Forum Udruge 051
Povijest Rijeke => Osobe => Autor teme: kobler - 22.08.2019., 14:58:30
-
Prije nekih pola godine postavljeno je šest "kamenova spoticanja" ispred kuće br. 17 u Moše Albaharija na spomen šestoro naših sugrađana koji su ožujku 1944. odvedeni u smrt odnosno Auswitz. Ovo je priča o njima i uglavnom o najmanjem od njih: Sergiu De Simoneu.
Obitelj Perlow doselila je u Rijeku 1911. godine iz Rusije, iz mjesta koje se zove Vidrinko. Emigrirali su, kao mnogi, vođeni nadom i željom da se bolje živi. A Rijeka je u to doba još slovila kao prosperitetan grad gdje su već mnogi uspjeli zasnovati dobru egzistenciju. Uostalom Rijeka je, za mnoge iz Austro-ugarske kojima nebi krenulo, postala i odskočište za Ameriku…
Obitelj Perlow bila je već brojna – otac Mario, majka Rosa, te kćeri Sonia (?), Gisella (1904), Mira (1908), Paola (1910) i sin Ernesto (1906). U Rijeci se rodio još i Giuseppe (1913.). Živjeli su običan život, baš kao i mi svi ostali. Ali imali su, opet poput svih nas, još jednu egzistenciju – onu administrativnu. Ta forma prati nas kao sjena kroz život, ali najčešće s njom dolazimo u neposredan doticaj samo kad nam trebaju neki dokumenti i slično. Najčešće banalno i nezanimljivo. Emigrantima se ta forma puno jasnije miješa u svakodnevicu. Obiteljima poput ove, fatalno.
Iako su u Rijeci svi bili dobrodošli, građanstvo im baš nisu rado davali. Mađarsko državljanstvo još manje. Tako je obitelj Perlow sve one lomove u Rijeci nakon I. svjetskog rata provela zapravo administrativno nedefinirano. Bili su stranci s boravištem u Rijeci. Kad je 1924. Rijeka ušla u sastav Kraljevine Italije, status im se isprva nije mijenjao.
-
U svakodnevici roditelji su starili, a djeca rasla, išla u školu, prolazila pubertet, stekla neka zvanja. Takoreći odrastala. Ernesto je prvo radio kao radnik, pa potom strojar. Giuseppe kao brijač. Sonja je otišla u Trst, tamo rodila sina (nazvala ga je po djedu), pa se vratila u Rijeku. Gisella je postala modistica, našla posao u tvornici šešira za dame, a Mira je radila kao krojačica i potom prestala kad se udala i kad su došla djeca. Otac Mario je umro.
U administrativnom životu svi su prvenstveno bili Židovi, pa Rusi. Tek 1928. godine su riječko građanstvo i talijansko državljanstvo stekli Ernesto i Gisella. Ne zajedno. Ernesto u ljeto, Gisella pred Božić. Sljedeće godine Giuseppe i mama Rosa, Mira je morala čekati 1931., a Paola 1933. Sad su mogli odahnuti. Prešli su u «Popolazione stabile». Napokon su bili obični. Naprosto Riječani.
Onda se Mira 1935. udala za mornara, kuhara na brodu, Giovannia Buccia, pa time stekla talijansko državljanstvo, ali sada kroz brak s talijanskim građaninom po rođenju. To je djelovalo čvršće.
-
I doista, uz toliku jasnoću preostalo je samo izraditi pečate: «Razza ebraica» i «Citt. it. revocata» i upisati datum i broj dekreta kojim je tako odlučeno. Poslovična sporost administracije ovdje je zatajila. Za cijelu obitelj dostajao je jedan dekret (br. 4517) i 24. siječnja 1939. sve je bilo gotovo. Izgubili su državljanstvo. Rasa je spašena.
Ni Gisella nije bila dovoljno daleko. Nije uključena u spomenuti dekret, ali je pečat «Razza ebraica» svejedno otisnut i na njenoj Schedi.
Za Miru se, sredinom 1939. zanimalo i Ministarstvo. Pitali su se, nije li možda već napustila područje države.
-
U to doba u Austriji su braća Kutschera izdala već nekoliko članaka posvećenih liječenju tuberkuloze autoimunim načinom. Po njima, izazovemo li umjetno kožni oblik tuberkuloze, tijelo će autoimunom reakcijom razviti antitijela, koja će izliječiti i plućni oblik tuberkuloze. Dapače, u to doba njihov je rad i prijedlog doživio negativne reakcije i proglašen neznanstvenim i duboko pogrešnim.
U Italiji je rat doživio preokret 8. septembra 1943., a od obitelji je prvo stradao Gisellin muž, Edoardo De Simone. Bio je mornar na bolničkom brodu «Gradisca», pa su ga Nijemci s drugima zarobili i odveli u zarobljenički logor u Njemačkoj. Sličnu sudbinu imao je i Giovanni Bucci.
-
Budući da su se u to doba još i Amerikanci iskrcali na Siciliji, Gisella je odlučila da bude bliže svojoj obitelji – otišla je sa Sergiom u Rijeku k svojoj majci. Nekako u isto vrijeme iz ukinutog logora Belzec u Trst stižu Odilo Globocnik i Wirth, profesionalci istrebljenja i prvaci Reicha u efikasnosti, ne bi li uredili slanje talijanskih židova u njemačke logore.
U administrativnom životu, Nijemci su na području koje je zahvatilo i Rijeku osnovali tzv. Operazions Zone Küstenland te od talijanskih vlasti preuzeli i već spominjane Schede. Iz tih Scheda bilo je jednostavno sastaviti popise osoba za hapšenja i slanje u logore.
I tako su se početkom travnja 1944. na ulici u Rijeci za Gisellu, malog Sergia i nonu Rosu svakodnevica i administrativni život sreli u vrlo ozbiljnoj formi, u liku njemačkih policajaca. Čekala ih je godina pakla.
-
Mira i njena šogorica, Antonia Bon rođ. Bucci, nisu se usudile protestirati kod Nijemaca, ali su otišle na talijansku policiju i sve ispričale, zatraživši posredovanje i oslobađanje. Rezultat? Izvješće napisano potkraj svibnja u riječkoj Prefekturi, čak nešto nehinjenog žaljenja i nemoć, potpuna nemoć da se bilo što poduzme. Svijest o toj nemoći probija iz svakog retka izvješća.
Uostalom, bilo je odviše kasno. Gisella, Sergio i Rosa već su Risieri San Saba, a kad su se izvukli iz te more, završili su u drugoj: 29. travnja u Auschwitzu. Nijemci nisu otezali ni s ostatkom obitelji. Pripadnici SS-a upali su u stan u Rijeci u via Milano 17 i sve ih odveli. Tako su i Mira s djevojčicama, i Sonja i Giuseppe završili u Risieri, pa zajedno s Gisellom i Rosom u Auschwitzu. Nakon puta od dana u stočnom vagonu.
Od muškaraca iz tog transporta dolazak u logor preživjelo je njih 29, od žena njih 53. Ostali su odmah po dolasku ubijeni u plinskoj komori.
-
Sergio je prvo ostao s mamom, ali je od nje odvojen 14. svibnja i odveden u Blok 11. Tamo je administrativno zadržao ime na komadu papira, a u svakodnevici ga izgubio i dobio novi identitet. Sad je postao broj 179614.
Tog dana pregledao ga je Jozef Mengele, zloglasni doktor Mengele, i operirao mu tonzile. Što je još gore, izabrao ga je, uz još devetnaestoro druge židovske djece (10 dječaka i 10 djevojčica u dobi od 5 do 12 godina) za eksperimente koje će u logoru Neuengamme provoditi Kurt Heissmeyer. Stavili su ih u Blok br. 10 – Dječju baraku.
-
Naravno, nitko od obitelji Perlow nije mogao imati ni pojma da postoji netko tko se zove Heissmeyer. Još manje da je u pitanju relativno mlad ambiciozan liječnik koji iz petnih žila i pomoću poznanstava nastoji izgraditi karijeru, koja bi mu osigurala docenturu na nekom sveučilištu. I tko je, uostalom, mogao znati da je čitao radove braće Kutschera, i još gore, povjerovao kako bi mogao dokazati da su bili u pravu i da će Njemačkom Reichu priskrbiti efikasan lijek protiv tuberkuloze. A rijetko tko je čuo, jer to nije bilo nešto čime bi se Hissmeyer ponosio, kako mu je sličan eksperiment na 32 ruska ratna zarobljenika u ožujku 1944. već propao. To je objasnio time što je materijal bio loš i zapravo mu trebaju djeca, jer njihov imunološki sustav još nije načet.
-
Djeca izabrana za Hissmayerov eksperiment živjela su u baraci do 13. prosinca, a tada su ih vlakom poslali u Neuengamme, gdje su stigli 22. prosinca. Do Nove godine su ih pustili na miru, a 9. siječnja počeli su eksperimenti u «Hissmyerovom odjelu». Tada je Hissmyer osobno zarazio djecu tuberkulozom, tako što bi im ispod desnog pazuha odrezao dio kože, te tkivo ispod zarezao u križ i unio dio kulture tuberkuloze. Potom su rane tretirane tuberkulinom.
U desetak dana sva su se djeca razboljela, a Hissmeyer je ponovio postupak zaraživanja, a zatim je 3. i 4. ožujka svoj djeci operativno uklonjen limfni čvor ispod pazuha. Na koncu, tjedan dana potom, djeci su uklonjeni i preostali limfni čvorovi ispod pazuha. Sve žlijezde pohranjene su u staklene posude i poslane na analizu dr. Hansu Kleinu. Analize su bile gotove 12. ožujka i bile su poražavajuće: nikakvo antitijelo u žlijezdama nije pronađeno. Pokus je opet propao.
-
I, kao što su pobili Ruse iz prvog pokusa, sad se trebalo riješiti «materijala» i svjedoka. Zapravo, Hissmeyer je jednostavno otišao. Nije više imao što tražiti u logoru. Niti ga je bilo briga. Komandant logora, Max Pauly, pitao je u Berlinu što mu je činiti i 20. travnja dobio pravi administrativni odgovor: «Hissmeyerov odjel je ukinut.» Bezlično, sterilno i jasno.
-
Tu se još jednom umiješala «velika povijest». Upravo u trenutku kad je stigao odgovor iz Berlina, u logoru Neuengamme bili su predstavnici švedskog Crvenog križa, koji su dobili odobrenje da mogu kamionima u Dansku prevesti skandinavske logoraše. To je onemogućilo rješenje na koje su SS-ovci bili navikli – pobiti svih, kremirati i ukloniti ostatke, tako da ne ostanu tragovi.
Umjesto toga, Pauly je naredio podoficiru SS-a Wilhelmu Dreimanu da sve za likvidaciju potrpa u poštanski kamion pa ih se riješi u školi u Bullenhuser Dammu. Ta škola služila je kao izdvojeni dio logora, a posljednjih dana u njoj su bili koncentrirani logoraši iz Danske i Norveške, koje je švedski Crveni križ do tada bio evakuirao. Škola je, dakle bila prazna.
-
Logorski doktor Alfred Trzebinski dao je djeci injekcije morfija, dok su tri SS-ovca predvođena Arnoldom Strippelom objesili dva francuska liječnika logoraša i dva nizozemska bolničara također logoraša. Nešto djece umrlo je već od injekcije, a ona trojica objesili su ih još na kuke na zidovima, da budu sigurni u dječju smrt. Na kraju je stigao i kamion s 24 ruska logoraša, pa su povješali i njih.
Da im ubijanje prođe lakše, svaki od krvnika dobio je po litru rakije i cigarete, kažu. Ujutro, onako pijani i ostrvljeni, pobacali su leševe natrag u kamion i vratili se u Neuengamme, gdje su leševe spalili, a pepeo rasuli da mu se ne nađe ni traga.
-
Devetnaest dana potom završio je II. svjetski rat, a s njim i vlast onih koji se nisu mogli othrvati svim onim kušnjama.
Nenadoknadive živote dvadesetoro djece odnijela je besmisao administracije koja je, eto u krivi čas jednom uspjela biti efikasna, ne samo u Rijeci, već i Berlinu u času kad se nacistička država raspada.
-
A s druge strane, promislimo li malo: što je život dvadesetoro, pa i više, ljudi spram mjesta docenta na pravom fakultetu i slave otkrivača lijeka protiv tuberkuloze? Ako je to cijena, tko bi još odolio takvom izazovu?
-
Hannah Arendt u svojem La banalità del male, (Feltrinelli, Milano 2001) napisala je: „Mnogi Nijemci, mnogi nacisti, vjerojatno velika većina, bili su na kušnji da ne ubiju, ne kradu, ne pošalju u smrt svoje susjede […], i morali su biti na kušnji da ne izvlače korist iz tih zločina i ne postanu sudionici. No samo Bog zna kako dobro su naučili da se odupru tim kušnjama.“ («Molti tedeschi e molti nazisti, probabilmente la stragrande maggioranza, dovettero esser tentati di non uccidere, non rubare, non mandare a morire i loro vicini di casa […]; e dovettero esser tentati di non trarre vantaggi da questi crimini e divenirne complici. Ma Dio sa quanto bene avessero imparato a resistere a queste tentazioni.» Sudbina Sergia De Simonea i njegove mame, bake, tete i sestrični i drugih rođaka još je jedan tragičan prilog o onima od Rijeke do Auschwitza i Hamburga koji nisu odoljeli takvoj kušnji.
-
Strašno!
Danas slušam na radiju da je u bitci za Staljingrad poginulo 1,200.000 ljudi. Okruglo. Ma što je to za prave ideje!?
A taj dr. Hissmayer inčle ni mrava nebi zgazio. Pa to je bio samo znanstveni opit za koji je on ustvari bio spreman podnijeti i žrtvu. Tuđu jasno!
Oh koji ljudu...
-
Ne možeš uspjeti ako nisi spreman žrtvovati druge.
-
Ovo je priča o drugom kamenu spoticanja, onom koji stoji sam u ulici Slaviše Vajnera Čiče.
U Rijeci su bile tri obitelji Braun:
1. Prof. Adolfo Aronne Braun, Via E. De Amicis, 12 (danas Dolac)
2. Francesco Braun, Via Firenze, 9 (danas Ulica Slaviše Vajnera Čiče)
3. Giovanna udova pok. Lodovica Brauna djevojački Neumann, Viale CC. NN., 10 (danas Krešimirova ulica)
Riječ je o sinu druge obitelji.
Francesco Braun rođen je u Celju *4. III. 1906. u obitelji Marca i po. Erminije Frank. Došao je u Rijeku 1909. i zaposlio se kao bankovni činovnik. Oženio se s modisticom Ester Altberger, rođenom u Rijeci 7. III. 1909. Imali su dvoje djece:
Kitty Erminiju, rođenu u Rijeci *14. I. 1936. i Roberta, rođenog također u Rijeci *9. XI. 1937.
Kad je počeo rat izbjegli su u Trivignano (VE) kod nekih seljaka. Međutim, uhapšeni su zato što su bili židovi 11. XI. 1944. i deportirani u zatvor S. Maria Maggiore u Veneciji i ubrzo potom u Rižjeru S. Sabba u Triestu. Odatle su u posljednjem konvoju tj. vlaku deportirani u Ravensbruck pa dalje u Bergen-Belsen, gdje je 22. VI. 1945, nakon oslobođenja iz logora umro mali Roberto. Francesco Braun je oslobođen Parchimu, a Ester i Kitty u Bergen-Belsenu.
Izvor: https://www.bh.org.il/jewish-spotlight/fiume/?page_id=172, Federico Falk
-
Nakon što sam napisao ona dva posta o obitelji Perlow i Robertu Braunu, osjećam potrebu da napišem što znam i o ljudima koji su u Rijeci prvi dobili "Kamenove spoticanja".
Eugenio Lipschitz (Sümeg (H) 5. V. 1883. - Auschwitz-Birkenau, III./IV. 1944.) i njegova žena Giannetta Zipser (Mád (H) 17. VII. 1893. - Auschwitz-Birkenau ?)
Trgovac na malo sitničarijskom i galanterijskom robom, bio je jedan od najutjecajnijih članova riječke židovske ortodoksne zajednice.Rođen je kao sin Ignazija L. i Matilde Stark, a u Rijeku se doselio 1894., no talijansko državljanstvo stekao je tek 17. VII. 1928.
U Rijeci se oženio s Giannettom Zipser (kćeri Alberta i Ade Altmann), rođenom u Mádu (H) 17. VII. 1893. Ona je bila domaćica, a u Rijeci od 1914.
Stanovali su na adresi Via G. Mameli, 5 što je danas Starčevićeva ulica (v. sliku).
Imali su troje djece:
- Arturo (Turi), rođen u Rijeci 10. XI. 1914., suradnik/pomoćnik u očevom dućanu; ali je emigrirao u Palestinu 1939. i umro u Jerusalemu 1981.;
- Magda (Magdalena), rođen u Rijeci 12. V. 1917., studentica i potom očeva pomoćnica u dućanu; udala se u VIII. 1943. za Emerica (Imre) Heimlera (r. Rijeka 15. X. 1909. Firenze 1985.) službenika riječke Banche Mobiliare do stupanja na snagu rasnih zakona (1938.), pa su iduće godine otselili u Firencu, gdje je Emmerich zajedno s bratom Tiburziom započeo trgovački posao u obližnjem Pratu. Madga je s muževljevom obitelji 1944.prebjegla u Švicarsku, odakle su se vratili u srpnju 1945. ;
- Francesco (Feri), rođen u Rijeci 2. VI. 1919., student, koji je emigrirao u Palestinu 1939.
-
Eugenio Lipschitz uhapšen je 28. VII. 1940. i zatočen u školi Torretta, a potom 22. XII. 1940. konfiniran u logoru Campagna (SA - Internierungslager), da bi nekih 8 mjeseci kasnije dobio dozvolu da se preseli u Piove di Sacco (PD), a potom i u Trst, odakle je povremeno posjećivao obitelj u Rijeci. Nakon pada musolinijeva režima i dolaska Nijemaca, u ožujku 1944. uhapšen je zajedno sa ženom i zatvoren u rižarni S. Saba u Trstu, odakle su deportirani u Auschwitz-Birkenau. Eugenio je ubijen odmah po dolasku u logor, a žena Giannetta ubijna je na nepoznatom mjestu u nepoznato doba.
Eugenijeva i Giannettina kći Magda je sačuvala, pripremila i dala kod izdavača Giuntina 2001. štampati očev dnevnik koji je vodio u internaciji (161 str.).
Treba spomenuti da su u Auschwitzu ubijeni i Eugenijeva sestra Giuseppina (Paula) i njezin suprug Adolfo Simkovits (rođ.Velikoe Bereznoe (CS) 29. IV. 1882.), koji su uhapšeni istodobno s Eugenijem i Giannettom.
-
Jel znaš što o Eugeniju Bergeru? To je bio poznati trgovac u Rijeci. Imao je u današnjoj Krešimirovoj nekoliko lokala (bivši hotel Bristol i zgrada pored). Zanima me kako je on uspio preživjeti u Rijeci a bio je Židov.
-
Pretpostavljam da je nekadašnji "Bristol" u doba Kr. Italije bio Hotel Italia u Viale Mussolini 4. Ne znam tko mu je bio vlasnik.
Što se Bergerovih tiče, osnivač i vlasnik tvornice namještaja na Preluku u bivšoj remizi opatijskog tramvaja i dućana u viale CC. NN. 10, bio je Albert Berger (rođ. Sušak 20. VIII. 1899.). Bio je najmlađi sin Samuela B. i Antonije Egyes i imao je sedmoro braće i sestara.
Eugenio za koga pitaš, rođen je u Sevljusu *1. VIII. 1889. i bio je zaposlen u bratovoj firmi, ali što je točno radio i što je posjedovao, ja ne znam. On je 20. VII. 1940 interniran u Notaresco (TE), pa 1941. premješten u Tortoreto (TE) i na kraju 1943. oslobođen dalje internacije i pušten u Rijeku zbog slabog zdravlja. Umro je u Rijeci 1947. i pokopan na Kozali, grob polje K-A-184.
Jelse to zove preživjeti?
-
... na kraju 1943. oslobođen dalje internacije i pušten u Rijeku zbog slabog zdravlja.
Prema ovome je nakon puštanja iz logora otišao u Švicarsku.
Izvor (http://www.annapizzuti.it/database/scaricadb.php)
-
Moj izvor je Federico Falk, koji je bio Riječan i poznavao te ljude bilo osobno, bilo po čuvenju.
https://www.bh.org.il/jewish-spotlight/fiume/?page_id=172
Potom, na sajtu "Virtualno Židovsko groblje Rijeka" je i grob Eugenia Bergera
http://www.jc-rijeka.eu/Detalji.aspx?jezik=hr#
Eh, sad, kome povjerovati?
-
Moj izvor je Federico Falk, koji je bio Riječan i poznavao te ljude bilo osobno, bilo po čuvenju.
https://www.bh.org.il/jewish-spotlight/fiume/?page_id=172
Eh, sad, kome povjerovati?
Tu se ne navode nikakvi izvori podataka na osnovu čega bi se nešto temeljilo.
Kad se pogleda datum puštanja iz logora (17. 06. 1943. tu se već naslućivalo da je Italija gotova) moguće da se vratio u Rijeku. Uskoro je slijedila kapitulacija Italije i okupacija njemaca (Operationszone Adriatisches Küstenland) kao židov sumnjam da bi preživio povratak u Rijeku i torturu Globočnika i Rainera. Uvijek postoji mogućnost da se odmah nakon kapitulacije Njemačke vratio iz Švicarske i umro u Rijeci.
Pitanje je samo što piše u ovim arhivima na osnovu kojih se proteže teza o izbjeglištvu u Švicarskoj.
-
...
Tu se ne navode nikakvi izvori podataka na osnovu čega bi se nešto temeljilo.
...
Uvijek postoji mogućnost da se odmah nakon kapitulacije Njemačke vratio iz Švicarske i umro u Rijeci.
Hvala na dopuni.
Ustvari, ima navod: Osobni fajlovi iz SAD/presnimci iz Švicarske USHM.
Mada su Nijemci vodili poimenične popise deportiranih u logore, nisam još naišao na podatak da se netko poziva na te popise. S druge strane, točan datum deportacije u logor je jako čest, mada je većina ovih popisa, pa i Yad Washem bazirani na osobmom svjedočenju i prijavama, i/ili sumarnim popisima koje su dostavljale židovske organizacije.
Ostaje, znači mogućnost bježanja u Švicarsku, uz navođenje ovog izvora: Anna Pizzuti (http://www.annapizzuti.it/database/scaricadb.php)
-
Odgovor policije na upit crvenog križa, još uvijek nije dokaz da se odmah vratio u Rijeku. Po datumima koji su na dokumentu moglo bi se zaključiti da se nije pojavio u Rijeci pa je pokrenuta potraga za njim preko crvenog križa.
Za moderatore, dali ovo o Bergeru-ima spada pod ovu temu ili bi bi bilo dobro otvoriti novu?
-
Hvala obojici na dodatnim informacijama :bravo3
moje osobno razmišljanje je da se vratio po završetku rata jer zaista teško bi preživio njemački period.
moj prilog temi:
-
Također imamo posjetnicu gdje se navodi da je vlasnik biznisa Ernesto Berger.
-
GAZZETTA UFFICIALE DEL REGNO D'ITALIA iz 1940.
18. Ditta Mobilificio Ernesto Berger; data della denuncia: 26 luglio 1940; sede: Fiume, viale CC. NN., 10; vendita mobill, tappett, macchine da cucire; reg. ditte C.P.C. n. 1488; proprietario: Arnaldo Elisa Berger fu Ernesto; gestore: Herskovits Rella Ved. Berger; sede Abbazia, via Preluca; mobilificio; reg. ditte C.F.C. n. 1438; proprietario: Arnaldo e Elisa Berger fu Ernesto; gestore: Terskovits Rella ved, Berger.
20. Ditta Berger Elena; data della denuncia: 22 luglio 1940; sede: Fiume, via Fiumara, 9; mercerie e filati, coperte; reg. ditte C.P.C. n. 2539; proprietario: Berger Elena in Aschkenasy di Maurizio.
72. Ditta Weis Laura; data della denuncia: 17 luglio 1940; sede: Fiume, via A. Manzoni, 6; ricami, tessuti, mercerie: reg. ditte C.P.C. n. 3589; proprietario: Wels Laura di Samuele Berger.