Gljive (uvjetno biljke!)

[zokxy]

Gljive su ne tako davno bile klasificirane kao biljke, međutim danas se sa sigurnošću zna da one ne pripadaju niti životinjskom niti biljnom, već tvore zasebno kraljevstvo- Fungi kingdom. Za razliku od biljaka, gljive ne posjeduju stablo, lišće i korijene. Gljive također ne sadrže ni hlorofil, tvar koja biljkama omogućava da proizvode hranu za vlastite potrebe, pa su zarad toga prinuđene hranu tražiti u njihovom okruženju, baš kao i životinje. Ono na šta većina ljudi pomisli kad se spomene gljiva (dio koji je vidljiv i koji se nalazi iznad površine tla) je zapravo samo jedan dio organizma, čiji je ostatak smješten ispod zemlje, u nakupinama lišča, humusa, trulog drveća i sličnim staništima. Gljiva zapravo podsjeća na mrežu isprepletenih končića, koji se nazivaju hife, nevidljivih golim okom. Međutim hife u masi su vidljive u formi bijele supstance nalik tankim žicama. Takvu skupinu hifa nazivamo micelijem. Micelij se često može pronaći u ranu jesen, ispod treseta koji raste na šumskom tlu. Neke vrste micelija se mogu pronaći na skupinama ili grudvi mrtvog lišća, koje micelij i formira. Ovo je slučaj sa pojedinim predstavnicima roda Clitocybe. Gustu masu micelija ponekad možemo primjetiti na iglicama četinara koje pokrivaju tlo crnogoričnih šuma, osobito na iglicama smreke. Osnovna funkcija vidljivog dijela gljive je da proizvodi spore, sićušna plodna tijela za razmnožavanje.

Upravo zbog toga mikolozi vidljivi dio gljive nazivaju plodnim tijelom ili carpophore (izvedeno sa grčkog: karpos-plod i phoros- nosač). Plodno tijelo je također poznato i pod nazivom sporophore (grčki spora-sjeme).

Životni ciklus gljiva

Plodno tijelo gljive proizvodi spore, koje dospijevajući u odgovarajući supstrat, proklijaju te stvaraju bijelu mrežicu, sa nitima usmjerenim na sve strane. Ovaj primarni micelij nije dovoljan za proizvodnju novog plodnog tijela. Da bi se ovo desilo micelij mora doći u dodir sa filamentom, koji je proizvela druga spora, iste vrste, ali genetski različita. Ovako integrirana dva tipa filamenta, kreiraju novi filament odnosno sekundarni micelij, koji je plodan i sposoban za proizvodnju gljive. Vrlo često za proizvodnju plodnog tijela potrebno je više od dva tipa genetski različitih spora (nekad i četiri), što ovaj proces stvaranja čini prilično kompiciranim.
Plodno tijelo proizvodi ogroman broj spora, a šampion, gledano sa ovog aspekta, je vrsta Langermania gigantea (Gigantska puhara), prava tvornica za proizvodnju spora. Ova gljiva može u prečniku dosegnuti 40 cm i prema nekim eminentim mikolozima, sposobna je ispustiti oko 10 milijardi spora u atmosferu! Uprkos ovako ogromnom broju spora koje plodna tijela oslobađaju, evidentno je da gljive ne uspijevaju preplaviti planetu Zemlju, ustvari, u prirodi, spore veoma rijetko proizvedu micelij. Kao primjer možemo navesti vrstu Marasmius oreades (Vilin klinčac), koja se iz godine u godine na određenim livadama može naći u velikom broju, dok se na susjednim livadama, sa istim fizičkim, hemijskim i ostalim karakteristikama tla, ne može pronaći niti jedan jedini primjerak iako je neosporno da su spore sa plodonosne livade bezbroj puta tokom godina i godina aterirale i na ovo susjedno tlo. Poznato je i da micelji nekih vrsta može živjeti stoljećima, ali isto tako postoje i miceliji određenih vrsta čiji životni vijek je samo jedna godina. Nakon što micelij odumre, započinje novi ciklus, spore klijaju u supstratu, počinju proizvoditi nove filamente i novi micelij, te eventualno i nova plodna tijela.


Kako se gljive formiraju?

U svom životnom ciklusu, u jednom trenutku pod još nerazjašnjenim okolnostima, filamenti počinju da se grupišu umjesto da rastu na sve strane. Takvim grupisanjem nastaje cjelina sastavljena od niti. Ova cjelina se naziva primordij, i ona ustvari predstavlja početak procesa nastanka plodnog tijela gljive.
Prema tome, plodno tijelo se sastoji od grupisanih filamenata što predstavlja ekvivalent grupisanju ćelija koje formiraju tkivo kod drugih organizama. Ispravna identifikacija vrste je moguća samo kad je plodno tijelo dovoljno razvijeno. Sa druge strane, vrlo je teško odrediti vrstu na osnovu micelija, posebno golim okom. Iako se često može čuti da plodno tijelo gljive raste samo u idealnim uvjetima, istina je zapravo suprotna. Ako se micelij uzgaja u laboratoriji pod idealnim uvjetima, on tek tada nikada neće proizvesti plodna tijela. On ustvari treba neku vrstu stimulacije koja će dovesti do reakcije i izlaska iz stanja mirovanja. Ako micelij povjeruje da je njegova egzistencija ugrožena, on u tom trenutku odgovara tako što proizvodi plodno tijelo, koje će mu obezbijediti kontinuirano postojanje. Plodno tijelo će na taj način omogućiti gljivi da preživi sve nedaće i da izraste čim se situacija popravi. Ovaj jedinstven fenomen uspješno koriste osobe koje se bave uzgojem gljiva.

Ekologija

Gljive se obično djele u tri kategorije u zavisnosti gdje pronalaze hranu, odnosno kako se ponašaju u svom okruženju.
Saprotrofi koji se hrane mrtvom biljnom organskom materijom (lišče, grane, panjevi i stabla) ili životinjskim ostacima (strvine). Predstavnici ove prve kategorije gljiva su zapravo sve vrste koje rastu na odumrlom drveću ili stablima, kao što su vrste roda Armillaria, ili pak gljiva neobičnog izgleda pod nazivom Auriscalpium vulgare, koja raste na borovim šišarkama. Gljive igraju značajnu ulogu u razlaganju svih tipova otpada (ostataka), kao i u formiranju humusa koji opet oplemenjuje tlo. Neke mikroskopske saprotrofske vrste gljiva predstavljaju značajnu pomoć i na poljima medicine i pripremanja hrane. Penicillin je dobiven od gljive Penicillium notatum, a kvasac koji se koristi za pecivo je također vrsta gljive.
Paraziti nastanjuju živuće biljke i životinje i uspijevaju na njihov račun. Najčešće spominjani su pripadnici reda Polypores ili gljive koje formiraju koru poput lišaja na deblima i granama živućeg drveća. Spore pronalaze put do ranjivog dijela drveta i napadaju oslabljenog domaćina, te ga naposlijetku i ubijaju. Brojne vrste gljiva su i paraziti i saprotrofi, jer se nastavljaju hraniti domaćinom i nakon što ga ubiju. Primjer ovakvih vrsta su gljive koje parazitiraju na drveću: Fomes fomentarius, te Armillaria mellea. Ovakve vrste su u stanju živjeti u potpunosti saprotrofskim načinom života, napadajući drvo nakon što je odumrlo. Mikroskopske gljive ili plijesan, koje uzrokuju oboljenja biljaka devastirajućih razmjera, kao što su hrđa, čađ, snijet su također paraziti. Gljivična oboljenja životinja se nazivaju Mycoses . Najpoznatija ovakva oboljenja, gljivične infekcije, kod čovjeka su atletsko stopalo i Ringworm (Tinea corporis).
Simbionti su gljive koje žive u simbiozi sa biljkama, obično sa drvećem. Simbioza je zajednica u kojoj dva živa bića žive koriste obostrane prednosti takvog načina života i međusobno se pomažu. Micelij je povezan sa korijenjem, a takva kombinacija se naziva mikoriza, što doslovce na latinskom jeziku znači gljiva-korijen. Uz pomoć mikorize se odvija razmjena hranjivih sastojaka. Biljka snadbijeva gljivu sa ugljikohidratima nastalih u procesu fotosinteze. U zamjenu gljiva hrani biljku vodom i mineralima, posebno onim mineralima koje bi biljka teško prisvojila iz tla, kao što su nitrati. Gljiva je u stanju sve ovo obaviti zahvaljujući gustoj mreži micelija koji je u izravnijem kontaktu sa tlom, nego je to slučaj sa korijenom biljke. Na taj način micelij predstavlja neku vrstu ekstenzije za korijenje biljke, povećavajući dodirnu površinu između korijenja i tla. Simbioza nije samo ogranićena na drveće, već se može pronaći i među mnogobrojnim drugim biljkama, uključujući vrijesak, orhideje, pa čak i žitarice. Zapravo, tri četvrtine od ukupnog broja zelenih biljaka uživa beneficije koje sa sobom nosi mikoriza, a neke biljke poput orhideje nisu u stanju živjeti bez nje. Ova zajednica omogućava biljkama da rastu brzo i snažno. Eksperimenti provođeni od strane mnogih istraživačkih organizacija ukazuju da mlada stabla izvlače ogromne koristi iz simbioze sa gljivama. Gljive čak aktivno učestvuju i u odbrambenom mehanizmu drveta, ispuštajući u tlo hemikalije koje sprečavaju navalu predatora i štetočina. Neke gljive čak formiraju i mreže micelija koje služe kao zamka za nematode (sićušne crve) i druge štetočine koji nagrizaju korijenje i dovode do prestanka rasta biljke ili je ubijaju. U zamjenu za izvrsne usluge koje nudi mikorizna gljiva, biljka ili drvo snadbijevaju gljivu organskim materijama, koje gljiva nije u stanju za sebe proizvesti.

Napomena: Kompletan tekst (odnosno dijelovi originala) je citiran i preveden iz knjige autora Jean Marie Polese - "The Pocket Guide to Mushrooms".


Počnimo sa slikama naših ulova!!

[zokxy]

Djelimični moj ulov vrganja 02.10.2010.



Cjelokupan ulov - vrganji većinom, samo 5-6 rujnica ... Svi vrganji išli su na sušenje



Dakle ove muhare nikako, naglašavam, nikako ne berite! Iako ovako na hrpi izgledaju stvarno prekrasno!

[zokxy]

http://www.croinfo.net/vijesti-regija/2442-izloba-gljiva-u-dragi-jestive-nejestive-otrovne.html


Izložba gljiva u Dragi - jestive, nejestive, otrovne

[zokxy]

Za sušenje koristiti zdrave, čvrste vrganje. Treba ih obrisati, nikako prati, prosušiti i isjeći na tanke listiće. Složiti na čistu rešetku ili krpu i sušiti na suncu, iznad peći ili u hladu na propuhu. Kada se suše na otvorenom treba ih pokriti čistom gazom, da bi se zaštitili od muha koje privlači njihov miris.
Vrganji se mogu sušiti i u pećnici na temperaturi od 50 do 60 stupnjeva. Pri tome pećnica mora biti otvorena i u nju uperen ventilator koji je uključen za svo vrijeme sušenja.
Mini sušare su takođe pogodne za sušenje gljiva.
Vrganji se suše sve dok ne postanu krti i dok se ukupna težina ne svede na 1/10 svježih.
Osušene vrganje staviti u čiste tegle i hermetički zatvoriti. Čuvati na mračnom i hladnom mestu. Mogu se pakirati i u papirne vrećice i tako čuvati.
Napomena: Osušene vrganje potrebno je sačuvati od vlage, jer će se u dodiru sa vlagom uplijesniti. Dobro osušeni i pravilno čuvani vrganji mogu se koristiti godinu dana.

[zokxy]

[zokxy]

Ogromna puhara u usporedbi s mojom rukom - dolje stare puhare koje kad ih dirneš puknu i rasprše spore ... Ova je sočna, debela, puna, bijelog mesa ... super - lokacija Baške oštarije, datum 14.10.2010.

[zokxy]

[Bazilisk]

Bravo Zokxy!
Ovaj će naslov zasigurno biti dobro ispunjen fotografijama članova foruma!
Ja ću prigodno, obzirom da je proljeće na pragu, započeti sa jednom proljetnom!

Imam jedan trofej koji je definitivno morao dospjeti u ovu rubriku!
 
Ne samo da je gljiva, već je k tome i rijetka, vrhunska delicija čak!
No, takvih ima puno!
Što je u ovom slučaju toliko posebno?
Pa pravi raritet je samo zbog toga što sam tu proljetnu gljivu pronašao usred grada!

Smrčak stožasti (morchella conica) - lokaciju otkrite sami!
Usput, pravi gljivar nikada neće otkriti lokacije svojih staništa!

Naravno, nisam ih ubrao (bilo ih je nekoliko!).
Ostavio sam ih uz rub gradske prometnice kao simpatičnu dekoraciju!
Još sam narednih dana nekoliko puta prošao kraj njih, pitajući se: Je li ih itko primijetio osim mene?
Usput, gljive su sakupljači teških metala, pa ih uz prometnice ne valja sakupljati!

[Asterix]

Sramota me priznat, pošto puno boravim u prirodi ali moje znanje o gljivama je jednako nuli 
Stoga predlažem jedno forumsko gljivarenje u skoroj budućnosti i prva se bilježim za takav izlet 

[Bazilisk]

Sramota me priznat, pošto puno boravim u prirodi ali moje znanje o gljivama je jednako nuli 
Stoga predlažem jedno forumsko gljivarenje u skoroj budućnosti i prva se bilježim za takav izlet 

Forumsko gljivarenje je neizbježno!
 

[ilirija]

Štand sa gljivama na lanjskom Učkarskom sajmu.

[Bazilisk]

Pa kad smo krenuli s gljivama, da i ja "izgovorim" riječ - dvije!
Mislim kako je važno najprije upoznati najopasniju, tj. najotrovniju gljivu koju ćemo vrlo često imati prilike sresti u jesen.

Od serije fotografija spojio sam 3 u jednu sliku, radi što lakše determinacije za one koji ovu gljivu ne poznaju!
Snimljeno na obroncima Učke, u jesen 1910. godine.

ZELENA PUPAVKA
amanita phalloides

Smrtno otrovna!



Jedna jedina zelena pupavka posve je dovoljna da izazove teško trovanje, najvjerojatnije sa smrtnim ishodom za čitavu obitelj koja je konzumirala!
Nažalost, neoprezni berači, robujući predrasudama i zabludama, lako mogu načiniti kobnu pogrešku upravo zbog činjenice da ova gljiva izgleda gotovo bezopasno.
Ne mjenja boju na presjeku (ne dirati!), nema napadan miris...

Literatura je smatra najotrovnijom gljivom. Široko je rasprostranjena po Europi, vrlo sam je često nalazio u okolici Rijeke, Istri i Gorskom kotaru.
Izaziva trovanja sa smrtonosnim posljedicama, kod djece u 100% slučajeva. Izaziva trajna oštećenja jetre i prestanak rada bubrega izazvanim djelovanjem veoma opasnih otrova. Sadrži ih čitavu paletu!
Izuzetno je toksična i odgovorna je za većinu smrtonosnih otrovanja gljivom. Zabilježeni su slučajevi u kojima je samo jedna gljiva izazvala smrt čitave obitelji!
Preživljavanje podrazumjeva najčešće i potrebnu transplantaciju jetre i bubrega.

[Bazilisk]

Jedini moj ulov što se gljiva tiče i jedino što od gljiva jedem. Taman posla da ću ja nakon ručka strahovat da li ću dočekat večeru. Pih, takvog adrenalina mi ne treba.

Ne moraš čak ni skrivati stanište!

[Asterix]

evo par mojih ... samo da vidim šta sam propustila

sunčanica?


jedino smo ovu ubrali 


navodno delicija ... trubače? 


 

[Bazilisk]

Bravo Asterix!
 
Ovu zadnju zanemari, nije vrijedna čak ni truda oko determinacije ...
Gljivarski gledano, to je drača!
Capica (Clavaria) ... Ima ih nekoliko vrsta, valja biti s njima oprezan!
Doduše, ništa prestrašno, izuzev rizika od dugotrajnih probavnih smetnji, praćenih, naravno, proljevom!
Prve tri su pun pogodak - prave delicije!
Jednostavne za determinaciju, vrlo izraženih morfoloških značajki - mogućnosti zamjene s nevaljalim gljivama gotovo da i nema!