Forum Udruge 051
Rijeka i okolica danas => Arhitektura => Autor teme: Kont - 24.10.2017., 00:20:46
-
Tko može poznavati drugoga ako ne pozna sebe; tko može upoznati svijet ako ne poznaje svoj grad?
Upoznavanje grada treba započeti kao i kod nas ljudi, od njegova lica, a lice Rijeke je naša šetnica, promenada slučajnih namjernika i usputnih prolaznika ali neizostavno polazište i cilj svakog odlaska u grad.
Korzo
Koliko smo puta prošli Korzom zastajkujući pred blještavim izlozima i tek povremeno podigli pogled na stare zgrade koje nas poput kazališne kulise okružuju a da se nismo zapitali tko i kada ih je izgradio?
Odgovor na to pitanje je vrlo čudan i glasi: "Nažalost, te su kuće s vremenom devastirane pregradnjama i adaptacijama, čak i do te mjere da se na pojedinima teško mogu prepoznati izvorna arhitektonska obilježja. Uz to, nijedna od njih dosad nije detaljnije istražena ni valorizirana.
Radmila Matejčić iznosi tek nekoliko elementarnih podataka, međutim, za većinu kuća, ostali su nepoznati naručitelji, graditelji, a isto tako nisu istraženi povijesni izvori, niti izrađeni arhitektonski nacrti koji bi omogućili njihovu valorizaciju i zaštitu."
Sve ove godine življenja u Rijeci bio sam siguran da za sve zgrade u centru Rijeke, a pogotovo na Korzu postoje podaci do najsitnijih detalja. Međutim, vjerovatno zbog burne prošlosti našeg grada, ali i zbog našeg odnosa prema povijesnoj baštini to izgleda nije tako.
Stoga ću okviru svojih skromnih mogućnosti i još skromnijih izvora podataka pokušati tijekom vremena pronaći odgovore na pitanja koja me zanimaju, čisto da ne budem obični prolaznik kroz arhitektonsku scenografiju našeg Korza. I zato se moram vratiti na početak, u vrijeme kad Korza - nije bilo.
-
1600.
-
1670.
-
1728.
-
Oko 1750. godine na riječkom je području zabilježeno nekoliko potresa koji su nanijeli znatne štete gradu i okolici. Velik broj kuća, crkava i javnih građevina bio je oštećen, a dio je i srušen. Uz sve manje slobodnog prostora za izgradnju i potrebu stambenog zbrinjavanja novopridošlog stanovništva, to je bio dodatni poticaj za planiranje riječkoga Novog grada temeljem odluke carice Marije Terezije 1753. godine.
Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.
Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida. Budući da je sjeverno od stare gradske jezgre konfiguracija tla izrazito brdovita, širenje je planirano s južne strane i to djelomičnim nasipavanjem morske obale. Tako je 1756. donesena odluka da se pred južnim ulazom u grad (gdje je Gradski sat), sve do morske obale, osigura novi prostor za izgradnju. Godinu dana kasnije, u gradskim se zidinama, uz postojeća južna, sjeverna i istočna, otvaraju još i zapadna vrata. No, srednjovjekovni je obrambeni sustav zidina uskoro postao nepotrebna prepreka između starog i novog dijela grada, pa se temeljem odluke cara Josipa II. iz 1780. prišlo njegovu rušenju.
Nakon 1773. godine aktivnosti oko definiranja novih gradskih prostora preuzima inženjer Anton Gnamb koji u Rijeku dolazi iz Trsta i postaje glavni inženjer Riječkog gubernija, ujedno i vodeći arhitekt i urbanist Rijeke toga vremena. Gnamb izrađuje planove za širenje grada južno i istočno od stare gradske jezgre. Iako su se između stare jezgre i mora još od sredine stoljeća sporadično gradile kuće, planovi predviđaju organiziranu izgradnju pravokutnih stambenih blokova omeđenih širokim ulicama i trgovima. Temeljem Gnambova plana poduzet je velik zahvat zatrpavanja rova uz južni potez gradskih zidina (Prema Gnambovom planu, zatrpan je kanal pučkog naziva Barbakan za što je utrošeno ukupno 5828 forinti. Jedan dio troška je pokriven iz blagajne magistrata, a drugi dio su isplatili sami vlasnici kuća koje su se nalazile uz kanal razmjerno njihovoj veličini zemljišta koje zauzimaju pojedine kuće) na mjestu kojeg je trasirana nova široka ulica, nazvana Korzo. Ta je ulica s vremenom postala ne samo središnja gradska arterija i glavna komunikacija od istoka prema zapadu nego i trgovačko središte te mjesto reprezentativne izgradnje.
Izgradnja kuća na sjevernoj strani Korza odvijala se u rasponu od nekoliko desetljeća na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće.
Prve su kuće sagrađene osamdesetih godina 18. stoljeća, a većina poslije 1800. godine, odnosno u prvim desetljećima 19. stoljeća. U više je slučajeva riječ o nadogradnji starijih kuća koje su bile prislonjene uz unutrašnju stranu gradskih zidina, a sada se one povećavaju i dobivaju nova reprezentativna pročelja okrenuta prema Korzu. U nekim slučajevima, naravno, razmatrano u okviru onodobnih riječkih mogućnosti i prilika, uvjetno se može govoriti i o palačama jer se one svojim uređenjem, a ponajprije oblikovanjem pročelja, izdvajaju od ostale stambene arhitekture.
Prve građevine na Korzu grade se uz sam Gradski sat. Najprije je oko 1783. godine s istočne strane sata podignuta palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza, a nekoliko godina kasnije i kuća Giuseppea Troyera sa zapadne strane. Formiranje niza nastavilo se prema istoku od 1789. do 1791. izgradnjom palače Vuković, a početkom 19. stoljeća palače Bolf. Uslijedila je, u prvim desetljećima 19. stoljeća, izgradnja kuća zapadno od Gradskog sata, na potezu od Troyerove do Guvernerove palače na Andrejšćici.
-
Palača Wohinz
Palača njemačkog trgovca Michaela Wohinza smještena je uz istočnu stranu Gradskog tornja i sagrađena je 1783. godine.
-
Na Gnambovu planu grada iz 1785. godine vidi se kao jedina građevina na sjevernoj strani novoformiranog Korza (istočno je kuća Henry izgrađena ranije, godine 1775. te je ostala izvan regulacijske linije).
-
Tom izgradnjom su bile obuhvaćene i strukture prijašnje kuće koja je bila smještena unutar zidina i okrenuta prema Starom gradu.
Tu stariju kuću je 1694. godine podigao Rocco Vitnich, a od njezina pročelja je ostao tek kameni portal u prizemlju s maskeronom.
-
Kobler navodi da je prvotna kuća proširena 1782. te da 1785. pripada Wohinzu (bilj. 1), 41, 47. No, arhivski izvori govore da kuća 1782. još pripada Vitniću, a 1783. se navodi da ju je kupio Wohinz s namjerom da je obnovi, iz čega se može zaključiti da je gradnja uslijedila najranije te 1783. godine.
HR-DARI-22, knj. 141, god. 1782., zapisnik od 11.06.1782.
„Na početku je pročitan izvještaj gospode Felicea Vernede (Felix Verneda) i građevinskog nadzornika Antona Gnamba, koji su po javnoj odluci tekućeg mjeseca bili poslani da istraže prijeti li urušavanjem, kako se pričalo, toranj izgrađen na glavnim vratima ovoga grada te kakvi se popravci u tom slučaju trebaju izvršiti. Iz tog se izvještaja zaključuje da se spomenuti toranj ne nalazi u takvom stanju da bi ga u trenutačnim okolnostima bilo uputno srušiti, te da će izgradnjom kuća Trojera i Vitnića ( domorum Troijerianae et Vitnichianae ) uz njegov bok zadobiti nov i značajan potporanj. Zaključeno je da, sukladno mišljenju prethodno spomenutog gospodina građevinskog nadzornika koji je pozvan pred ovo vijeće, često spominjani toranj treba na prvom njegovu katu učvrstiti lancima i željeznim šipkama.“
Kuća je u 19. stoljeću prešla u vlasništvo obitelji Dešković (Descovich).
Na slici iz 1880. godine vidi se Farmacia di G. Catti Fornitore di Corte s K.u.k. dvostrukim orlom iznad naziva.
-
Kratka povijest te ljekarne: Jednu od ljekarni Summacampagninih – onu na Koblerovu trgu – otkupit će 1836. Luigi Affrich i preseliti je na Korzo, do gradskog tornja, gdje će je od njega preuzeti Giorgio/Gjuro Catti Stariji (umro 1897.), otac poznatijeg rinolaringologa dr. Đure ili Jurja (Giorgio) Cattija (Rijeka, 23. V. 1849 - Begunje, 10. IX. 1923.). Od Cattija, čije će ime na ljekarni biti do kraja Drugoga svjetskoga rata i koji će ostati poznat i kao donator lijekova gradskoj gimnaziji, ljekarnu će preuzeti njegov unuk po kćeri, Augusto Rosenkart.
Na ovoj nemam pojma odakle mi slici se vidi preuređenje izloga i naziva ljekarne kada je ljekarnu naslijedio Rosenkart, vjerovatno za vrijeme D'Annunzia.
-
Te je preimenovana u Premiata farmacia G. Catti successore... s ova dva interesantna reljefa Sv.Vida i Modesta,
-
a koji su zadnji put viđeni na ovoj slici iz 1952. godine.
-
Danas je palača orijentirana prema Korzu, a važna je, osim u urbanističkom, također i u arhitektonskom smislu. Karakterizira je reprezentativno dvokatno pročelje s niskim mezaninom između prizemlja i prvog kata.
-
Prvi je kat piano nobile s kamenim prozorima koji imaju naizmjenično segmentne i trokutaste nadstrešnice na konzolama, a središnja je os naglašena ulaznim portalom sa stupovima i balkonom. Iznad posljednje etaže uzdiže se istaknuti belveder s tri prozora i trokutastim zabatom.
-
Unatoč tomu što građevinska povijest palače nije istražena te što su izvedene brojne pregradnje, prema današnjoj se situaciji može nazrijeti da okosnicu prostorne organizacije čini stubište s podestima na svakoj etaži, s kojih se ulazi u prostorije. Stubište je naknadno izmijenjeno, ali je pritom zadržan njegov osnovni koncept s podestima koji ujedno služe i kao predsoblja svakog kata. Iznimka je prizemlje gdje do samog stubišta vodi ulazni hodnik smješten u središnjoj osi zgrade.
-
Stube stare 234 godine ili ne?
-
Tu me skoro uhvatila sinkopa
-
Tlocrt stana na 1. katu
-
Po tko zna koji put preuređen
-
Ali krije jednu zanimljivost, a to je ovaj hodnik koji vodi...
-
...u ovaj mali nastavak kuće koji je prislonjen uz Gradski toranj. Pogled iz sobice na katu.
-
I obrnuto
-
Na katastarskom planu iz 1841, godine, palača Wohinz je označena kao br. 491, u čijem je sastavu bio i gradski toranj (491/2) i tada je bila je u vlasništvu Marije Müller r. de Soztarizky. Gradski toranj, pasaž i prostor sa satom bili su vlasništvo Grada (Pubblico di Fiume).
-
Na vrhu je stambeni tavan.
-
Iznenadio me je ovaj ostatak drvenog poda čiju čvrstoću nisam provjeravao.
-
Istočna vratašca koja vjerovatno vode u vrlo malo spremište ili na krov.
-
I zapadna
-
Navedena će prostorna organizacija, a jednako tako i raščlamba, postati karakteristična za više riječkih kuća i palača koje se grade izvan zidina, pa možemo zaključiti kako je izgradnja palače Wohinz bila upravo prijelomna za razvoj riječke stambene arhitekture. Ona predstavlja ne samo prvu reprezentativnu kuću na Korzu nego i najranije poznato rješenje ovakve prostorne organizacije te oblikovanja pročelja.
I za kraj, trenutak kad orao polijeće upravo ispred palače Wohinz.
-
:bravo2
Napeto čekam tvoju slijedeću nesanicu i nastavak ... :popcorn
-
:bravo2 :bravo2 :bravo2 :bravo :bravo4
-
:bravo
Htio sam, ispasti pametan ili iz vlaka, s hrvatskog prevesti na latinski. I gle! što je ispalo:
Kontova noć ima svoju moć.
Caligula Caligula nocte habet potestatem sui.
Dakle bravo :bravo Kaligula! :wines
-
Nunc est bibendum. :grouphug2
-
Scilicet! :beer2
(Kobler, ovo ne moraš prevoditi, ko zna - zna. :m055)
-
Maketa gradske ure s navedenim objektima
-
Krasno je napravljena. Gdje se može pogledati uživo?
-
Maketa gradske ure s navedenim objektima
:bravo2 :bravo2 :bravo3
-
nastavak. maketa je u plavom salonu na Korzu 16 (gradska uprava)
-
vito i modesto
-
Za tu ljekarnu piše da su luksuzni interijer i izlog izrađeni u Budimpešti i da su bili očaravajući. Tko zna gdje je sve to nestalo.
Za ove dvije "makete" pretpostavljam gdje su nestale :p015
Original slika na kojoj je desno Domenico Cergnul koji je za vrijeme Italije imao trgovinu s prehrambenim namirnicama negdje u Rijeci.
Druga slika je novija, ali također talijanske proizvodnje.
-
Genijalno je Kont, gdje si se to zavukao! Sreća naša da te imamo :thankyou
Sijori, odličan dodatak :palacgore
-
Insomnija II dio
Palača Vuković
-
Palača Vuković krajnja je istočna kuća na Korzu. Arhivski podaci govore da ju je od 1789. do 1791. sagradio trgovac Jovan Vuković (Giovanni Vukovich), podrijetlom iz Sarajeva, i to prema projektu Antona Gnamba. (Spominje se Gnambov projekt nove kuće koja će se graditi za J. Vukovića na Trgu Stare provijande. Kuća je nakon izgradnje Adamićevog kazališta prodana upravo Adamiću 1810. godine,
-
a od 1820. u vlasništvu je Jurmana. Kao zanimljivost moram navesti podatak da se na mjestu kuće Vuković desetak godina prije njene gradnje nalazila Sokol kula, najveća i najjača riječka utvrda koja se prvi put spominje sredinom 16. stoljeća, a vidljiva je na starim grafikama Rijeke. Navodno se kamen iz te kule koristio za gradnju Adamićevog kazališta pa pretpostavljam da su se i graditelji Vukovićeve kuće njime koristili.
-
Izvorna koncepcija pročelja tako umnogome podsjeća na palaču Wohinz, sa snažno istaknutim portalom i balkonom iznad njega, prozorskim nadstrešnicama te središnjim istaknutim belvederom s trokutastim zabatom. Portal je omeđen dvama stupovima koji nose balkon prvoga kata s kovanom ogradom u duhu Zopf stila (barok i rokoko stil), snažnim obilježjem arhitekture s kraja 18. stoljeća, karakterističnim za još nekoliko kuća i palača.
-
Balkon prvog kata danas se opasno približava duhu Tras-jbg stila, snažnim obilježjem arhitekture u Rijeci još od 20. stoljeća.
-
Palača ima vrlo sličnu prostornu organizaciju kao palača Wohinz. U središtu je tlocrta stubište položeno uz začelni zid, a s njegovih se podesta na svakoj od etaža ulazi u prostorije.
-
Stubište je rastvoreno arkadama poduprtim na toskanske stupove koji okružuju središnji prazan prostor, tzv. šuplju jezgru. Unatoč malim dimenzijama, pojava stubišta sa šupljom jezgrom upućuje na snažne uzore, kao što je to mogla biti upravna zgrada Rafinerije šećera čije je stubište oblikovano nekoliko godina ranije (1785.–1786).
-
Datacija drvenog stubišta i ograde mi je nepoznata.
-
Iako je krajem 19. stoljeća pročelje djelomično preoblikovano, prema arhivskoj dokumentaciji moguće je rekonstruirati izvorno stanje. Prizemlje je bilo rastvoreno ulazima u dućane koji su bili oblikovani kao lučno zaključeni portali s maskeronima, kakvi se javljaju na brojnim kućama toga vremena u Rijeci.
-
Godine 1873. ulazi u dućane preoblikovani su prema projektu arhitekta Giuseppea Chierega. Godine 1892. izrađeni su novi drveni izlozi na bočnoj strani za trgovca Francesca Rauschela ( tema Hotel Royal 1906.), a 1902., za trgovca Prohasku izlozi na strani Korza,
-
te ponovno prema bočnoj ulici. Prohaska i Leopoldina Jurman su te godine bili suvlasnici kuće.
-
1920
-
Oko 1930.
-
Na slici iz 1932. je nona od našeg superinadecosala koji nas je zadnjih par mjeseci malo zapostavio :wavey
-
Na drugom katu nisu postojali balkoni nego su oni rezultat obnove u 20. stoljeću (Izgradnja balkona na drugom katu uslijedila je 1936. prema projektu arhitektonskog biroa Amadeo Slavich iz Rijeke).
-
1954.-2017.
-
Moram spomenuti da je u palači Vuković-Jurman na drugom katu tri godine živio i radio gospodin Cvjetko
-
U Rijeci je Fiorello zatekao vrlo čedan konzularni stan, smješten na Korzu, koji se sastojao od dviju soba. U prvoj bijaše smješten ured a druga se koristila kao spavaonica. Obje prostorije bile su rijetko obložene furnirom dok kupaonica u sklopu stana nije postojala. La Guardia je od svoga prethodnika naslijedio rječnik, nešto pravnih knjiga, razne konzularne izvještaje, molbe za putovnice, staklenu tintarnicu, šiljilo i dva gumena pečata. Na zidu su visjele dvije uokvirene litografije American Linea i neuokvirena karta Sjedinjenih Američkih Država.
Kad mi se ukaže prilika pokušat ću ući u taj stan. Do slijedeće insomnije i drugog milenijskog posta :help2 :wavey
-
Tom izgradnjom su bile obuhvaćene i strukture prijašnje kuće koja je bila smještena unutar zidina i okrenuta prema Starom gradu.
Tu stariju kuću je 1694. godine podigao Rocco Vitnich, a od njezina pročelja je ostao tek kameni portal u prizemlju s maskeronom.
Čestitam na dobro obrađenoj temi i uopće na postojano visokoj razini tvojih postova. No, rado bih dodao još ponešto. Ovaj spomenuti Rocco Vitnich isti je onaj koga nalazimo na vrhu Valvasorovog prikaza Rijeke iz 1685. On je bio punim imenom Francesco Rocco Vitnich, a po zanimanju kapetan pazinske knežije (1687). Ovo što ti o kući govoriš kaže još Kobler u svojoj povijesti Rijeke (osim o portalu). Posjedovao je i vinograd, cijeli onaj komad ispod ulice Fiorella La Guardije (zato to i spominjem!) od današnje Manzonijeve na istok do Belog kamika. Ha!
-
...
Na slici iz 1880. godine vidi se Farmacia di G. Catti Fornitore di
Corte s K.u.k. dvostrukim orlom iznad naziva.
Htio sam još iskomentirati i ovo: stari Gjuro tj. Đuro odnosno Juraj Catti bio je pravi dvorski dobavljač i zato je imao pravo koristiti ovaj znak. U Rijeci su za svo doba A-U bila svega četiri takva: ne sjećam se sad napamet, neka ženska (Rosa Breisach, cvjećarica), pa još neki tip, pa Warhanek, koji je isporučivao riblje konzerve (sardine ali i tune) te Catti od 1891. Bio je faca u svoje doba. Ipak je to bilo birano društvo jednog Bösendorfera (klaviri), Demela (slastice), Wertheima (brave i kase) ...
Inače, Gjuro je umro 1897. a već 1899. u popisu dvorskih liferanata ( (https://de.wikipedia.org/wiki/Liste_der_k.u.k._Hoflieferanten_1899#Au.C3.9Ferhalb_Wien_und_Budapest)) van Beča i Budimpešte nalazimo njegovu nasljednicu: Rosenkart Anna, Inhaberin der unter der Firma: Georg Catti bestehenden Apotheke in Fiume.
-
a koji su zadnji put viđeni na ovoj slici iz 1952. godine.
Na ovoj slici baš bih volio da zapazite suptilnu upotrebu zvučnika (razglasa) tako vješto smještenog između dva cara!
---> Obrtničko nabavno-prodajna zadruga // Cooperativa artigiana per acquisto-vendita
-
Sad smo primjetili :ruka
Kobler, prvo vam se moram zahvaliti na javljanju, zatim na komplimentu i na kraju na vrijednim podacima. Kao prvo, na Vitnicha sam potrošio par sati tražeći nešto više o njemu, pa sam razočarano odustao. A bio mi je pod nosom dok sam pisao temu o Šećerani. Tu je njegov vinograd, odmah do Orlandovog (Antonio de Orlando?) na Weissovom planu iz 1726. Vlasnik Vitnichevog vinograda 1775. je bratovština crkvice sv. Andrije.
-
Drugo, heraldika mi je zaista nepoznanica pa mi je oduševio podatak da se Vitnichev grb nalazi na Valvasorovom prikazu Rijeke 1689. godine.
-
Treće i posljednje, takav isti? ili sličan znak se nalazio i na kući Lorenza Androche? U popisu vlasnika trgovina ne vidim niti jednog dvorskog opskrbljivača: Imala je prizemlje, dva kata i tavan i bila u vlasništvu udovice Giov. Francesca de Steinberg. Od 1831. prvi i drugi kat te jedan podrum su u vlasništvu Antonie Devescovi. Trgovina u prizemlju je od 1832. vlasništvo Antonije Padovani r. Scrobogna, od 1842. Antonie Devescovi a od 1843. Giorgia Blecicha i Marie Guigali. Od 1843. cijeli drugi kat i tavan je u vlasništvu Giovanne Tadio r. Devescovi. Trgovinu u prizemlju i jedan podrum najprije drže Giorgio Giugali i Maria Blecich a prvi kat samo Maria Blecich r. Devescovi. Od 1843. vlasnici 1. kata, trgovine i podruma su Giorgio Blecich i Mario Giugali.
-
Moram uhvatiti vremena uz komp i provjeriti: ovo je knjižara Balbi ako se ne varam, možda Battara. Trebam provjeriti je li bio hofliferant za nadvojvodu Josipa.
No, druga stvar koja je preča. Nana Palinić je nehotice, ne davši na redakturu tekst o kućama na trgu Kobler unijela zbrku kod imena vlasnika. Naime, ne postoje osobe koje bi se prezivale Giugali! Giorgio Blecich i Maria Giugali ustvari su samo supružnici Blečić. Zato je i Maria Blecich r. Devescovi ustvari ista osoba koja je i suvlasnik sa Giorgiom Blecichem, kao što mu je istovremeno i supruga.
Giugali na talijanskom su supružnici. Ništa više ni manje.
-
Sad je puno jasnije :bravo2
-
a koji su zadnji put viđeni na ovoj slici iz 1952. godine.
kod mene su viđeni i malčice kasnije :knjizevnost :popcorn
--> Obrtničko nabavno prodajna zadruga Rijeka.
-
Sijori cjepidlaka :greensmile
a koji su zadnji put viđeni na ovoj slici iz 1956. godine.
-
očito su nestali kad se uređivala trgovina i izlog za konfekciju. slika iz 1965 g.
-
Palača Bolf
Palača Bolf izgrađena je početkom 19. stoljeća, a pripadala je trgovcu tkanina Valentinu Bolfu, rodom iz Gorizije. Nalazila se tik lijevo uz Vukovićevu palaču te je bila važan dio reprezentativnoga uličnog niza sjeverne fronte Korza. Iako je srušena prilikom bombardiranja Rijeke krajem II sv. rata, njezin nam je izgled poznat iz nekoliko povijesnih izvora, pa se može zaključiti da je riječ o reprezentativnoj i značajnoj građevini, koncipiranoj po uzoru na susjedne, nešto ranije kuće Wohinz i Vuković.
-
Sve stare slike na kojoj se vidi nekadašnja palača Bolf su slikane sa strane tako da je teško uočiti njen cjelokupan izgled.
-
Arhivski nacrt datiran u 1844. godinu, pokazuje izvorno pročelje palače Bolf i planirani zahvat nadogradnje trećeg kata. Potpisuje ga inženjer Ignazio Rossi. Na njemu se vidi da je pročelje bilo razdijeljeno na sedam prozorskih osi, u prizemlju s većim središnjim ulaznim portalom i dva manja bočna, dok je prvi kat piano nobile imao niz prozora sa segmentnim i trokutastim nadstrešnicama. U središnjoj osi kata, iznad portala, nalazio se balkon čija su vrata bila uokvirena u edikulu (latinski aedicula: kućica, mali hram), a po naški nadstrešnica ili pjover.
Nosači edikule bili su samostojeći stupovi položeni na samu hodnu plohu balkona te su podupirali zabat koji je bio toliko istaknut da je ujedno služio i kao nadstrešnica čitavog balkona.
Nacrt je u originalu koloriran pa ilustrira i obojenje pročelja kakvo je bilo u trenutku planirane nadogradnje, žute boje, te novo predviđeno zeleno obojenje. Pisani podaci o obojenjima rijetko su ostali sačuvani, pa je ovaj nacrt važan prilog povijesti boje na pročeljima u to doba.
-
HR-DARI-22, Izdvojeni nacrti, kut. 401-430.
Prospetto della casa segnata col Numero 488. sita nella Contrada dell Corso di proprieta del Sig. Valentino Bolf, Fiume, li 26. Novembre 1844. I. Rossi.
Da je ovakvo neobično rješenje doista bilo izvedeno, pokazuje nekolicina starih fotografija. Naglašeni, klasicizirajući stilski elementi, poput edikule, a svakako i pločasti istaci ispod prozora, u duhu Plattenstila u kombinaciji sa Zopf girlandama, govore u prilog dataciji građevine na sam početak 19. stoljeća.
-
Na ovim slikama iz 1945. se vidi kako su kuća i girlande otišle k vragu zajedno s edikulom, ali mi se čini da je bar ulazni portal mogao biti spašen i inkorporiran u novu zgradu istog ili sličnog stila.
-
Naravno da je u kontekstu tog vremena razumljivo da se prilikom obnove s obzirom na količinu razaranja nije ni moglo o tome voditi računa.
-
A kasnije je nažalost prevladala funkcionalna socijalistička arhitektura.
-
Navikli smo se na izgled, ali ipak...
-
I tako je Valentino Bolf ostao bez svoje kuće, a i u literaturi se ne spominje baš previše. Bolfa nalazim u popisu dioničara propale Riječke domoljubne udruge (Societa Patriotica di Fiume) 1834. godine, a vjerovatno drugog Bolfa u jednoj zanimljivoj pričici:
Nakon nasipavanja i uređenja zemljišta te izgradnje novog Komunalnog kazališta, gradonačelnik Ciotta je imao viziju elitne četvrti sa širokim ulicama, ali Mađari su htjeli izvući što veći profit iz svoje luke pa su 1887. odlučili izgraditi dva kolosjeka uz samo novo kazalište radi lakše i brže manipulacije drvom između Delte i luke. Riječani su žučljivo protestirali protiv takvog besmislenog prometnog rješenja, ali uzalud.
I onda su se odlučili osvetit Mađarima. Grad je iz Budimpešte dobio četiri pozivnice za prisustvovanje otkrivanju spomenika Franji Deaku, pa je na sjednici gradskog vijeća 27. rujna 1887. odabrano deset imena od kojih je trebalo izvući četiri koji će prisustvovati tom svečanom činu (Dešković, Adamić, Bolf, Mohović, Poščić, Cante, Milčenić, Kučić, Peretti i Gregorić). Međutim, odmah su odustali Bolf, Mohović, Milčenić i Gregorić, potom je delegacija svedena na dva imena, da bi sve završilo isprikom Ljudevita Adamića u pismu od 28. rujna 1887. u kojem navodi da zbog vrućice ne može doći u Budimpeštu.
I tako su Riječani tiho protestirali...kao i mi danas :kap
-
:bravo3
Ča bi rekli - tihi demonštracijuni! Ili uz šank. :m055
A ja mislio da je Bolf germansko prezime iz G. Kotara. Prijatelj Ljubo je rodom iz Lokava, mnogi iz ekipe ga znaju, često spominje da je djevojačko prezime bake bilo Bolf. Nadalje, jedan moj Trećemajac je Bolf. Željko Bolf :m055 s Trsata.
I još samo ovo, da ne gnojim previše, ...u kontekstu tog vremena razumljivo ... Ovo mi se sviđa. To treba uvijek imati na umu. Baš to! Kobtekst vremena!
:yes :beer2
-
Palača Vuković krajnja je istočna kuća na Korzu. Arhivski podaci govore da ju je od 1789. do 1791. sagradio trgovac Jovan Vuković (Giovanni Vukovich), podrijetlom iz Sarajeva, i to prema projektu Antona Gnamba. (Spominje se Gnambov projekt nove kuće koja će se graditi za J. Vukovića na Trgu Stare provijande. Kuća je nakon izgradnje Adamićevog kazališta prodana upravo Adamiću 1810. godine,
#Konte, moram te pitati nešto, barem meni važno: odakle crpiš podatak da je kuću dao sagradit Jovo Vuković i tko ti je kazao da je on iz Sarajeva? Ja znam za braću Vukoviće, trgovce koji i posluju pod firmom "Braća Vuković, Todor i Aleksa". Kao takve spominje ih knjiga "Beschreibung der Handlung und des Industriefleisses der K.K. Seestadte und Freihafen Triest und Fiume" (Leipzig, August Schumann und Triest Peter Orlandini, 1804, str. 96). I nadalje, koliko znam, dolaze iz Novog Sada. Je li moguće da je kućate braće Vuković srušena za gradnju "Stare NaMe" odnosno nekadašnjeg hotela Royal (casa Rauchel). Znadeš li išta o tome?
-
Iznimno ovog puta sam se oslonio samo na jedan izvor, a to je knjiga "Zbornik radova znanstvenog skupa Klasicizam u Hrvatskoj" , Petar Puhmajer/Krasanka Majer Jurišić "Stambena arhitektura Rijeke u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća". Ostali izvori su samo copy/paste tog rada.
-
Zbog ograničenja s obzirom na sačuvanost fonda, ali i arhivskih izvora o njima, teško je utvrditi tko su najraniji poznati vlasnici zgrada na riječkom Korzu, posebno onih koje se nalaze istočno i zapadno od Gradskog tornja jer su većinom nastale dogradnjom kuća koje su se nalazile uz bedeme s unutrašnje strane grada.
Te kuće nisu bile prislonjene izravno uz bedeme, već odvojene razmakom od nekoliko metara, dok je izvan bedema s južne strane bio vodeni jarak, zvan „Barbakan”.
Zahvat je značio zatrpavanje „Barbakana”, uklanjanje bedema, te produljenje kuća do linije bedema, koja je tako postala građevna linija za ulični niz Korza. Prvotne su kuće morale biti malih dimenzija jer su one ovim proširenjem zapravo dvostruko povećane, a po svemu sudeći većina ih je iznova izgrađena, tek uz neznatno zadržavanje starijih struktura.
Ipak, za većinu je utvrđeno vrijeme gradnje i naručitelji, a ponekad i najraniji poznati vlasnici, prema kojima se prvi put u stručnoj literaturi uspostavljaju i njihovi nazivi.
Na primjeru palače Wohinz iz 1783. godine koja je inkorporirala prijašnju, stariju kuću koju je 1694. godine podigao Rocco Vitnich, tako i za palaču Bolf nije pouzdano utvrđeno tko ju je sagradio. U Rossijevu katastru 1844. kao vlasnik navodi se Valentino Bolf, isti onaj koji je upravo te godine dao nadograditi treći kat, pa je prvotni upis o kući na tri kata s dvorištem prekrižen i upisano je casa riffabbricata contenente il fondo con cortile a settentrione 1ero, 2ndo, 3zo, 4to piano con soffito. Sa strane je napomena da je nekad bila u vlasništvu Korića (fu della massa Corich).
(HR-DARI, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 al No. 600, br. 488.)
Sačuvan je i projekt uređenja potkrovlja za naručitelja Francesca Manasteriottija koji je u to doba bio vlasnik kuće.
(HR-DARI-57, kut. 121, spis 98/1884, Piano per ridurre abitabile la soffita della casa no. 488, 1884.)
Treba napomenuti da ni na jednoj građevini nisu nikad provedena konzervatorska istraživanja pa se prostor i oblikovanje iščitavaju vizualnim opažanjem danas sačuvanih struktura u unutrašnjosti i vanjštini te uvidom u arhivsku i povijesnu fotografsku dokumentaciju koja prikazuje većinom stanje u 19. stoljeću, kada su još bile dobrim dijelom sačuvane.
-
Palača Šporer
-
Na palaču Bolf nadovezuje se sa zapadne strane palača Šporer (Korzo 4) još jedno zdanje sličnih prostornih osobina, a sudeći prema povijesnoj fotografiji Salamona Heringa iz 1865. godine, nekad i slične vanjštine, sa zabatom zaključenim pročeljem.
Palače Tomašić, Wohinz, Vuković, Šporer i dr. karakteristične su po tome što su im središnje prozorske osi zaključene uzdignutim belvederom s trokutastim zabatom.
Prva primjena belvedera, kada je riječ o reprezentativnoj arhitekturi, bila bi na palači Tomašić iz 1782. godine (današnja zgrada Croatia osiguranja na Korzu br.39), pa su koncept, kao i druge odlike mogli biti preuzeti od nje. Zbog dogradnje katova rijetko su ostali sačuvani.
-
Prostorni raspored i ovdje otkriva arhivska dokumentacija pa se tako ponovno vidi ulazni hodnik u središnjoj osi prizemlja, a na gornjim se etažama prostorije koncentriraju oko središnjeg predsoblja. Veliki salon na prvom katu zaprema tri prozorske osi, ali je izmaknut u odnosu na središnji rizalit glavnog pročelja. Još jedan bočni rizalit javit će se i na stražnjem (sjevernom) pročelju, koji je naknadno proširen opečnom građom prema istoku. Pojava tog rizalita, ili korištenje ranijih zidanih struktura, koje se čitaju iz nepravilnosti u tlocrtu, vjerojatno je razlog izmaka stubišta izvan uobičajene središnje osi.
-
Na istom je sjevernom pročelju do obnove u 20. stoljeću postojao i kameni portal s rustificiranim pilastrima, tipičan za prvu polovinu 18. stoljeća, što je još jedan argument u prilog korištenju ranijih struktura pri gradnji palače.
-
Kuću je najvjerojatnije sagradio veletrgovac Andrija Šporer. U Rossijevu katastru 1844. navodi se Giovanni Descovich kao trenutačni vlasnik kuće s tri kata i potkrovljem (casa a tre piani e soffito e fondi), uz napomenu da je nekad bila u vlasništvu Andrije Šporera.
(HR-DARI-341, PR-18, knj. 22, Fiume dal No. 401 al No. 600, br. 489.)
Osamdesetih godina 18. st. u Rijeku se doselio trgovac na veliko, Andrija Šporer (Andrea Sporer, 1754.-1827.), rodom iz Dobrave u Gornjoj Kranjskoj (Gorenjskoj), nedaleko Radovljice. U nekim se dokumentima kao mjesto njegova rođenja spominju Kranj (Cragno) Kropa i Mesnjak (nativo da Mesgniac in Cragno superiore).
Potječe iz obitelji Gregora i Agate Šporer.
Godine 1782. oženio se riječkom patricijkom Ludovikom rođ. Tomašić (Tomassich). Njezin otac Fran Juraj Tomašić (Francesco Giorgio Tomassich) bio je proglašen plemićem Svetog Rimskog Carstva i austrijskih nasljednih zemalja, te predstavnikom građana u riječkom patricijskom vijeću. Njena majka Terezija potjecala je iz obitelji Summacampagna.
Ludovikina sestra Marija bila je udata za veletrgovca Paola Scarpu. Druga sestra Terezija 1790. udala se za Mađara Franju Serafima de Meszlenyja iz Budima. Tom prigodom kao njihov vjenčani kum pojavljuje se tadašnji riječki guverner Pavao Szapary.
Ludovikina braća Fran i Josip bili su riječki veletrgovci i brodovlasnici a brat Saverio bijaše austrijski barun, maršal, te civilni i vojni upravitelj Dalmacije.
Dana 7. rujna 1788. Andrija Šporer osnovao je u Rijeci samostalnu trgovačku tvrtku za promet šećerom, kavom, željeznim predmetima, voskom, duhanom, te svom robom podrijetlom iz Ugarske. Tvrtka je pod njegovim imenom poslovala sve do 12. kolovoza 1807. godine. Te iste godine, zajedno sa svojim zetom Giovannijem Antoniom Burgstallerom, rodom iz Trsta, utemeljuje novu trgovačku tvrtku. U popisu riječkih trgovaca iz 1811. navodi se da Andrija Šporer trguje u društvu sa Ivanom Burgstallerom, radi pojačanja kapitala, kao suupravitelj poduzeća. Trguje uljem, brodovima i drugom robom koja ima prođu u Njemačkoj. Trguje sa unutrašnjošću. Godišnji promet iznosi oko 100 000 franaka. Posjeduje kapital od 75 000 franaka i stječe godišnji dobitak od oko 4 500 franaka. Imutak mu potječe iz trgovanja kroz 33 godine. Star je šezdeset godina i ima tri kćeri.
Prema Jozefinskom katastru grada Rijeke iz 1785/87. posjedovao je kuću označenu brojem šest, u blizini Gradskog tornja. U ostavinskim se spisima spominje još kuća u Contrada del Teatro, skladište unutar grada ispod kuće Blasinich, te vinograd u Dragi. Godine 1791. i 1823. nalazio se na popisu riječkih građana (serie dei cittadini), a 1793. godine među riječkim veletrgovcima.
U popisu riječkih jedrenjaka iz 1802. Šporer je bio suvlasnikom brigantina Stella del Mare od 215 tona, sa 10 članova posade i 8 topova, zajedno sa Saverijom Summacampagnom, Antonijom ud. Pirker iz Rijeke i Vickom Šoićem iz Bakra, pod zapovjedništvom kapetana Stjepana Akačića iz Bakra, te brigantina Stella Matutina, od 150 tona, 12 članova posade i 4 topa, zajedno sa istim suvlasnicima, pod zapovjedništvom kapetana Matije Zuvičića iz Bakra.
Iz braka s Ludovikom Tomašić imao je tri kćeri: Ivanu (Giovannu), Ludoviku i Mariju. Giovanna se udala za trgovca Giovannija Antonija Burgstallera, rodom Tršćanina, koji bijaše poslovni ortak njena oca. Taj “mercante triestino”, sin Giovannija Battiste Burgstallera, oženio se Giovannom 1809. godine. Njeni su potomci bili imućni posjednici i brodovlasnici. Marija se udala za riječkog patricija, gradskog suca-rektora i odvjetnika Francesca de Perettija. Iz toga je braka potekao poznati riječki političar Luigi de Peretti. Kći Ludovika Šporer nije se udavala. Andrija Šporer imao je još dvojicu nećaka, Mihu Justina i Andriju Spendoua, sinove dviju svojih sestara, koji su se također kao trgovci doselili iz rodne Dobrove i trajno nastanili u Rijeci.
1883.
-
1903.
-
1914.
-
1954.
-
Pretpostavljam da je većina vas bila unutra zbog nekog posla :coolwink
-
Tu sam negdje bezveze keširao tri milje kuna prije 16 godina zbog solemnizacije ugovora :fluch
-
Tako da mi tada nije ni padalo na pamet povijesno - umjetnički izričaj.
-
:palacgore
-
:palacgore
-
Kutak za poetski trenutak :beer2
-
Pogled nakon 1909. godine kad je izgrađena "Casa Ebraica."
-
Često za zgrade koristimo izraze "palača" i "kuća" pa bi bilo dobro da se razjasni ta terminologija.
Sve do 18. stoljeća Rijeka je bila vrlo mali grad, izrazito uskih ulica i minijaturnih trgova, na kojima je izostala reprezentativna izgradnja. Plemićke kuće nisu se osobito razlikovale od građanskih ni unutarnjom organizacijom ni vanjskim izgledom, a tek
pojedini kameni detalji, portal, balkon ili grb, upućivali su na status vlasnika. U 17. stoljeću, usprkos ojačanoj financijskoj moći građanstva i plemstva, viši su stambeni standardi teško mogli biti dosegnuti u skučenim gradskim prostorima pa su ostvareni
tek bogatije oblikovanim arkadnim dvorištima ili pročeljnim portalima, kao što o tome svjedoče ostatci struktura palače Wasserman-Garbas (Užarska 26, 1690.), ili pak njoj susjedne palače Zanchi (Užarska 22).
Promjene u 18. stoljeću predvode imućni naručitelji, većinom plemići na javnim dužnostima, pa tako biskup Benzoni podiže palaču na Trgu Grivica otprilike 30-ih godina 18. stoljeća i početkom 50-ih godina 18. stoljeća Giovanni Felice Gerliczy, upravitelj grada, u današnjoj Ciottinoj 14.
Stambena izgradnja u svim je epohama imala svoj prosječni standard pa kuće višeg standarda ponekad nazivamo palačama. U sociološkom pogledu, palača je, prema tradicionalnom shvaćanju, dom plemića, feudalca ili monarha, no takva se definicija
u novom vijeku mijenja jer pučani stječu bogatstva, katkad i kupuju plemićke titule, ili im se one dodjeljuju zbog zasluga, pa su u mogućnosti graditi velike i raskošne gradske kuće. Tako palače podižu trgovci, činovnici, industrijalci ili pak brodovlasnici.
U arhitektonskom pak smislu, termin palača predodređen je njezinom veličinom u odnosu na standardnu izgradnju, a karakteriziraju je i veća prostornost, pravilna organizacija, složena raščlamba i raskošan interijer. Važan je čimbenik i pročelje koje svojom obradom, proporcijama i detaljima odražava razinu stanovanja u unutrašnjosti, a reprezentativnošću sudjeluje u kreiranju urbanističke slike grada, ulice ili gradskog bloka. Kvaliteta i bogatstvo pročelja ponajviše reflektiraju htijenja i mogućnosti naručitelja da primjereno ukrasi svoj dom i time iskaže svoj status.
Ako navedenu definiciju primijenimo na stambenu arhitekturu 18. stoljeća u Rijeci, uz već nekoliko odnedavno poznatih građevina, obrađenih recentno u literaturi, u mogućnosti smo definirati korpus baroknih palača.
I dok iz prve polovine stoljeća potječu tek dvije, dosad poznate palače (Benzoni, Gerliczy), iz druge polovine identificirano je čak trinaest građevina. Za većinu je utvrđeno vrijeme gradnje i naručitelji, a ponekad najraniji poznati vlasnici, prema kojima se prvi put u stručnoj literaturi uspostavljaju i njihovi nazivi.
Od trinaest građevina, pet ih je u cijelosti porušeno (Bolf, Deluppis, Huber,Troyer i guvernerova), među kojima i jedna samo s očuvanom fasadom (Troyer), pet ih je radikalno nadograđeno u 19. stoljeću za još nekoliko etaža (Tomašić, Batthyany, Šporer, Bašić, Adamić), pri čemu su neke posve izgubile izvornost, a tek su tri sačuvale svoj izgled, ne bez neprimjerenih adaptacija (Wohinz, Vuković, Belinić).
Više o tome nekom drugom prilikom i drugoj temi. U ovoj temi se držimo redoslijeda :help1
Korišteni tekstovi autora: Petar Puhmajer, Irvin Lukežić i drugi.
-
:bravo3
-
:congratulations
Da sam profesor rekao bih samo: - Kolega dajte indeks!
A kako sam penzioner reći ću samo: - Bravo! :bravo3