U Matuljima će se uskoro otvoriti nova velebna zgrada HOPS-a, nekadašnjeg Elektroprenosa koja je izgrađena na prostoru nekadašnje "centrale". Tu centralu čuvao je vod 61. legije talijanske vojske. Nakon kapitulacije Italije talijanski vojnici su ostali u centrali. Pretpostavljam da su strateški objekti ostali pod stražom bez obzira na kapitulaciju. Nakon kapitulacije formiraju se razno razni odredi i čete naoružanih civila među kojima je bilo onih mudrijih i onih, ajde recimo lakih na obaraču. Tako je jedna "udarna grupa" u noći 23./24.9.1943. napala centralu pri čemu je ubijeno 10 talijanskih vojnika. Ovo su njihova imena:
Bina Vittorio
Bubola Luciano
Copitar Luciano
Dane Luigi
Farina Ruggero
Latini Antonio
Lopapa Gaetano
Mucci Pinuccio
Oppici Lino
Svast Idino
Njemački vojna komanda reagirala je promtno i istog dana spalila Frlaniju.
Nije mi namjera izazivat polemiku oko dobrih i loših momaka, samo ću napomenut:
U povijesti koju su nas učili kao pionire i izviđače na raznim komemoracijama ovi se dva događaja nisu nikad povezivala!
Članovi "udarne grupe" koja je napala centralu radili su i poslije razne provokacije prema okupatoru pri čemu su se oni osvećivali nad nedužnim narodom. Meni najzanimljivije je da su ti omladinci ostali u kolektivnoj svijesti naroda negativno obilježeni i nikad više nisu stekli značajniji društveni ugled. Ali čak nisu stekli nekakve povlastice kao činove, kuće, direktorske funkcije i slične privilegije.
Citat iz knjige
GIACOMO SCOTTI - LUCIANO GIURICIN CRVENA ZVIJEZDA NA KAPI NAM SJA
Na dan kapitulacije fašističke Italije, u okolici glavnog grada Kvarnera osnovan je »Riječki bataljon« s oko 180 boraca među kojima dvadesetak vojnika i oficira rasformirane kraljevske vojske. Komandant je Mirko Čurbeg, komesar Giacomo Rebez, zamjenik komandanta Silvano Broznić, zamjenik komesara Bruno Vlah. Operaciona baza bila je selo Rubeši. Jedinica, sastavljena pretežno od bivših političkih progonjenika i političkih zatvorenika, komunista i drugih antifašista, izvršava mnoge akcije i izdržava teške borbe, često zajedno s »Bataljonom Rijeka-Kastav«, hrvatsko-talijanskom jedinicom koja je također osnovana dan iza kapitulacije. Ovaj je bataljon imao 120 boraca pod komandom poručnika Canare, i komesara Andrea Casassa, a s operativnom bazom u Klani
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
GINO KMET pripadnika "Riječkog bataljona" sjećanja
Druga akcija izvršena je 20. rujna.
“Moramo se oglasiti u Matuljima”, rekao je Pucikar okupljenom društvu. Petnaestak ljudi htjelo se odmjeriti s neprijateljem. Sjećam se, između ostalih, Mariettija, Lea Tommasillija, Pepolija koji je kasnije poginuo u akciji i bio je naša prva žrtva. Od Kastva smo se spustili stazom i stigli blizu elektrane. Bili smo opremljeni talijanskim puškama i imali smo strojnice, jednu tešku, vodenu i jednu laku. Pucikar se raspršio oko našeg cilja. Od Mattuglie smo bili udaljeni oko 200 metara. Par metara dijelilo nas je jedne od drugih. Teški mitraljez je bio stacioniran pored mene, s posadom i nosačem streljiva. Lagani je bio dalje, nisam ga ni vidio. Dobili smo zapovijed da pucamo. Fašisti su odgovorili. Bili su dobro zabarikadirani unutar zgrade i opremljeni mnogo automatskim oružjem. Vatra je trajala oko pola, a onda smo dobili zapovijed da se vratimo u bazu. U grupi smo krenuli prema Rubešima, prolazeći pored nasipa željezničke pruge. Odjednom nas je pogodila mitraljeska vatra s desne strane. Odmah nakon što smo zalegli na zemlju zauzeli smo položaje, iako smo sada imali malo streljiva. U međuvremenu je Pepoli bio upucan i ležao je nepomično. umro. Bio je prvi stradali Riječkog bataljun koji je svoje vatreno krštenje doživio i prije službenog ustrojavanja. Pucikar je, dok smo mi ostali na zemlji, polako ustao i krenuo u ophodnju vidjeti što se događa. Vratio se nakon nekog vremena da nam kaže da su pucali iz skladišta (danas garaža Autotransa), koje je bilo na padini ispod nas. Bilo je tu ljestava po kojima smo se oprezno penjali. Neki od nas su skoro došli do ceste desno od skladišta, drugi su krenuli lijevo, gdje, međutim, nisu mogli nastaviti jer je taj dio bio ograđen ogradama. Ispred je postavljena obrana od vreća s pijeskom. U skladištu je bio jedan vod fašista. Pucali smo, s ulice, prema ulazu, a onda je Pucikar ustao i krenuo u juriš. Fašisti koji su bili iza vreća s pijeskom žurno su se povukli unutra, a mi smo iza njih divljenja vrijednom i besramnom nesmotrenošću razvalili ulazna vrata. Pucikar je prvi ušao u skladište, mi iza njega. Fašisti su se smjestili u kut zgrade i čekali nas podignutih ruku u znak predaje, ukupno šest oseta. Ako moram iskreno, svi smo bili pomalo iznenađeni, mi lakoćom kojom smo uspjeli osvojiti mjesto, fašisti našom naglošću koju nisu očekivali. Zarobljenici su poslani prema Kastvu i napravili smo prvi ratni plijen, plamenac, mitraljez, muškete i ručne bombe. U skladištu je bila i hrana koju smo nosili što smo mogli, a ostalo je uništeno. Dok su se drugi drugovi sada udaljavali, ja sam se zadržao da ispalim nekoliko hitaca iz puške u neke bačve, u kojima je bilo ulja. Spremao sam se nožem rezati vreće pune brašna kad sam začuo brujanje motora. To su bila njemačka oklopna vozila, vjerojatno stacionirana u Opatiji. Čuvši za pucnjavu ili upozoreni telefonom, Nijemci su došli u pomoć svojim fašističkim drugovima. Moji suborci su zauzeli položaje na padini i otvorili vatru na oklopna vozila. Nijemci su stali desetak metara od skladišta i također su pucali prema gore. A baš sam bio na zalihama. Imao sam samo jedan izlaz glavni ulaz. Projurio sam pokraj njega, skrenuo iza ugla, dao punu brzinu u noge, zaboravivši da idem prema ogradama. Kad sam ih vidio, nije mi preostalo ništa drugo nego samo sam ih trebao pokušati preskočiti, ali nisam uspio i završio sam na njima, pao sam na leđa. Iza mene je jedan Nijemac u kratkim hlačama pucao, ne znam da li u mene ili u moje drugove. Puška je pala nedaleko od mene, uspio sam se ispružiti i uhvatiti je, dok je Nijemac stavljao novi šaržer u pušku. Pritisnuo sam okidač i Nijemac je završio na zemlji, vjerojatno sam ga ranio u lijevo rame. Za to vrijeme pucnjava se kretala prema Mattugiie, gdje su vjerojatno pristizale druge partizanske jedinice. Uspio sam se izvući iz bodljikave žice, popeo se na brežuljak, stigao do strmine zemljanog puta. Odjeća je bila poderana uz ogradu, ja sam krvario, ali sam ipak uspio doći do Kastva, gdje sam zatekao Giacoma Rebeza. Poslali su me u ambulantu, gdje je kao liječnik radio student medicine po imenu Hofman. Bio je kastavac. Dobio sam lijekove jod sa alkoholnom tinkturom, dobio sam novu odjeću i onda sam upućen na odjel koji se nalazio u Rubešima. Bilo nas je ukupno tridesetak. Ispod nas su bile kuće Frlanija koje su Nijemci sutradan napali. Neke patrole kastavaca, koje su bile na tom području, povukle su se i Nijemci su tako stigli do Frlana ne naišavši na otpor. Naše su patrole, u tom slobodnom prostoru koji je bio kastavsko, išle u kontinuirano izviđanje. Sastavljeni od nekoliko elemenata, imali su zapovijed signalizirati sve neprijateljske pokrete i istovremeno održavati red. Sve naše komande bile su u Kastvu.
U Rubešima, odmah do spomenika, nalazi se putić koji vodi prema Frlanima. Odatle su se Nijemci pokušali probiti svojim pješaštvom. Naš odred nalazio se na potezu koji ide od sadašnjeg ratnog spomenika do pedesetak metara uz cestu prema Kastvu. Preostalo zemljište zauzele su naše druge jedinice. Cijelo poslijepodne i noć trajala je borba protiv Nijemaca koji su htjeli doći do Rubeša. Pucnjava je bila vrlo intenzivna. Uvidjevši da je njihov trud uzaludan, Nijemci su zapalili mjesto Frlani. Odozgo smo mogli vidjeti kako zajedno s fašistima prolaze kroz kuće i bacaju upaljene baklje u njih. Međutim, stanovnici su već bili dijelom pobjegli kada su ugledali prve Nijemce. Pridružili su im se i drugi i zajedno su došli do Rubeša i Kastva. Ne znam jesu li Nijemci uzvratili nad civilima. Što se tiče duge borbe s naizmjeničnim pucanjem, nismo imali gubitaka.
Pred zoru, kad se pucnjava smanjila, Čurbek i Pucikar odlučili su izvršiti kratko izviđanje. Njima odani su Weintrab i Giuseppe Stemberger. Na mjestu gdje
to smo bili mi i to je bio veliki zavoj na cesti, zatim crkvica i šumarak. I pođoše prema crkvici, između brda koja su se pružala i desno i lijevo. Hodajući u nizu stigli su do ruba šume, na čistini crkve koja još postoji. Bili su na otvorenom kad su im se pridružili mitraljeski rafali fašista i Nijemaca koji su se tamo smjestili. Mirko Čurbek i Simeone Weintrab poginuli su na mjestu, a Pucikar, pogođen u rame, i Stemberger, ranjen iznad lijevog oka, uspjeli su se puzeći povući prema našim položajima, odakle su potom otpremljeni u partizansku bolnicu.
Kada smo čuli mitraljesku paljbu, odmah smo prešli u protunapad. Pridružila nam se bojna za koju mislim da je bila Schipetaro, jer su njeni pripadnici nosili klasičnu bijelu kapu na glavi. Makar mi je Rebez rekao da su šiptari. Naš protunapad iznenadio je Nijemce i fašiste, koji su bili odbijeni i napustili područje, koje smo potom zaokružili. Sada su sva brda bila u našim rukama. Uspjeli smo pokupiti tijela Čurbeka i Weintraba, koja su na ramenima odnesena u Kastav, gdje su pokopana u prisustvu dijela našeg odreda (ostatak je bio raspoređen na borbene položaje), drugih partizana i vođa Kastavaca. Da bi se kasnije moglo prepoznati njegovo tijelo u Čurbekovoj uniformi stavljena je ručna bomba ili patrone za pušku, ne sjećam se točno.
Ostavši bez Pucikara, a samim tim i bez zapovjednika, odred je dobio dva dana odmora. Bili smo jako iscrpljeni, angažirani jer smo gotovo neprekidno bili u borbi, ili u nervnoj patroli ili stražarnici, Odred nije imao dovoljno ljudstva za promatranje smjena, pa je aktivnost bila vrlo intenzivna. Za sebe mogu reći da sam, mrtav umoran, odmor iskoristio za cijeli dan spavati. Međutim, jedna od naših eskadrila ipak je morala zauzeti položaj iznad Kastva, kako bi vršila stražarske dužnosti. Na kružnom toku ispred grada bio je postavljen mitraljez. Ostali su spavali u školi. Nisam preuzeo dužnost, dijelom i zato što su mi se rane ponovno otvorile. Nakon odmora, privremeno smo priključeni jedinici odreda Kastav i s njom smo upućeni prema Clani, odakle smo izašli u popodnevnim satima i zauzeli položaje na maloj uzvisini. Cestu koja vodi od Kastva do Clane minirali su Kastvci, koji su također imali minobacač. Položaj koji smo zauzeli na brdu bio je solidan.
Bili smo upozoreni da će Nijemci pokušati prisiliti naše raspoređivanje. Bdjeli smo cijelu noć, s oružjem na gotovs. U zoru smo čuli zvuk motora. Nijemci su bili ti koji su dolazili. Ne mogu reći koliko ih je bilo, jer s mjesta na kojem sam stajao mogao se vidjeti samo dio ceste. Počela je žestoka pucnjava. Na mjestu gdje smo bili stacionirani nije se pucalo, jer se Nijemci nisu vidjeli, ali s moje desne strane pucnjevi iz mitraljeza i pušaka bili su bezbrojni. Kastavcii su pucali i iz minobacača, čiji je nišanđija, kako mi je rečeno, bio talijanski vojnik, ali mu ime ne znam. Nakon dva sata Nijemci su se povukli. Nismo imali gubitaka, čak ni jednog ranjenog.
Povratkom u Kastav bataljonu Fiuman je naređeno da preseliti u Viškovo, gdje smo bili smješteni u školi. tamo smo otišli do druga Brune Vlacha koji je čekao s preciznim zapovjedima zapovjedništva Kastav za reorganizaciju jedinice
i formiranje ćelije Komunističke partije.
Opaska, nije lektorirano.
