Posjeta izvoru Zvir, te kaptažnom jarku Zvir II

[seas]

UPPSSS!
Kako sam tako zaj....... broj bunara!!!   
Stvarno mi nije jasno. A za duzinu nisam siguran....

[elvis]

Malo za nas električare.

Elektromotori koji pokreću pumpe na Zviru 1 i pumpaju vodu na više vodospreme (Kozala, Plase, Strmica) su visokonaponski motori sa napajanjem od 6000Volti (6KV). Proizvođač je Siemens. Interesantno je za one koji nisu električari da ovolika grdosija od motora snage 350KW vuče (troši) samo 41 Amper.

Električarima je čudno kako se uz 6.000V i 41A dobije 350kW? 6000*41=246kW  i to uz cos fi=1:help2

BTW za nelektričare će možda biti zanimljivo da se struja jakosti 80mA uzima kao smrtnosna - 80mA = 0,08A, usporedite sa 41 A gornjeg motora.

[Rijeka]

Hvala Zokxu na trudu da nas povede na ovaj poslijepodnevni izled usred radnog dana 
Evo još malo mojih slika, bez puno priče   


Prolaz prema kupoli nad izvorom, ravno pa lijevo



I tu smo, gdje se djelomice izvora ulijeva u tok Rječine







U zgradi; već su poslikane pumpe, kontrolna soba i sl. Desno od vatrogasnog ormarića prolaz je za kupolu, a u sredini slike su vrata gdje su crpne pumpe



Kupola



Sam Zvir izvire u ovoj stijeni

[Rijeka]

U sobi za dezinfekciju pitke vode vidjela sam ovo:



A razumjela sam samo ovo  ( no, dobro, dobro, nešto sam i popamtila i shvatila )



Ovu sliku dugujem seasu, moja briga oko detalja 



Dvije stare slike iz 1908. god.

[Rijeka]

A šećer na kraju, dobro raspoloženi vodič vodi nas baš tu 



Da, da... baš tu unutra 



Tunel, već rečeno, dug 450 m, a onaj mrak na kraju tunela to je samo kraj prvog bunara.. slijedi drugi.. itd...



Ovo je sam kraj, gdje je krenulo sveopće poziranje 



Pogled prema izlazu



A na izlazu, ovako nekako smo svi izlazili.. sretni, ponosni i veseli... 

[Rijeka]

Prije kraja, moje slike onečišćenja voda Zvira II  teškim gorivom - mazutom koje je procurilo iz tankova kotlovnice nebodera izgrađenog na Kozali iznad izvora.





I za kraj, u glavnoj zgradi ViK-a, neki potražili kavu i trenutak slikanja 



Doviđenja do neke nove akcije

[zokxy]

Dodajmo ovom jednu jako staru fotku slikanu dok još Rječina nije imala zidove kao danas - pogled s nizvodne strane prema Zviru, termoelektrani  i spalionici otpada, godine su oko 1900te cca

[milić]

Iz knjige Martinšćica u srcu R. Pauera Paškvana i I. Paškvana, KČS Kostrena, 2012. str.64

Novi vodovod u Sušaku bio je izgrađen u toku 1913. - 1914. g., dakle, pred sam početak Prvog svjetskog rata, a voda je korištena s izvora Rječine čija se lokacija nalazi na 318 m nadmorske visine, a udaljen je od Sušaka 19 km. Vodovod s toga izvora išao ie gravitacijom niz tok Rječine sve do Pašca, Donje Orehovice, a odavde na brdo Sv. Križ, gdje se nalazio (nalazi) rezervoar na 178 m nadmorske visine, udaljen 16. 372 m od izvora Rječi-ne; kasnije je izgraden i drugi. Ovom vodom koje je u tadašnje doba bilo dovoljno, opskrbljivani su Trsat i Sušak s 2/3 količire vode, a 1/3 bila  je usmjerena na bližu okolicu Sušaka, najužu, tj. Pećine, Podvežicu te Krimeju; ta su naselja tek tada dobila vodu. U nekoliko navrata gradili su se rezervoari kako na Sv. Križu, tako i. u Donjoj Vežici kod stare škole te najkasnije u Martinšćici sa strojarnicom; ova je imala zadatak da u sušnim godinama osigura s kaptiranih izvora - koji su se nalazili od crpne stanice uz rub padine ispod Sv. Križa prema Dragi uz desnu obalu korita potoka - dovoljno vode za cijeli Sušak, Trsat, Pećine i Podvežicu. Ti rezervoari služe i danas svojoj svrsi, a od same izgradnje vodovoda u Martinšćici tu se nalazio i stan tehničkog rukovoditelja i kontrolora svih rezervoara te ljudi koji su po potrebi rukovali strojarnicom. U toj zgradi u prizemlju, tik do korita potoka, bila je strojarnica, a iznad nje bio je stan u kojern je stanovao kontrolor vodovoda. Od početka rada vodovoda u tom je stanu stanovala obitelj Antona Šustara koji je bio glavni kontrolor svih rezervoara, a njega je zamijenio Karadžija (oženjen za našu sestru Štefu), koji se s obitelji uselio u tu zgradu prije 1948. godine.
     Napominjem da je 1921. g. bila jedna od najsušnijih godina jer je tada potpuno presušio izvor Rječine, a to je bio upravo poticaj da se iskoriste bogati izvori vode u podnožju brijega Sv. Križ u Martinšćici u dužini od oko 500 do 600 m, pa se 1922. i 1923. g. i ta voda čuvala u rezervoarima kod crpne stanice. Iz nje se po potrebi, posebice ljeti tjerala voda kroz velike cijevi u rezervoare na vrhu Sv. Križa. Lijeva obala potoka na području koje je formirano od naplavina potoka (nanosa), a na potezu od prvog rezervoara kaptiranog izvora (sjevernije od zgrade vodovoda) bila je obrasla velikim stablima topole trepetljike koja je tu samoniklo rasla još prije 1920. g. Ova su stabla, čineći šumsku površinu, zauzimala oko jednog hektara (10.000 m2), a vrlo su brzo rasla u visinu budući da je korijenje tijekom cijele godine uvijek imalo dovolino podzemne vode. Ovaj je šumoviti dio ujedno služio kao živa zaštita od udara (refula) bure koja je tu oduvijek snažno puhala.