Forum Udruge 051
Rijeka i okolica danas => Arhitektura => Autor teme: Kont - 06.07.2016., 07:20:20
-
Stara porta
Danas neugledna, oronula zgrada smještena na nekadašnjem glavnom ulazu u KBC Rijeka u sklopu kojeg je zadnjih tridesetak godina služila kao arhiva. Izgrađena je 1856/57. godine za potrebe kontrole ulaza i izlaza u Vojno pomorsku akademiju (Marine Akademie) carske mornarice. Moram istaknuti činjenicu da je akademija nakon samo godinu dana rada preseljena opet u Trst, a kompleks zgrada je preuzelo Ministarstvo rata, u koje 1858. godine smješta Školu kadeta, premještenu iz Krakova. Godine 1859. Vojna pomorska akademija je ukinuta, a umjesto nje je početkom 1860. godine pokrenut dočasnički tečaj (Eleven-Course) na brodu "Venus".
Godine 1866. akademija je ponovo otvorena u Rijeci, gdje je ostala do 1914. godine. Nakon 1919. godine počinje višegodišnje preseljenje gradske Bolnice Svetog Duha koje je dovršeno 1933. godine.
Bolnica je do 1945. radila pod starim imenom da bi nakon Drugog svjetskog rata dobila ime po poginulim crikveničkim antifašistima braći Ivanu i Mati Sobolu.
Godine 1984. se osniva Klinički Bolnički Centar Rijeka koji nastaje objedinjavanjem Kliničke bolnice Braća dr. Sobol, Kliničke bolnice Dr. Zdravko Kučić, Dječje bolnice Kantrida, Ortopedske bolnice Kraljevica i Bolnice za tuberkulozu pluća i plućne bolesti Ičići.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc%201858_zps6bz4q95t.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc%201858_zps6bz4q95t.jpg.html)
Pogled sa nekadašnjeg obalnog ruba prije nasipavanja lučice u drugoj polovici 19. st.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/Stara%20porta%201963_zpsirrwaeon.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/Stara%20porta%201963_zpsirrwaeon.jpg.html)
Dakle, kroz prozore stare porte se mogla vidjeti sva turbulentna prošlost našeg grada.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/1913a_zpsch9xr6ib.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/1913a_zpsch9xr6ib.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc-portal%203_zps3zx4a8lv.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc-portal%203_zps3zx4a8lv.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc-DAnnunzio%203_zpsvhebb5id.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc-DAnnunzio%203_zpsvhebb5id.jpg.html)
-
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/Stara%20porta%203_zps4creoois.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/Stara%20porta%203_zps4creoois.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc-porta%203_zpsjpn2gaor.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/kbc-porta%203_zpsjpn2gaor.jpg.html)
Današnji izgled stare porte kako je mogu vidjeti pacijenti i posjetitelji bolnice.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5684_zpswhjm4ozf.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5684_zpswhjm4ozf.jpg.html)
Današnji izgled stare porte kako je mogu vidjeti članovi i posjetitelji našeg foruma.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5668_zpsm1ivjtsq.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5668_zpsm1ivjtsq.jpg.html)
-
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5669_zps1npz4rx5.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5669_zps1npz4rx5.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5670_zpsdihdakqx.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5670_zpsdihdakqx.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5671_zpsg7tihm1q.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5671_zpsg7tihm1q.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5681_zpsimaivuvi.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5681_zpsimaivuvi.jpg.html)
-
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5675_zpswd6cbj8u.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5675_zpswd6cbj8u.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5673_zpso2bepn9l.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5673_zpso2bepn9l.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5676_zpsb22u0cnj.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5676_zpsb22u0cnj.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5679_zps4cbls2l4.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5679_zps4cbls2l4.jpg.html)
-
Za sad nedostupan, a moguće zanimljiv tavanski prostor.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5677_zps3t5zmgq4.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5677_zps3t5zmgq4.jpg.html)
Sonda konzervatora iz 2010. godine. Razbiju zid i odu :tnp
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5678_zpskyetxz2p.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5678_zpskyetxz2p.jpg.html)
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5682_zpsvotevmrv.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/KBC%20Rijeka/Stara%20porta/DSCN5682_zpsvotevmrv.jpg.html)
Prije zgražajućih komentara moram napomenuti da se lokalitet Rijeka prostire na ukupno 206.099 četvornih metara, od čega na natkrivenu površinu otpada nešto malo više od 84 tisuće kvadrata, a novca za financiranje zdravstva nikad nije bilo dovoljno, kako prije sto godina, tako i danas. :o090
-
Evo, ja sam zgrožen! :a025
Dapače i mače - zgromljen.
Perjanica higijene, imaju je čak u dvorišću, potencijalni rasadnik zaraze. (Srećom imaju i Zarazni odjel pa je još pod kontrolom.)
-
dejavu
možemo se zgražati koliko želimo nad ovakvom nebrigom, no ipak smo mi itekako upoznati sa takvom (ne) brigom u Rijeci i šire, pa da tako kažem već smo pomalo oguglali na ovakve slike. Nažalost ni odjeli koji su u funkciji nisu u puno boljem stanju. Tu se svakako moram osvrnuti i na problem finaciranja bolnica, odnosno općenito zdravstva i na pitanje zašto je to tako. Da me ne bi prozivali za širenje teorija urota, neću davati zaključke, no pitanja ću postaviti.
Koliko uopće novaca odvajamo za zdravstvo u ovoj lijepoj našoj?
koliko , od tih novaca ide bolnicama?
koliko od tih novaca koji ide bolnicama ide za lijekove
koliko za održavanje
koliko za režije
koliki su troškovi osoblja
tko odlučuje koliko će se novaca utrošiti za što
toliko pitanja, toliko nepoznanica, no glavno pitanje meni je , ne čini li vam se da tu negdje curi lova, a da to curenje nema veze s liječenjem i pacijentima?
uostalom , kao i svugdje drugdje :o090
-
Pa to je samo stara porta koja se ne koristi. Ionako taj lokalitet nije perspektivan i neće u (skoroj) budućnosti biti u priči... Ovako ljudima izgledaju kuće koje ne koriste. S izuzetkom papirologije.
Raspada se sve, čak i odjeli gdje ljudi rade. Ovo je ekstremni primjer objekta koji je otvoren i ne koristi se godinama. Žalosno je zbog povijesne vrijednosti.
Ovakvih primjera po cijelom gradu ima u izobilju, nije to ograničeno samo na KBC.
Čim se nešto ne koristi, ne održava se. čim se nešto ne održava, raspada se...
Nema tu čuđenja...
Miliću, potencijalna zaraza vreba iz (npr. leda i šalica i čaša) nehigijene u (skoro) svakom kafiću i/ili trgovačkom centru u Rijeci.
Samo što se to ne može fotografirati :-)
-
kako to da naše nacionalne manjine nisu snimile gizani radijatori? :eek
-
Miliću, potencijalna zaraza vreba iz (npr. leda i šalica i čaša) nehigijene u (skoro) svakom kafiću i/ili trgovačkom centru u Rijeci.
Samo što se to ne može fotografirati :-)
A znam, znam...Malo sam se zezao. Medicina je sve potentnija u liječenju i sve - skuplja.
Nažalost kao i svugdje lova curi na sve strane. Ima i kriminala, svakako. Sjetite se samo onih abortusa od prije nekoliko godina. Godinama su uzimale novce a da nitko nije primijetio. A onaj pravi, sofisticirani lopovluk kroz lijek ovaj ili onaj, oprema ova ili ona....
''...''
Ogromna lova se vrti. Koliko - ne znam i ne da mi se pretraživati. Samo znam, do prije par godina rođakinja mi je bila šefica financija KBC-a pa mi je rekla u jednom razgovoru, da skoro 90% proračuna ide na plaće. A gdje je ostalo??? :shame
A što se tiče teorija zavjere...
Mislim da ima tu svega osim teorija zavjere npr. farmaceuti. Gdje god ubodeš evo ih. Sad su našli put kako podmićivati liječnike kroz kvazi stručne skupove. Neki dan čitam da su 2 farmaceutske kuće, opet pišem po sjećanju - ne da mi se pretraživati, upucale 130 milijuna kuna , ne znam u kojem periodu, na stručno osposobljavanje liječnika. :s050
Prije su im stavljali lovu u džep, sad malo lukavije to rade.
Znam ih dosta iz liječničke branše i kažu - pa lijepo mi je na tim našim stručnim seminarima. :g025 :wines
Pred cca 2 godine sam zvao svoju liječnicu i javila mi se iz Vancouvera sa stručnog skupa. :k045
Onda npr. proizvođači opreme. Pa graditelji. Pa... ma svi. :97
Lijepa naša...
Evo, još ovo i neću više drobiti.
Moja žena je bila zaljubljena u film Mandolina kapetana Corellija. I jasno morao sam ga pogledati par puta. Pa smo diskutirali na temu plaćanja liječničke usluge po formuli - daj novaca koliko misliš da sam ti pomogao, ali i plaćanje fažolom, vinom...kao što je radio otac - nadriliječnik glavne glumice. Oboma se dopala ta ideja. Ali znam isto tako, a na što sam je i upozorio, da joj se jako dopalo kad su ih vodili u Nicu i druge belosvetske gradiće uz Azurnu obalu, da je bila oduševljena. Od škampi, prepelica... No, ona ni bila od klope, ali kolege i te kako. Jedan Dubrovčan da se je, dok je jeo, toliko zacrvenio da ju je bilo strah da ne pogine na stručnom skupu od prežderavanja, pardon infarkta. :m055
-
nekoliko napisa o bolnicama, ako neko ima vremena neka zaviri, no to je samo dodir teme
http://www.telegram.hr/price/kako-je-tocno-drzava-da-novac-u-zdravstvu-ne-trosi-posve-suludo-nekoliko-puta-mogla-obnoviti-bolnicu-u-osijeku/
http://www.telegram.hr/price/snimili-smo-zagrebacke-bolnice-koje-izgledaju-stravicno-vodeci-doktori-kazu-da-novca-za-obnovu-ima-ali-se-krivo-trosi/
-
Iako bi se po naslovu teme moglo zaključiti da će sadržavati povijest zdravstva i bolnica u Rijeci, izgledno je da neće jer je ta tematika već obrađena u desecima knjiga.
Namjera mi je istražiti i slikovno prezentirati povijesne zgrade koje se nalaze unutar današnjeg KBC-a, a što nije baš lako. Razlog tome su oskudni podaci razbacani po raznim izvorima koji su često kontradiktorni tako da će vjerovatno biti i grešaka, a i sam ulazak u te zgrade nije jednostavan iz razumljivih i manje razumljivih razloga.
Za početak, vrlo kratka povijest tog prostora:
- 1722. Izgrađen Lazaret sv. Karla Boromejskog
- 1773. Ljetnikovac riječkih isusovaca prelazi u vlasništvo baruna Ignaca de Lazzarinija
- 1780. osnovana tvornica Potasch
- 1796. Bartolomeo Orrasch kupuje tvornički kompleks od Gaetana Cavallija
- 1807. god. Adamić je od tršćanskog trgovca Bartolomea Orrascha kupio zgradu Potasch s okolnim posjedom za 8238 forinti. Riječ je o građevinskom kompleksu na Brajdi, koji se sastojao od nekadašnje tvornice potaše (pepeljike), stambene jednokatnice, tvornice svijeća, skladišta pepeljike i dva manja zemljišta. Adamić je kompleks, zajedno s okolnim parkom, preuredio u svoj ljetnikovac. U blizini ljetnikovca nekada su se nalazili kamenolomi u kojima se iskopavao smeđi mramor (mandolato bruno).
Prema Adamićevoj oporuci, ljetnikovac, skladišta i kuće na imanju Potasch ostavlja svojim unucima Eugeniju i Giovanniju Ciotti (Prijenos vlasništva je izvršen 1838. prema odluci riječkog suca). Vrijednost imanja Potasch procijenjena je na 5000 forinti.
- 1857. Vojno pomorska akademija
- 1914. ?
- 1919. Talijanska poljska vojna bolnica
- 1919. Početak preseljenja Bolnice Svetog Duha iz stare zgrade na Piazza Cambieri
- 1929. Bolnica Svetog Duha
- 1945. Opća bolnica Braće dr.Sobol
- 1984. Klinički bolnički centar
Weissov plan iz 1726. prikazuje kompleks zgrada Lazareta, zapadno je brajda koju su Isusovci kupili 1636. godine, a deset godina kasnije Ursula udovica von Thonhausen, daruje riječkom seminaru pozamašnu svotu od 30.000 forinti, "dei quali 20.000 furono collocati in luogo sicuro al 4%, e coi rimasti f. 10.000 furono comprate due grande vigne una in Icichi, ed una in Brajda ad occidente di quella del Collegio".
Istočno, na mjestu buduće Rafinerije šećera je vinograd čiji je vlasnik Francesco Saverio de Orlando, riječki isusovac i osnivač prve javne nautičke škole na Jadranu.
-
1807. ili nešto kasnije, Adamićev posjed.
-
A ovo je poslikao Zokxy u DAR-u
-
I jedna usporedna iz 1900. godine i danas.
-
Mene u stvari zanima ova dugačka zgrada postavljena okomito na današnju Krešimirovu ulicu, odnosno postavljena okomito na nekadašnju obalu kao dio kompleksa zgrada Lazareta iz 1922. godine.
-
O Lazaretu ću tek kad upadnem kod vatrogasaca u posjet i kad dobijem zubni karijes. Ovo su te zgrade danas. Relativno su dostupne javnosti.
-
Ovaj dio zgrade nekadašnjeg Lazareta nije dostupan javnosti.
KBC Rijeka - Praonica rublja
-
Podaci nam govore da je je to dio skladišta nekadašnjeg Lazareta. Teško je kronološki sa sigurnošću utvrditi godine prenamjena, rekonstrukcija i nadogradnji. Ovo je istočna strana zgrade.
-
Tu u dvorištu je bila Casa della contumacia, odnosno četverokrilna zgrada u kojoj su bile sobe za smještaj pomoraca u karanteni.
-
Ta zgrada je bila zidom odvojena od ostalog dijela Lazareta
-
Teško je tvrditi da je na slici baš taj zid i nekadašnji prolaz, ali po položaju odgovara
-
Također, ovo bi bi trebao biti sjeverni zid Lazareta ili groblja? Stara fotka je iz albuma našeg člana Buddya :wavey
-
S obzirom na dostupnu dokumentaciju, ipak nije posve jasno da li je zgrada današnje praonice bila vojna bolnica za vrijeme Akademije jer je i zgrada današnje Klinike za infektologiju (preuređena i podignuta za kat 1926.) bila u sklopu starog Lazareta, a kasnije Akademije.
-
Danas :p015
-
I 1900-te. Ne izgleda kao vojna bolnica za pitomce Akademije, ali sliku zgrade današnje praonice iz tog vremena nemamo.
-
A razni izvori samo povećavaju nedoumicu:
Guido Depoli "Guida di Fiume e dei suoi monti" 1913. godine. - Malo dalje nalazi se stacionar i skladište hrane za vojsku, u prostoru nekadašnjeg starog lazareta...
"KBC Rijeka Monografija"
Godine 1925. cijela je bolnica premještena u zgradu Vojne pomorske akademije, a duševnim bolesnicima namijenjena je zgrada u parku u kojoj su ranije bili smješteni konjušari. Zgrada je potpuno preuređena prema tadašnjim propisima izolacije duševnih bolesnika i pretvorena u psihijatrijski odjel.
Amir Muzur, Ante Škrobonja, "Gradska bolnica (Bolnica Svetog Duha)"
Osim glavne zgrade, kompleks bivše Akademije sadržavao je i zgradu
dotadašnje Vojne bolnice (Ospedale militare ili Ospedale di riserva) koja je
nakon preuzimanja preuređena u psihijatrijski odjel.
DAR. JU-2, H 40/26.
Vlada je odlučila dekretom od 21. travnja 1926. besplatno dodijeliti riječkoj
općini zgradu bivše vojne bolnice (Ospedale militare; stari lazaret), s time da Općina popravi dio zgrade koji ne pripada vatrogascima i preda financijskoj policiji ili žandarmeriji. Kompleks bivše Vojne pomorske akademije Vlada besplatno dodjeljuje Gradskoj bolnici, a bolnica kompleks može preuzeti čim stekne status pravne osobe. Bolnica pak mora dio zgrade u Viale Mussolini (danas Krešimirova) ustupiti Dobrotvornom društvu (Congregazione di carità) za urede, a sve što joj nije potrebno mora predati Općini.
Gradska je bolnica doista postala pravnom osobom u listopadu 1929. godine. Općina Rijeka nizom se ugovora iz 1931. - 1933. odrekla u korist bolnice još nekih parcela koje su smatrane imovinom bivše Akademije, a ne Vojne bolnice. Bolnica je zauzvrat 1934. prepustila neke čestice Općini i obvezala se da u jednom dijelu pojasa širine 29 metara od Viale Mussolini (danas Krešimirova) neće uopće graditi, odnosno da u drugom dijelu pojasa neće graditi zdanja viša od jednokatnica.
-
Ne preostaje nam ništa drugo nego da se sami uvjerimo. Po svemu sudeći, prizemlje skladišta iz vremena Lazareta.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
Prvi kat
-
.
-
.
-
.
-
.
-
.
-
Drugi kat. Prije par godina adaptiran za Odjel Informatike i Servisa medicinske opreme. Prije toga je niz godina služio kao nužni smještaj za djelatnike KBC-a.
-
Još imam na umu par :knjizevnost u kojima se možda nalazi više podataka o ovoj zgradi, ali dok ne dođem do njih dobrodošla je svaka informacija kao dodatak ili ispravak :coolwink
-
:congratulations
Čuj, samo da ti reknem, na mene ne računaj. :k050
Ja nemam ni para ni knjiga tako da ćeš morat bez mene. :coolwink
-
:bravo :bravo3 :bravo2
- 1857. Vojno pomorska akademija
- 1914. ?
- 1919. Talijanska poljska vojna bolnica
Malo me zbunjuje ovo "poljska vojna bolnica"., Zar nije sve "poljsko" u vojnom smislu - privremeno, tipa ručno iskopano, ili privremena gradnja? Što ne znači da se poljska bolnica ne može smjestiti u neku zgradu koja je npr relativno blizu fronte. Ali zgrada (gotovo) vojne namjene u gotovo centru grada mi nekako ne prolazi kao privremeni objekt.
:help2 :pojmanemam
-
Elvis, u pravu si. Poljska bolnica je privremena, odnosno pomoćna, a talijanska poljska vojna bolnica 1919. je privremeno bila u prostoru bivše Vojno pomorske akademije jer su u listopadu 1918. austrijske trupe u povlačenju sa sobom odnijele kompletnu sanitarnu opremu iz tadašnje vojne bolnice smještene u hotelu Emigranti. Odlukom Upravnog odbora Consiglio Nazionale di Fiume, donijetoj na sjednici održanoj 23. lipnja 1919., cjelokupni kompleks Akademije trebao se dodijeliti riječkoj Općini radi preuređenja u opću gradsku bolnicu, dok je talijanskoj vojnoj poljskoj bolnici ponuđen smještaj u zgradi bivše mađarske osnovne škole (OŠ Turnić, izgrađena 1912.)
-
Pogledat ću ima li što na ovu temu u Ars Aesculapii, ali kad odem u grad, dole mi je :knjizevnost
Inače, ja bi da si zauvijek na godišnjem :bravo
-
Pogledat ću ima li što na ovu temu u Ars Aesculapii, ali kad odem u grad, dole mi je :knjizevnost
Inače, ja bi da si zauvijek na godišnjem :bravo
Rijeka :thankyou Još cijeli ovaj mjesec :treeswing
-
Pogledat ću ima li što na ovu temu u Ars Aesculapii, ali kad odem u grad, dole mi je :knjizevnost
Inače, ja bi da si zauvijek na godišnjem :bravo
ah .... slučajno je to jedna od dvije koje su kod mene u brlogu. I sad moram čitat :coolwink :facepalm
-
Za početak, vrlo kratka povijest tog prostora:
- 1722. Izgrađen Lazaret sv. Karla Boromejskog
- 1773. Ljetnikovac riječkih isusovaca prelazi u vlasništvo baruna Ignaca de Lazzarinija
- 1780. osnovana tvornica Potasch
- 1796. Bartolomeo Orrasch kupuje tvornički kompleks od Gaetana Cavallija
Teta Rada navodi da je počeo sa građenjem 1722. a dovršen 1725.godine
-
Neki izvori spominju gradnju 1722. - 1724. a da je lučica Mandrač dograđena 1725. Detaljnije o tome će biti u posebnoj temi nakon što uletim(o) kod vatrogasaca.
Godinu izgradnje 1722. sam uzeo s portala:
"[1]722
IMP(ereret) CAES(ar) CAROLUS VI
A(rchidux) A(ustriae) P(ius) F(elix) AVG(ustus)
NE COM(m)ERCIO MARIT(imo)
SALVS PUB(blica) LAEDERETVR
LVSTRANDIS ADVENIS
MERCIBVSQVE
HAS AEDES PUBLICAS
AERE PRIVATO CONDIDIT"
Za vlade cara Karla VI
austrijskog pravednog (svetog?), uspješnog (sretnog?), uzvišenog
Kako pomorska trgovina
ne bi naštetila javnom zdravlju
za čišćenje došljaka i roba
ovo javno zdanje
je podignuto privatnim sredstvima.
-
Kaže teta Rada u "Ars aesculapii" na str 152: "Kamen temeljac za novogradnju postavljen je godine 1722., što je vidljivo iz memorijalnog natpisa na portalu.... Kompleks je bio dovršen godine 1725."
-
Možda ne bi škodilo da legendu za koju kažeš da ju je teško dešifrirati postaš ovdje, pa da vidimo može li se išta učiniti zajedničkim snagama.
-
dok čekamo i tražimo odgovore...
-
Negdje sam pročitao da se u Novu godinu mora ući bez dugova. Kako je to u današnje vrijeme večini ljudi nemoguće, pa i meni :97 iskoristit ću ovaj mjesec da se bar riješim mojeg duga prema našem forumu. Pri tome mislim na postove, a ne na plaćanje popijenih Velebitskih :dvoje
Glavna zgrada
Taj izraz u KBC Rijeka označava zgradu bivše Vojno pomorske akademije. Naziva se još i stara zgrada, ali kako vrijeme prolazi sve zgrade u KBC-u su stare, pa i one "najnovije" iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Slika iz 1869. godine. Fotograf Ferdinando Ramann.
-
Crop slike iz 1887.
-
Vanjski izgled zgrade se nije puno promijenio, osim nekoliko detalja vezanih za političku prošlost Rijeke (natpisi, grbovi itd), međutim godine prilagođavanja interijera zgrade potrebama bolničkih djelatnosti u mnogome su promijenile i sakrile nekadašnji izgled Akademije. Slika interijera zgrade dostupnih javnosti je svega nekoliko, a nacrta same zgrade, po svemu sudeći nema ili se ne zna gdje su :ruka
Poznati su samo opisi, poput ovog: Zgrada Pomorske akademije građena u obliku potkove, u četiri etaže, sadržavala je kapelu, 19 učionica, 164 stambena prostora za 100 pitomaca, te prostorije za nastavnike, nadzornike i poslugu.
I ove dvije sličice interijera.
-
Poprilično frustrirajuće i razočaravajuće, zar ne? :help2 :wavey
-
Mda. Kao i misterija riječkog nebodera i njegovih fotki za gradnje. Zanimljivo. A nešto ni Towera u gradnji nema baš previše.
-
Pa da krenemo u obilazak glavne zgrade.
Kao i svaki nenormalni član ovog foruma, umjesto ulaska na glavni ulaz, izabrao sam ulaz u javnosti nedostupan, mračan, prašnjav, pun paučine, plijesni i tko zna čega još, prostor.
Ulaz u podrum gdje je smještena toplinska podstanica. Nalazi se na sjevero-istočnom krilu zgrade.
-
Ne znam kad je probijen, ali sasvim sigurno je novijeg datuma. Vidi se debljina vanjskog zida.
-
Rezervoari za toplu vodu
-
Razne pumpe, ventili, parovodi i zazidani nekadašnji prolaz.
-
Istočni prozor
-
Pretpostavljam da su se profesori i pitomci Akademije morali nekako grijati, pa je moguće da su u podrumu imali spremište za ugljen.
-
Sorry na mutnoj slici, ali vidio sam velkog pauka koji se nalazi skupa samnom u hodniku ispod istočnog tornja, odnosno ispod Zavoda za radiologiju.
-
Mislio sam da je podrum glavne zgrade prostraniji, pravilniji i pregledniji. Međutim, dočekao me je labirint uskih hodnika, prolaza, i prostorija. Teško se snaći, a još teže objasniti izgled ovako putem slika.
Dakle, ovo je taj hodnik ispod Rtg-a slikano prema istočnoj strani. Lijevo je prolaz iz toplinske postanice, iza mene je velki pauk i ulaz/izlaz u istočnom tornju smještenom u unutrašnjem dvorištu gdje se nalazi današnja bolnička kuhinja. Desno je prolaz koji vodi u nastavak podruma u kojem se nalazi prostorija za kompresor, a ključ je naravno kod druge osobe.
-
Ovo su ta vrata od prostorije s kompresorom. Dalje me vodi energetičar.
-
Slijedeća vrata
-
...koja vode u usku prostoriju bez daljeg prolaza. Prilično razočaravajuće jer mislim da je podrum ispod cijele dužine zgrade. Ovo je prozor koji gleda prema istoku.
-
A desno je opet zazidan prolaz.
-
Vraćam se opet u onaj hodnik na mutnoj fotki zbog velkog pauka i moram pronaći treću osobu koja ima ključ od još jednih vrata. Nemojte misliti da sam obišao podrum u jednom danu. To su ova metalna vrata lijevo.
-
Ona vode u ovu prostoriju koja je paralelna s kompresorskom. Garderoba za niže rangirano nemedicinsko osoblje bolnice.
-
Ovo je naknadno probijen prolaz zbog cijevi za paru.
-
Nekadašnji hard diskovi. Prolaz lijevo vodi...
-
na još jedno raskršće. Sad više nemam pojma gdje sam. Uglavnom, djelomično zazidan prolaz vodi nazad, desno je mala prostorija bez prolaza, a iza mene je slijedeća prostorija
-
Dakle, ova. Nemam pojma čemu je služila i u koje vrijeme, ali pretpostavljam da ovi nosači stolova i polica nisu uz doba Akademije. Primjetit će te da cijevi parovoda ovdje završavaju te da je ovo zadnja prostorija do koje se može doći. Dalje nema prolaza.
Nakon nekoliko dana kontanja kako nije logično da ovolika zgrada ima samo u manjem dijelu podrum, vraćam se u ovu zagonetnu prostoriju. Obratite pažnju na ovaj kotačić lijevo na zidiću.
-
Vidi se zazidan prolaz koji vodi negdje dalje u podrum. Kad je zazidan i što je iza tog prolaza nitko ne zna. Doduše, nitko nije ni vidio da je to zazidan prolaz. Ali zato su svi mišljenja da dalje nema ničeg.
-
Ova slika pokazuje dokle se prostire ovaj istraženi i dostupan dio podruma.
-
E sad, što bi rekao @Kobler. Nacrta nema, pa preostaju samo pretpostavke.
Idemo se malo pozabaviti starim slikama. Pogled na unutrašnje dvorište nekad (1900.) i sad (2018.) Stari fotograf je bio kat ispod novog. Slikano prema sjevero-zapadnom krilu Akademije.
-
U tom dvorištu pitomci su pucali iz poljskih topova. Šalim se naravno. Samo su pozirali, ali u sklopu Akademije je postojalo uređeno topničko vježbalište. Primjetite stepenište?
-
Malo preuređeno, ali na istom mjestu
-
...
-
Onda su se u tom dvorištu i mačevali. Da vam prevedem ovo što piše u uglu fotografije: Zgrada Akademije bila je okružena mornaričkim i vojnim vježbalištima. Pitomci su imali na raspolaganju i dva teniska igrališta i dvostaznu natkrivenu kuglanu, Učili su i borilačke vještine. Mi iz Muzeja grada Rijeke ljubomorno skrivamo od javnosti ovakve i ostale fotografije da bismo to eventualno pokazali na nekoj izložbi, ili još bolje u nekoj našoj knjigici.
Ova i još neke su iz "Vojno-pomorska akademija u Rijeci 1866.-1914." Ervina Dubrovića.
-
Ovako to mjesto izgleda danas
-
Pa su opet pucali iz topova
-
A onda su malo pozirali po zimi 1886.
-
A ni ovima nije bilo lako pozirati 1916. Malo ćemo se zadržati na ove dvije slike. Pitomci se nalaze u dvorištu ispred sjevernog ulaza u današnju glavnu zgradu.
-
To danas ovako izgleda
-
Ovo su ta vrata od nekadašnjeg sjevernog ulaza u zgradu
-
A sad obratite pažnju na dva niska ovalna prozora lijevo i desno na slici iz 1916.
Na ovoj iz 1886. cropiran je ovaj ovalni prozor desno
-
Isto mjesto
-
Dakle, za razliku od lijevog ovalnog prozora, ovaj kameni obrub desnog prozora je spašen te je podignut za cca metar kako bi se omogućio novi sjeverni ulaz u zgradu iz dvorišta.
-
Postavlja se pitanje čemu su ta dva ovalna prozora služila tako nisko postavljena? Pogotovo nakon što se na ovoj slici vidi da je razlika u visini poda unutrašnjosti zgrade skoro metar viša od razine dvorišta, pa se nakon probijanja novog ulaza u zgradu morala izgraditi strma rampa koja u mnogome otežava prijevoz pacijenata i dostavu materijala.
-
Po mojem mišljenju, tu ispod je podrum, a stari ovalni prozori su bili podrumski prozori. E sad, gdje je bio ulaz u podrum? Da li se i kompletno ispod glavne zgrade nastavlja podrum od one prostorije sa zazidanim prolazom ili je ovaj dio podruma imao sudeći po veličini ovalnih podrumskih prozora posebnu važnost ili funkciju, pa je imao i zaseban ulaz?
-
I da bi zagonetka bila još veća, tu je i problem simetričnosti zgrade. Ako sjeverno-istočno krilo ima prolaz u podrum kroz toranj, onda bi mogao postojati isti takav prolaz u podrum kroz toranj i u sjevero-zapadnom krilu zgrade, odnosno ispod današnje hitne medicinske službe.
I ima. Samo što je zazidan, te je napravljeno nekakvo drveno spremište.
-
Ubio sam se od zagonetki i provlačenja kroz podrumske prostorije, a još nisam ni ušao u zgradu. Za kraj ovog dijela, evo još malo slika još nekih podrumskih prostorija koje nisam odmah stavio da se ne izgubite kao i ja.
-
...
-
...
-
A što se tiče štemanja zida u podrumu, nadam se da su Kobler, Zokxy i hiltica još uvijek spremni :wavey
-
:thankyou :bravo
-
Ako trebaš ruku, samo reci :bravo
-
Rijeka,naravno da treba. Netko mora štemati zid :tnp
-
:bravo :bravo3
(https://i.imgur.com/1ZDKofn.jpg)
(https://i.imgur.com/qEto11b.jpg)
-
:palacgore Elvis. Nisam se sjetio tebe pitat za ove aero fotke, nego stavljam one nacrtane s Google Eartha :ruka
-
U nastavku obilaska glavne zgrade proći ćemo kroz ove tornjeve, odnosno polutornjeve čija je praktična svrha smještaj pomoćnog stubišta, dok arhitektonski ostavljaju dojam srednjovjekovnih viteških burgova.
Nimalo viteški su u neko doba ugrađeni liftovi te su nadograđeni za smještaj strojarnice liftova. Moram se popentrat do onog prozorčića na samom vrhu.
-
Na svakom katu su sa strane lifta po dvoja vrata koja vode na stubište. Ova su na trećem katu do kojeg sam došao liftom, naravno.
-
:hiker
-
Druga vrata vode na niži kat.
-
:hiker
-
Ograda je naknadno popiturana u bolničko-bijelu boju.
-
Tko bi rekao da se nalazim u bolničkoj zgradi?
-
...
-
Iako je zgrada bila vojne namjene, ipak su dodani ukrasni elementi. I srećom da su teško dostupni pa su izbjegli bolničko-bijelu boju.
-
...
-
...
-
Sad idemo u tavanski prostor koji nije dozvoljen za javnost.
-
:hiker
-
:hiker
-
:hiker
-
Tu se nalaze prostorije za osoblje bolnice.
-
Pogled kroz tavanski prozorčić :e025
-
Ulaz prema nadograđenom dijelu zapadnog tornja
-
U životu je ponekad potrebno biti i ponizan.
-
...
-
Ovo je onaj najviši prozorčić na vrhu dograđenog dijela tornja :cool2
-
Strojarnica lifta. Očekivao sam malko veći pogonski stroj, pa ću ipak pješke nazad. Za svaki slučaj :297
-
Carstvo golubova i dimnjačara.
-
U povratku sam imao vremena i za pokušaj slikanja fotke mjeseca, ali sam odustao od natjecanja zbog prejake konkurencije :s050
-
U slijedećem nastavku obilaska gl. zgrade Akademije, preostaje mi samo glavni ulaz, što i nije previše zanimljivo :o090
-
Manje je poznato da je zgrada Vojno pomorske akademije izgrađena na temeljima Adamićeve vile koja je bila približno istih dimenzija.
S obzirom da nemamo nacrta niti opisa te vile, možemo samo pretpostavljati kako je izgledala.
A sudeći prema ovoj mapi iz prve polovine 19. stoljeća, bila je u najmanju ruku - impozantna :89
-
Narodne novine, 1882.
Pomorska akademija, u kojoj se naobrazuju častnici austrijske ratne mornarice, veličanstvena je sgrada usred liepa perivoja s licem na riečki zaliev.
1886. - 2018.
-
1912.- 2018.
-
Ista kulisa, drugi statisti
-
Ispod krovnog vijenca teče niz romaničkih slijepih arkadica, dok su sva tri rizalita vertikalno omeđena oštrobridnim pilastrima koji sijeku horizontalne kordonske vijence katova. Dekor je usredsređen na srednjem rizalitu, gdje je na "piano nobile" smještena uprava škole i isturena altana (otvorena terasa) ispod koje je preko dvije rampe bio prilaz za kola pod nadsvođenim balkonom.
-
Da bi lakše zamislili taj ambijent iz doba Akademije, navest ću jednu priču iz 1888. godine koju nam prenosi Saša Dmitrović:
U vojno-pomorskoj akademiji u Rijeci obrazovala se nadarena muška mladež iz cijele carevine. Sa svojim časnicima, profesorima organizirali su u doba karnevala zanimljive krabuljne plesove koje su s velikim interesom posjećivale mlade udavače nadajući se uploviti u bračnu luku. Osobito agilni bili su učenici četvrte godine, koji su imali priliku za samo jedan godišnji bal. Jedan ali vrijedan! Jedino se noble baal mogao mjeriti s maskiranim plesom upriličenim u Akademiji. U najvećem redu su se izmjenjivali parovi plesača s naglašenom elegancijom. Vrhunac je nastajao oko ponoći kad bi učenici s gostima, svojim profesorima, nastavnicima i članovima njihovih obitelji, zaplesali cotillon. Maske su bile izuzetno živopisne: afrički princ na slonu, za kojim slijedi povorka stražara, posluge, robova i ropkinja ili likovi iz 1001 noći, Šeherezada, Aladin, Simbad i drugi.
Nadvojvoda Leopold, sin velikog vojvode Toskanskog Ferdinanda Petog i velike vojvotkinje Alice školovao se na riječkoj akademiji, pa su ga posjećivali roditelji. U Rijeku su došli i za karnevala 1888. godine, iz Opatije gdje su zimovali. Da bi im iskazao štovanje guverner grof August Zichy sa suprugom Edwigom tijekom karnevalske povorke na mesopustni utorak visoke goste je smjestitio u vlastitu kočiju bogato okićenu cvijećem. U njihovoj pratnji bilo je i dvanaestak kočija s drugim visokim gostima iz Opatije.
-
Ove dvije usporedne slike su iz vremena Prvog sv. rata kada je tu bila škola za rezervne oficire (Reserveoffiziersschule im Marineakademie)
-
A bila je i klupica za odmorit noge. Danas nije potrebna :pojmanemam
-
Pa je onda došao II sv. rat
-
Pa je onda došao Domovinski rat
-
Pa je onda došao kraj nabrajanju ratova :vahidrk
Masivna drvena ulazna vrata još odolijevaju zubu vremena, iako sve teže i teže. Lijevo su vrata za naplatu bolničkih računa. Iz nešto novijeg vremena :vahidrk
-
Brava s kvakom na visini 1,8m :297
-
Na ulazu su dva postolja za biste Ivana Krstitelja Cambieria :89 ili dr.Antonia Grossicha i dr. Antonia Felice Giacicha koje se navodno nalaze na javnosti nedostupnom zadnjem katu PPMHP, dok za nestale natpise nemam podatke jesu li spašeni.
-
Prostor ispod istočnog stepeništa. Ispod zapadnog je zahod, ali je bio zauzet pa su se nešto pjenili kad sam ih slikao, tako da ne smijem objaviti :help2
-
Zanimljivo je i ovo spremište za metle s vratima. Prilično razočaravajuće kad nabaviš ključ očekujući nekakav tajni prolaz ili prostoriju.
-
Prvi kat. Derma, Očno, kapela sv. Duha i jedini preživjeli stari luster. Možda iz doba Akademije?
Uzgred, kad smo već kod sv. Duha, jel neki vjernik s foruma zna tko je ili što je sv. D :help2
-
Jel imamo uopće nekog vjernika na forumu :help2
Zaključan ulaz u nekadašnju prostoriju uprave Akademije.
-
Ilirija, jel ti vidiš kako se ja mučim s ovim mojim starim kompom :citam1
-
Preuređeno, naravno. Odatle se izlazi na piano nobile, odnosno balkon za gospodu
-
Vrata štekaju, pa sam nimalo gospodski morao izaći kroz prozor.
-
Ilirija, jel ti vidiš kako se ja mučim s ovim mojim starim kompom :citam1
Ne vidim
-
Stari držač za zastave. Koliko je zastava na njemu visilo?
A kako mi se čini, i on će uskoro izvisit :kap
Oglas: Mijenjam držač zastave za komp i5, AMD Radeon R9, 16GB RAM-a.
-
Mora da je bilo lijepo na tom balkonu čavrljat pijuckajući neki likerčić s pogledom na more, jedrenjake, Gorupove sluškinje, dadilje, dojilje...
-
Nazad u sadašnjost. Drugi kat. Gastro, hematologija, imunologija, centralni laboratorij.
Iz vremena Akademije sačuvani drvena bravarija, djelomično vidljiv stari parket i arkade koje još nisu zatvorene spuštenim stropom.
-
Pogled s drugog kata na daleko je more i najstariju piniu u parku. Nedavno su stručnjaci sa Šumarskog fakulteta ustvrdili da je zdravo, ali da ga se mora učvrstiti i ispilati grane.
-
Pogled s trećeg kata za odlikaše i operirane.
-
:coolwink
-
Istočno stubište, 3. kat.
-
Kao što sam na početku rekao, proći ćemo glavnu zgradu od podruma do tavana.
-
:hiker
-
:hiker
-
A tavan je naseljen. Tu su prostorije za boravak, odmor, razmišljanje i razmišljanje višeg osoblja bolnice.
-
Stoga, kako bi Talijani rekli zurück
-
Zapadno stepenište, 3. kat.
-
Izgleda da ovdje nema nikoga :djavo
-
Lokot i upozorenja. Kao da će me to odvratiti od ulaska :smile :m055
-
Nevjerovatno kako je ovo preživjelo sve te godine :229
-
Dva pitanja dok proučavam post:
Što je ovo zadnje i nadam se da je stup "spašen"?
-
Ovo zadnje je stari album sa slikama koji mi je prijatelj poklonio, a ako misliš na nosač zastave, još uvijek je naslonjen na ogradu balkona.
-
Bravo Kont ... :999
-
:cool2 :bravo :bravo3 :bravo4 :bravo2
-
Ali što prijateljev album radi među postovima glavne zgrade KBC-a? :citam2
Inače, odličan kao i uvijek! :bravo2 :bravo3 :bravo
-
Ova zadnja slika je uspješan pokušaj odvraćanja pažnje s činjenice da još nisam našao ključ od drugog dijela tavana.
Inače, ovaj tjedan u KBC-u smo uspješno lansirali klima-uređaj s trećeg kata zgrade prema parku te završili opsežna arheološka istraživanja moje teorije da su nekadašnja dva ovalna prozora u stvari podrumski prozori ( # 95).
-
Ispod tog dijela zgrade ne nalazi se davno zatvoreni i zaboravljeni podrum.
Po svemu sudeći, ti prozori su imali funkciju - prozora, :ruka odnosno osvjetljavanja prizemnog dijela zgrade Akademije ili mi je von Korab namjerno napravio spačku.
Usput smo zamijenili staru kanalizacionu cijev s novom :p015
-
Također, naša članica Viper je uslikala zadnji kat MGR (= Muzeja grada Rijeke) na kojem se nalaze biste s ulaza u gl. zgradu (# 144).
Kako nema nikakav info o slikama, pretpostavljam da su ovo biste od "naša" dva doktora - političara: Lijevo dr. Antonio Felice Giacich, desno dr. Antonio Grossich. U sredini bi mogao biti komad namještaja iz doba Akademije, sve zajedno skladno izloženo samo za djelatnike muzeja, čekajući opet neku tematsku izložbu i neka bolja vremena.
-
Antonio Felice Giacich
-
dr. Antonio Grossich
-
Samo slikica jedna, ali vrijedna. Atelier Jellusich
-
Također, naša članica Viper je uslikala zadnji kat MGR (= Muzeja grada Rijeke) na kojem se nalaze biste s ulaza u gl. zgradu (# 144).
Kako nema nikakav info o slikama, pretpostavljam da su ovo biste od "naša" dva doktora - političara: Lijevo dr. Antonio Felice Giacich, desno dr. Antonio Grossich. U sredini bi mogao biti komad namještaja iz doba Akademije, sve zajedno skladno izloženo samo za djelatnike muzeja, čekajući opet neku tematsku izložbu i neka bolja vremena.
Onaj osjećaj kad moraš sam sebe citirati i ispravljati :o090
Dakle, nije dr. Giacich nego dr. Lionello Lenaz
http://www.formula1-dictionary.net/rijeka_biografije_lenaz_lionello_liberatus%20.html
-
Lionello Lenaz
-
:o090 Kipar Giuseppe Kovacich 1928. godine izradio je za ulazne niše biste dvojice istaknutih riječkih doktora: Lionella Lenza i Antonia Grossicha. Grossicheva bista bila je kopija one Angela Franca iz Nadvojvodskog parka. Nakon 1945. godine biste Lenza i Grossicha bile su više puta premještane – neko vrijeme stajale su i u bolničkom parku – da bi danas bile pohranjene u Muzeju grada Rijeke. A Grossicheva bista iz Nadvojvodskog parka nalazi se u Pomorskom i povijesnom muzeju.
-
Bravo Kont! Svašta sam saznao što nisam znao. Doduše, znao sam iz priče da nekakav podrum postoji. Ranih '50ih godina bolnica je vodila veliku borbu sa štakorima koji su dolazili iz podruma. Mora da je postojala neka komunikacija prema luci jer su štakori znali biti ogromni, pravi lučki. I bili su vrlo agresivni, bilo je napada štakora na osoblje i pacijente. Tako sam i saznao za taj podrum, jer mi je otac pričao da je u jednoj prilici štakor ušao u lift za njim ( tada je postojao samo jedan bolnički lift, onaj u zapadnom krilu odmah uz aulu - do telefonske centrale, za koju ne znam postoji li još) napao ga tako da mu se zavukao u nogavicu hlača i ugrizao ga. Moguće je da su tada taj problem riješili demarkiranjem podruma zazidavši sve nepotrebne prostorije i komunikaciju sa zgradom, izbacivši ulaz u podrum istočnog krila sa vanjske strane. Ja sam također bio uvjeren da se podrum proteže cijelom zgradom, međutim, sad kad si ih objavio - gledam - stare slike pokazuju da tome nije tako. Na slici iz dvorišta u doba akademije se vidi da istočno krilo i tada ima podrumske ventilacione prozore, a zapadno nema. Podrum je vjerojatno bio dostatan u ovim gabaritima - kako si rekao - za skladište uglja, kasnije nekakve ložione i nije bilo potrebe za iskapanjem tolike količine materijala, pogotovo ako se uzme u obzir da je tu bio kamenolom gdje se kopao granit, pa je za pretpostaviti da je tlo vrlo tvrdo.
-
Strašljiva priča :eek Da se danas tako nešto desi, odmah bi se (opet) tražila smjena Kujundžića.
Znači, ako razvalim onaj zid u podrumu - iza me čekaju ogromni lučki agresivni štakori i još ću izazvati najezdu štakora i ministara u bolnici?
Budem onda zbušio samo malu rupicu da škicnem unutra.
I ja smatram da ispod zapadnog krila zgrade nije podrum, pogotovo što sa strane hitnog trakta nema podrumskih prozora, i nije ih ni bilo.
Inače, :k020 centrala je 2012. prebačena na Sušak, kao i ona iz dj. bolnice. Prostor bivše centrale je ovog ljeta uređen kao wc za pacijente na pregledu i posjetitelje.
-
Kad već pričamo o prizemlju, nekad jedinom liftu i centrali - zgodno je spomenuti zanimljiv podatak koji je već vjerojatno zaboravljen, ili je zapisan negdje pod prašinom, gdje ga još dugo nitko neće naći.. :reading Prva poslijeratna medicinska škola osnovana je u prostoru prizemnog dijela zapadnog krila zgrade, dakle, onome u kojemu je danas smješten hitni trakt. Tu je egzistirala prve školske godine 1947/48. kad je, pred kraj drugog polugodišta preseljena u novu zgradu - znamo koju. U sklopu škole - sve u tom prostoru - bio je i internat, učenice su tu živjele, pod budnim okom sestre Pavice Defilipis koja je bila i ravnateljica i razrednica i odgojiteljica i Bog i batina. Žestoka, ali izvrsna - dobro sam ju poznavao :) Smještaj su imale u sobama u nastavku stare prijemne ambulante, gdje je kasnije bila zubarija i - ne sjećam se više što još. U krilu je bila uređena i velika učionica, u koju je, neko vrijeme nakon preseljenja, useljena novoosnovana transfuzija, koju je godinama, do odlaska u mirovinu 1983.g. vodila dr. Nada Fučić, prvi riječki školovani transfuziolog, inače supruga našeg riječkog povjesničara, akademika Branka Fučića.
-
KBC Rijeka planira restaurirati stubište i vitraj u neogotičkoj glavnoj bolničkoj zgradi
(https://i.imgur.com/4ou8NNI.jpg)
U bolničkom restoranu Marendarijus KBC-a Rijeka koncem 2019. predstavljen je projekt restauracije stubišta i vitraja u neogotičkoj glavnoj bolničkoj zgradi.
Nova je inicijativa dio aktivnosti oplemenjivanja prostora za pacijente i posjetitelje, stoga je i radi očuvanja kulturne baštine potrebno obnoviti raskošan povijesni interijer u kojem danas rade.
Također, predstavljen je i napredak krajobraznog uređenja bolničkog parka Podpinjol, čemu su pridonijeli sudionici u prošlogodišnjoj akciji. Glavna neogotička bolnička zgrada s ogromnim je parkom tvorila zasebnu cjelinu u urbanističkoj strukturi moderne Rijeke još od trenutka izgradnje – 1857. godine.
Priključenje poslovne zajednice vrlo nam je važno jer će nas to dovesti do realizacije planiranog završetka radova, ističu iz riječkog KBC-a.
https://www.fiuman.hr/kbc-rijeka-planira-restaurirati-stubiste-i-vitraj-u-neogotickoj-glavnoj-bolnickoj-zgradi/ (https://www.fiuman.hr/kbc-rijeka-planira-restaurirati-stubiste-i-vitraj-u-neogotickoj-glavnoj-bolnickoj-zgradi/)
-
Dok još nisu oplemenili sav prostor bivše Akademije, evo još jedne vrijedne stare fotografije iz 1916. Nisam siguran da je to iz kolekcije Stjepan Saćer.
-
Možda netko može pročitati što piše na poleđini :297
-
Možda netko može pročitati što piše na poleđini :297
Evo opet nakon dugog
vremena, šaljem Vam
jednu od mojih slika.
Istina nisam dobro ..............
ali za svaki slučaj neka
uspomena na neugodno doba
Sada mi ide prilično
dobro, samo ima mnogo
za učiti. Primite
mnogo pozdrava od potpisanog
Štovanim gospojicama
ispravljen šesti red po naputku koblera
-
Hvala Daluka. Možda je potpisani Stjepan Saćer. On se dopisivao s nekoliko dama :297
-
Adresa je:
Štovanim gospojicama / "Tomić" / Biačevci / z(adnja) p(ošta) Podgorač / Slavonija
Pečat pošte:
Fiume / 1916 FEB(ruar) 25 - N4 / 1
Ispravio bih još čitanje 6. retka: stoji: "uspomena na mene ?", atreba stajati:"uspomena na neugodno doba".
Nečitku riječ u 4. retku nisam u stanju pročitati: nešto kao "pugvah se," ali ...
Potpis je, najvjerojatnije, Mario.
-
„Doživljaji koji nisu zapisani, utonu u tamu zaborava, zapisani pak dobiju dušu". - Milena Gorup
Put do nekadašnjeg doma Josipa Gorupa i njegove obitelji vodi me prečicom preko bazena s radioaktivnim otpadom, ali nema straha. Ionako je u njihovoj vili već desetljećima, točnije od 1963. godine smještena Klinika za radioterapiju i onkologiju riječkog KBC-a.
-
Do obnove 2015. godine, u toj staroj, oronuloj i derutnoj zgradi bili su smješteni onkološki pacijenti u terminalnom stadiju svojih bolesti.
-
Ulaz u kuću punu boli i patnje izgledao je prilično zastrašujuće :eek
-
Međutim, zahvaljujući građevinskoj obnovi i razvoju medicine sada je tu dnevna bolnica, humanija i pristupačnija prema pacijentima, obiteljima, osoblju i znatiželjnim pojedincima...
-
koji se vole zavlačiti po raznim mjestima bez dozvole. Valjda im je tako zanimljivije.
-
Međutim, prije nego što uđem u Onkologiju, ipak se moram vratiti na početak priče.
Vila Gorup
Josip Gorup je svoje milijunsko bogatstvo stekao nasljedstvom, ali ga je uvećao svojom radišnošću i talentom za ulaganje u razne unosne poslove i bankarsko poslovanje, vrlo pametnim investicijama i skromnošću u osobnim potrebama u životu. Dio svojeg bogatstva stekao je, ali i ostavio u Rijeci.
O njegovom poslovnom životu su već napisane knjige, stoga ću se fokusirati samo na njegov dom i obiteljski život u Rijeci.
Kada se Gorup definitivno odlučio preseliti iz Trsta u Rijeku, za svoju stambenu vilu odabire mirnije područje Mlake, obraslo pinijama - Potpinjol, na terenu malo uvučenom od prometne ceste Via del Pino, pedesetak metara zapadno od Vojno - pomorske akademije
-
Ing.Giuseppe Bruni izrađuje 1875.-1876. nacrte nevelike kuće u duhu neorenesanse po uzoru na ladanjsku arhitekturu venecijanskog zaleđa.
-
Vilu smješta na vrh malog uzvišenja nad stepenasto padajućom kosinom vrta i parka prema cesti od koje do glavnog kućnog ulaza vodi ravna staza s nešto stuba. Pred kućom je mali polukružni plato, okružen simetrično raspoređenim lijehama nasada, a dio s vijugavim stazicama nalazi se i s bočne strane. Gorupova je poslovična racionalnost i skromnost u vlastitu životnu okruženju i tu došla do izražaja jer je ova skladna, simetrična, mala zgrada, namijenjena za vrlo brojnu obitelj, ukrašena samo u centralnom dijelu južnog pročelja balkonom na katu s tri prozora sa školjkastim lunetama. Centralni, nadograđeni rizalit nadvisuje središnji dio prvog kata, a zaključen je klasičnim trokutnim zabatom.
Gdje i kad nestadoše školjkaste lunete? :89
-
S obzirom na svoju mnogobrojnu obitelj, tijekom sljedećih je godina došlo do nekih dogradnji vile i gospodarskih zdanja (1876. praonica, 1904. kanalizacija). Ljeti 1876. Giuseppe Bruni projektira podizanje kata na vili, a u studenom 1876., u parku iza kuće, jednokatnu, historicističku, skladno oblikovanu konjušnicu s osam konjskih pregrada u arkadama rastvorenom prizemlju s centralnim ulazom, podrumom, te na katu dva jednostavna dvosobna stana opremljenih kaljevim pećima i WC-om.
-
Poslijeratnom izgradnjom bolničkog kruga, konjušnica je gotovo u potpunosti srušena te je danas od zgrade ostao samo desni, istočni (stambeni) dio.
-
A po nacrtu vidim da i tu postoji podrum. S obzirom da je zgrada zaključana, morat ću se potruditi da pronađem tko ima ključeve. I vjerovatno štemalicu.
-
Kao kroz maglu, i ja se sjećam kako je prekoputa ove ceste, u sadašnjem dvorištu za medicinski otpad još krajem osamdesetih godina bila stara zgrada koju je koristila tehnička služba KBC-a, a mene su u to doba zanimale khm...druge stvari pa nisam obraćao pažnju, niti imao znanja o povijesnoj vrijednosti pojedinih zgrada unutar bolnice. Isto kao i oni koji su odlučivali o rušenju istih. Raspitivao sam se po arhivi i teh. službi ako negdje postoje slike ili nacrti, ali bezuspješno. O postojanju nastavka konjušnice i njenog istočnog stambenog dijela svjedoče još jedino vidljivi ostaci sjevernog zida.
-
U zapadnom ogradnom zidu uz Via del Pino bila su dva portala s vratnicama od kovana željeza za ulaz pješaka (2 m širine). Ova metalna vrata desno su gospodarski ulaz od Vojno pom. akademije, a danas zazidana.
-
Ovo je bio ulaz za kočije širine 5m.
-
Vratnice nisu podlegle pod odredbe zakona o rekviziciji željeza za državne potrebe ratne talijanske uprave jer su bile vrednovane kao kvalitetno djelo umjetničkog obrta. U vrtnom okolišu bio je voćnjak i staklenik-rasadnik
-
"Tako je radio Gorup" i Daina Glavočić.
Ostaci nosača netragom nestale ograde
-
Jedan isječak aero-snimke iz 2012. godine da se lakše orijentirate.
-
A ja se vraćam po nekadašnjem kolnom ulazu prema vili Gorup koji je i danas - kolni ulaz :ruka
-
Tu me čeka pater familias i priča o njegovoj obitelji :popcorn
-
Odlično! :popcorn
-
Koliko je ono dece imel? Je mu on duhtor s isten prezimenon a ki dela na Zaraznen rod?
Parićaj se pa ćeš mi nedeju reć. :wavey
-
S obzirom da ste znatiželjni, a pripremili ste kokice i roštilj :wavey moram tipkati nastavak.
-
Milena Gorup u memoarima pod nazivom "Naše djetinjstvo" ovako opisuje svoj dom u Rijeci:
Prva sjećanja su kao more magle, iz koje na trenutak izrone pojedina stabla, zgrade ili brda, i opet polako potonu, sve dok ne prodre sunce kroz maglu, i sve postane svijetlo i jasno. Tako ja vidim na početku djetinjstva samo pojedinačne slike i nijanse, a tek kasnije doživljaji u mom sjećanju postaju jasniji.
-
Prvo čega se sjećam je velika kuća, veliki vrt i puno djece. Budući da nas je bilo toliko, podijelili su nas u skupine: polusestre i polubraća bili su nazvani prvom generacijom, a mi smo bili druga. Šest od nas bili smo podijeljeni na veliku trojku: Vera, Sandi i ja, i malu trojku: Zoro, Natalia i Stefani - iako je Vera imala samo šest godina kada je rođena Štefanija! Držali su nas razdvojeno da ne bi izazvali previše buke u kući. Sigurno nije bilo lako odgajati toliko mnogo djece. Ali sustav odgoja bio je mnogo jednostavniji: prepustilii su nas dadiljama, kasnije odgajateljima, pa smo se međusobno često svađali. Naravno, često smo se znali prepirati, pa u nekoliko navrata i potući, ali to je normalno kod sve djece, samo ljudi kad odrastu to zaborave pa tvrde da su se uvijek dobro slagali sa svojom braćom i sestrama. U svakom slučaju, naše dječje prepirke nisu kasnije ostavile trag našoj povezanosti i ljubavi.
-
Dakle, kako bi se lakše snašli s imenima i nadimcima Gorupovih četrnaestero djece, morao sam napraviti popis prve i druge generacije Gorupove djece:
-Supruga Ana Perghofer (1842.-1881.), vjenčani 1866. godine. Dvije godine po zadnjem porodu je 1881. godine umrla u dobi od 39 godina i ostavlja osmero maloljetne djece u dobi od dvije do trinaest godina.
-Kornelije (Kornel), (Kamnik,1868.-Trst, 1952.)
-Milan (Trst, 1870.-Arosa, 1914.)
-Marija (Mici), (Trst, 1871.-Rijeka, 1956.)
-Olga (Steinhof, 1873.-Wiener Neustadt, 1898.)
-Jožefina (Joža), (Rijeka, 1874.-Salzburg, 1955.)
-Anna Maria (Anca), (Rijeka, 1876.-Salzburg, 1960.)
-Vladimir (Vladi), (Rijeka, 1877.-Šmarje pri Jelšah, 1929.)
-Bogomil (Bogi), (Rijeka, 1879.-Fiumicello, 1957.)
-Dvije godine kasnije, 1883. godine Gorup se ženi devetnaestogodišnjom Ljubljančankom Klavdijom Keesbacher (1863.-1941.) koja mu je rodila još šestero djece.
-Vera (Rijeka,1884.-Ischia,1956.)
-Milena (Rijeka,1885.- Rim,1974.)
-Aleksandar (Sandi), (Rijeka,1886.-Rijeka,1949.)
-Zora (Zoro), (Rijeka 1887.-Podpeč 1931.)
-Natalija (Natali), (Rijeka,1889.-Merano,1967.)
-Štefanija (Stefani), (Rijeka,1890.-Zagreb 1980.)
-
Kad se pogledaju godine rođenja njihove djece, prva Gorupova supruga Ana je u razdoblju od 11 godina rodila osmero djece, a druga supruga Klavdija u 6 godina šestoro djece. Sretni otac je u svojoj 56. godini života napokon prestao "štancat" djecu.
Portret prve supruge Ane Gorup (Perghofer von Perhoffen) nije pronađen, i jedini njen prikaz nalazi se na Rendićevom reljefu "Rastanak" u mauzoleju Gorup na Kozali.
-
Ivan Rendić, istaknuti kipar obiju jadranskih obala 19. stoljeća, bio je jedan od posljednjih umjetnika-putnika što je poput srednjovjekovnih kipara-uslužničara stvarao svoj opus u slijedu putovanja, od mjesta do mjesta.
Rendića spominjem u kontekstu teme "Vila Gorup" zato što ga je Gorup angažirao da nakon smrti svoje supruge Ane koja je preminula u srpnju 1881. godine, slijedeće 1882. godine izradi nacrt za "Mauzolej Rodovine Josip Gorupova".
Foto N. Labus
-
I dirljivi reljef "Rastanak" u kapeli mauzoleja. Prikazuje ožalošćenog Josipa Gorupa s djecom dok dva anđela odnose njihovu majku u nebo. U pozadini se vidi morski pejzaž sa suncem u zalasku, Trsatska gradina i Svetište Majke Božje.
Foto N. Labus
-
Gorup i Rendić su se poznavali još iz Trsta, tako da je Rendić dva mjeseca živio u vili Gorupovih radi studije portreta njegove djece od kojih je trebao osmisliti planirani reljef, kao i mramornu portretnu bistu samog Josipa Gorupa.
Rendić u svojim staračkim uspomenama ovako opisuje taj period svog života:
"Nalazio sam se vrlo dobro u vili obitelji viteza Josipa Gorupa na Rijeci godine 1893.,
(radilo se zapravo o 1882. godini, op. aut.),
radeći studije portreta njega i njegovih sinova i kćeri, od kojih sam trebao složiti jedan alegorijski bas-relief na zidu mauzoleja namijenjenog njegovoj obitelji na Riječkom groblju. Dva sam mjeseca gostovao kod njega i živio kroz to vrijeme bezbrižno i udobno.
Kad bih trebao novaca da pošaljem obitelji, predstavio bih mu se jednostavno s izvrnutim džepovima, da vidi da su mi prazni. On bi se nasmijao i pitao me: Koliko vam treba? Time bi stvar bila svršena... Sa mnom je bio vrlo prijazan i znao se upustiti bez ograde u razgovor. Bio je tužan jer je izgubio ženu, koju je obožavao i stoga bi mu bilo drago kad bih skovao po kakvu lakrdiju da ga rastresem i da mu odagnam tužne misli."
Druga Gorupova supruga Klavdija, o kojoj njena kćer Milena piše:
Kada je mama bila bolesna, puštali smo je da spava do podneva. U suprotnom, išli bi k majci ujutro, nakon što smo se umili i obukli, da njoj i ocu poželimo dobro jutro. Često je jadna mama bila bolesna zbog čestih poroda i drugih teškoća. Posebno smo voljeli ići k njoj kad bi joj donijeli ručak. Ležali smo na trbuhu na očevoj postelji, a ona bi nam dala koji zalogaj u usta. Ne znam da li je kuharica za nju bolje kuhala, ali je sve bilo jako ukusno. Navečer bi otišli da joj poželimo laku noć ali u to vrijeme otac nikad nije bio doma, a majci je rijetko bilo bolje.
-
U velikom vrtu, koji je za nas djecu bio pravi blagoslov, mogli smo se ludirati. Jako smo voljeli taj vrt, posebnu lovorovu šumicu koja nam je u to vrijeme izgledala vrlo velika. Svaki kut u ovoj "šumi" dobio je svoje ime po mjestima za koja smo znali ili čuli; tako da su bili Trst, Klagenfurt, Zakamen, itd. Najdraži nam je bio put omeđen čempresima i lovorom na kasnijem teniskom terenu. Zvali smo ga Krotendorf, jer su po tom sunčanom predjelu ispred nas hodale kornjače koje smo zvali Krote (po njem. Schildkröte-kornjača).
Osim toga, imali smo veliku konjušnjicu, štalu s kravama, zgradu za vozove, manje staje za kokoši, patke i guske, kao i svinjac. Držali smo i pse, magarce, janjad, zečeve, zamorce...ukratko, cijelu Noinu arku. Ako smo pobjegli pažnji dadilje, sigurno bi nas pronašli u štali.
U vrtu je bilo mnogo ukrasnih biljaka. Moja je majka voljela zimzelene biljke, pa je bilo puno palmi, črnike, cedrova, šimšira, čempresa, kurika i drugog drveća i grmova.
Svi zidovi terasastog vrta bili su obrasli bršljanom, a u drugom dijelu vrta uzgajali smo povrće i vinovu lozu od koje su radili kiselo vino koje se zvali "domaće".
-
Najljepši je bio ružin vrt. Otac je osobito volio kraljicu cvijeća a uzgajao je najljepše ruže. Neke je sam uzgojio i oplemenio, a jednu je čak nazvao svojim imenom. Mi smo te očeve ljubimice smjeli samo gledati i mirisati, nitko ih nije smjeo dirati, a morali smo poznavati njihova imena.
U našoj šumi imali smo kapelicu s Marijinim kipom kojeg smo cijelo ljeto ukrašavali s ružama, posebno u maju za vrijeme Marijine majske pobožnosti.
U vrtu su bila i četiri staklenika, od kojih su neki čak bili grijani. U stakleniku s agrumima, mi djeca smo znali jesti i nezrele plodove. Svi limuni i neke vrste malih mandarina nisu bili sigurni od nas.
Družili smo se i s vrtlarima koji su bili iz raznih mjesta i raznih nacionalnosti. Pogotovo nas je zabavljao jedan Goričan koji nije znao ispravno govoriti našim jezikom već bi nas zvao npr."gospa Fraila", a našu majku "der Herr Frau".
Vrtlar i njegovi pomoćnici, među njima Mutec, Vicko, Mate i stara Tonka, održavali su vrt u savršenom redu. Dobro smo se slagali s njima pa su nam znali pokazati gdje ima zrelih jagoda, ako ih prije nismo sami otkrili.
Dobar prijatelj djeci bio je Mutec, gluhonijemi bratić koji je izučio za vrtlara. Josip Gorup je bio njegov skrbnik i upravitelj njegove male imovine. Mutec je prema njemu osjećao strahopoštovanje (njegovo pravo ime nije zapisano). S njim su se djeca sporazumijevala jezikom gluhonijemih koji su Sandi i Vladi dobro savladali. Volio je hvatati ptice i držati ih u krletkama. Posebno je bio vezan za Sandija koji se brinuo o njemu sve do njegove smrti jer je za vrijeme inflacije nakon Prvog sv. rata, Mutec izgubio svu imovinu.
-
Služinčad u Rijeci bila su većinom iz Koruške, pa tako i kuharica Cili koju je u kuću dovela Gorupova prva supruga. Budući da je bila nižeg rasta, djeca su je posebno voljela. Mjerili bi svoju visinu uz nju da bi vidjeli koliko su porasli. Vera je bila osam godina starija od nje. Kad je Cili radila kolače, često smo joj pomagali razbijati bademe ili mutiti jaja, a onda bi nam dala da ližemo zdjelu. Nije bila u dobrim odnosima s pomoćnim radnicama u kuhinji. Dopuštala im je samo pranje i čišćenje, a svoje kuharsko umijeće skrivala je pred njima. Ako bi radila nešto posebno, onda bi se sklonila u spremište i zaključala bravu. Užasno se bojala miševa, pa kad bi se koji pojavio u kuhinji Cili bi skočila sa svoje stolice na stol, a ponekad i na vrući štednjak vičući: "Kukavice, smotanci, uhvatite ga već jednom." Kako bi je više ustrašili, ostali su znali metlama tjerati miša prema njoj umjesto van kuhinje. Na sreću, uvijek bi se našao netko tko bi joj pomogao. Cili nije imala lagan posao, jer je obitelj bila brojna, a kuhala je i za sve sluge. Osim toga, morala je kuhati posebno za gospodara koji se kasno vraća kući, često tek poslije ponoći.
Kasnije, već u dobi od 48 godina, Cili se udala za mladog 24 - godišnjeg kočijaša koji se "zagledao" u njenu ušteđevinu. Pokušali su je odgovoriti od njega, ali uzalud. Napustila je Gorupove i kasnije zažalila. Njen muž joj je spiskao svu ušteđevinu, a nakon toga bi je tukao kad je bio pijan. Na Cilino mjesto je došla njena sestra Kati, također iz Koruške koju smo jednako voljeli kao i Cili.
Pralja Francika je također spadala među prijatelje iz našeg djetinjstva u Rijeci. Dolazila je svaki ponedjeljak i ostajala do četvrtka, jer je bilo puno prljave robe od toliko puno ljudi. Djeca bi je pratila u praonici, ili kad bi vješala rublje i malo dražili jer bi ih svako toliko naučila novim riječima, poput "ti ludarija" i prijetila im vragom i paklom. Francika je ipak bila dobra žena pa ju je i naša majka posjetila kad se ozbiljno razboljela.
Posebna osoba je bio Johan, također iz Koruške. Isprva je bio kočijaš, i kad je htjeo bio bi brz i točan, ali obično nije žurio i za sve mu je bilo potrebno puno vremena. Kao i svi kočijaši, volio je popiti. Tada nije podnosio da je neka kočija na cesti ispred njega i morao je uvijek biti prvi. Zbog toga se jednog dana prevrnuo s kočijom. Doveli su ga kući sveg krvavog, ali su ga zadržali u službi jer je dugo bio s nama i razumio se u stolariju pa je obavljao sve moguće popravke, farbao ograde, brusio noževe i škare te čistio petrolejke. Osim toga, bio je sluga starijim Gorupovim sinovima kad su bili kod kuće.
Milena još pripovjeda o njemu: Voljeo je nas djecu i sve životinje, a posebno mačke koje su mu tu ljubav i uzvraćale. Pripitomio je čak i jednog miša. Jedne ljetne večeri sjedio je na klupi ispred svoje radionice u dvorištu gdje je rasla španjolska bazga. Posjetili smo ga pa nam je pričao o svojoj mladosti i ratu u kojem je sudjelovao 1859. - 1860. godine. (rat Austrije protiv Kraljevine Sardinije).
Johan je posebno bio ljut na željeznicu smatrajući je krivcem za sve moguće nesreće. Što bi tek rekao za današnje vrijeme kad imamo ne samo automobile, već i zrakoplove?
Kasnije se naljutio na našu stariju braću koje je obuzela strast za lovom pa im je otac dozvolio da uzmu puške. Kako u našem vrtu nije bilo divljih životinja, braća su najprije pucali na tuđe mačke, a zatim na Johanove. Kada je Vladi upucao njegovu omiljenu mačku, stari Johan se rasplakao i iako se odnosio prema nama djeci s poštovanjem zovući nas gospod i gospodična, tada je rekao: "Više mu neću reći gospodine Vladi, nego ću ga zvat samo Vladi".
Unatoč višemjesečnom trudu, nisam pronašao više slika Gorupovog vrta.
-
Slijedi priča o dojiljama i dadiljama, koje su bile Kranjice i Korošice, vrlo različite po karakteru.
Kad razmišljam o tim našim dojiljama, sve mi se čini da smo s njihovim "majčinim" mlijekom usrkali i dio njihovih karaktera. Neke su bile mirne naravi, druge stroge i odriješite. Ali sve su bile dobre i pobožne žene kakve su nekoć bile sve seoske žene kod nas. Sjećam se, na primjer da su nam govorile kako cure ne smiju zviždati jer da se onda Majka Božja rasplače. I također da se kruh ne smije baciti jer je kruh poseban dar od Boga. Ako nam slučajno padne na pod, moramo ga očistiti, poljubiti i nastaviti jesti. Nije bilo higijenski, ali je zato bilo vrlo poučno, pogotovo što smo kasnije svi za vrijeme rata spoznali kako je kruh uistinu poseban Božji dar.
Roditelje nismo puno viđali. Otac je imao skoro pedeset godina kada se je drugi put oženio. On je bio stariji gospodin, vrlo zauzet, često daleko od kuće, tako da ga nismo dugo viđali. On je bio neka vrsta patrijarha kojeg smo oslovljavali s najvećim poštivanjem, dakle, svi smo ga se bojali. Kad bismo još izdaleka čuli škripu njegovih cipela, sakrili bi se gdje bi stigli - pod stolove, ispod kreveta i sl. Mama je imala vrlo zahtjevnog muža, veliko kućanstvo, puno male djece i obiteljskih obaveza jer su starija djeca već odrasla i imala svoje društvo (obitelji), i konačno, svake godine je rodila dijete pa je zbog tih i drugih problema često ležala u krevetu ili bi odlazila u Karlovy Vary i neke druge toplice. Tako da smo uglavnom bili prepušteni odgoju naših dojilja i dadilja koje je nadzirala naša voljena i dobra Petzi, koja nas je voljela i odgajala s nježnjošću kakvu inače imaju stare majke.
Odgajateljica koju smo zvali 'mademoiselle' Richard najbolje je znala kako se nositi s nama, iako je došla u kuću za odgojatelja naših starijih polusestara. Prema njima je pokazivala veliku ljubav, posebno prema Veri. Kada je nakon očeve smrti kućanstvo ostalo prazno, "mademoiselle" je dobila relativno visoku otpremninu, dok je sirota stara Petzi koja nas je stvarno voljela dobila malu mirovinu, ali ako bi ostala živjeti kod nas, onda bi joj i ta mirovina bila ukinuta. To je bila odluka Vlade Gorupa i Anice Preuschen i ne mogu vjerovati da je njihova mržnja prema nama i Petzi otišla toliko daleko, i to samo zato što je Petzi i nas voljela.
Mademoiselle Richard 1893. godine.
-
S materijalnog stajališta je razumljivo da polubraći i polusestrama, koji su djelomično bili već odrasla djeca, nije bilo pravo što se njihov otac u svojoj pedeset i osmoj godini ponovno oženio te što mu se svake godine rađalo još jedno dijete. Zbog toga su svoju ljutnju, ljubomoru i ostale slične emocije trebali iskazati prema ocu, a ne prema mladoj, lijepo odgojenoj djevojci i naivnoj devetnaestogodišnjoj djevojci kakva je bila naša majka u toj dobi, a još manje prema nama, nevinoj djeci koji smo nesvjesno i nehotice došli na ovaj svijet. Da smo mogli slobodno birati, sigurno bi odabrali obitelj koja nije bila takvo zmijsko gnijezdo. Dakako, čak ni majka nije uspostavila pravi odnos s njima, ali je došla u kuću sa svrhom da siročadi zamijeni majku, ali neprijatan način na koji su se suprotstavili njoj sigurno je odredio njezino ponašanje. Svakako, svojom vječnom netrpeljivošću i svađama, mučili su nas za vrijeme naše mladosti, a mogli smo živjeti kao u raju na zemlji; ali možda ne postoji raj bez zmija, u ovom slučaju zmije.
Na dan rođenja svog 14. djeteta, otac je bio vrlo sretan i veseo, kao da mu se rodilo prvo.
Tog dana ušao je u blagovaonicu - i danas ga vidim ispred sebe - i ponosno rekao da nam se rodila malena princeza (Štefanija 1890.). Zatim je mene i Veru odveo gore u majčinu sobu gdje je na očevoj postelji ležao mali crvić kojem su se svi divili. Petzi i stara babica su pričali s majkom i pili šampanjac. Bili su ljuti što nas je otac doveo u sobu, pa smo odmah morali izaći.
Dobro se sjećam Štefanijinog krštenja. Ime je dobila po Princezi Stefani koja je zimi dolazila u Opatiju na odmor. Cijela ceremonija bila je u našoj kući. U ružičastom salonu postavili su oltar, u velikoj blagovaonici stol za odrasle, a u zelenom salonu stol za nas djecu. Krstitelj je bio naš rođak Valjuto koji je nekoć stanovao u našoj kući dok je učio skupa s Kornelijem i Milanom. Kasnije je postao svećenik. Mora biti da je bio čvrsto posvećen svom zvanju kad nije izgubio vjeru družeći se s tom bandom.
Krštenje je bilo vrlo svečano. Dobra stara babica, koja nas je sve donijela na ovaj svijet, sva u svili, donijela je bebu u naručju. Mama je klečala ispred oltara obučena u ružičastu haljinu od baršuna sa svijećom u rukama, što je na nas djecu ostavilo dubok dojam.
Poslije ručka pio se šampanjac i bacali konfeti. Nešto kasnije, dadilja je dovela Nataliju, koja je tada imala dvije godine i kad su joj pokazali bebu, ona se ogorčeno okrenula jer je bila ljubomorna zato što više nije sva pažnja usmjerena na nju jer više nije bila najmlađe dijete.
Dolazak cara
Jedno od mojih najranijih sjećanja odnosi se i na dolazak cara Franje Josipa u Rijeku 23. lipnja 1891. godine. Ujutro su ga čekali na iznajmljenim prozorima kuća nasuprot željezničkog kolodvora. Ali bili su vrlo razočarani kad su vidjeli da car nema krunu na glavi, ni žezlo u ruci niti plašt od hermelina, kao što su svi kraljevi bili nacrtani u njihovim knjigama o bajkama. Navečer je cijeli grad bio osvjetljen bakljama i vatrometom. Velikoj trojci je dozvoljeno da s ocem, Petzi, Marijom i Sandijevom dadiljom odu u Hotel Europe odakle su sve to gledali kroz prozor. Majka Klavdija i polusestra bile su pozvane na svečanost priređenu caru u čast. Djeca su dobila sladoled i umorni od napornog dana zaspala u kočiji na povratku kući. Petzi je na rukama nosila Milenu u kuću, Sandija njegova dadilja, a jedino je Vera držala oca za ruku i ponosno hodala s njim. Izgleda da je od oca naslijedila njegovu izdržljivost da nikad ne zaspe navečer. To je zadržala cijeli život.
(Car Franjo Josip I došao je u Rijeku vlakom iz Karlovca. Vojna glazba cijelo vrijeme je svirala samo hrvatske koračnice, što je dovelo do bijesnih istupa u mađarskom parlamentu, a učenici riječke gimnazije dočekali su ga povicima: Živio hrvatski kralj!, što je razbjesnilo pro-mađarske i pro-talijanske političare. Učenike su zaštitili vojnici Jelačićeve 79. regimente, stacionirane na Školjiću.)
Luppis
Bili smo i veliki prijatelji s obitelji Luppis. Gospodin Luppis imao je sličnu obiteljsku sudbinu kao i naš otac. I on je bio bogat udovac, a ponovno se oženio dan prije nego što se Josip oženio Klaudijom. Iz prvog je braka imao samo dvije kćeri, a u drugom Klaru, koja je bila iste godine kao i Vera, Tonija, koji je bio samo nekoliko tjedana mlađi od Milene, i Belu, koja je bila Zorina vršnjakinja. Milena je komentirala da su postupili razumnije i da si nisu dozvolili da imaju puno djece. Djeca su se međusobno često posjećivala.
(Nije riječ o izumitelju torpeda Ivanu Lupisu (1813. - 1875.), nego vjerovatno njegovom sinu ili rođaku koji je ostao u Rijeci).
Školovanje
Za Veru i za mene pravi život započeo je kada smo krenule u školu. Kako bismo se nekako odvojili od druge djece, uredili su nam sobu iznad konjušnice. Naša prva učiteljica bila je gospođica Jereb iz Ljubljane, jer je naš otac želio da prvo naučimo slovenski. To je ujedno bio i prvi jezik s kojim smo razgovarali jer su naše dadilje bile Kranjice. Međutim, pošto je moja majka manje govorila slovenski, a Petzi uopće nije govorila, naučili smo njemački bez puno napora. Kao dijete, ja sam bila smirena, za razliku od Vere koja je bila vrlo živahna pa je počela učiti kasnije.Tako smo zajedno započeli školu, iako sam imala samo pet godina.
Tako su započeli školu u rujnu 1891., kada je Mileni nedostajalo dva mjeseca do šest godina, a Veri je u travnju već bilo sedam. Nakon neograničenog slobodnog vremena igrajući se u vrtu, bilo im je teško sjediti satima u učionici, ali Milena je voljela učiti jer je bila mirnije naravi i imala je dobro pamćenje, dok je za Veru bilo sve teško. Inače, Veri koja je bila "ovako velika" bilo je dopušteno učiniti mnogo stvari što Milena nije smjela raditi; Milena je morala „izdržati sve i progutati sve“, ali je zato u školi Milena bila bolja i veselila se svom uspjehu.
Čim sam naučila slova, već sam počela čitati za sebe, dok je za Veru čitanje bila kazna. Još se uvijek dobro sjećam da mi je dana knjiga "Tragač" kada nisam imala ni šest godina. Također se vrlo dobro sjećam sadržaja. Kroz čitav život sam sačuvala radost čitanja iako sam kroz djetinjstvo morala provoditi vrijeme čitajući. Često sam se uz zanimljivu knjigu znala sakriti i čitati u krošnjama drveća ili na nekom drugom mirnom mjestu kako bih čitala na miru.
Učiteljice su imale težak zadatak podučavajući četiri učenika u tri različita razreda u istom prostoru.
Taj prostor u kojem su Gorupova djeca imala učionicu bio je jedan od dva stana u sklopu konjušnice, od kojih je, kako sam već objasnio na početku, sačuvan istočni dio, odmah do vile.
-
Prizemlje stambenog dijela nekadašnje konjušnjice za koji mi treba ključ :help2
-
Nije mi poznata nekadašnja namjena tog prostora u prizemlju. Možda praonica?
-
Stepenice koje vode iza zgrade,
-
i ulaz na kat u kojem je bila učionica za Gorupovu djecu. Također mi treba ključ :help2
-
Strpljen - spašen. Skoro tri godine kasnije :o090 Prostorija br. 1 na nacrtu.
-
Tu su se nedavno smjestili moji radnici iz odsjeka za hortikulturu :kiss2
-
Prostorija br. 2 na nacrtu.
-
Prema nacrtu tu je bilo stepenište koje je vodilo iz prizemlja na kat, pa pretpostavljam da je izvedeno pojačanje zida nakon njihova rušenja.
-
Prolaz iz prostorije br. 1 prema prostoriji br. 3. U prolazu je i danas wc kao što je prikazan na nacrtu.
-
Južna prostorija br. 3. Knjige su privremeno premještene dok se ne uredi prizemlje glavne zgrade gdje je bila bolnička knjižnjica, a i zgodno je ispalo s obzirom da je ovo najvjerovatnije učionica koju spominje Milena Gorup.
-
Pogled kroz prozor prema nekadašnjem vrtu. Međutim, ako se bolje zagledate u sam prozor, u donjem desnom kutu vidjet ćete na staklu urezan datum 8. XI 1896. i iznad njega potpis koji počinje slovom J. Iz toga mogu zaključiti da je to originalni prozor sa staklom na koji se potpisala Gorupova kćer iz prvog braka, Jožefina Gorup kada je imala 22 godine. Čini se nevjerovatno da je prozorsko staklo ostalo čitavo vjerovatno iz vremena gradnje konjušnice, punih 144 godina.
-
Punih 124 zasigurno.
-
Wow! Hoćemo još! :bravo Čitam, čitam, i kako se približavam kraju ... :229 ovo staklo treba paziti, spremiti, nešto ...
:thankyou
-
Ja cijeli dan razmišljam što je skromnost.
Možda ja imam krive parametre ali meni nije skroman čovjek koji ima kuharicu, kočijaša, štalu punu konja, djeci "kupi" dadilje, dojilje...
A što god sam o njemu pročitao uvijek se spominje - skromnost. :lol1
-
Znači, jeli ovo staklo jedno od najkul pronalaska ikad????
Da! Da! Da!
Slijedeci zadatak ti je skinuti taj prozor i predati ga MGR kao dio povijesti i da se očuva za buduća pokoljenja.
:cool2 :bravo
-
Nadam se da će netko od struke pročitati ovaj post, pa ukoliko se potvrdi da je urezani potpis i datum na prozorskom staklu originalan, valjda će i poduzeti nešto s ciljem očuvanja i eventualne prezentacije javnosti. Ako neće oni, mogu ga i ja spremiti doma na sigurno mjesto jer to staklo može u sekundi nestati s obzirom da se prozor svakodnevno otvara i zatvara.
A sad mogu nastaviti s pričom pa će možda Milić u nastavku doznati zašto se Gorupa smatra skromnim.
-
Još malo zanimljivosti o školovanju:
Nastavu klavira nam je držao stari Cimadori, a kasnije i njegov sin sa bečkog konzervatorija. Nije im uspjelo da iskažu autoritet, stoga smo loše svirali klavir, a kasnije smo i prestali svirati.
Ali za rođendan svog oca ili majke morali smo naučiti ne samo koju pjesmu recitirati, već odpjevati i odsvirati na klaviru. Naravno, u takvim se prilikama okupila sva obitelj, uključujući i sluškinje. Obično se dešavalo da netko od nas djece zaboravi tekst pa je sve završavalo u suzama.
Moj je otac posebno volio stare talijanske opere, ali modernog Wagnera, kojeg smo mi voljeli, je prezirao.
Na kraju školske godine išli smo u Ljubljanu na ispite u javnu osnovnu školu. To je bilo vrlo uzbudljivo, ali uvijek je ispalo dobro, jer se gospođica Jereb jako trudila da s nama puno vježba, također i zbog vlastitog ponosa. Ispiti su bili svake godine. Uvijek sam dobivala odlične ocjene. Imala sam samo dobru ocjenu za pisanje i crtanje. Nažalost, cijeli život loše pišem, možda zato što smo u početku morali pisati ukošeno, a zatim je uspravni font ušao u modu, a kasnije na institutu opet kosi.
Kasnije je gospođicu Jereb zamijenila učiteljica Albina Toman koja je bila bolja kao učiteljica, i kao osoba. Ostala je kod nas sve dok Vera i Milena nisu pošle u privatnu školu Sacré Coeur u Grazu.
Milenine starije polusestre su kasnije išle u školu u Ljubljanu, mlađe su poslali k redovnicama koje su vodile privatnu školu Sacré Coeur u Grazu. Milena je roditeljima izrazila svoju želju da bi rado išla u Gimnaziju i zatim nastavila studij u nekoj visokoj školi, čime je otac bio istinski zgožen jer je smatrao da to nije dobro za djevojke koje onda mogu odrezati kosu i početi pušiti. Međutim, za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su od žena očekivali samo kućansko obrazovanje, Gorup je bio prilično napredan.
-
Epidemije tifusa
Milena nam priča da tada u Rijeci nije bilo vodoopskrbnog sustava, pa se često pojavljivala epidemija tifusa: "Gotovo svi u našoj kući zarazili su se tifusom barem jednom, a Petzi i Joza su ga čak imali i nekoliko puta. Jednom, kad smo jeli kamenice, Cornel i Bogi su se razboljeli. Prvi se razbolio u Rijeci, ali posve je ozdravio relativno brzo, dok se Bogi razbolio tek nakon što se vratio u Ljubljanu u internat. Mama je odmah poslala brzojav u Ljubljanu, tako da je Bogi tamo ostao mjesecima. S obzirom da je naša majka brzo reagirala, isto kao i ravnateljica Instituta, gospođa Walther, Bogi je spašen iako su ga liječnici već otpisali. Međutim, zbog posljedica bolesti, Bogi je postao mentalno nesposobna osoba te više nije bio sposoban za studij i bilo koju drugu aktivnost, a od 1914. živio je po sanatorijima i sličnim ustanovama.
Malo kasnije, kad je Vera imala deset godina (1894.) epidemija tifusa se vratila u kuću; Anca, Vera i Petzi su se razboljeli, tako da nam je kuća postala bolnica. Mama je njegovala Veru, mademoiselle' Richard se brinula za Petzi, Jozu i Anco.
Do tada sam stalno bila s Verom: u sobi, u učionici i u igri; ali onda su nas razdvojili i uopće nam nije bilo dopušteno ići k njoj. Zora i ja i gospođica Toman morali smo spavati u učionici, tako da smo od tada puno vremena provodile zajedno. Mogu reći da smo tada postali prijatelji; jer smo se i po karakteru slagale, zauvijek smo ostali prijatelji. Za mene je prijateljstvo više nego srodstvo. Vera koja je bila veća, snažnija i živahnija od mene, ponekad čak i nasilna i kao najstarija još uvijek razmažena, uvijek me je tlačila; Zora i ja bili smo u prijateljskim odnosima. Inače smo se i svađale, kao i sva zdrava, normalna djeca; ponajviše zato što je Zora sve ostavljala u zbrci, dok sam ja uvijek bila uredna i željela da sve bude na svom mjestu.
Srećom, svi su se pacijenti dobro oporavili, samo je Vera tada izgubila svoje lijepe duge pletenice.
Izvještaj o epidemiji tifusa u Rijeci objavio je list "Domovina" od 21. veljače 1896.: U Rijeci se raširila groznica ili grozničava bolesti ... Vjeruje se da se bolest širi zato što Riječani jedu pokvarene kamenice. U Rijeci uzgajaju ostrige u kanalu koji je najviše zagađen.
(Uzročnik tifusa je bakterija salmonella koja se kod zaraženih osoba širi zbog neodgovarajuće higijene nakon defekacije i mokrenja, a najčešće se prenosi preko hrane i vode. Pretpostavljam da su spomenute ostrige iz današnjeg Mrtvog kanala).
-
Potres 1895. u Rijeci
Potres u Ljubljani 1895. magnitude 6,1 dogodio se 14. travnja u 20:17 sati kada je većina stanovništva već spavala i osjetio se na udaljenosti od 350 km od Ljubljane.
Osjetio se i u Rijeci, a u domu obitelji Gorup djeca su spavala i nisu ništa osjetila.
Međutim, naša majka koja je bila u kazalištu s Vladijem i Bogijem se jako uznemirila te žurno pohitala doma. Moj otac je bio na stubama, a Joza i Anca iza njega kada se sve počelo tresti. Oboje su počeli plakati od straha i vikati da je potres, međutim otac im je rekao da je potres ali da se smire i odu na spavanje.
Naša majka je bila zaprepaštena kada je oca našla u krevetu kako mirno čita novine, i na njezina panična pitanja odgovara smireno i jako flegmatično. Tada se okrenuo na bok i zaspao. Nevjerovatna flegmatičnost. Samo je Vera to naslijedila od oca.
Međutim, bilo je događaja koju su kod oca izazivali veliko uznemirenje, a to je bilo kada smo se spremali na put s vlakom. Rano bi nas izbacio iz kreveta te stalno dolazio provjeravati i požurivat nas da se obučemo. Smirio se tek kada smo puno ranije od vremena polaska vlaka sjeli u vagon.
Nažalost, i ja sam od oca naslijedila tu putnu groznicu.
(Gorup ipak nije bio tako flegmatičan prema potresu jer je gradu Ljubljani nakon potresa poklonio zemljište za izgradnju djevojačke više škole i sagradio četiri velike kuće za radnike).
-
Crkveni blagdani
Među strahove našeg djetinjstva spadalo je i predvečerje svetog Nikole. Nekoliko dana prije, nas djecu su plašili i prijetili nam Krampusom. Čak bi se čuo kako u vrtu zvecka lancima. Uvečer, 5. prosinca cijela obitelj bi se okupila u velikoj kući i iz vrta bi u blagovaonicu ušao sveti Nikola. Bio je visok i potpuno obučen u biskupsko ruho te nam prijetio svim mogućim kaznama, pogotovo da će nas uzeti sa sobom Krampus koji je tu ispred vrata i zvecka lancima. Obećali smo da ćemo biti marljivi, a držali smo obećanje iz straha zaista dugo.
Sve dok nismo otkrili da je sveti Nikola preobučen netko od starije polubraće ili neki obiteljski poznanik, pa smo se zabavljali otkrivajući tko se skriva ispod kape. Nismo ništa rekli odraslima, samo smo Petzi rekli što smo otkrili.
Dakle, jednom smo otkrili da je u "našeg sveca" prerušen dr. Kretić. Prepoznali smo ga po govoru jer je govoreći na njemačkom jeziku pravio gramatičke pogreške. Tada je napustio sobu tako žestoko da mu se brada, na naše zadovoljstvo, zaglavila u vratima.
Potom bi prije spavanja stavljali limeni tanjurić na noćni ormarić i ujutro bi na njemu našli medenjake, datulje, smokve, prve pomoranče i naranče, novčiće, ali i veliku šibu. Nju smo čuvali za "Dan nevine dječice", 28. prosinca, kada nam je bilo dopušteno da njome tučemo odrasle i vičemo: Spasite se! Onda su je oni morali otkupiti. Najrađe bi išli k ocu koji bi nam dao po deset zlatnih kruna, a kasnije i čitavih dvadeset.
Kada smo postali stariji, više se nismo usudili nastaviti taj dječji običaj, ali otac je bio privržen tradiciji, tako da je bio uvrijeđen ako se mi ne bi pojavili. Nije nas trebao dugo nagovarati pa smo se sjurili sa šibama na njega i vraćali se sa zlatnim krunama koje bi nam dobro došle jer je novac kod nas djece ostajao vrlo kratko.
(Dan nevine dječice je spomen na događaj iz Novog zavjeta (Mt 2,16) kada je kralj Herod naredio da se u Betlehemu pobiju sva muška djeca, nadajući se da će ubiti i Isusa. Ovaj je blagdan i na Istoku i na Zapadu prisutan već od prve polovice 5. stoljeća).
-
Božić
Sljedeći praznik bio je Božić. Dugo smo razmišljali o tome što bismo željeli, i konačno bi napisali pismo u kojem smo naveli svoje želje. Ta smo pisma stavili između prozora i grilja, a zatim smo u susjednoj sobi kleknuli i naglas se molili da Božičnjak dođe po pisma i ona bi nakon nekog vremena stvarno nestala s prozora. Tada je zeleni salon bio sa svih strana zaključan, a mi nismo mogli vidjeti ništa, čak ni kroz bravu. Samo mama, Peci i stari Johan su se smjeli sastati s Božičnjakom. Naravno, čak su nam i tada prijetili da ništa nećemo dobiti ako budemo zločesti, pa smo se vrlo trudili da dobijemo što više poklona. Badnja večer našem domu bile su karakterizirane time da su svi bili vrlo uzbuđeni, ja zbog radosnog iščekivanja, a odrasli jer su imali puno posla. U sedam sati svi smo morali biti svečano odjeveni u velikoj blagovaonici, a mi djeca bi morali moliti i pjevati božićne pjesme; tada je zazvonilo poznato zvono i mi smo smjeli prići k velikom osvijetljenom božićnom drvcu ispod kojeg su bile jaslice. Bilo je toliko lijepo i svečano da smo se jedva usudili disati. Kućni običaj je bio da su prvo služinčad primala poklone, potom bi mi zauzeli svoja mjesta. Uokrug sobe su bili postavljeni stolovi s poklonima i na njima natpisi s našim imenima. Toliko lijepoga je bilo za naša dječja srca i koliko smo bili blagoslovljeni zbog naših darova. Tek nakon nekog vremena došli bi izbliza pogledati božićno drvce i veseliti se stvarima koje su visjele na njemu. Posebno su nam se svidjeli 'ledeni šećerni stalaktiti' punjeni likerom. Milan nas je naučio kako ih se može malo zagristi i popiti liker, a zatim ih ponovno objesiti na drvo. Usred sve te radosti, otac je hodao uokolo s tmurnim licem, jer se strašno bojao da se drvo i papirni ukrasi zapale zbog tolikih svijeća. Bio je jako uznemiren i napet ako bi čuo pucketanje svijeća, što je samo povećalo našu radost, ali i očevu lošu volju. Ali i tome je došao kraj kad je naša majka ukrasila božićno drvce s raznobojnim električnim lampicama. Bili smo strašno razočarani.
-
Za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika odlazili smo u posjet teti Devet. Ona je već tada bila stara i udovica. Milena kaže da je to bila "teta, očeva sestrična" (Marija, sestra Josipa Gorupa koja se udala za Luku Deveta, riječkog posjednika, 1840.-1892. ), i živjela je u kući pored riječke tržnice sa svojom starom šogoricom. Također su imali i sluškinju. Njezin jedini sin Pepček navodno je studirao medicinu u Grazu. Često je govorila kako je marljiv: "Ne jede ništa, ne pije ništa, samo studira." U stvari, ni nakon 40 ili 50 semestra nije završio studij, ako je uopće išao na sveučilište.
Posjećivali smo je svake nedjelje nakon mise, i obavezno na Božić i nakon uskrsne procesije, kako bismo joj poželjeli sretne blagdane. Poslužila bi nas svojom dobrom orehnjačom, a bila je vrlo sretna ako smo jeli sa zadovoljstvom i rekli joj da je njezina orehnjača bolja od naše. Čak i kad nije bilo praznika, posluživala nam je najfinija peciva.
Voljela nam je pričati o sestri i nećaku Kalisteru (Viktor, sin Franca Kalistera) i o svojoj prijateljici, staroj barunici Zmajič. S velikom radošću i ponosom pokazivala nam je svoje blago: srebrno posuđe, prekrasne tepihe i nakit, a bilo joj je najveće zadovoljstvo kad smo se divili svemu tome. Svom nećaku Kalisteru, koji je također bio vrlo ljubazan prema njoj, ostavila je svu svoju imovinu, jer je njezin sin Pepček umro prije nje.
-
Uskrs
Uskrs smo također svečano slavili. Tijekom Velikog tjedna morali smo ići u crkvu i posjetiti Isusov grob i sudjelovati u procesiji. Otac je svih nas slao u crkvu, ali braća bi nas otpratili samo do Korza gdje bi onda "nestali". Kad jednom Bogi nije mogao poći s nama na uskrsnu povorku, otac mu je rekao: "Ti ne ideš?", Bogi mu je zadovoljno odgovorio "Već sam bio jučer." Svi smo se nasmijali, čak i naš inače strogi otac.
Isusov grob je bio jako lijepo uređen na Veliki petak, a uskrsna procesija bila je vrlo svečana jer su je pratili svi gradski dostojanstvenici, guverner, predstavnici Mađara i general, svi u paradnim uniformama.
Doma smo pomagali u bojanju uskršnjih pisanica, i naravno da smo temeljito obojali i ruke u isto vrijeme. U subotu ujutro stavili bi orehnjaču, pisanice, šunku i sve ostalo u košare i odnijeli ih u crkvu na blagoslov. U podne smo jeli ovu blagoslovljenu hranu i na kraju orehnjaču. Nakon ručka odlazili smo u naš vrt i šumu tražiti pisanice koje je uskršnji zeko sakrio za nas. Puzali smo ispod svakog grma, željno pretraživali i takmičili se tko će pronaći najviše pisanica. Naravno, uskršnji zeko je bila naša dobra Petzi.
-
Nedjelja u Rijeci
Nedjeljom nam je bilo dozvoljeno da spavamo duže, pa sam voljela čitati u krevetu. Ako je bilo lijepo vrijeme, odlazili smo u crkvu na misu, u suprotnom bi ostali moliti doma. Birali bi najkraće molitve i brzo ih izgovarali kako bi se mogli igrati u vrtu ili u kući.
Često bi nam nedjelju pokvario obiteljski ručak na koji bi došli Milan i Lija (supruga Amalija) koje smo voljeli, ali uvijek bi došli i Meynierovi (Marija Gorup i Felix Meynier, mlađi sin Hinka Meyniera, vlasnika Tvornice papira , vjenčani 24. rujna 1894.), a kasnije i Preuschnovi (Ana Gorup i baron Franz Preuschen, vjenčani 1898.), zajedno s djecom, dojiljama i dadiljama . Iako smo voljeli svoje nećake i nećakinje, činili su nam nedjelju i blagdane jadnima.
Nedjeljne goste uključivali su i "autsajdere", kadete vojno mornaričke akademije, kojima je bilo dopušteno da izlaze tijekom dana nedjeljom i praznicima, ako nisu bili kažnjeni za bilo koji prekršaj. Kad smo bili mali, nismo ih ni primijetili; uopće nam se nisu sviđali, jer su se sa njihovih 15 do 18 godina osjećali uzvišeno nad nama i samo nas zadirkivali. Tek kasnije smo se s nekima od njih sprijateljili.
Pomorska akademija bila je pored naše vile, samo je zid razdvajao vrtove i posve normalno je bilo da smo s njima u dobrosusjedskim odnosima. Kadeti i časnici udvarali su se damama, a podoficiri i mornari našim zaposlenicima. Uvijek bi se netko se uspinjao preko zida i koristio našu vilu i vrt za razne ludosti. Osim flertovanja i raznih simpatija, dolazilo je i do vjenčanja.
Zid između vile Gorup i Vojno pomorske akademije.
-
Bez nekih umjetničko - klesarskih vrijednosti. I više nije pogodan za preskakivanje.
-
Kraj zida se nedavno nakon čišćenja višegodišnje zaraslog okoliša parka KBC-a pojavilo staro stepenište smješteno u nastavku nekadašnjeg gospodarskog ulaza u Krešimirovoj ulici koji je danas zazidan.
-
Po izgledu i materijalu gradnje vrlo slično glavnom stepeništu koje vodi prema glavnoj zgradi KBC-a, pa pretpostavljam da je iz vremena gradnje Vojno - pomorske akademije :301
-
Josip Gorup je vjerovao da će se nakon njegove smrti, za braću i sestre brinuti njegov najstariji sin Kornelije. Već nekoliko godina nakon smrti svoje prve supruge Ane predao mu je na upravljanje njezinu imovinu. Međutim, Kornelije je rasprodavao Perghoferova imanja te je nasljednicima, svojoj braći i sestrama isplaćivao umanjene iznose. Namjeravali su ga tužiti, ali je otac Josip nadoknadio razliku do sporne svote. Prema Mileninim riječima, Kornelije se bavio nečasnim poslovima, a naposljetku je otac opazio da vara i njega, što ga je tako jako pogodilo da se razbolio i umro.
-
Josip vitez Gorup pl. Slavinjski umro je od posljedica upale pluća 25. travnja 1912. godine u Rijeci.
-
Sprovod je krenuo u pet sati popodne iz Gorupove vile u kojoj je pokojnik ležao u sobi ukrašenoj egzotičnim biljkama. Na putu kroz središte grada, riječkim Korzom i do stolne crkve, Gorupa je ispratilo mnoštvo riječkih građana. Na čelu sprovoda bila su djeca iz azila i sirotišta, za njima sestre benediktinke, redovnici i ostali duhovnici. Iza triju kola s vijencima i trakama sa slovenskim i hrvatskim natpisima išao je tropreg s kovčegom i vijencem pokojnikove supruge s natpisom "Nepozaben - tvoja Klaudi" i na vrhu kola vijenac sa slovenskim natpisom "Tvoji otroki". Iza križa je slijedila Gorupova obitelj s rodbinom, predstavnici gradova, općina i društava iz Kranjske i Trsta te riječki i sušački odličnici. Iz inozemstva je na pogreb doputovalo nekoliko aristokrata i predstavnika vojnih vlasti. U povorci se do grobnice na Kozali kretao nepregledan niz predstavnika zavoda, raznih društava, tvornica, poduzeća i trgovina. Na pogrebu su bili kapetani i mornari iz Gorupovih brodarskih društava, profesori i učenici Sušačke gimnazije te vatrogasci iz njegove rodne Slavine. Kranjsku je, osim mnogih važnih osoba predstavljao i gradonačelnik Ljubljane dr. Ivan Tavčar.
U kriptu iza željeznih vrata Gorupove grobnice kovčeg su položili kraj niše njegove prve supruge Ane.
Gorupovi unuci iz Zagreba zbog nacionalizacije imovine nakon Drugog sv. rata nisu mogli održavati mauzolej pa su ga predali riječkoj općini. Dugo je godina zanemareno kulturno dobro sa šesnaest niša u kripti sa pet? sarkofaga Josipa Gorupa, njegove dvije žene i dva sina, Vladimira? (1941.) i Aleksandra (1949.), dok nije 2006. godine obnovljeno.
Slika N. Labus
-
Među rodbinom su kružile priče o Gorupovoj oporuci, kako je otac razbaštinio Kornelija ili da je oporuka izgorila u kućnom požaru.
Na prvoj ostavinskoj raspravi 1912. godine nije predložena nikakva oporuka pa su po tadašnjem zakonu sva djeca, pa i udovica Klavdija bili nasljednici, što bi značilo da je svatko od njih dobio 1/15 djelova nasljedstva.
Različiti izvori navode kako je Gorup ostavio svojoj obitelji 40 miliona kruna što bi bilo u današnjem novcu oko 200 miliona €. Taj iznos se odnosi na cjelokupnu vrijednost nekretnina, zemljišta, dionica, udjela u suvlasništvu brodova i gotovine. Za nekretnine u Rijeci nisam našao kolika im je bila vrijednost, ali vrijednost nekretnina i zemljišta u Trstu i Ljubljani je procijenjena na iznos od 1 317 756 kruna.
Međutim, zbog Prvog sv. rata i poslijeratne inflacije i devalvacije novca, ishlapjelo je i Gorupovo novčano bogatstvo.
- Gorupova supruga Klavdija je kao udovica odselila u jednu od Gorupovih kuća u centru Rijeke.
- Dr. Viktor Ružić - "Život koji teče": Dana 6. jula 1919. došli su riječki legionari u luku Baroš, gdje je francuska komanda imala svoja skladišta, i napali Anamite koji su kao sastavni dio francuske vojske tamo bili na straži. U tom okršaju ubijeno je trinaest Anamita, a bilo je i više ranjenih.
Sjećam se kako sam drugo jutro posjetio francusku komandu koja je bila smještena u villi „Gorup“ u Rijeci. Svi su bili pokunjeni, a general Savy mi kaže da je situacija teška...
- Nasljednici su 1923. godine sklopili novi sporazum u kojem je Kornelije sunasljednicima prodao svoj udio u vlasništvu nekretnina u Ljubljani i zemljišta između Voloskog i Opatije. Nekoliko godina poslije sunasljednicima prodaje i svoj udio od posjeda u Rijeci. Ostale su mu još nekretnine u Trstu.
- Iz izvatka iz zemljišne knjige od 18. svibnja 1950. vidljivo je da su između 1924. i 1950. Gorupovi nasljednici međusobno prodavali svoje udjele u nasljedstvu.
- Amalija Gorup se 1927. godine pokušava dogovoriti s nasljednicima oko prodaje ili davanja vile u najam, ali se odustaje zbog preniske ponuđene cijene.
- Milena Gorup, koja je svoje uspomene napisala 1930-ih, žali se da je njihov nekad lijepi vrt prepušten propadanju jer je Sandi stalno zauzet dok se Meynierovi stalno pravdaju da su morali posjeći najljepše drveće, među njima divne stoljetne čemprese koji su rasli u nizu pred ulazom u kuću.
- U prizemlju vile Gorup živjeli su najstarija Gorupova kći Marija (1871. - 1956.), sa svojim mužem Feliksom Meynierom (1858. - 1941.). Nakon smrti svog muža nastavila je živjeti u vili, a u dokumentu za ostavinsku raspravu po Aleksandru Gorupu piše da je Marija Meynier duševno bolesna i da ju zastupa skrbnik Julij Košak. Kotarski sud za grad Rijeka 0 962/49, 6425, 14. 6. 1950.
- Sin Aleksandar Gorup nije imao djece i živio je na prvom katu vile do svoje smrti 18. studenog 1949. godine.
- U vremenu do 1950. godine vrše se sudski postupci o zaplijeni nasljednih udjela u korist nove države. Štefanija Gorup je pokušavala da dobije punomoć ostalih nasljednika koji nisu mogli prisustvovati sudskim postupcima, ali je do 1951. godine sva imovina nacionalizirana. Gorupovi se potomci još i danas bore za povrat, odnosno odštetu za sve to vlasništvo, a djelomice im je to već uspjelo.
- Posjed Gorup se daje na upravljanje i vlasništvo riječkoj bolnici.
- Kont napokon ulazi u vilu Gorup
-
U prizemlju je dnevna bolnica za onkološke pacijente koji primaju terapiju, zato ću iskoristiti slike s otvaranja preuređenih prostorija. Očekivano, ništa nije ostalo prepoznatljivo od nekadašnje velike blagovaonice, salona i ostalih prostorija.
-
Prilikom preuređenja i uklanjanja slojeva poda u prizemlju zgrade, otkriven je podrumski prostor od tridesetak četvornih metara za kojeg se ranije nije znalo. Taj je prostor konzerviran i bit će naknadno iskorišten.
Još jedan tajanstveni podrum o kojem nitko ništa ne zna. Osoblju postajem sumnjiv pa gibam na kat.
-
Izgleda da me nitko ne prati.
-
Na katu su sobe liječnika i osoblja, ambulante itd. Morat ću slijedeći put službeno zatražiti razgledavanje. Za sada samo pogled s istočnog balkona, znakovito s obzirom na mnoštvo porođaja u obitelji Gorup, pogled na susjednu zgradu rodilišta.
-
Vrata koja vode na tavan su otključana :k040
-
I tavan se preuređuje za nešto.
-
S obzirom da Milena Gorup izrekom ne spominje tavan, pitam se da li je u njihovo vrijeme korišten kao stambeni prostor jer ne vidim gdje se tako velika obitelj mogla smjestiti, plus služinčad.
Update: V večjih prostorih prvega nadstropja družinske vile so živeli starši, v manjših in v mansardi otroci, kar po dva ali trije v eni sobi :computer1
-
Pretpostavljam da su tu bile sobe Gorupove djece.
-
:hiker
-
:hiker
-
:hiker
-
:hiker
-
U ovom mračnom dijelu tavana, uz zvuk škripanja starih dasaka lagano me počela hvatati paranoja. Ne toliko zbog stolice koja je namještena kao da je netko do maloprije tu sjedio... :eek
-
...već zbog toga što mi je palo na pamet kako nitko ne zna da sam na tavanu, pa mogu zaključati vrata kroz koja sam ušao :ruka
-
Vjerovatno bih se našao u glupoj situaciji, stoga sam zgibao van.
Ovo je stražnji dio prizemlja vile,
-
a iznad je funkcionalno spojen s novim djelom Klinike.
-
Rijeka ima osebujnu povijest, samo sebi svojstven kulturni i povijesni identitet. Ubrzani razvoj grada, pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća doveo je do novih promjena koje još uvijek traju. Upravo zbog toga je potrebno veliku pozornost posvetiti onomu što predstavlja trajnu kulturnu vrijednost, a nastajalo je tijekom vremena u ovome gradu, kako bi se to sačuvalo ne samo za našu sadašnjost nego podjednako tako i za budućnost.
Velik dio odgovornosti snose i sami građani Rijeke koji zbog nedovoljne opće informiranosti, nepoznavanja povijesti grada, nezainteresiranosti i pasivnosti koja se do sada pokazala prilično kobnom između ostalog i za kulturnu baštinu koja je u stvari i duša grada.
Stoga priču o Vili Gorup mogu završiti onako kako sam i započeo, sa citatom Milene Gorup:
„Doživljaji koji nisu zapisani, utonu u tamu zaborava, zapisani pak dobiju dušu".
-
:bravo2
Hvala ti što si to zapisao na našem forumu!
:999
-
Sve za frendove :grouphug2
-
Bravo! :thankyou
Milena je rekla: - „Doživljaji koji nisu zapisani, utonu u tamu zaborava, zapisani pak dobiju dušu".
Tea Perinčić meni: - Ča ni zapisano kot da se ni ni dogodilo.
Jazbac citirao Berta Lučića: - Valda će se nać neka mona ka će to čitat.
Eto, zato treba pisati da se ne zaboravi a uvijek će se "nać neka mona" koja će to pročitati. :knjizevnost
-
:bravo3 :bravo2 :palacgore :bravo2
U prizemlju je dnevna bolnica za onkološke pacijente koji primaju terapiju,
BTW u KBC Rijeka postoje nekoliko dvije dnevne bolnica za onkološke bolesnike, hematološka je u zgradi bivše vojne akademije na 1 katu, iznad Hitnog trakta .
Na sreću u ovoj u ex kući Group još nisam bio pa ne znam za koju skupinu a čujem da je namijenjena za sve ostale.
a iznad je funkcionalno spojen s novim djelom Klinike.
U ovom novom dijelu spojenom na kuću je radiološki odjel, tu se ide na zračenje.
-
Xenia Gorup, 12.12.1908. Rijeka
-
Poleđina
-
Gorup i Rendić su se poznavali još iz Trsta, tako da je Rendić dva mjeseca živio u vili Gorupovih radi studije portreta njegove djece od kojih je trebao osmisliti
[...]
radeći studije portreta njega i njegovih sinova i kćeri, od kojih sam trebao složiti jedan alegorijski bas-relief na zidu mauzoleja namijenjenog njegovoj obitelji na Riječkom groblju.
Je li to ovaj?
(https://i.imgur.com/nDw0QuV.jpg)
-
Da, Elvis :palacgore Napokon prava slika reljefa :cool2 Sad se vide se i detalji: Ožalošćeni Josip Gorup okružen svojim kćerkama i sinovima u tuzi, na terasi ispred kamene ograde, upire pogled i podiže ruke k nebu na kojem dva anđela odnose njihovu majku. U pozadini se vidi morski pejzaž sa suncem u zalasku, Trsatska gradina i Crkva Majke Božje. Neki detalji na reljefu vrlo su zanimljivi, poput dvaju dječaka koji stoje naslonjeni na balustradu terase. Nagužvan tepih pod njihovim cipelama, tapecirani stolac i kitnjaste haljinice djevojčica stvaraju dojam slike. Meni osobno je vrlo dirljiv i krasno napravljen reljef.
-
Meni osobno je vrlo dirljiv i krasno napravljen reljef.
Slažem se 100% :palacgore
(https://i.imgur.com/YgNw9wv.jpg)
Da sada ne tražim, koliko mu je trebalo da se ponovo oženi? :help2
-
@Elvis, dvije godine je čekao da se ponovno oženi :wavey
-
Francuski konzulat 1915. godine.
-
Uz rub slike piše: "Quartier général Françai(s?) ... le Fiume"
Kvragu po više osnova!
To će kazati: "Francuski glavni štab", mada bih za kraj zapisa očekivao "... Francais du Fiume", no pustimo li na miru pravopis ... šta će Francuzi u Rijeci 1915., kad su još debelo u ratu s Austro-ugarskom?
Tja! Razni ljudi, razne čudi ...
Bit će da je ipak rijeć o 1919. i da je razglednica krivo datirana.
-
Naravno da sam se sȃm trebao sjetiti te činjenice :o090
-
@Elvis, dvije godine je čekao da se ponovno oženi :wavey
Reklo bi se minimum koliko bi pristojnost nalagala ... dok bi se po reljefu reklo da neće više nikad :pusiti
-
@Elvis, dvije godine je čekao da se ponovno oženi :wavey
Reklo bi se minimum koliko bi pristojnost nalagala ... dok bi se po reljefu reklo da neće više nikad :pusiti
Koliko se sjećam nekih priča, moralo se čekati toliko da bi se ponovo ženio. Ne pitajte me kako i zašto.
-
Pa kažem minimalno koliko pristojnost nalaže. Postojala su nepisana pravila koliko vremena treba trajati manje više sve u životu.
-
Osim trajanja samog života. Tu se klipsalo kol'ko ide.
Klavdija je bila kći tada već vrlo poznatog ljubljanskog liječnika Friedricha K., koji je još bio i na čelu ljubljanskog Filharmonijskog društva i Irene r. Stutz.
S obzirom na Gorupove veze s Ljubljanom, znali su se otprije.
Klavdija je 1883. napunila 20 godina, a Josip Gorup 49. Plus osmero djece, kojima je trebala stati na čelo. Sin Kornelij je tada imao 15 godina, To nije recept za topao prijem pridošlice koja je starija samo 5 godina.
No, očito su stvari potekle pravim smjerom, jer su Josip i Klavdija izrodili još šestoro djece.
-
Za nekoliko dana počinje rušenje zadnjeg ostatka stambenog dijela nekadašnje Gorupove konjušnice iz 1875. godine.
-
O toj zgradi smo pisali na str. 16 ove teme.
-
:shame
-
Zbog gradnje zamjenske građevine Klinike za radioterapiju i onkologiju (Klinike za tumore) u sklopu kompleksa KBC Rijeka za smještaj 3. linearnog akceleratora.
-
Opa! Pratit ćemo to :icare
-
23.2.2024.
foto: Snoopy
-
26.2.2024.
Foto: Snoopy
-
.