Autor Tema: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije  (Posjeta: 10561 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #45 u: 30.05.2016., 22:42:46 »
Sa lokacije - pogled



Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #46 u: 30.05.2016., 22:45:41 »
Vraćam se nazad prema zapadu slijedeći nekadašnju cestu, sada obraslu i s izraslim borovima (koliko ih je bura pustila na ovoj vjetrometini!)



Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #47 u: 30.05.2016., 22:48:07 »
Još položaja i tu





THE END!   :wavey
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.605
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #48 u: 31.05.2016., 09:48:12 »
Prvi tragovi da se tu kretala vojska, osim do sada pronađenog mnoštva položaja, bili su komadi bodljikave žice oko ovih položaja maloprije stavljenih ... kasnije sam ih našao podosta ostataka ... neki komadi bili su pomalo i jezivi jer su na oba kraja imali omče ...  :help2

IMHO ništa "sumnjivo", bodljikava žica ne može stojati u zraku, mora biti zavezana za neki nosač, drveni stup koji je u međuvremenuo istrunuo. Isto kao one omče od bodljikave žice pronađene okolo  Želiznih vrata.

Citat:
vođeni su i brojni pregovori Bakarića i Kovačevića s generalom Leonom, ali stalno bezuspješno

Pa iapk je to Leone u pitanju  :lol1

Offline Daluka

  • Full Member
  • ***
  • Datum registracije: Lis 2015
  • Postova: 1.463
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #49 u: 31.05.2016., 13:06:36 »

Citat:
vođeni su i brojni pregovori Bakarića i Kovačevića s generalom Leonom, ali stalno bezuspješno

Pa iapk je to Leone u pitanju  :lol1

Tko je uopće taj general, dali je stvarno postavljen od Ministarstva obrane Italije (Ministero Della Difensa) ili je samozvani "general" nakon raspada sistema, zapovjednik neke niže rangirane postrojbe, slučajno se zatekao u Senju?
Prema podacima za 08. 1943.:
2nd Army/Comando Superioroe FF.AA. Slovenia-Dalmatia: General Robotti
V Corps: General Scuero (Cirquenizza, Croatia)
               13th "Rè" Division: General Traniello
               153rd "Macerata" Division: General Giardina
               154th "Murge" Division: General Quarra
               XIV Coastal Brigade: General Amato Italo
VI Corps: General Piazzoni (Ragusa, Croatia)
                32nd "Marche" Division: General Amico
                18th "Messina" Division: General Spicacci
                XXVIII Coastal Brigade: General Racca
XI Corps: General Gambara (Lubiana, Slovenia)
                14th "Isonzo" Division: General Marccario
                57th "Lombardia" Division: General Scipione
                22nd "Cacciatori della Alpi" Division: General Ame
XVIII Corps: General Spigo (Spalato, Dalmatia)
                    15th "Bergamo" Division: General Becuzzi
                    158th "Zara" Division: General Viale
                    XVII Coastal Brigade: General Cigala Fulgosi
Attached: 1st Celere "Eugenio di Savoia" Division: General Lomaglio

U američkim dokumentima iz WW II je zabilježen brigadni general, Leone Domenico, pozadina - inženjerija

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #50 u: 31.05.2016., 17:27:42 »
Daluka je u pravu, Leone je izgleda samo partizanski naziv za generala Edoardo Quarra-Sito

Kaže Veljko Kovačević u svojim "Ratnim sjećanjima":

"Hoće li ova 1943. godina biti godina pobjede? Očekivali smo da će to biti 1942. godina. Mene još uvijek drži uvjerenje da nećemo dočekati 1944. godinu samo sa željama. Rusi su se zahuktali. Istina, još su daleko od Berlina, ali svejedno. Takođe i saveznici su nam na dohvatu ruke, dočepali se kopna Italije. Te njihove blizine, iskren da budem, ja se ozbiljno bojim. Oni još čvrsto drže do Draže Mihailovića i četnika kao glavnog oslonca za iskrcavanje na našoj obali. Ovaj rat nam prijeti novim neprilikama Saveznici s Dražom ne mogu nam nikad biti prijatelji. Čvrsto sam uvjeren da ćemo se morati tući sa svakim ko s njim bude nastupao. Zar očekivati od Engleza i Amerikanaca da zavole komuniste, dane učine sve, oslanjajući se na domaće izdajnike, da nas sliste sa političke scene? Samo neka nas mimoiđe njihova oružana pomoć, njihovo iskrcavanje na našu obalu, pa da budemo doživotno sudbini zahvalni. I dosad smo ratovali sami kad je bilo mnogo teže, pa ćemo i odsad.
Dok se tako nosim sa mislima, koje me muče duže vremena, s one strane položaja, preko Vratnika, od Senja, ukaza se automobil sa bijelom zastavom. Zastaje na italijanskoj strani. Iz njega izlazi naš komandant bataljona Jovo Lončarić uz pratnju dva karabinjera. Jovo je inače sa svojim bataljonom dejstvovao u predjelu Crikvenice, unoseći veliki strah među Italijane. Na njihov zahtjev on je lično stupio u dodir sa komandantom Petog armijskog korpusa. Jovova pojava s one strane fronta jako nas je iznenadila. On nam je iscrpno ispričao kako se sreo s komandantom tog korpusa, generalom Antoniom Scuerom i razgovor s njim. General nam nudi čitavu okupiranu zonu Petog korpusa, čitavo Primorje i Gorski kotar, sve do stare italijanske granice, pod uslovom da pustimo njegovu vojsku da se neometano povuče u Italiju. Bio je to šesti septembar 1943. godine. Čovjek prosto da ne povjeruje. Šta to treba da znači? Uostalom, ako im je do povlačenja, oni to mogu učiniti odmah, s tako jakim snagama i bez našeg pristanka. Naša Prva brigada nalazila se u Lici, blizu Gospića, Druga tu oko Žute Lokve, a buduća Treća, u formiranju sa dosta ljudstva, u blizini Brinja. Na teritoriji Primorja i Gorskog kotara, nalazila su se samo naša dva odreda, raštrkana od Kupe do mora i od Risnjaka do Like. Tačno je da su to dobre, spretne i hrabre jedinice, ali i suviše male da bi mogle znatno nauditi snagama jednog korpusa sa tri divizije.
Odmah sam, zajedno s Jovom, otišao u Otočac u Glavni štab, gdje sam zatekao njegovog komesara Vlada Bakarića. Razgovarali smo i nagađali šta bi to moglo biti. Na kapitulaciju Italije nismo pomišljali, mada smo svjesni da predstoje neki veliki događaji. Ponuda generala da nam prepusti Gorski kotar i Primorje sa otocima, pod uslovom da ga ne diramo, da ga pustimo da se povuče sa svojom vojskom, zaista je više nego primamljiva, da je čovjek prihvati bez ikakvog razmišljanja. Ali ne, nikako. Zar propustiti priliku da se dobro naoružamo? Zar sama poruka ne govori o visokom stepenu demoralizacije neprijatelja. Šta da odgovorimo generalu? Bakarić mi kaže u šali da se general obratio meni, pa da mu ja i odgovorim. Ipak smo čitavu stvar dobro razmotrili. Vratio sam se u štab Divizije, u Brinje i napisao pismo komandantu Petog armijskog korpusa u svega tri tačke, koje, prema mom sjećanju, glase približno ovako:
1.        Pozivamo vas da se sa svim svojim snagama priključite nama, da se stavite pod našu komandu i da se zajedno borimo protiv Nijemaca.
2.        Ako ne pristajete na to, zahtijevamo da položite oružje pred našim jedinicama i da nam prepustite sve okupirane gradove i naselja u sadašnjem stanju. Pristanete li na to, svim oficirima ćemo ostaviti lično naoružanje i obezbijediti im, kao i vojsci, sigurno povlačenje u Italiju.
3.        Ukoliko ne pristajete ni na prvo ni na drugo, nastojaćemo da niko ne iznese živu glavu.
Dao sam pismo Jovi Lončareviću, a ovaj ga je ponio na neprijateljsku stranu i predao na Vratniku svojim »novim« pratiocima, koji su ga čekali. S Vratnika on se ponovo vratio kod nas u štab Divizije da bismo se dogovorili šta dalje da se radi, a i uputnije je bilo, jer, s obzirom na naš dogovor, ko zna kakav ishod može imati ponovni lični susret s generalom.
Procjenjujući da će se zbilja nešto desiti, odmah smo preduzeli sve mjere kako bismo spriječili bezazleno povlačenje okupatora. Upozoreni su odredi na najveću budnost i aktivnost, da drže pod okom sve ceste na pravcima eventualnog povlačenja neprijatelja. Odmah smo poslali jedan ojačani bataljon buduće Treće brigade da se najhitnije prebaci na ono najuže grlo između mora i Jelenja, u prostor gdje se slivaju sve ceste koje vode na zapad. Tamo je istodobno poslan iz štaba Divizije i Josip Skočilić, partijski rukovodilac. Na položajima kod Žute Lokve ostala je samo Druga brigada (Četrnaesta), dok je Prva već duže vremena operisala po Lici. Zatražili smo od Glavnog štaba da nam vrati Prvu brigadu.
Iščekujemo da se nešto desi puna tri dana, ali ništa. Nikakvog italijanskog povlačenja. Naprotiv, oni što zaposjedaju Goljak, visok oko hiljadu metara, veoma su aktivni. Opstreljuju nam dio ceste pored Žute Lokve koja vodi za Otočac. Mi se noću njome koristimo, bilo automobilom, kolima ili motorima, ali danju nikako. Doduše, ja sam se nekoliko puta usudio i danju, vozeći što sam brže mogao, da prođem tim dijelom ceste, ali svaki put su me zasipali meci. Nije mi se išlo kroz šumu, seoskim putem, jer se gubilo mnogo vremena, a i motor bih morao više gurati nego jahati.
Da bismo oslobodili taj dio ceste, dobio je zadatak Viktor Bubanj, komandant Druge brigade, da zauzme Goljak. Negdje kasno po podne, osmog septembra, otpočeo je naš napad. Ja sam u Brinju, u svom Štabu i osmatram borbu pomoću dogleda. Prašte ručne bombe naveliko. Goljak prosto gori u vatri. Vidim tri aviona kako ga prelijeću pri povratku sa nekog bombardovanja i ne osvrću se.
Upravo u toku najžešće borbe otvorim radio, ne znam ni sam na koju stanicu i čujem na našem jeziku da je Italija kapitulirala. Nekoliko puta ponavljana je ista vijest. Ja odmah pozvonim Viktoru i kažem mu da brže obustavi napad, da ne ginu ljudi, jer je fašistička Italija kapitulirala. Ubrzo se na Goljaku smiri. Sad se i Viktor javlja i kaže da su Italijani dovikivali da je njihova država kapitulirala.
Samo što je prestala vatra, na Goljaku su se izmiješali partizani i italijanski vojnici. Grupa četnika, koja je bila zajedno s njima, ne časeći ni časa, strugnula je negdje prema Velebitu. Na Goljaku je sve uzavrelo u slavlju. Rukovanje, grljenje, maltene bratimljenje, bez obzira na to što je prije nekoliko sati poginulo šest italijanskih vojnika i dva naša borca. Radost je zaista velika, znatno veća kod Italijana nego kod naših. Oni smatraju da je za njih rat završen. Ko bi rekao toga dana da su se ove dvije izmiješane vojske samo nekoliko minuta ranije međusobno borile na život i smrt. Partizani, uvijek željni oružja, odmah se stuštili da ga skidaju s italijanskih vojnika, koji ga, opet, ne daju. I vojnici i oficiri kažu da nemaju naređenje za to. Samo da stigne naređenje, kažu i sve nam prepuštaju. Viktor mi se jada preko telefona i predlaže da što prije stupim u kontakt s komandantom divizije »Murđe«. To mu predlažu i italijanski oficiri.
 Sjutradan, poslije raznih posredovanja, doći će negdje oko deset časova, do susreta između nas i komandanta italijanske divizije »Murđe«, imenom Edoardo Sito Kvara, na njihovoj strani u zaseoku Melnice, blizu Vratnika. Ja sam stigao svojim motorom i sa pratiocem. Bio sam obučen pristojno u partizansku uniformu i nosio sam titovku na glavi, a preko prsiju ukrštalo mi se nekoliko remenova za dalekozor, revolver i topografsku kartu. Nekoliko dana nisam se brijao, što je za mene bila rijetkost, pa mi je brada porasla, malo neprikladno za susret sa generalom. Stao sam ispred jedne seoske kuće koju su oni odabrali za pregovore. Oko mene se odmah skupila gomila oficira koja me zagleda, čini mi se sa simpatijama. Neki ponešto natuca na našem jeziku, a ja pomalo na španskom. Nađe se i prevodilac. Dobro se razumijemo; Čini mi se da oni jedva čekaju naređenje da predaju oružje. Konačno evo i dva automobila, terenca, u pratnji nekoliko motora: General Edoardo Sito Kvara sa svitom. Krupan i naočit čovjek. On me odmah potraži po imenu i prezimenu. Pošto mu objasniše da sam to ja, pogleda me gotovo prezrivo kao da se pita da li je to stvarno komandant te divlje vojske. Ja kao da ga oponašam, gledam ga sa još veće visine nego on mene. Konačno čujem sa njihove strane da mi predlaže da možemo početi pregovore. Odgovaram, s molbom da mu prevedu, kako ja nisam tu došao na neke pregovore osim o načinu predaje oružja i slanja njihove razoružane vojske u Italiju. General se namrgodi, očito uvrijeđen. Ipak, pokazuje mi stepenice kojim treba da uđemo u kuću. Odgovorio sam da zaista ne mogu, jer čekam još neke ljude s naše strane. U stvari čekao sam Vlada Bakarića, kako smo se i dogovorili telefonom. Ubrzo evo i njega i s njim Srećka Manole.
Bez pozdrava i ceremonijala ulazimo u kuću i sjedamo za jedan običan poduži seoski sto. Mi s jedne strane, a general sa svojima sa druge. Atmosfera je tmurna. Prvi uze riječ Bakarić tražeći da divizija »Murđe« što prije položi oružje, ili da kompletna pređe na našu stranu da se pod našom komandom bori protiv Nijemaca. Na ove riječi general planu, mlatara rukama, lupa o sto i povišenim tonom tvrdi da njegova vojska neće položiti oružje, jer nema naređenje više komande. Sad se i ja umiješah.
-     Vi nikad nećete dobiti naređenje te vaše više komande. Ona više ne postoji. Sve su morale položiti oružje. Vi to dobro znate. To je samo vaš izgovor jer čekate Nijemce.
-     Ja čekam naređenje naše više komande.
-     Čekajte, čekajte, ali ga nećete dočekati. Mi nećemo čekati.
-     Ja sam vojnik! Kad nas pozivate da se zajedno borimo protiv Nijemaca, ja pristajem, ali pod uslovom da se vi stavite pod našu komandu - general će samouvjereno.
Ovo nisam mogao sažvakati. Skočio sam na noge i ispružio ruke preko stola kao da ću ga uhvatiti za gušu.
- Bezobrazluk! Vi koji ste kapitulirali, izgubili rat, tražite da se mi stavimo pod vašu komandu! Još danas morate položiti oružje! - Plamtim, samo što mi ne sijevaju varnice iz očiju. Bakarić me gleda odob- ravajući, ali me smiruje dok nije došlo do većeg skandala. On je rekao generalu isto što i ja, samo mirnije i ne gubeći prisebnost. Ali ipak, podižu se glasovi i s naše i njihove strane. General tupi isto: nema naređenja, nema naređenja. Mi sa svoje strane da imamo naređenje, da ih razoružamo milom ili silom; ako oni ne pristanu, mi odmah prelazimo u napad. General se i dalje drži bezočno. On čak napada i optužuje nas za vršenje nedopustive propagande na položajima među njegovom vojskom. Nama drago što je ta naša propaganda tako snažno oružje i što je za samo jedan dan toliko djelovala na generalove vojnike. Po svim čukama nicali su naši govornici kao pečurke pozivajući Italijane na predaju.
Pregovori su se završili bezuspješno. Samo što smo se vratili na našu stranu, ni pun čas od rastanka s generalom, prešli smo u napad. Nesta slavlja i pjesme koji su vladali čitavu noć. Samo da nam se dokopati prevoja Vratnik, iznad Senja, koji dominira gradom i okolinom, onda bi sve išlo brže. Tek sjutradan Vratnik se našao u našim rukama. Senj leži ispod nas kao na tanjiru. Iz Like nam stiže i naša Prva brigada koja je odmah zaposjela položaje sa zapadne strane, od Novog i prešla u napad.
Divizija »Murđe« odsječena je od čitavog svijeta. Nama se žuri da što prije zauzmemo Senj, kako bismo mogli evakuirati ogroman ratni plijen. Novi Vinodolski, Crikvenica, Kraljevica, Bakar, Sušak, Delnice i čitav Gorski kotar su u našim rukama. Ostale divizije i jedinice Petog korpusa svuda su bez metka položile oružje. Sav narod je na nogama. I staro i mlado dalo se na razoružavanje italijanske vojske. Nekoliko generala i stotina oficira marširaju razoružani na čelu svoje vojske prema Rijeci i Italiji. Nije bilo nijednog slučaja osvete s naše strane, uprkos brojnim ratnim zločinima koje su počinile crne košulje. Ali divizija »Murđe« za sve to ne haje. Ona i dalje pruža otpor.
Po zauzeću Vratnika odmah smo, komesar Turkulin i ja, stupili u telefonsku vezu s generalom. On traži primirje. Mi ga prihvatamo. Opet je zamukao front nekoliko časova. Nama to odgovara. Mjesto oružja nastupaju naši govornici koji i dalje podrivaju moral i volju za boj italijanske vojske. Svako sa svakim pregovara, vojnik sa vojnikom, naš starješina sa njihovim, a komesar i ja sa njihovim komandantom. Italijanski oficiri poručuju preko naših starješina da se još ljepše odnosim sa njihovim generalom pa će on, nadaju se, predati. Izgleda da su obaviješteni o našem prvom susretu. Tih obustava vatre i primirja bilo je više. Ponovo stiže na Vratnik Vlado Bakarić i s njim Sreten Žujović. Zahvaljujući telefonskoj vezi s generalom dogovoren je sastanak duboko na njegovoj strani, u Senjskoj Dragi, blizu Senja.
Sjeli smo, na jednoj poljani, da se ponovo natežemo s generalom. On sad, znatno mekši, moli da ne napadamo, da se ne proliva uzaludno krv, ali o predaji ni da čuje. Opet nema naređenja više komande. Sigurno čeka prodor Nijemaca ili njihovu pomoć morskim putem. Ovoga puta stigli su i naši fotoreporteri koji škljocaju svojim aparatima, valjda u nadi da prisustvuju uspješnom finalu. Na žalost cio film će sagoreti u jednom požaru u Korenici.
Po ovom sastanku opet se zametnula borba. Jedanaestog septembra izvukli smo na Vratnik četiri naša topa kako bismo odatle otvorili vatru na Senj i označili početak opšteg napada na diviziju »Murđe«. Tačno u 18,30 časova, kad se budu čuli naši topovi sa Vratnika, sve jedinice treba da pređu u energičan napad. Nema više šale niti odugovlačenja. Telefonom sam izdiktirao ultimatum: »Generale, ukoliko se ne predate do osamnaest časova prelazimo u konačan obračun«. S nestrpljenjem čekamo njegov odgovor. I zbilja, negdje oko 17,30 evo motocikliste sa njihove strane. On mi prenosi poruku generala da se sastanemo između linija, na cesti blizu Senja. Odmah sam uzjahao na motor. Vozač upravlja. Bar donekle da pariram generalu koji će doći u automobilu i s pratnjom. Jadnog mi pariranja na jednom motoru i sa vozačem pratiocem. Vatra je obustavljena sve do 18 časova. Spuštamo se vratolomno strmim okukama Senjske Drage. Prolazimo kroz naše linije. Borci me pozdravljaju, misleći valjda, kad sam se već uputio na neprijateljsku stranu, da se »Murđe« predaje. Naši položaji ostali su mi najmanje jedan kilometar iza leđa. General je birao mjesto susreta - tik ispred njihovih položaja. General ima nekoliko pratilaca. Auto mu je okrenut prema Senju. Mislio sam da me ovog puta stvarno zvao da mi saopšti kako se predaje. Prevario sam se. On ponavlja istu priču da nema naređenja. Moli i dalje da odustanemo od napada koji smo najavili. Ljut sam od bijesa.
-     Zašto ste me onda zvali? - prosiktah.
-     Nema smisla da dalje prolivamo krv. Čekam naređenje više komande.
-     Čekate ga već treći dan. Vi čekate Nijemce.
-     To ne - obrecnu se.
-     Generale nećete nas prevariti i budite sigurni da se odavde nećete izvući. Vi ste satjerani u sam Senj i odsječeni od čitavog svijeta. Nemamo šta više da razgovaramo.
General sjede u auto i ode. Ja uzjahah na motor i rekoh vozaču da upali i vozi. Ovaj okreće nogom, ali motor ne prihvata. Nikako da upali. Gubim prisebnost i vičem da pali već jednom. Uzalud. Vozačevo lice orošeno je znojem. Pogledah časovnik. Ravno je osamnaest časova. Naši topovi s Vratnika u ovom trenutku treba da otvore vatru. Zadrhtah i ja. Kako mi se moglo desiti da ne obustavim tu zapovijest dok se ne vratim s pregovora? Već je šest časova i dva minuta. Opale li topovi, nas dvojica nećemo izvući živu glavu odavde, ispred italijanskih položaja. General je već na sigurnom mjestu. Nasamario me. Pošto motor nikako neće da upali, viknem na vozača da sjaše i ja uzeh upravljač u ruke. Prije nego ću staviti motor u pogon, pipnem, po navici, polužicu za otvaranje benzina i vidim da je zatvorena. Vozač preplašen, jer i sam zna kad će grunuti topovi, zbunio se i zaboravio da otvori benzin. Ja odmah upalim i pritisnem gas do dna. Motor sunu punom brzinom. Već je osamnaest i pet minuta. Evo nas pred našim položajima na stotinjak metara. U tom trenutku grunuše topovi sa Vratnika. Moja sreća što su zakasnili. Ranije se to dešavalo, ali ovoga puta vjerujem da mi je spasilo život.

« Zadnja izmjena: 31.05.2016., 17:51:29 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #51 u: 31.05.2016., 17:28:23 »
Zametnula se svuda teška borba, teža od ijedne otkako smo počeli pregovore. Štab naše Divizije smjestio se na Vratniku u debeli italijanski bunker, gdje se nalazi i telefon s kojim se mogu služiti za razgovor sa generalom. Očekivao sam stvarno da će se on sad javiti. I umjesto njegovog da, po Vratniku se sruči teška artiljerijska vatra iz Senja, iz diviziona od dvanaest topova. Granate padaju oko nas sa najvećom preciznošću. Istina bunker je tvrd, ali nije pametno ostati u njemu. Morali smo se povući koju stotinu metara unazad tražeći povoljan ugao ispod jedne kose gdje granate nisu padale. Čitavu noć, jedanaestog na dvanaesti, vodi se ljuti boj. Jedan bataljon crnih košulja čak vrši na našem desnom krilu snažan protivnapad (ovo potvrđuje gore izrečeno - da su crnokošuljaši zaista jurišali kao da je 41'!). Na drugim položajima vojska se većinom predaje. Tek negdje po podne general se oglasi s porukom da dođemo u njegov štab u Senj, da se preda.
Odmah sam obavijestio telefonom Vladu Bakarića i zamolio ga da dođe. On se ubrzo našao na Vratniku sa Srećkom Manolom. Sjeli smo u auto i spuštamo se niz Senjsku Dragu u Senj. Uz put izdajem naređenja jedinicama da zasad obustave vatru. Ulazimo u Senj pobjednički. Ulice su krcate italijanskom vojskom. Slavlje kakvo se jedva da zamisliti. Naš auto se teško probija kroz vojničku masu. Ori se iz stotina grla »Eviva il' komandante, eviva il komandante!« Svi pozdravi upućeni su nama trojici. Ustajemo i otpozdravljamo sa stisnutim pesnicama. Vojnici ispružaju uvis obadvije ruke sa stisnutim pesnicama »Eviva il' komandante, eviva il' komandante!« Ja gurkam Bakarića i šaljivo se kuckam u grudi: »A komesarima, Vlado, ni riječi«. On me pogleda i nasmija se. Pored obale prašte bombe kao na jurišu. To itlaijanski vojnici pozdravljaju kapitulaciju. Zaista sam rijetko kad u ratnim danima doživljavao ovakvu ekstazu. Ne mogu da se ne pitam jesu li nam ovi vojnici sve do sada bili neprijatelji koji su pucali na naše. Oni kliču ne svom generalu nego nama, pred kojima polažu oružje. Čudan je rat u svojim obrtima. Ne mogu da shvatim da se toliko raduju kapitulaciji svoje zemlje. Gledajući ovu mladu vojsku, poput naših partizana, gotovo ne mogu da vjerujem da sam je do maloprije mrzio iz dna duše. Čini mi se da te mlade ljude počinjem da volim. Oni ne mogu biti zli po svojoj prirodi. Ali kad čovjek postaje oruđe čovjeka, predmet upotrebe, od njega se može stvoriti i zvijer.
Stižemo konačno pred zgradu u kojoj je smještena komanda Divizije. Pred vratima nas čeka nekoliko italijanskih oficira koji nas uvode u jednu veliku prostoriju, u kojoj je postrojen štab divizije, desetak viših oficira, pukovnika, potpukovnika, majora i nekoliko mlađih. General je preuzeo ulogu domaćina. Kako ulazimo, on prvi pruža ruku jednom po jednom od nas. To je naše prvo rukovanje. Onda nam poče predstavljati oficire, sa njima se takođe rukujemo.
Sjeli smo za dugački sto da se ponovo natežemo oko načina njihove predaje i razoružanja. General priznaje da kapitulira, ali traži da mu ostavimo što više oružja radi samozaštite, na dalekom putu do Trsta i tobože radi borbe protiv Nijemaca. I ostavili smo mu dosta oružja, većini oficira i njemu lično naoružanje, nekoliko kamiona, a generalu i njegov lični auto. Dokument su potpisali Vladimir Bakarić i general Edoardo Sito Kvara. Čim je dokument bio potpisan zatražio sam da mi ustupe jedan automobil da odem do položaja Prve brigade, jer do nje još nije stiglo naše naređenje o obustavi vatre. Dobio sam automobil i pratnju od tri karabinjera pod šljemovima. Čim sam izišao iz grada i uputio se cestom prema Krivom Putu, stajao sam pored vozača, kako bi me naši prepoznali. Vozimo se oprezno. Stalno zagledivam naokolo, lijevo, desno, neću li uočiti nekog od svojih. Mašem neprekidno i dozivam partizane. Dosad sam se bojao kad sam išao prema neprijateljskim položajima, a danas, idući prema svojim, bojim se više nego ikad ranije. Ne bi valjalo poginuti od ruke svojih boraca. Poodmakli smo dobro od Senja. Evo nekog kamenjara obraslog sitnim rastinjem, malo preglednog. Ništa se živo ne vidi čak ni gušteri. Generalov auto i dalje mili. Onda odjednom iz malog šumarka istrča komandant brigade Martin Dasović. Ja iskočih iz automobila i čvrsto se zagrlismo. »Kapitulirali su, Martine« - vičem iz svega glasa.
-    A ko je to s tobom? - upita neki partizan, koji priskoči odnekud sa strane. Zagledaju karabinjere kao da nose izgubljenu Pepeljuginu cipelu.
-    Lična pratnja. Promijenio sam s generalom ulogu.
Na okupu je bilo već dvadesetak partizana. S Martinom sam se dogovorio da odmah pošalje jednu četu od stotinjak ljudi kako bi preuzela obezbeđenje važnih objekata u Senju i ogromni ratni materijal. Brigade će tek sjutradan, po izlasku italijanske vojske, ući u mjesto.
Kad sam se vratio u grad i izišao iz auta, ispred štaba Divizije, oko mene se skupi tridesetak italijanskih oficira. Sve mladi ljudi, a razdragani kao djeca. Oko mene se napravio uzak obruč. »Ke grande bandito Veljko Kovačević« ponavljaju po više puta i lupkaju me prijateljski po leđima. To »grande bandito« je bio izraz najvećeg poštovanja i priznanja naše vrijednosti i hrabrosti, iako se meni činilo da se šale.
-    U kakvom ste srodstvu sa Savom Kovačevićem?
-    Rođena smo braća - kažem ja. Naravno lažem. Mi jesmo rod, ali ne i braća.
-    Poznajemo mi njega dobro sa Neretve. On nas je uredio tamo, a vi dovršavate ovdje.
-    Tako smo se dogovorili - ja ću. - Što propusti on, ne propuštam ja i obrnuto.
Oni se smiju kao djeca.
-    A primaš li nas u partizane?
-    Kako da ne! Dobro nam došli, bilo s petokrakom ili bez nje, samo da se borimo zajedno protiv Nijemaca.
Zaista to nisu bile samo fraze, udvaranja. Mnogo italijanskih vojnika i oficira stupili su u naše redove. Od njih je i formiran bataljon »Garibaldi« koji neće biti dugog života. On je doživio zlu sudbinu nešto kasnije, za vrijeme njemačke ofanzive, kao i neke druge naše jedinice. Ali iznad svega nama su dobrodošli italijanski artiljerijski oficiri za organizaciju artiljerijskih jedinica, jer mi nismo imali ni izdaleka potreban broj stručnjaka. Imali smo mnogo topova, a malo stručnjaka. U nekoliko artiljerijskih baterija bili su pretežno italijanski oficiri. Oni će se naročito istaći, nešto kasnije, u borbama za oslobođenje Karlobaga. Od nekoliko baterija bio je u formiranju i jedan divizion koji je stradao iznad Bakarskog zaliva, dijeleći tešku sudbinu s nekim našim jedinicama, pod udarom krupnih njemačkih tenkovskih kolona.
Kako neke stvari postaju relativne! Dedijer je zapisao da se posljednja borba vodila na Goljaku osmog septembra uveče, kad je proglašena kapitulacija Italije. Ali nama će biti suđeno, kao i 1945. godine, da je vodimo još koji dan i poslije proglašavanja kapitulacije.
Mnogo godina poslije rata, prelistavajući ratnu dokumentaciju, doznao sam da je komandant divizije »Murđe« pružao tako žestok otpor, jer su mu Nijemci obećavali pomoć. Štaviše, lično Hitler šalje čestitke komandantu »Murđe«. Ostalo je zapisano da se Hitleru nikad nije smjelo saopštiti da je i »Murđe« kapitulirala.
Odmah po potpisivanju dokumenta general je pozvao nas trojicu: Bakarića, Srećka Manolu i mene na zajedničku večeru, neku vrstu banketa, u osam sati uveče. Meni se nije išlo na tu večeru, mene je progonila žeđ za ratnim materijalom. I trebalo je preduzeti mjere da se zaštite ogromna skladišta, brojni kamioni i drugo, da ne dođe do pljačke. S četom od stotinjak ljudi lutao sam dugo po mjestu i zajedno sa njenim komandirom raspoređivao straže koje su do tada držali italijanski vojnici. Kad smo to sve obavili, svratio sam da vidim je li večera već završena i da li je nešto ostalo i za mene. U velikoj prostoriji, za dugačkim stolom, veoma svečanim, jer je sjedjelo dvadesetak italijanskih oficira višeg ranga s generalom na čelu. General je sjedio na sredini stola, desno od njega bio je Vlado Bakarić, a s lijeve čekala je prazna stolica, određena za mene. Tanjira više nije bilo na stolu, ali je bilo dosta praznih i polupraznih čaša i flaša. Čim me general ugleda, ponudi mi stolicu, ispred koje je već čekao tanjir sa servisom. Vlado Bakarić gledao me mrko, očito ljut i spreman da mi natrlja nos, ali to nije bila prava prilika. I samo što sjedoh, evo i konobara s pićem. Uzeh čašicu i kucnuh se s generalom. Ubrzo sam bio poslužen i večerom. Jeo sam i zbog gladi i zbog toga što drukčije nisam umio, a ponajviše zato da se sve ovo što prije završi. Ostali smo do iza ponoći. Oficiri su bili pijani ili pripiti. Vladala je atmosfera dobro obavljenog posla. Razmišljam, kako li bi ovi ljudi slavili pobjedu kad ovako slave svoj poraz. Ovo je zaista banket u čast kapitulacije. Jedan pripiti oficir priđe mi i šapnu na uvo: »Ke grande bandito«. Samo što me ne ljubi.
Ujutro, trinaestog, ispratili smo diviziju »Murđe« i lijepo se pozdravili sa generalom. Proteklo je više časova dok se razoružana vojska nije izvukla iz grada, da bi najzad u Senj ušle naše jedinice. Duga je bila ta italijanska kolona. Njena motorizacija svela se na nekoliko kamiona natovarenih hranom za vojsku.
Diviziju je čekao dug put preko Novog, Crikvenice i Sušaka u Trst.
Negdje predveče, istog dana, mimoilazeći jedan dio kolone, na putu za Sušak, našao sam se u Novom, gdje sam bio svjedok jedne gotovo cirkuske predstave. Komandant »Murđe« stoji na jednom postolju u stavu mirno otpozdravljajući razoružanoj vojsci, koja gazi tobože paradnim korakom i pozdravlja svog komandanta. Pozdrav je bio na desno. Padaju komande za pozdrav nižih starješina lančano, kao na paradi pobjede. Zastao sam malo da posmatram. Najzad, mahnuvši rukom generalu, sjeo sam za volan i nastavio cestom put Sušaka. Usput sam svratio malo u Crikvenicu i Kraljevicu. Svuda vlada narodno slavlje. Sve je na nogama. I mlado i staro, i muško i žensko okićeno je velikim petokrakama, bilo na kapi ili na grudima, ili i na jednom i na drugom mestu istovremeno. Na transparentima, kućama, brodovima - velike parole."
« Zadnja izmjena: 31.05.2016., 17:54:37 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #52 u: 31.05.2016., 17:31:00 »
A evo i generala na fotografiji:

Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline Daluka

  • Full Member
  • ***
  • Datum registracije: Lis 2015
  • Postova: 1.463
Odg: Bitka za Senj u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije
« Odgovori #53 u: 31.05.2016., 18:02:47 »
Edoardo Quarra-Sito, prašinar, general divizije