-10-04 posjetih nakratko moje rastuće prijatelje u parku. Usput zabilježih i ove nerastuće. kao što vaše oštro oko može zamijetiti od starog, burom oštećenog, tobogana ni ''t''. Ali i ne treba. Meni je dovoljan i ovaj za spustiti se (kad nema nikoga u blizini).   

[milić]

Koprivići kosu ne gube tako lako. Inače i nisam u parku primijetio neke jesenje promjene. Ili kasni park ili nešto drugo.

[milić]

Na kestenu se ne vide plodovi u bodljastim košuljicama. Bit će da su popadali ili su tako rijetki i visoko da ih nisam niti nasumučnim uslikavanjem otkrio. Nema ih niti na tlu. Misterija koju ni Lun, Kralj ponoći ne može razotkriti. Možda su vrtićka dječica skupljala kestenove plodove pa od njih, uz pomoć čačkalica, radila stoliće, stolčiće i slično kao i mi kad bijasmo predškolskog uzrasta.

[milić]

A ovaj limun je definitivno manji nego lanjski. Zaostao u razvoju pa bog.



 

[milić]

Ni kiša me ne može spriječiti, a da ne obiđem moju staru ljubav. Ma kako je samo mogla bez mene živjeti ovih, hm koliko ono, desetak dana.
Ma koliko god se koncentrirao na odabrano drvo, biljku...meni uvijek oko pobjegne na ono što je naviklo pogledati. Tako i danas.
Najprije moj dubinski pregled (ušao sam dublje u travu jer je svjetlost ometala fotkanje) tise.



Ajme meni, nije joj dobro...

[milić]

Ja u Parku heroja iliti Trsatskom parku i dalje ne vidim prisutnost onog godišnjeg doba koje čarobnim štapićem sve pretvara u zlaćanožutu boju, nakon koje sve pada.
A vi, vidite li vi?

[milić]

Možda je tek ovaj drvored lipa malo prorijedio listiće? Ali ne vidim da ih ima po tlu. A i bura je puhala neki dan, žestoko. (Bila sestrična iz, ne Merike, Njemačke pa se plašila da će nam bura neboder prevrnuti. Kod njih  /Landau am der Pfalz/ da nikad tako ne puše. A ja se smiješkam pa si mislim da samo vidiš i čuješ kad za zbilj zapuše.)

[milić]

Kažem u sebi da moje oko vidi ono što je naučeno. (Rekao bi moj, nikad zaboravljeni, sused, barba Rudi, neće jadno leh ča j navadno.)
Ajde, reknite, je li veći ili manji odo lani ovaj limunčineto?
Meni je manji (viđe odo lane velikost na postu #198) pa bog!

[milić]

Jedino su kesteni požutjeli. Ali, opet ja, ne vidim plodove koji su popadali po tlu. Gdje li su ti plodovi?

[milić]

Evo, i tlo oko kestena sam snimio, ali plodova jok. Netko, kad čuje ili vidi, da ja u park ulazim, brže-bolje skuplja kestene i miče ih iz moga vidokruga.
Ja-hoću-vidjeti-kako-izgleda-otpali-divlji-kesten-u-Parku-heroja!

[milić]

Požutjeli kostanj



i više njegovih, isto takvih, kita.



Dragi moji vjerni čitatelji i, još draže, čitateljice, ovim žutilom završavam današnju posjetu, meni vazda, dragom parku.