Autor Tema: Dječja bolnica Kantrida - povijest (Posjeta: 19979 vremena)

mušica · « u: 10.01.2013., 21:51:32 »

Vjerujem da je svatko od nas roditelja barem jednom sa svojim klincima posjetio ovu ustanovu.
Kao i ostali objekti u našem zdravstvu i bolnica Kantrida bi mogla biti u daleko ljepšem stanju nego što je sada, pogotovo što se nalazi na prekrasnoj lokaciji na obali mora.

Primjetio sam da na forumima koji obrađuju "riječku" tematiku nema baš podataka o povijesti same bolnice i zanimljivih starih zgrada u njenom sastavu.

Za sada sam našao samo kratki isječak iz teksta prof.dr. Vladimira Dugačkog o prof. dr. Miji Juretiću, jednom od predstojnika Klinike za dječje bolesti

Usporedno s time teče povijest Dječje bolnice Kantrida, koja je
započela radom 1924. kao dječja primorska kolonija za oporavak i liječenje
siromašnije djece u prostorima bivše nadvojvodske vile, s kapacitetom od
165 postelja. U nju su primana slabo uhranjena, distrofična, rahitična,
anemična djeca i mali bolesnici s tuberkulozom pluća, skrofulozom i
ostalim kroničnim bolestima. Kolonija od 1947. do 1949. djeluje pod
imenom Dječja bolnica, a potom se pretvara u ustanovu za liječenje
koštano-zglobne dječje tuberkuloze s 220 kreveta. Ravnatelji bolnice bili
su od 1949. dr. Dane Smekal, a od 1954. dr. Branko Strinović.
Preseljenjem Dječjeg odjela iz Rijeke u Dječju bolnicu Kantrida 1961.,
odnosno nakon osnivanja Klinike za dječje bolesti 1962., na Kantridi osim
Klinike djeluju Odjel za ortopediju, Odjel za rehabilitaciju, Odjel dječje
kirurgije, Zajedničke medicinske službe (rendgenski odjel, hematološki i
biologijski laboratorij, služba za anesteziju i reanimaciju s operacijskim
blokom, ljekarna) i Zajedničke nemedicinske službe.

U tekstu se spominje biša nadvojvodska vila u kojoj je 1924. smjestila dječja kolonija.
Molim forumaše koji imaju više informacija čije vlasništvo su bile te zgrade i kada su izgrađene da podjele infarmacije sa nama

2003. izdana je knjiga 50 godina Dječje bolnice Kantrida pa ukoliko netko nabasa na nju da objavi zanimljivosti iz povijesti.

mušica · « **Odgovori #1 u:** 10.01.2013., 21:58:19 »

Malo friških slika zgrade kirurgije.
Zaista su prekrasne ove tende koje štite dječicu ljeti od sunca dok leže na odjelu i bitno da nam zgrada MIO i HZZO-a ima novu fasadu i unutrašnjost

elvis · « **Odgovori #2 u:** 10.01.2013., 21:58:25 »

Citat: mušica - 10.01.2013., 21:51:32

Vjerujem da je svatko od nas roditelja barem jednom sa svojim klincima posjetio ovu ustanovu.

Ne samo s djetetom, nego sam i sam ležao tamo jedno dva tjedna sedamdeset i neke.

A ovdje se ide na kontrolu kukova:

A dok sam ja pisao svoju poruku Mušica je stavio i par fotografija, "lijepo" je vidjeti da se od 2004 kada je snimljena moja do danas promijenilo samo to da je postavljeno par klima uređaja.

zokxy · « **Odgovori #3 u:** 10.01.2013., 22:27:54 »

Naručeni materijali, idući tjedan update sa nacrtima!

zokxy · « **Odgovori #4 u:** 10.01.2013., 22:28:59 »

Sa stranica http://www.kbc-rijeka.hr/povijest.php

Lokalitet Kantrida također je sastavni dio današnjeg KBC-a Rijeka. To je nekadašnja bolnica Kantrida koja je osnovana 1. siječnja 1945. godine kao bolnica specijalizirana za liječenje tuberkuloze kostiju. Brojila je 220 kreveta. Prostori u koje je bolnica uselila bili su već od 1924. god. namijenjeni oporavku i liječenju slabije uhranjene, distrofične i astmatične djece.

1961. god. na Kantridu seli Dječji odjel Opće bolnice Braće dr. Sobol s kompletnim osobljem 1962. god. bolnica dobiva status Klinike za dječje bolesti.

Lokalitet Kantrida smješten je na zapadnom dijelu grada, uz samo more. Paviljonskog je tipa, a namjenjen je liječenju djece od dojenačke dobi do punoljetnosti.

Mnoge zgrade u sklopu KBC-a Rijeka spomenici su kulture i nisu namjenski građene za bolničku djelatnost, osim zgrade bolnice na Sušaku, što, uz dislociranost lokaliteta, predstavlja problem koji bi riješila izgradnja nove, jedinstvene bolnice.

zokxy · « **Odgovori #5 u:** 10.01.2013., 22:51:10 »

I još:

Iz teksta o prof. dr. Miru Juretiću

Zaslužni splitski i riječki pedijatar prof. dr. Miro Juretić rođen je 8. siječnja 1919. u Splitu od oca kotarskog tajnika Nikole Juretića, rodom iz Makarske, i majke Roze, upraviteljice ženske građanske škole. Tu je 1937. maturirao u Klasičnoj gimnaziji, a Medicinski fakultet završio je 1942. u Zagrebu. Tijekom studija bio je demonstrator u Anatomskom institutu prof. Drage Perovića. Odlučivši se za pedijatriju, započeo je specijalizaciju te struke kao volonter na Dječjoj klinici prof. Ernsta Mayerhofera u Zagrebu, ali je nakon godine dana zbog ratnih okolnosti morao prekinuti specijalizaciju. Godine 1943./44. radio je u Domobranskoj bolnici u Splitu, a 1944./45. bio je u partizanima. Nakon rata ostaje u vojsci kao trupni liječnik u Šidu, Kopru i Vrhnici te na Visu do 1948. Nastavlja specijalizaciju iz pedijatrije u Zagrebu i na Vojno-medicinskoj akademiji u
Beogradu gdje je završava 1950. te pri Glavnoj mornaričkoj bolnici u Splitu osniva i deset godina vodi Kabinet za dječje bolesti. Godine 1960. u Zagrebu je obranio doktorat znanosti pod naslovom Exanthema subitum (Roseola infantum). Iste je
godine demobiliziran u činu potpukovnika te prelazi na Dječji odjel Opće bolnice u Splitu, ispočetka (1961.) kao v.d. rukovoditelja, a od 1962. do 1965. kao rukovoditelj. Taj odjel proširuje i kadrovski popunjava započevši s osnivanjem subspecijalističkih odsjeka te osniva prvu školu za bolesnu djecu. Sudjelovao je u dovršenju Opće bolnice u Splitu i u projektiranju nove Glavne mornaričke bolnice te u projektiranju budućega Medicinskog fakulteta. Tih godina započinje i njegov nastavni rad: od 1964./65. vodio je nastavu iz pedijatrije u poslijediplomskoj izobrazbi za specijalizaciju iz opće medicine, pokrenuo je regionalne sastanke pedijatara Dalmacije. U okviru rada Zdravstvenog oblasnog centra Dalmacije surađuje u organizaciji zdravstvene zaštite djece.
Godine 1965. izabran je za predstojnika Klinike za dječje bolesti i docenta Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Ovdje ćemo napraviti malu digresiju i reći nešto o riječkoj pedijatriji.

Još 1842. liječnik dječjeg azila u Rijeci Giovanni Spagnolo objavio je uputu majkama o njezi djece pod naslovom Igiene del bambino. Među brojnim opatijskim sanatorijima na prijelomu stoljeća, isticao se onaj za djecu mađarskoga pedijatra Kolomana Szegöa; imao je trideset soba, dječje igralište i organiziranu nastavu. U bolnicu Sv. Duha u Rijeci pojedinačno su se primala i starija djeca nakon preseljenja te bolnice u zgradu Vojno-pomorske akademije, no organizirano liječenje djece započinje 1937. kada se pri Internom odjelu osniva dječji odsjek s 25 kreveta, koji vodi dr. Biandussi. Početkom Drugoga svjetskog rata, 1941., dječji odjel premješta se u Opatiju (hotel Europa), a potkraj rata vodi ga dr. Ana Jakša, poslije ravnateljica Dječje bolnica u Velom Lošinju. Odsjek se 1945. ponovno vraća u Rijeku, a od 1. listopada 1946. vodi ga dr. Nada Kovačević-Ivanović, bivša docentica i v.d. predstojnica Klinike za dječje bolesti u Zagrebu, koja 7. lipnja 1947. osniva samostalan dječji odjel sa 75 postelja. U to su doba ona i njezin suprug dr. Mato Ivanović bili jedini pedijatri u Rijeci. Kada je 1953. bračni par Ivanović otišao u Dubrovnik, od 1953. do 1955. odjel vodi dr. Emil Najman, poslije predstojnik Dječjeg odjela Bolnice sestara milosrdnica u Zagrebu. Od 1956. odjel vodi dr. Karlo Pansini, prvi profesor pedijatrije riječkoga Medicinskog fakulteta, koji u travnju 1961. Dječji odjel preseljava u Dječju bolnicu Kantrida, a sljedeće ga godine pretvara u
Kliniku za dječje bolesti.
Usporedno s time teče povijest Dječje bolnice Kantrida, koja je započela radom 1924. kao dječja primorska kolonija za oporavak i liječenje siromašnije djece u prostorima bivše nadvojvodske vile, s kapacitetom od 165 postelja. U nju su primana slabo uhranjena, distrofična, rahitična, anemična djeca i mali bolesnici s tuberkulozom pluća, skrofulozom i ostalim kroničnim bolestima. Kolonija od 1947. do 1949. djeluje pod imenom Dječja bolnica, a potom se pretvara u ustanovu za liječenje
koštano-zglobne dječje tuberkuloze s 220 kreveta. Ravnatelji bolnice bili su od 1949. dr. Dane Smekal, a od 1954. dr. Branko Strinović.
Preseljenjem Dječjeg odjela iz Rijeke u Dječju bolnicu Kantrida 1961., odnosno nakon osnivanja Klinike za dječje bolesti 1962., na Kantridi osim Klinike djeluju Odjel za ortopediju, Odjel za rehabilitaciju, Odjel dječje kirurgije, Zajedničke medicinske službe (rendgenski odjel, hematološki i biologijski laboratorij, služba za anesteziju i reanimaciju s operacijskim
blokom, ljekarna) i Zajedničke nemedicinske službe. Ravnatelji cjelokupne bolnice bili su 1961.–1965. dr. Milan Zon, a 1966.–1981. dr. Tihomir Rede.

No vratimo se Miri Juretiću koji je 1965. izabran za predstojnika Klinike za dječje bolesti, naslijedivši prof. Pansinija koji odlazi u Dječju bolnicu u Zagreb. Ni Klinika ni Dječja bolnica Kantrida nisu tada imale niti jednog subspecijalista, niti jednog magistra ni doktora znanosti. Juretić šalje starije asistente na subspecijalističku izobrazbu u Zagreb i inozemstvo tako da u Klinici organizira odjele za dojenčad, za dječju neurologiju, za nefrologiju, za kardiologiju i za hematoonkologiju. Kliniku popunjava s novim perspektivnim mladim kadrovima birajući ih među najboljim studentima, podržava kompletiranje Bolnice radiologijom,
anesteziologijom i otorinolaringologijom, sudjeluje 1976. u izgradnji novoga središnjeg paviljona u koji su smještene sve poliklinike – i kliničke i bolničke, radiologija i laboratoriji (uključivši EKG i EEG) te dva dojenačka odjela Klinike. U okviru Klinike osniva i do umirovljenja vodi genetsko savjetovalište. U tom je razdoblju Dječja bolnica raspolaže s više od 120 postelja i ima više od 250 zaposlenih. Godine 1976. prof. Juretić organizirao je Jedinicu intenzivnog liječenja, drugu u tadašnjoj Jugoslaviji.
Brine se za neonatološku službu u rodilištima regije, surađuje s izvanbolničkom zdravstvenom zaštitom djece. Obnavlja rad Pedijatrijske sekcije, osniva regionalne sastanke pedijatara Istre, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Like. Intenzivira suradnju s pedijatrijskim ustanovama u Zagrebu i drugim većim medicinskim središtima u zemlji, napose međukliničke susrete pedijatara Rijeke i Ljubljane te suradnju s pedijatrijskim ustanovama Italije. Bio je predsjednik i potpredsjednik
Podružnica Zbora liječnika Hrvatske u Rijeci i Splitu, član Glavnog odbora ZLH-a, dopredsjednik Pedijatrijske sekcije Hrvatske, počasni član predsjedništva Udruženja pedijatara Jugoslavije te predsjednik Komisije za nastavu tog udruženja. Bio je dopisni član Društva pedijatara Njemačke i Italije te počasni član potonjega. Usavršavao se u Poljskoj (1963.), Čehoslovačkoj (1970.) i Kanadi (1973.). Od 1992. bio je i počasni član Hrvatskoga liječničkog zbora. U nastavnom radu prof. Juretić, koji je 1971. izabran za izvanrednog, a 1976. za redovnog profesora, uveo je mnogo novosti. Postiže da svi članovi Klinike sudjeluju u nastavi, uvodi obvezatni predispit iz praktične pedijatrije te klinički test. Suradnike je poticao na pisanje radova i stjecanje znanstvenih naslova. Zajedno sa suradnicima objavio je tridesetak skripata za studente, što je jedinstven
pothvat Klinike, te sa suradnicima sudjeluje u poslijediplomskoj nastavi u Rijeci, Splitu i Zagrebu; na njegovu je inicijativu organizirano sedam poslijediplomskih seminara iz temeljnih subspecijalističkih područja pedijatrije. Aktivno je sudjelovao na brojnim domaćim i stranim pedijatrijskim kongresima i simpozijima.
Bio je organizator i moderator Drugog, Četvrtog i Jedanaestog stručno-znanstvenog sastanka pedijatara Hrvatske (Split 1963., Rijeka 1969., Šibenik 1982.), Prvoga stručnog sastanka pedijatara Dalmacije (Split 1964.), Prvog, Trećeg i Petoga
regionalnog sastanka pedijatara Istre, Primorja, Gorskog kotara i Like (Rijeka 1975., 1977., 1979.) , Prvog i Drugog simpozija socijalne pedijatrije u okviru Festivala djeteta (Šibenik 1988., 1989.). Osim međunarodnog projekta Primary Herpetic Infection (1973.–1976.), bio je nositelj dva domaća projekta: Hereditarna nefropatija u Hrvatskoj (1970.–1973.) i
Evaluacija zdravstvene zaštite djece u SR Hrvarskoj prema incidenciji preventibilnih bolesti (1979.–1981.).
Godine 1981. prof. Juretić odlazi u prijevremenu mirovinu, vraća se u Split, ali ni u mirovini ne miruje. Sudjeluje i dalje
u nastavi, na sastancima i kongresima, recenzira stručne članke i udžbenike. Sa svojim suradnikom, tada docentom Livijem Balarinom, 1983.–1991. organizira i vodi Proljetnu pedijatrijsku školu za liječnike i medicinske sestre. Škola je imala velik
posjet i odaziv i još i danas se održava pod imenom Hrvatska proljetna pedijatrijska škola.
Objavio je oko 215 stručnih, znanstvenih i nastavnih radova, napose iz pedijatrijske epidemiologije, preventivne pedijatrije, medicinske genetike i organizacije zdravstvene zaštite djece u domaćim (Liječnički vjesnik, Jugoslavenska pedijatrija, Arhiv za zaštitu majke i djeteta, Medicina, Medicinski anali i dr.) i stranim časopisima (Helvetica paediatrica acta, Praxis, Minerva
paediatrica, Rivista italiana pediatrica i dr.) te u zbornicima Proljetne pedijatrijske škole. Napose se ističu radovi koji obrađuju epidemiologiju exanthema subitum (što je bio predmet njegova doktorata) te primarne herpetične infekcije, a nastali su u okviru projekta s National Institute of Health (SAD) između 1973. i 1976., rezultat čega je bila knjiga Herpetic Infections of Man, koja je tiskana 1980. u New Hampshireu, a za koju je 1981. dobio Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Ta je knjiga često citirana u inozemnoj medicinskoj literaturi. Od ostalih knjiga valja spomenuti: Normativi dječje dobi (1965.), Primarna herpetična infekcija (1970.), Vakcinacija u dječjoj dobi (1981.), Kazuistički tekstovi iz pedijatrije
(zajedno s Miljenom Gazdikom, 1986.), sudjelovanje u velikom (više od 2000 stranica) udžbeniku Klinička pedijatrija (dva izdanja: 1987. i 1989., kojega su urednici M. Velisavljev, Danica Korać i M. Juretić) te Pedijatrija (za više medicinske sestre) s L. Balarinom (1995.).
Među povijesno-medicinskim radovima ističu se oni koji obrađuju razvoj pedijatrije u Hrvatskoj, povijest zdravstvene zaštite djece u Dalmaciji, teme iz puerikulture u djelima Antuna Lobmayera, Viktora Gjurkovečkog i Radovana Markovića, povijest dojenja, splitsko razdoblje dr. Bože Peričiča, osvrt na liječnike koji su završili Klasičnu gimnaziju u Splitu. Prof. Juretić
osobito se istaknuo u priređivanju različitih povijesno-medicinskih izložaba kojima je nastojao obogatiti povijesno-medicinske simpozije u Splitu koje su organizirali on i prof. Ljubomir Kraljević, te Proljetne pedijatrijske škole i druge pedijatrijske skupove. Teme tih izložaba bili su portreti i biste splitskih liječnika, umjetnička djela kojima su autori splitski liječnici, važnije
medicinske knjige splitskih autora te tematske izložbe posvećene istaknutim liječnicima kao što su Andrija Štampar i Božo Peričić, a napose našim pedijatrima kao što su Radovan Marković, Niko Skrivanelija, Emil Najman, Feđa Fischer-Sartorius i drugima.
U svojem je radu prof. Juretić ujedinio socijalnu i kliničku pedijatriju, obojivši svoje radove povijesno-medicinskim tonalitetom. Umro je u Splitu 13. listopada 2000. Budući da mu ni u Liječničkom vjesniku ni u časopisu Paediatria croatica nije objavljen nekrolog, ovime s dužnim poštovanjem i prijateljskim osjećajima podsjećam na život i djelo ovog istaknutoga hrvatskog pedijatra.

LITERATURA
1. Medicinski fakultet u Rijeci 1955.–1995. Rijeka 1997, str. 179-183, 256-257.
2. 50 godina Dječje bolnice “Kantrida”. Rijeka 2003, str. 18-19, 22-23.
3. V. Dugački: Juretić Miro. Hrvatski biografski leksikon, sv. 6. Zagreb 2005, str.
600-601.