S.S.Panonnie još nema na vidiku
A onda je netko u prizemlju zatvorio i zaključao vrata.Sad imam puuuno vremena da ponešto i pametnije napišem o "Hotelu Emigranti".
U stvarnosti je ova zgrada služila svojoj svrsi samo 8 godina,od 1906.- 1914. godine.Od 1904. do 1913., u desetak godina, dakle, iz riječke je luke iselilo preko 300.000 emigranata. U vrijeme najvećega iseljavanja broj iseljenika prelazio je pedesetak tisuća godišnje, što je bilo više negoli je grad tada imao stanovnika.
Riječani uglavnom nisu živjeli loše i rijetki su iselili u Ameriku. Odlazili su uglavnom stanovnici iz okolice grada, na primjer Kastavci, no niti oni nisu uvijek putovali iz Rijeke. Više je iseljenika dolazilo iz hrvatske unutrašnjosti, a najviše ih je bilo iz Mađarske.
Par zanimljivih priča copy/paste iz tog vremena:
"...Hotel su posjećivale razne delegacije, od kojih je najznačajnija ona u kojoj su 1909. bili prvi američki konzul u Rijeci Clarence Rice Slocum (konzularna agencija u Rijeci djeluje do 1908. kad je unaprijeđena u Konzulat) i Booker Taliaferro Washington, najpoznatiji borac za prava crnaca u Americi. Obilažeći Europu radi prikupljanja podataka za zajedničku knjigu koja je objavljena u Americi 1912., Washington je zajedno s poznatim sociologom Robertom E. Parkerom te godine stigao u Rijeku.
Prema njemu, hotel Emigranti bio je nešto najzanimljivije što je vidio u Rijeci te opisuje obilazak hotela na kraju kojega je svratio u kuhinju i probao juhu. Najviše ga je oduševila slika ljudi različitih nacija koji svi zajedno, bez ikakvih problema, stoje u redu za večeru, muškarci u jednom, žene u drugom redu, što ga je uvjerilo da njegova ideja o suživotu ljudi različitih rasa za koju se u Americi borio, nije utopija."
Achilleov sin Fiorello Henry La Guardia (1882.-1947.), koji se rodio u New Yorku, boravio je u Rijeci od veljače 1904. do 1906. godine kao američki konzularni agent. Fiorellova majka Irene, rođ. Coen, potjecala je iz židovske obitelji koja se sredinom XIX. stoljeća iz Splita preselila u Trst. Prije dolaska u Rijeku Fiorello je, preko dobra očeva prijatelja Raymonda Willeya, radio kao namještenik Generalnog konzulata SAD-a u Budimpešti i suradnik je dr. Franka Dyera Chestera, tadašnjega generalnoga konzula. Zahvaljujući ponajviše znanju talijanskoga jezika odatle je po službenoj dužnosti premješten u Rijeku i postavljen za šefa konzularne agencije.
U Rijeci je Fiorello zatekao vrlo čedan konzularni stan, smješten na Korzu, koji se sastojao od dvaju soba. U prvoj bijaše smješten ured a druga se koristila kao spavaonica. Obje prostorije bile su rijetko obložene furnirom dok kupaonica u sklopu stana nije postojala. La Guardia je od svoga prethodnika naslijedio rječnik, nešto pravnih knjiga, razne konzularne izvještaje, molbe za putovnice, staklenu tintarnicu, šiljilo i dva gumena pečata. Na zidu su visjele dvije uokvirene litografije American Linea i neuokvirena karta Sjedinjenih Američkih Država.
U tim neprivlačnim okolnostima La Guardia je započeo posao posve samostalno, kao jedini službeni američki predstavnik u gradu. Osim izdavanja službenih potvrda, glavna mu je dužnost bila nadgledanje iseljenika, koji su svaka dva tjedna odlazili put New Yorka preko Cunarda i Adrie, čiji se broj penjao do dvije tisuće. U tri godine svoje službe on je pregledao oko 90 000 osoba - Slavena, Mađara, Nijemaca, Židova i Talijana.
Odmah po dolasku u riječku sredinu La Guardia se pokušao što je moguće više upoznati sa zemljom i običajima u kojima se zatekao. Budući da je i sam bio potomak emigranata, svoj posao obavljat će s mnogo suosjećajnosti za njihove životne probleme. U kontaktu s ljudima bio je spontan, otvoren i srdačan, uvijek spreman saslušati drugoga. Odlikovala ga je neposrednost, živa i uvijek poletna bistrina duha.
Zbog toga vrlo će lako steći izuzetnu popularnost među ostalim konzularnim službenicima i vojnim atašeima koji su tada pripadali diplomatskom zboru stranih zemalja u Rijeci.
Budući da ni njegovi pretpostavljeni u Budimpešti nisu tada znali ništa o problemima emigranata, bio je prisiljen krenuti ni od čega i sam organizirati sve poslove. Prvo je zabranio ukrcavanje licima koja boluju od kakvih težih bolesti. Proučivši sve relevantne zakone, La Guardia je odlučio uposliti riječkoga liječnika dr. Stanislava D´Emilija za redovan pregled emigranata prije ukrcavanja na brod. Emili je imao dobru reputaciju i zauzimao se za javno zdravstvo. Unatoč prvotnih prosvjeda britanskoga konzula i Cunardovih službenika, koji su držali da liječnik nema ovlaštenja za takve poslove, naposljetku je ipak bio prihvaćen La Guardijin prijedlog i Emili bijaše uposlen za pregledavanje putnika. Procedura je uskoro postala uobičajenom i preglede se počelo rutinski obavljati. Liječnički pregled bio je brz i efikasan. Na taj su način stotine ljudi pošteđene mukotrpna puta do New Yorka, te ponovnog upućivanja natrag u svoju domovinu. Tijekom pregleda bila su zapravo uvijek prisutna tri liječnika: prvi od konzulata, drugi kao zastupnik parobrodarskoga društva te brodski medicinski službenik. Zajedno s konzulom oni su tvorili komisiju za pregled iseljenika.
Zbog svog osebujnog temperamenta La Guardia jednostavno nije bio u stanju uvijek postupati prema protokolarnim pravilima, već je o stvarima odlučivao u skladu sa svojim razborom i savješću. Jedan od glavnih problema s kojim se kao američki predstavnik svakodnevno morao suočavati bio je i pravni status američkih emigranata koji su bili u posjetu svome kraju, osobito naturaliziranih Amerikanaca koji nisu stupili u austrougarsku vojsku prije iseljenja u Ameriku. U tim slučajevima trebalo je intervenirati kod službenih vojnih vlasti zbog kršenja Konvencije o naturalizaciji (Naturalization Convention) i prava američkih državljana da budu izuzeti iz obaveze služenja vojnoga roka u staroj domovini. Odmah po dolasku u Rijeku, suprotno od uobičajenih i očekivanih postupaka u sličnim situacijama, osobno se založio za pomoć naturaliziranome Amerikancu hrvatskoga porijekla kojega su radi služenja vojnoga roka progonile mađarske vojne oblasti. Zbog toga dobio je ukor svojih pretpostavljenih.
Drugom je prigodom opet odbio potvrditi sprovodnice za konoplju iz Srbije stoga jer je, na vlastitu inicijativu, odlučio da to mora biti uređeno putem američkoga konzulata u Beogradu. Zbog toga je dobio novi ukor svojih pretpostavljenih. Konačno, često se i vrlo žestoko prepirao sa riječkim guvernerom grofom Szaparyjem oko tumačenja američkih i ugarskih pravnih propisa.
Činjenica je da se La Guardia nije obazirao na protokolarne običaje, kraljevske privilegije i birokratske uzance, uvijek štiteći pojedinačna prava skromnih iseljenika. O tome svjedoči i anegdota koju je on sam često volio pripovijedati svojoj obitelji, prijateljima, novinarima i biografima, koja zapravo predstavlja bit njegova pogleda na svijet. Briga za siromašne iskorijenjene ljude i ambicija povezana sa "voljom za moć" dva su najkreativnija impulsa čitave njegove karijere.
Jednog proljetnog dana 1904. godine Njeno Carsko Veličanstvo Nadvojvotkinja Marija Josipa stigla je u posjet Rijeci. Čitav je grad bio uzbuđen zbog nazočnosti austrijske plemkinje, žene Velikog Nadvojvode Otta i careve bliske rođakinje. Kako bi udovoljio njenoj želji, lučki je kapetan izdao naređenje o ranijem ukrcaju pet stotina emigranata na parobrod Panonia unatoč propisanom vremenu njihova boravka u karanteni, kako bi visoka gošća mogla prisustvovati spektakularnom ukrcavanju iseljenika i uživati u tom nesvakidašnjem prizoru. Umjesto u subotu, kako je bilo predviđeno, naređeno je da se ukrcaj mora obaviti u četvrtak popodne, tri dana prije roka. Unatoč nagovaranjima lokalnih službenika, La Guardia ipak nije želio izdati službeno zdravstveno odobrenje prije subote. Naime, sama ideja o ukrcavanju nevoljnih ljudi učinila mu se neprihvatljivom i krajnje nehumanom: zbog puke zabave jedne dame iz visokoga društva pet stotina ljudi trebalo je na brodu probdjeti tri dana i tri noći, stiješnjeni u svojim neudobnim kabinama, prije isplovljavanja za Ameriku. Odbio je i poziv Nadvojvotkinje da i sam prisustvuje čajanci i promatra ukrcavanje putnika sa komandnoga mosta, izjavivši zaprepaštenim službenicima: "Tell the Archi-duchess that she may boss her own immigrants, but she can´t boss the American consul." Potom je napustio svoj ured gdje su ga čitavoga popodneva bezuspješno tražili predstavnici Cunarda, mjesnih lučkih oblasti i Pomorske vlade. Značilo je to zapravo da se predviđeni spektakl s Panoniom nije ni mogao obaviti, te je Nadvojvotkinja naposlijetku napustila brod ne prisustvujući ukrcavanju putnika. Kasnije se ustanovilo da se američki konzularni agent nalazio ondje gdje ga nitko nije mogao očekivati: popodne je proveo u ugodnu društvu supruge lučkoga kapetana, ćaskajući i ispijajući čaj te prebirući po klaviru.-
Irvin Lukežić
