Povijesni dokumenti

[zokxy]

KRATKA POVIJEST PROSTITUCIJE U RIJECI

ŠPORKI STARI GRAD

Saša Dmitrović

»Bludnicom smatra se svaka ženska, koja svojim tijelom za novac bludni život tjera«
Pravilnik o uredjenju i nadziranju prostitucije

Teško je vremenski odrediti kada je prostitucija postala osnova egzistencije nekih riječkih žena, ali se sa sigurnošću može reci da je to bilo vrlo davno. Možda još u rimska vremena. Na prostoru današnje Rijeke, na prostoru Starog grada, postojala je Tarsatica, rimski castrum. Nastala je kao vojna utvrda i polazna točka za daljnje prodiranje u unutrašnjost.
Kao i svaki pravi castrum Tarsatica je imala kupelj, balneu. Isprva su to bile jednostavne kupelji koje su služile za oporavak legionara riječke kohorte koji bi se po povratku s terena, iz sjevernih planinskih krajeva, tu na obalama Kvarnera rehabilitirali od teških vojnih obveza.
Uz brojnu vojnu posadu koja je rabila blagodati kupelji u sobe za znojenje i salone za masažu u posebno određeno vrijeme dolazile su žene i robovi.
U pomanjkanju sapuna vojnici su se koristili ljekovitim pijeskom, mastima i eteričnim uljima. Sve je bilo pripremljeno da se rimskog vojnika zadovolji kako bi sretno odlazio u ratne pohode.
Premda, dosad poznati, nalazi o antičkoj Tarsatiki ne govore u prilog postojanju lupanara, provincijskih javnih kuća, to, naravno, ne znači da prostitutke već tada u Rijeci nisu postojale.

IZVAN GRADSKIH ZIDINA!

Prvi pisani spomen prostitucije nalazimo u Statutu grada Rijeke iz 1530. godine (Statutum terrae Fluminis anno 1530), gdje »knjiga četvrta ili četvrti dio o izvanrednim prilikama« u svom petom članku pod nazivom »O TOME GDJE BLUDNICE MOGU STANOVATI« donosi:
»5. Naređujemo i određujemo, da sve bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje, imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama, smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima, kod zidova grada Rijeke. I ako su bile zatečene, da na drugom mjestu stanuju, neka se kazne sa 10 libara svaka od njih i neka se izbace s navedenoga mjesta ili stana. I ako bi koja osoba u navedenim zabranjenim mjestima dala u najam nekom kuću ili stan spomenutim bludnicama, ili besplatno prepustila njima ili njihovim svodiljama, neka se kazne s 5 libara toliko puta, koliko je puta protivno učinila...«
Prostitutke su bile duboko prezrene od svojih sugrađana pa im nije bio dopušten pristup javnim igrama, plesovima i svetkovinama koje su se održavale u gradskoj vijećnici bilo u doba karnevala ili u nekoj drugoj prigodi. Sve "žene nepoštena života", bludnice, tajne i javne, imao je satnik pravo izbaciti iz palače.

TRSAT - »PICCOIA VENEZIA«

U povijesti Trsata ostao je zabilježen slučaj Margarete Baronove, kako to spominje župnik trsatski i povjesnik sušački dr. Andrija Rački (1870.—1957.), "žene zla glasa jer je mještani zovu »puttana publica«. Ista je uvrijedila svećenika Prospera Mošnjića nekim nepristojnim kretnjama - »sputtando nelle mani e dando ifighi«. Nju se moralo kazniti oštro, jer je, veli zapisnik, povrijedila »carattere sacerdotale«. To traži i Mošnjić, pa ističe pravdom, kako je on opće štovana osoba, tega časte ne samo »Tersachiani ma ancheper-sone nobili". (Andrija Rački, »Prilozi za povijest grada Sušaka«, Sušak 1947.)
Bludnica Margareta na koncu bi osuđena na strogi zatvor »da nauči, kako se ne smije neoprezno lomatati jezikom«.
U drugoj polovici XVIII. stoljeća nemoral je zavladao Trsatom. Mnoge riječke bludnice, koje su riječke vlasti istjerale zbog razvratnosti, prešle su Rječinu i nastanile na Trsatu. Ojađeni trsatski župnik godine 1756. obraća se trsatskom kapetanu za pomoć jer da je "s te strane Trsat postao piccola Venezia", misleći na onu dekadentnu Veneciju iz doba Giacoma Casanove. Trsatski kapetan Anton Zandonatti brzo je stupio u akciju i potjerao sablažnjive razvratnice izvan granica svoje gospoštije.

BLUDOBOLJA ZVANA ŠKRLJEVSKA BOLEST

U okolici Rijeke na prijelomu XVIII. i XIX. stoljeća izbila je luetična epidemija, u puku znana kao škrljev-ska bolest (znana i kao sifilis, vrane, franca, francuzljiva bolest, francuska bolest, pogana bolest, stidna bolest, vrenjat...). Naziv »morbus Scherlievo«, »male di Scherlievo« dao je dr. Giovanni Battista Cambieri, riječki patricij i dobrotvor, te protomedicus Hrvatskoga primorja.
Bludobolja je došla iz Bosne i brzo se raširila Vinodolom, Gorskim kotarom i cijelom riječkom okolicom. Zarazila je Dragu, Krasicu, Kukuljanovo, naročito pak Škrljevo. Za sve je, a kako drugačije, bila okrivljena neka prostitutka Margica pa su neki okrstili i bolest njenim imenom.
Drugi su pak kazivali da je bolest stigla s francuskim vojnicima tijekom Napoleonovih vojni i proširila se u doba Ilirskih provincija. No, istina je pak da je bolest postojala i prije dolaska Francuza i da se bolest nije prenosila koitusom već zaraženom odjećom i priborom.
Stanovitu veneričnu bolest naši su ljudi imenovali imenom francuskim jer je u kolektivnoj svijesti naroda postojala predrasuda o promiskuitetu Francuza.
Podsjetimo, Rijeka je 1809. godine ušla u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija, a još je 1703. godine trsatski sudac su,dio nekoj drskoj ženi, koja je uvrijedila svoju znanicu sa »rufianka francusliva«. Osim toga 1737. godine održano je sudsko saslušanje koju sudski zapisnik titulira sa »putana infrancofata«.
Početkom XIX. stoljeća bilo je zaraženo 4000 stanovnika ondašnje županije riječke. Iz Beča stigla je zapovijed o hitnoj intervenciji u cilju radikalnog iskorjenjenja zaraze. Čitava županija bila je podijeljena u 10 sanitarnih okruga, a u Martinšćici je otvorena bolnica s 200 kreveta. Godine 1800., na 15000 stanovnika, bilo je 4000 oboljelih.
Kada su 1809. godine stigli Francuzi, oboljelih je bilo još i više. Uspostavivši novu vlast, savjesno su nastavili rad svojih prethodnika. Upravitelj Ilirskih provincija maršal Marmont zauzeo se osobno za uništenje zaraze. Naime, pripremala se Napoleonova vojska protiv Rusije i lokalne vlasti novačile su domaće momke. Problem je nastao kada su shvatili da imaju strašno puno oboljelih od te zaraze. Općina lovranska, gospoštije fužinska i hreljinska pišu da je zaražen »najveći dio pučanstva«. Grobnički gradonačelnik javlja kako na Grobinštini ima »3000 oboljelih«! Vjerojatno se radi o dobronamjernoj laži kojom je grobnički »maire« htio poštedjeti mladiće ruske zime.
Nakon odlaska Francuza nastavilo se liječenje oboljelih. Austrijski car Franjo I. 1816. godine proputovao je ove krajeve da se na licu mjesta uvjeri kako se provode vladini zaključci. Još iste godine zabranjeni su svi plesovi, pa i u privatnim kućama, a 1818. godine preporuča se često pranje i kupanje te nošenje donjeg platnenog odijela (panno sul nudo corpo)!
U Rijeci su otvorene dvije bolnice, kao i u Kraljevici. Na Sušaku je još od 1785. godine postojala bolnica sa 228 kreveta. Nalazila se na današnjem Titovom trgu.

STARI GRAD KAO »FELDBORDELLEN«

Tijekom Prvog svjetskog rata Vrhovno zapovjedništvo carsko-kraljevske vojske za »dobro raspoloženje svojih soldata« običavalo je otvarati vojne bordele, zvane Feldbordellen. Takve javne kuće »na određeno vrijeme« bile su često pogibeljne. Naime, bile su idealno mjesto za širenje spolnih bolesti jer su higijensko-zdravstveni standardi na ratištu bili daleko od onih mirnodopskih.
Neki je suvremenik zgodno primijetio »kako Rijeka nema potrebe za Feldbordellom, kada je već pol grada postalo vojničkim kuplerajom.« Naime, Rijeka je bila dio Borojevićeve sočanske armije, tu su se nalazile brojne pozadinske postrojbe, nadalje u Rijeci i na opatijskoj rivijeri oporavljalo se na tisuće ranjenika husara, dragonera, karstjegera, dalmatinskih strijelaca, mornara, topnika. Bila je tu još i dočasnička škola. Rijeka je vojnicima nudile desetine javnih kuća i stotine krčmi, gostionica i oštarija. A što je bilo najhitnije, sve su javne bludnice bile redovito liječnički pregledane i pod ćudoredno-redarstvenom prismotrom.

[zokxy]

KRATKA POVIJEST PROSTITUCIJE U RIJECI (2)

ŠPORKI STARI GRAD

Saša Dmitrović


JAVNE I TAJNE BLUDNICE

Na veneričkom odjelu riječke bolnice Svetog duha redovite gošće bile su prostitutke iz Starog grada.
Tako je jednom prigodom ravnateljstvo riječke bolnice predalo policiji prostitutke Katarinu Weitzel i Jelisavu Toth, devetnaestogodišnje djevojke, jer su se »ponašale na najskandalozniji način«, izazvavši zgražanje bolesnika veneričnog odjela i susjednih odjela. Bolnica je nadalje odbila njihovo daljnje liječenje i zahtijevala da se odstrane s odjela. Redarstveni sudac ih je osudio na 4 dana zatvora i na izgon iz Rijeke.
Policija je često kažnjavala i izgonila prostitutke, obično je kazna bila 2 dana zatvora i izgon iz Rijeke, što je u praktičnom smislu značilo preko mosta na Sušak. Sušački policajci su ih, ne dokazavši ilegalnu prostituciju, izgonili »zbog škrinje«.
Pored javnih prostitutki, dakle onih koje su redovito svaka 2 tjedna odlazile na liječnički pregled, postojale su one "tajne«, poput konobarica, sobarica, blagajnica, a neki su i zvanje glumica, umjetnica, plesačica i statistica računali pod prostitutke.
Poseban je slučaj jedne prostitutke iz Štajerske, koja je došla u Rijeku da tu prostituiranjem što više zaradi samo da može držati svoju kćer u renomiranom internatu. Svake jeseni odlazila je na toplice u KarloweVary.
Vlasnici javnih kuca nastojali su uvijek zapošljavati mlade djevojke. Nije postojao zakon ili odredba vlade koja je određivala dob prostitutke, ali su zato lokalna poglavarstva izdala odredbe. Tako se u Rijeci traži navršenih 16 godina, dok se u Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku i Sisku tražila navršena 14 godina. Za gornju dobnu granicu u Rijeci nije bilo ograničenja, a u Zagrebu, primjerice, prostitutka nije smjela imati više od 40 godina.
Pored dobi, vlasnicima javnih kuca stalo je da se djevojke mijenjaju, a kako je vladalo uvjerenje da su Mađarice vatrene, da znaju lijepo pjevati i plesati, dakle sve što je vabilo mušterije, ispada da je najviše prostitutki po zavičaju i narodnosti dolazilo iz Ugarske. Te su djevojke potjecale iz poljoprivrednih i radničkih obitelji, a teške životne prilike i loš odgoj doveli su ih u Rijeku.
Ovdje valja istaknuti jednu činjenicu - u riječkim javnim kućama najmanje je bilo domaćih djevojka iz Rijeke, odnosno Hrvatica, što se pripisuje razvijenom moralnom osjećaju hrvatskih djevojaka. No, naše su djevojke odlazile u strane zemlje i tamo svojim tijelom zarađivale kruh.
Pored brojnih trgovačkih brodova, u riječku luku dlolazili su oklopni krstaši, krstarice i drugi brodovi ratnih mornarica cijelog svijeta. Njihovi mornari i časnici nisu krili oduševljenje Rijekom. Mnogi su lokali radili bez prestanka, glazba na svakom koraku, sve
puno najrazličitijeg svijeta iz cijele Monarhije.
Najpopularniji je bio Gendarme, kantina zgodno ispunjena velikim bačvama medu kojima se zabavljao riječi puk i njihovi gosti. Bili su to radnici, službenici. profesori, vojni mornarički časnici, liječnici i obrtnici. Gradske kronike spominju oštarije Gondola, potom
Napoleone, Rizza, Quattro porte, Trabocchetto, Cittd del Milano, Tamburin, Ernesta, Poma d'Oro, Bella Drazana.

SLUČAJ JEDNE KARTOLINE

Dana 15. prosinca 1904. iz riječke pošte na Korzu otputovala je uredno adresirana i frankirana razglednica naslovljena na mladog »veleučenog gospodina dr. med. Adolfa Scherzera, kraljevskog kotarskog liječnika« u Senju. Motiv razglednice je mlada, belle epoque dama. Razglednica je uredno tintom ispisana i orisana. Na njoj se nalazi improvizirani plan grada Rijeke (Ulice Corso (Korzo), Via del Municipio (danas Supilova ulica) i Via della Marecchia (ispravno Marseccia - danas Ulica Šime Ljubica), lokal Grotta, zatim istočkani put od Hotela Lloyd (na današnjem Trgu Republike Hrvatske), preko pissoara do kućnog broja 274 u Via Marseccia! Tekst koji je pisan telegrafski kratko, a mjestimično i u šiframa slijedi:
»Fiume, Grota l4.XII. 1904-06.35! S desne strane ulaznih vrata piše broj 274.- Današnji štatna 26 kom Cijena 2 K. -Ella 16 god. Ponnv. Melanie. Dobra erge-Ija. - flaša pive samo 80 fil. Condom sobom ponieti! Znati nabrusiti. Madam želi filijale u Primorju otvoriti! Po uputi upotrebio palac - ne treba ga iščašiti - za bušleče prostrane prostorije - dapače čekaonicom Toiletta jednostavna — košulja kratka - Vidili smo blank - 4 zabavišta - Razne boje! Portier uljudan. Salon priličan. Jedna slika ima na kritičnom mjestu škulju, značajno. - Parfum kaltir Landmann. Molim g. M...ka obavjestiti. Tebi i svim p.n. gospodinu šalju srdačni pozdrav Albert i drug.........turistički put«.
DR: Adolf Sherzer (1864.-1946.) promoviran je god 1890. u Grazu, a poslije promocije dobio je mjesto liječnika u Senju, gdje je službovao do svoje smrti. Povijesne knjige spominju njegov interes za starine, te da je često slao Arheološkom muzeju u Zagrebu na dar razne iskopine. O drugom »hobiju« ne nalazimo ni riječi.

»FILE« U STAROM GRADU

Novinar Drago Fucak (pseudonim Drago Godra) objavio je 1930. knjižicu svojih sjeĆanja i u njoj lijepo opisao atmosferu u Rijeci 1918./19. po dolasku Među-savezničkih snaga, talijanske vojske i Danuncijevih legionara.
U to doba na riječki željeznički kolodvor pristizale su »prijateljice noći« sa zapada i istoka Europe. Nešto slično dogodilo se u Trstu 1845., kada je uspostavljena saveznička uprava.
Brojna vojska sviju rodova; pješaštvo, topništvo, konjaništvo, mornarica, zrakoplovstvo slivalo se svakog dana u Stari grad.
»Prolazim ja jedne noći uskim ulicama riječkog starog grada i najedanput vidim neke »file«, dva po dva talijanska vojnika čekaju pred nekim vratima kao da čekaju na red, kada če dobiti »mrnjažu«. Što do djavola čekaju, sad uveče kad je prošlo osam sati. Pa, još ovdje. Ali kad sam vidio da to nije pred jednom kućom, nego pred svima u onom odjeljenju starog grada, brzo sam se jadi dosjetio.
•Pridjem bliže i stanem promatrati bijedne ljude.
Kako su strpljivo čekali, kada če doći na red, jer za toliku vojsku, žena nije bilo dosta i red koji je završavao daleko na ulici, imao je drugi kraj pred vratima žena koje su ih primale i koje nisu mogle odahnuti. A i tko bi mogao na sebi izdržati toliku vojsku, pa to bile i javne žene... Ma koliko sam se u prvi mah rugao toj slavnoj vojsci pred vratima bordelskih žena, i dodjeljivao im mjesto gdje i spadaju, ipak sam imao smilovanja za njih kao pojedince. Na stotinu vojnika stajalo je tu i čekalo svoj red. Jeza hvata čovjeka kad se to zamisli. Da, da robovi, najveći robovi strasti! Ni otadžbina, ni kralj, ni svi vatreni govori, ni patriotizam, ni vjera, sve to pada pred silnom moči strasti i požude, koja je zasadjena u tijelu čovjekovu...« (Drago Godra, Bez doma... od prevrata do evakuacije Hrvatskog prImorja - historijski fragmenti, Sušak 1930.)
Spomenimo da su, primjerice, po dolasku talijanskih regimenti na Rijeku 1918., počele dolaziti »njihove« prostitutke. Austro-ugarski kolorit sastavljen ,od Mađarica, Čehinja, Slovakinja, Kranjica, Štajerki, Austrijanki, Poljakinja, Njemica, polako je blijedio, sve se svelo na Talijanske i pokoju Mađaricu i Čehinju.

»... JA OVDJE NE ZNAM ŠTO ĆU OD UŽIVANJA...«

Znameniti književnik Miloš Crnjanski (1893-1977.) dio je školovanja 1912./l 3. proveo u Rijeci kao đak trgovačke akademije. Mladi Crnjanski stanovao je u vili na Belvederu, kao susjed grofa Hojosa i baruna Vranjicanija, učio je talijanski, vježbao mačevanje, igrao nogomet za sušačku Victoriju, oduševljavao se Leopardijem i Carduccijem. Aktivnim životom stekao je niz novih prijatelja s kojima se provodio jedreči u senjskom kanalu, zalazeći u kazališta i krčme, potom su odlazili u tamne kale gdje su ih »prijateljice« odvodile doma. Iz toga vremena ostalo je njegovo pismo bratu «... ja ovdje ne znam što ću od uživanja...«.
Crnjanski dolazi 1923. godine u Rijeku kao novinar Politike: "Potražio sam stara poznanstva. Riječane koji su sad fašiste i zaneliste i Riječanke, vanredne igračice, udane redom za obožavane italijanske oficire.!«
Da su se mnoge udale za talijanske časnike i fašističke glavešine, navodi spomenuti Drago Fućak: »Propaganda je odlična. Nije bilo čovjeka manjeg ocl 180 centimetara, svi obučeni kao bebe, namirisani,uredni, da ih je zaista bilo divota pogledati. Dakako da je cijeli okupirani kraj bio poplavljen izabranicima Italije. U tome su Talijani bili majstori. Jer svaki od njih bio liječnik, advokat, grof milijuner, industrijalac i što sve nisu ispričali... i upalili su. Ali ne na političkom i vojničkom polju, nego kod - žena«. Mnoge riječke prostitutke po obavljenom vjenčanju napustile su Rijeku i staru profesiju.

KUĆE I KUĆICE GRIJEHA

U novinskom feljtonu Sušačke subote Nikola Polić (1890.-1960.), alias Quasimodo, od 12. travnja 1940. pod naslovom »Male vijesti iz velikog grada« donosi:
»Nenadanim otkrićem -Kuće grijeha« u jednoj od najnormalnijih ulica našega grada Sušak je stupio u
red onih gradova, čiji intimni život ključa i vrije u reportersko-kolpoterskim senzacijama. Svaki grad, odnosno velegrad, imade po nekoliko ovakvih griješnih kuća, koje su nastale kao logična posljedica ukidanja onih drugih kuća, odnosno kućica, što su se, u lijepa đačka i stara vremena, nalazile na gradskoj periferiji, sa obligatnim velikim lampama, a na svakoj lampi po jedan zagonetni broj. I Hamlet, taj danas izgnani i protektorizirani danski kraljević, u svome monologu iz Shakespeare-ove tragikomedije veli: O stid te bilo, bludnice »Fortuno«! misleći, jamačno, na jednu sličnu ovakovu kućicu u riječkoj Gomili.
Porazna statistika — (a sve su statistike porazne!) dokazala je brojčanim faktima, da se zatvaranjem ovakovih javnih kuća (kućica) upravo geometrijskom progresijom širi otvaranje »tajnih kuća« grijeha, jer,
načno, nije svaki neženja u valutno generalnodi-rektorskoj mogućnosti, da si priušti, odnosno kupi metresu, to skupocjeno činčila krzno, te recimo -Zolinu Nanu koja guta trokatnice, ville i dionice, sve od Crikvenice pa tamo do Niče.
Zatvaranjem javnih kuća porastao je interes i čar za nemoralom. Javne su kuće bile dakle, jedna moralna institucija, svakako higijenskija od tajnih, u doba paradoksa, neće biti na odmet ni ovakav paradoks: moral je uništio javne kuće, propast javnih kuća otvorila je osnivanje tajnih kuća, osnivanje tajnih kuća, urodilo je stopostotnim porastom oboljenja, često katastrofalnim i - prema tome - zdrava i moralna ideja stvara, nehotice, kandidate za bolnice i ludnice. Kako je nemoralan taj moral sa katedre socijalnog poboljšanja života...«
Talijanski pisac i filolog Paolo Santarcangelli (1909-1996.), rođeni Riječanin, u svojoj knjizi »II porto dell'aquilla decapitata«, nekoj vrsti autobiografije, spominje prostitutku u ono doba dobro znanu kao »Contessa Manina«, potom stanovitu »la , povera Magnachilometri« i razne zgode iz njihova zanata.

STARI GRAD ĆE BITI SRUŠEN

Nove jugoslavenske vlasti iza II. svjetskog rata zabranile su prostituciju »jer je ona bila jedan od oblika eksploatacije žena, što se kosi s osnovnim načelom socijalizma o ravnopravnosti spolova«.
U želji da iskorijeni sve zlo Starog grada, počam od sirotinje, preko prostitucije i kriminala, pa do nepismenosti, nova je vlast obećala tla će »Stari grad biti srušen!«
»Ruši se riječki grad radnička četvrt, u kojoj je pod fašističkom Italijom vladala bijeda, prostitucija i kriminal. Bijedni stanovi, često tamni i prljavi podrumi, gola i bosa djeca na ulicama, bijedom i alkoholom otupljena lica bila su slika riječkog starog grada.
Očeva zarada nije bila dovoljna - morala je raditi i majka. Djecu je odgajala ulica. U svakoj uskoj i prljavoj uličici (6- 7 kuća) bila je isto tako prljava gostionica, a svakih sto metara u fašističkoj Italiji kao i drugim kapitalističkim zemljama toliko proširene »javne kuće«, gdje su opet svršavale bespravne jadnice, žrtve buržujskog sistema... (Riječki list, 1947.).
Novinar je ovaj agitpropovski uradak okončao idilom u kojoj Stari grad više nema bordela, broj oštarija se smanjio, otvorili su se domovi kulture, a nema više ni napuštene i tuberkulozne djece koju odgaja ulica, već se ista ta djeca oporavljaju u dječjim kolonijama. Na "ruševinama riječkog Starog grada, kako i u čitavoj Rijeci radom, naporom radnih ljudi nicat će nove stambene zgrade, škole, kulturni i dječji domovi - novi život.«

A U TOM NOVOM ŽIVOTU...

»U socijalističkom društvu prostitutki nema mjesta. Ekonomska neovisnost žene, njezina društvena ravnopravnost i seksualno oslobođenje, te nestajanje dvostrukog morala čine prostituciju nemogućom. Ukoliko je još ima, ona je ostatak prošlosti, jer se ne mogu odjednom razviti svi oblici socijalističkih odnosa medu ljudima. Prostitucije će u potpunosti nestati tek onda kad se muškarci potpuno oslobode predrasude dvostrukog morala o svom tobožnjem pravu na ženu i svog tihog uvjerenja da »unatoč svemu« ipak smiju sebi dopustiti zloupotrebu ženine spolnosti." (Medicinska enciklopedija, knjiga 8, str. 296., JLZ, Zagreb 1963.)

[zokxy]

Račun za pogreb Jelene Grabar stare 75 godina od 12.03.1945.

[eneo]

Svibanj 1916, uspomena na prvu pričest u crkvi Žabica. Iz obiteljske zbirke.

[zokxy]

Popis gostiju hotela San Vito u Rijeci dana 18.06.1935.

[zokxy]

Izvještaj talijanskih okupatora poslan 28.02.1943. o događajima od 25. i 26.02.1943. u mojim Lokvama

[eneo]

Zanimljiv dokument iz Lokava. Mora da je bilo veselo u vlaku za Delnice.

[zokxy]

Stari dokumenti talijanske vojske iz 1942., dana 06.05.1942. u 22:30 bilo je vatreno na Rječini kod mlina Žakalj

[zokxy]

Stari dokumenti talijanske vojske iz 1942, skupljaju se rebeli preko Rječine, njih 40 hoće da se ujedine s pedesetak iz Kastva - organizirati kaznenu ekspediciju

[zokxy]

05.09.1942. bio je napad na položaje iznad Klane, na Ravnom

[zokxy]

Aktivnosti pobunjenika 30.01.1943. na Sv. Križ - Kastav i Marinići saznajemo iz ovog talijanskog izvješća

[zokxy]

Izvješće iz riječke bolnice Sv. duha iz kojeg saznajemo da je mehaničar Benas Zvonimiro, 25 let, iz Valscurigne 9, ranjen od pobunjenika dana 02.06.1942. Prognoze o oporavku su još upitne.

[zokxy]

Aktivnost komunista 21.12.1942. u Pašcu  - Fućak Baldo, Fućak Milan, Šupak Augusto, Šupak Drago i Valić Rafaele ubili vjerojatno kolaboracioniste bračni par Fućak Giuseppe i Mohorić Antoniu (njega neuspješno, a njeno tijelo nije pronađeno) i opljačkali im 10000 lira. Ovo je talijansko izvješće o događaju:

[eneo]

I u ono vrijeme ovo je bio grad doseljenika.
Obiteljska knjižica.

[zokxy]

Plakat kojim je Francesco cav. de Troyer titulom il Borgomastro pozivao riječko pučanstvo na proslave vjenčanja cara Franje Josipa I sa Sissy, bavarskom princezom dana 24.04.1854. godine. Sissy je onda imala 16 godina, a Franjo 24.