Kako smo nadanja svalili na Klepetana i MalenuNajpoznatiji par bijelih roda iz Brodske Varoši jedanaesti put se rastao«. »Klepetan odletio prema jugu, vraća se u ožujku«. »Drama u gnijezdu Malene i Klepetana«. »Vratio se Klepetan: Malena ga je dočekala raširenih krila«. »Poznati ljubavni par Klepetan i Malena dobio bebu«.
Vrag će ga znati kad je ljubav dviju roda zapravo počela, kad su se to zagledali na nekom plesnjaku, otišli na piće i odlučili, garant brzopleto, osnovati svoju malu zajednicu. Vrag će ga znati i kad smo se mi ljudi u to upetljali, pa njemu dali ime Klepetan, a njoj Malena. Vrag će ga znati i zašto smo se upetljali, ma upetljali smo se i to taman toliko da svake godine, u ovo doba, kreće medijska histerija jer Klepetan kasni, svake godine više, s tim svojim povratkom iz južnih krajeva, a ona tuguje i ne jede baš ništa. S naslovnica novina vrište naslovi poput gore navedenih, narod nervozno gricka nokte, jer ako ova ljubavna priča pukne, onda nam valjda više nijedna na ovim prostorima neće ostati. Ostat će samo muževi zlostavljači, žene sponzoruše, brak iz interesa. Nestat će naši Romeo i Julija, makar da su rode.
Elem, je li život jednog para roda uistinu ono najbolje od ljubavi što nam se dogodilo unatrag dvadesetak godina, ili je sve samo plod minuciozno vođene medijske operacije koja ima za cilj popuniti one zadnje minute od Dnevnika i zadnje stranice od tiskovina? Ako je to prava ljubav i ako za nju strepimo žešće nego da nam je vlastita, što to o nama govori? Ljubavi je, naime, sve manje u književnosti, na filmu, u svakodnevnom životu, pa se opravdano pitati nismo li to na nejaka pleća, pardon krila, Klepetana i Malene svalili sva svoja očekivanja, nade i želje!? A ako je ljubav, nije li je, brate, već i previše ovako ptičje sladunjave, dakako ako nisu u pravu urednici koji se ne libe u naslov staviti kako je ovo najljepša ljubavna priča koja je osvojila svijet!? Je li, na koncu, legitimno reći - puna mi je kapa i nje i njega, ili je grehota na ljubav kao takvu tako grubo udarati!?
– Ne bih ja rodama smetao - veli nam, na prvu, književnik Ivica Prtenjača.
Potcjenjivanje publikeNo, zatim dodaje kako je to bavljenje Klepetanom i Malenom zapravo medijski proizvod, onaj koji pripada polumozaičnim minutama, ili zabavnim stvarima, ili nekim stvarima koje bi nam trebale popraviti raspoloženje, a u suštini ga, kaže, samo pokvare svojom trivijalnošću i glupošću.
– Te jadne rode same po sebi nisu ništa krive dok žive svoj ptičji život. Ne zanima njih jesu li u Dnevniku ili negdje drugdje. To je proizvod naših praznina i straha od pravih stvari i govora o pravim stvarima. S druge strane, to je i nekakvo potcjenjivanje i novinske, i televizijske, i svake druge publike. To je kao onaj svizac u Americi, masovne gluposti koje nisu, po mene, čak niti razbribriga. Suviše su banalne - mišljenja je Prtenjača.
Samo, ako je tomu tako, zašto se uporno s Klepatanom i Malenom, pa i onim svizcem, tako ustrajno bavimo?
– Bavimo se jer je bezbolno, jer nas se u suštini ne tiče. Što mi imamo s pticama koje lete!? Mi ipak hodamo po zemlji. Ovo spada u dikat zabave koji se uporno promovira. Nešto mora mora biti zabavno, a zapravo postaje strašno zamorno. Zabava je nus produkt i ne može biti sama po sebi cilj. Ona se događa uz nešto, ako se uopće događa - veli Prtenjača.
Nadežda Čačinović, spisateljica, profesorica koja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu drži seminar Filozofija ljubavi, kazat će kako antropomorfizacija, pripisivanje ljudskih osobina životinjama, nije ništa novoga, dapače. Primijetit će kako u ovoj priči svatko prepoznaje neki drugi njemu vrijedan njen dio, netko recimo vjernost, netko možda romantiku. Ljubav je složena, kaže. U svakom slučaju složenija od novinskih izvješataja koji stanu u dvije rečenice, pa i kad se o »najvećoj ljubavi na svijetu« piše. Ključno je, ipak, nešto drugo.
– To je nešto što se zaista događa - kazat će Čačinović.
A događa se u doba kad je, kako kaže, ljubav ispala iz logike, odnosno ne uklapa se u današnju logiku koju kreiraju financije, uspješnost. Zapravo se, slaže se Čačinović, na neki način lovimo za slamku, za ono što oko sebe sve teže nalazimo.
– Nemojte pokopati ljubav - poručuje na koncu Čačinović, mrzovoljnom autoru.
Premalo ljubaviLjubav nema namjeru pokopati ni psihologinja Mirjana Krizmanić koja se ne slaže s konstatacijom da obožavanje ptičje ljubavne priče znači da smo zapravo od ljudske ljubavi digli ruke, pa o njoj ne pišemo, o njoj ne snimamo filmove, o njoj ne razgovaramo.
– Nismo zaboravili, ali da je ima premalo to je istina - smatra Krizmanić.
Kaže kako se po slikama, po pričama čini kako je Klepetan prema svojoj družici nježan. On je hrani, on joj se redovito vraća i malo je, veli, ljudskih parova koji tako složno žive.
– Da smo zločesti, ili zlonamjerni, mogli bismo sada reći da oni to mogu jer su samo pola godine skupa, a pola žive na drugi način, pa ne stignu jedno drugome dosaditi. No, ilustracija je to jednog skladnog ljubavnog odnosa kojeg ne srećemo toliko u životu - kaže Krizmanić.
Ljude je, dodaje, oduševilo ono što čitati mogu uglavnom samo, u ljubićima. Rode smo antropomorfizirali, ali neka od tih danih im svojstava one i imaju.
– Lijepa je to priča, jer imamo jako malo takvih priča oko sebe. Dobro je da ljudi prepoznaju ljepotu te priče, da joj se vesele - zaključuje Krizmanić.
Siniša Labrović, konceptualni umjetnik, prisjetio se na čas lanjskog otkrića kako je Malena zapravo Maleni. Orintolog je tada potvrdio da su obje rode muškog roda, no ta se informacija, kaže Labrović, nekako brzo potisnula na stranu i izgubila iz fokusa. Možda, veli, i zbog sigurnosti samih ptica. Pravimo, kaže, priču o vrijednostima oko kojih se možemo raspekmeziti, makar se rode oko tih vrijednosti, recimo oko toliko apostrofirane vjernosti, možda uopće ne moraju truditi jer kod njih to nije sudbinska stvar već stvar nagona.
– Ipak se ta njihova vjernost slavi kao neka vrijednost. Očito je sve manje ima u tom katoličkom svijetu u kojem se podrazumijevala, a sad je, nekako, isparila - detektira Labrović.
Koncept slaveTraži se patos, jer ne košta nas ništa. Sve je to, kazat će, i lijepo na neki način, lijepe su to ptice, ali ipak je malo smiješno da tu priču iz godine u godinu pratimo na način na koji se prati. Čudno nam je to što se Klepetan vraća, i nama i medijima, pa ga pratimo kao slavnu ličnost, makar je veće čudo što obični smrtnici iz ove zemlje ne odlaze na »topli jug«, već uporno ostaju tu.
– Ni to ne treba zanemariti, taj koncept slave koji se odvija po nekom automatizmu. Bio je jednom u novinama i, tko zna zašto i kako, pa ga pratimo jer je slavan, slavan naprosto zato jer je bio u novinama. Žao mi je, zapravo, tih roda, žao mi je što ne znaju koliko su slavni, najslavniji par roda u Hrvatskoj unatrag tko zna koliko godina - zaključuje Labrović.
Ali, ne znaju rode. A možda i bolje da ne znaju, primjerice, kako je u rubrici »Odd Box« o njima izvijestio i BBC. Nazvali su ih bolesnima od ljubavi pa njihovu priču strpali između priloga o bebi robotu i robotu koji slaže Rubikovu kocku brže od ljudi, i između priloga o sladoledu od sira te onog o tri metra velikom čokoladnom zecu. Netko je Klepetanu i Malenoj otvorio i Facebook profil, ma i nije na njemu neke aktivnosti. Rode su ostale zakopčane do grla. Na žalost, ne vidi se u njih namjere da nam konačno otkriju je li ovo što žive stvarno neka ljubav, ili običan neki život na koji smo, onako ljudski, posve ljubomorni.
P.S.
Vojo Šiljak, radijski i novinarski doajen koji je, kako sam priznaje, u svom novinarskom poslu razgovarao s tisućama osoba i postavio im tisuće pitanja, i koji je, kako sam kaže, razgovarao s ljudima i onima drugima, spomen Klepetana i Malene kao da je jedva dočekao. Odluka je pala: »Intervjuirat ću Klepetana!«
A evo, posve ekskluzivno, nekih pitanja koje mu kani postaviti;
1. Može li se vaša ljubav usporediti s ljubavi Odiseja i Penelope?
2. Hoće li se nešto promijeniti u vašem odnosu s Malenom ulaskom Hrvatske u Europu?
3. Što radite, gospodine Klepetan, pola godine bez Malene?
4. Jeste li joj vjerni? Je li vjernost roda identična ljudskoj?
5. Posumnjate li koji put u Maleninu vjernost?
6. Klepetane, jeste li vi Hrvat?
7. Ako vas gospođa Tomašić proglasi gostom u Hrvatskoj, što ćete?
8. Gdje je vaša domovina?
9. Što nam možete reći o svom identitetu?
10. Što kažete o stihovima: »Ej, svašta ćeš čuti od svijeta šašava. Zar pored tako lijepe mame da tata s rodom spava?«
Donose li rode djecu?
11. Pravo je čudo koliko su te ptice programirane. Kada bi i ljudski rod bio takav, bili bismo savršeni. Kada malo othrani svog potomka i vidi da može letjeti, stara roda mu kaže: E, nećeš više dobiti jesti, idi se učiti živjeti! Tako govori domar Stipe, Stjepan Vokić iz Brodske Varoši. Gospodine Klepetane, jeli to s djecom točno? Imate li vi u Africi djece?
12. Malena i vi, gospodine Klepetan, ste najveća hrvatska ljubavna priča. Ta bi se priča trebala televizijski i filmski ekranizirati. Miro Branković bi mogao napraviti dokumentarnu seriju »Putevima Rodana Klepetana«. Televizijska serija bila bi, siguran sam, gledanija od turskih. Tko bi mogao igrati Malenu? Tko bi bio Klepetan? Recimo Rade Šerbedžija. On je u stanju preletjeti 13.500 km. Naslov za seriju bi mogla dati Mani - »Fališ mi u jeseni i u zimi«!
13. Gospodine Klepetan jeli vaš pseudonim Konstantin Simonov, jeste li vi autor stihova
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Izvor:
http://www.novilist.hr/Komentari/Blogovi/Blogovanje-ludom-radovanje-Sinise-Pavica/Kako-smo-nadanja-svalili-na-Klepetana-i-Malenu
