Rijeka i sav naš Jadran - brodarske tvrtke, njihove zastave, brodovi

[Magnum]

[Magnum]

[Magnum]

[Magnum]

[Magnum]

[zokxy]

Adria Rijeka, brodovi Donizetti, Catalani, Paganini - porinuća, fotke ...

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]

M/b Lazzaro Mocenigo, porinut 1928. u tršćanskom brodogradilištu San Rocco u mjestu Muggia, bio do 1937. vlasništvo Adriatica iz Venecije, onda prešao u riječku Società di Navigazione Fiumana, 1940 rekvirira je talijanska ratna mornarica i pretvara u pomoćnu krstaricu, naoružava sa dva topa 100/47 mm, dva mitraljeza 20/65 mm i nekoliko lansera dubinskih bombi. 1943. njen se komandant nakon kapitulacije Italije predaje nekolicini britanskih brodova koji ga vode u luku Taranto. Zapovjednik Francesco Mannato namjerno Britancima ne govori da je pred lukom minsko polje, te jedan britanski brod nalijeće na minu i biva potopljen, a Francesco dobija jednosmjernu kartu u kamp za zarobljenike.
Britanci ga koriste oko obala Egipta, Palestine i Cipra.
Nakon završetka rata brod je vraćen prijašnjim vlasnicima, Fiumani. Plovi kao trgovački brod, a onda ga u srpnju 1948. Fiumana prodaje firmi Società Tirrenia, koja ga preimenuje u Civitavecchia i koristi u linijama između Genove i Olbie i između Genove i Porto Torres.
Godine 1955, Civitavecchia je prepuštena firmi Adriatica, koja ju koristili na sezonskim turističkim pravcima prema Grčkoj i Dalmaciji, a 1956 je brod prodan Lloyd Mediterraneu, koji ga preimenuje u Lorenzo Marcello (naziv preuzet od sestrinskog broda, potopljenog u ratu). Brod je vjerojatno kasnije otišao u staro željezo, ali nema podataka kada..



U plovidbi








U riječkoj luci

[zokxy]

M/b Ipparco Baccich

Izgrađen 1931 od strane brodogradilišta Cantieri Fiumani del Quarnaro (broj gradnje 133) za Società Costiera di Navigazione Marittima di Fiume i registriran sa serijskim brojem matrikule 67 kod Lučke kapetanije u Rijeci, ovaj je brod bio mali putnički od 884 bruto tona. Dizelski dvotaktni FIAT motor od osam cilindara (promjera 366 mm, s hodom 700 mm) razvijao je snagu od 1200-1250 KS na jednoj osovini, s maksimalnom brzinom, postignutom na testovima, od 13-14 čvorova, a putnom brzinom od 11,5 čvorova.

Brod je dobio ime Ipparco Baccich u spomen na domoljuba Rijeke, odlikovanog srebrnom medaljom za hrabrost u Prvom svjetskom ratu.

U tridesetim godinama, nakon apsorpcije Società Costiera di Navigazione Marittima di Fiume od strane Società Anonima di Navigazione Adriatica, Baccich je prebačen na tvrtku Società Fiumana di Navigazione, sa sjedištem u Rijeci.

Dana 26. lipnja 1941, više od godinu dana nakon stupanja Italije u Drugi svjetski rat, Ipparco Baccich je rekviriran od Ratne mornarice i ušao u službu kao pomoćna krstarica s oznakom D 17. Naoružan s dva 76/40 mm topa, dvije 13,2 mm strojnice, te s nekoliko bacača dubinskih protupodmorničkih bombi, brod je prvenstveno bio namijenjen za pratnju konvoja.

U večernjim satima 7. studenoga 1941 Baccich se sudario s parobrodom Santa Chiara u luci Civitavecchia, i bio oštećen.

Na proglašenje kapitulacije Italije 8. rujna 1943, Ipparco Baccich je potopljen od strane posade u luci La Spezia. Olupina broda (čije je ime službeno promijenjeno 1944. u Lorenzo Marcello, ponovno se pojavila u listopadu 1946 u suhom doku, te je bila podvrgnuta značajnim radovima obnove (drugi izvori pogrešno navode da je brod demoliran nakon popravka).

Radikalno transformiran u izgledu, brod, sada preimenovan Olbia, ušao je u službu 1948. u tvrtki Tirrenia di Navigazione, sa sjedištem u Napulju. Nakon obnove brod imao je bruto tonažu 842,89 GRT, neto tonaža 366,89 TSN, a nosivost 576 tona i bruto volumen od 967 kubnih metara. Osim putničkog smještaja Olbia je imala i dva tanka kapaciteta 700 kubnih metara.

Godine 1950. brod održava liniju na rutama Genova - Porto Torres, Olbia i Genova - Livorno - Olbia - Porto Torres. Četiri godine kasnije, 1954., bio je ustupljen tvrtki Navisarma Compagnia di Navigazione di Messina, koja ju preimenuje u Panarea i koristi kao vezu između Messine i  Eolie otoka.

Usidren 1966, stari brod konačno je prodan za otpad 1968. Drugi izvori govore da je demoliran u listopadu 1966. u Savoni.







Nakon podizanja s dna u La Spezia:




Nakon transformacije - Olbia:




Panarea:

[zokxy]

10. kolovoza 1939 u CN Quarnaro postavljene su kobilice za tri motorna broda za Societa Tirrenia. To su bila prva tri broda od 11 iz serije pjesnika, koji su služili kao trgovački brodovi za Italiju počevši od 1942. Dizajnirani su za transport raznog tereta i razvijeni za maksimalnu brzinu veću od 14 čvorova. Bili su robusne konstrukcije i dobrih nautičkih karakteristika.

Svi brodovi pjesnici. uz Uga Foscola:
Alessandro Manzoni kobilica položena 10. kolovoza 1939, porinut 18. lipnja 1942, u službi od prosinca 1942:
Vittorio Alfieri kobilica položena 10, kolovoza 1939, porinut prosinca 1942, u službi od svibnja 1943:
Vincenzo Monti kobilica položena 21. veljače 1940, porinut 21. prosinca 1941, u službi od kolovoza 1942:
Alfredo Oriani kobilica položena 21. veljače 1940, porinut 4. lipnja 1942, u službi od studenog 1942:
Nicolo Tommaseo kobilica položena 3. lipnja 1940, porinut 24. listopada 1942, u službi od veljače 1943:
Gabriele D’Annunzio kobilica položena 31. srpnja 1940, porinut 18. prosinca 1941, u službi od rujna 1942:
Giacomo Lepardi kobilica položena 27 studenog 1941, porinut u ožujku 1943, u službi od rujna 1943:
Giovanni Pascoli kobilica položena 25. listopada 1941, porinut 1943, u službi od 1944:
Giosue Borsi kobilica položena 29. prosinca 1941, porinut 1943, u službi tek od 1946:
Vittorio Locchi kobilica položena 1. srpnja 1942, porinut 1943, u službi od 1944


Kako bi svaki brod ušao u službu, odmah bi bio u službi prijevoza vojne opreme i potrošnog materijala za talijansku Sjevernu Afriku. Talijanskoj vojsci u Sjevernoj Africi i njihovim njemačkim saveznicima, Rommelovom Deutsche Afrika Korps (DAK) kasnije preimenovanim u Deutsche Armee Afrika, uvijek je očajnički nedostajalo goriva, streljiva i opreme u njihovoj kampanji protiv britanske 8. armije. Pustinjska kampanja u Sjevernoj Africi bila je obilježena dramatičnim zaokretima ljuljačke sreće obaju protivnika. Kao što je dramatično bilo na kopnu tako je idto bilo i u  pomorskoj kampanji, koja je obilježena istom ljuljačke sreće. Pod nazivom "Rat konvoja" Obje strane pokušavale su obnoviti svoje zalihe ratne opreme na kopnu, a u isto vrijeme zaustaviti opskrbu protivnika. TO se pokazalo kao ista ljuljačka sreća kao i u kopnenoj kampanji. Neko vrijeme snage Osovine bile su u nadiranju i držale Maltu pod opsadom, gdje je kritično nedostajalo zrakoplova, goriva, streljiva i što je bilo najkritičnije, hrane. Tijekom tog razdoblja Kraljevska mornarica je otplovila iz glavne luke otoka Valletta i nije mogla operirati u središnjem Mediteranu bez značajnih gubitaka. Također tijekom tog razdoblja, isporuka ratnog materijala tekla je glatko iz Italije u Sjevernu Afriku i Rommel je tada postigao većinu svojih spektakularnih pobjeda.
Do jeseni 1942 situacija se potpuno okrenula. Kraljevska mornarica je stekla dominaciju u cijelom Mediteranu. Snaga Kraljevske mornarice, Fleet Air Arm, RAF i uvođenje američkog ratnog zrakoplovstva je povećalo stopu gubitaka talijanskoj trgovačkoj mornarici toliko da je poduzimanje svakog slijedećeg putovanja prema Sjevernoj Africi sve više ličilo na samoubojstvo! Sedam brodova klase Pjesnici sudjelovao u "ratu konvoja" i sedam od jedanaest sestrinskih je brodova izgubljeno tijekom rata. Tri preostala je otela njemačka vojska, nakon primirja 08.09.1943., a samo Borsi nije bio dovršen sve do 1946, kada je postao prvi novi brod poslijeratne talijanske trgovačke mornarice.

Ugo Foscolo je bio jedan od onih prvih tri broda u klasi koji su započeti, te je u lipnju 1942 je bio prvi koji je zaplovio. Foscolo je uz Alfredo Oriani bio najuspješniji od sestara, svaki je završio jedanaest plovidbi. U kolovozu 1942. Foscolo je obavio prvu plovidbu od Pireja do Bengazja. U rujnu je plovio iz Pireja za Tobruk. U listopadu je plovio od Krfa do Bengazija, slijedi Bengazi nazad na Krf, pa za Brindisi. Imao je zatim tri misije u studenom, Brindisi za Bengasi, Bengasi za Tripoli i Tripoli za Napulj. 12. prosinca 1942. slijedi kratko putovanje iz Napulja u Trapani. Slijedećeg dana, 13. prosinca je napustio je Trapani prema Tripoliju, prevozeći teret benzina. Njegov kratki put je bio pri kraju. Ispred grada Marsala bio je napadnut avionima Albacores iz 828. eskadrile Fleet Air Arm (FAA), sa sjedištem na Malti. Napušten i u plamenu, Foscolo je potonuo 25 milja jugozapadno od rta Lilibeo.

DIMENZIJE:
Duljina - 117m
Širina - 15.2m
Težina: 4.500 tona (standardno)

BRZINA: 14 kts
naoružanje: jedan 4,7-inčni (120 mm / 45cal) top;
5-7 20mm Oerlikon AA (variralo od broda do broda)


Ostali ratni gubici ove klase bili su:
Alessandro Manzoni potopljen avionima Wellington 221. eskadrile RAF-a  22. ožujka 1943;
Vittorio Alfieri na ruti od Messine do Napulja, potopljen u zračnom napadu 29. srpnja 1943, devet kilometara sjeverno od točke Licosa;
Vincenzo Monti je putovao iz Napulja u Bisertu, prevozeći municiju i gorivo, kada je 22 ožujka 1943. potonuo u zračnom napadu 18 km istočno od Biserta;
Nicolo Tommaseo bio je na popravku u luci Catania od prethodnog oštećenja od torpeda britanske podmornice. 26. srpnja 1943 je uništen u zračnom bombardiranju luke;
Gabriele D'Annunzio je potonuo 16 siječnja 1943 na svom putovanju iz Tripolija u Palermo. Uhvaćen je od strane britanskih razarača 60 milja južno od Lampeduse;
Giacomo Lepardi izgubio se u Egejskom moru 2. veljače 1944 iz nepoznatih razloga.

Od četiri brodova koji su preživjeli rat, Giosuè Borsi, koji, iako je kobilica položena još u 1941., nije bio dovršen do 1946, služio je svom prvobitno namjenjenom vlasniku, Societa Tirrenia, kao i Alfredo Oriani, pod imenom Cagliari. Giovanni Pascoli završio u francuskoj službi, preimenovan u Djebel Nador.
Vittorio Locchi služio je Nijemcima pod imenom Kuckuck, a nakon rata preuzela ga je Jugoslavija na ime ratne štete i preimenovala u Učka.


Fotografije Foscola u gradnji u današnjem 3. maju:



Pramac




Detalj motornih prostorija, snimak 20.06.1941. XIX




Foscolo na navozu CN del Quarnaro




Nicolo Tommaseo na navozu CN di Qarnaro




Učka (nekad Vittorio Locchi) u eksploataciji 1951. g

[zokxy]

Nešto malo o brodu "Hrvatska", kasnije preimenovanom u "Lika", Gino Nais, HS 74, te konačno Starigrad


Brodovi Hrvatskog parobrodarskog društva Senj građeni kao brodovi male obalne plovidbe. Ante Starčević je sagrađen u Chioggi 1904, imao je 198 tona i 41.85 m dužine.
Hrvatska je sagrađena također u Ditta Giovanni Poli, Chioggia 1904, imala je duljinu 44 i širinu 5.8 metara, 213 BRT i 110 tona nosivosti uz mogućnost smještaja 205. putnika. Pogonio je compaund parni stroj dvostruke ekspanzije Mc Kie& Baxter Ltd. Glasgow od 400 KS brzinom od 9.5 čvorova.
Petar Zrinski građen je u Londonu 1882, s 123 tone i 34.05 m dužine.

Izuzetno je važno bilo baš to prvo desetljeće dvadesetog stoljeća, kada se naglo izdigla mala obalna plovidba brodarskih društava Hrvatskog parobrodarskog društva na dionice Senj i Hrvatsko-Ugarske parobrodarske plovidbe iz Rijeke.
Navedena dva brodara na sjevernom su Jadranu imala prednost u obavljanju kabotažne plovidbe i povezivanju gradova Senja i Rijeke, odnosno riječke regije s Kvarnerskim otocima i podvelebitskim mjestima gotovo sve do Dalmacije. Veću obalnu i dugu plovidbu uglavnom su do izbijanja Prvog svjetskog rata obavljali parobrodi Austrougarskog Lloyda i riječke Adrije.

Prema spisu iz fundusa Gradskog muzeja Senj, može se uočiti da je tijekom mjeseca svibnja 1909. godine bila izuzetna plovidba senjskih parobroda između Senja i Rijeke, te da se nakon nekoliko pokušaja ometanja normalne brodske putničke linije iz Senja, od monopolističkih brodara, kao npr. riječke Ungaro-Croate, ipak isplatila upornost senjskih vlasti i ravnateljstva Hrvatskog parobrodarskog društva Senj da se nametne u putničkoj plovidbi na sjevernom Jadranu.
Vrijeme Prvog svjetskog rata nije bilo najpovoljnije razdoblje za sve brodare male obalne plovidbe na sjevernom Jadranu, pa tako ni za Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice Senj.
Zbog ratnih djelovanja i na Jadranskom moru, osobito na samom početku rata, a i kada se od 1915. u rat uključila Italija na strani Antante, prilike su za putničku kabotažu bile sve nepovoljnije. Mnoge parobrodarske linije su bile reducirane, a određeni brodovi su bili tijekom trajanja rata sklonjeni ili stalno stacionirani u lukama. Tako je i poznati školski brod Vila Velebita bila smještena u Obrovcu i nije plovila do kraja rata. Posebno su bila opasna zbivanja tijekom 1918. kada je austrougarska mornarica u aktivnu borbu uključila i svoje bojne brodove.
Ipak, početak Prvog svjetskog rata nije obeshrabrio ravnateljstvo senjskog brodara da održava i dalje plovidbu. I to iz dva razloga: prvo, jer na samom sjevernom Jadranu nije bilo većih ratnih djelovanja, i drugi što su mnogi brodovi riječke Ungaro-Croate bili rekvirirani za druge potrebe, kao brodovi za transport ranjenika, pratnju i sl. a mnogi su bili raspremljeni ili su mirovali na vezu do završetka rata. Hrvatsku je 1917. iznajmila austrougarska ratna mornarica za usluge pilotiranja po luci Zelenika (Boka kotorska). U rujnu 1917. sudarila se sa teglenicom Lissa, koja je potonula.
No prijevoz roba i putnika parobrodom Ante Starčević, a i drugim parobrodima, Petar Zrinski i Hrvatska, omogućio je povezivanje ne samo priobalnih mjesta na Hrvatskom primorju i podvelebitskim mjestima, već se i roba koja je stizala iz unutrašnjosti Hrvatske i inozemstva do Rijeke ili Senja dalje prevozila parobrodima.
Vidljivo je to i prema dokumentu koji je poslala domaća tvornica predenja iz Duge Rese, da je Hrvatsko parobrodarsko društvo Senj zaprimalo materijale proizvođača iz unutrašnjosti Hrvatske i prevozilo ih iz Senja prema navedenim destinacijama. Također djelatnost društva ipak nije u potpunosti zamrla ni po izbijanju Prvog svjetskog rata. Parobrodarsko društvo nastavilo je održavati redovite linije male obalne plovidbe, istina, u smanjenom opsegu. Najviše je prema raspoloživim dokumentima u tome prednjačio parobrod Ante Starčević.
Parobrodi Svačić i Petar Zrinski prodani su vlasniku Nikoli Žicu u Splitu, odnosno korčulanskoj Obalnoj paroplovidbi Hum, tijekom 1915, tako da je društvo ostalo samo na dva parobroda Anti Starčeviću i Hrvatskoj. Nakon završetka rata sporazumom Trumbić–Bertolini (iz 1920.) brodovlje Hrvatskog parobrodarskog društva na dionice Senj pripalo je Kraljevini SHS, te ušlo kasnije u sastav Jadranske plovidbe d.d. Sušak sa dva broda - Ante Starčević i Hrvatska.


Parobrod Hrvatska:






Preimenovan u Lika u doku u Kraljevici oko 1935. g




Brod je za vrijeme 2. svj. rata - od 1941. kad su ga zaplijenili Talijani plovio pod imenom Gino Nais, 1943 ga zauzimaju Nijemci i imenuju HS 74, te uključuju u Hafenschutzflottille Fiume, preživio je rat, a 1947. osnutkom Jadranske linijske plovidbe (Jadrolinije) preimenovan u Starigrad, plovio je na području Rijeke i Šibenika, a rashodovan je 1963. godine i izrezan u Splitu - Sv. Kaja


Pod imenom Starigrad u ne baš tako lijepom Jadranskom moru za jakog juga u Kvarneru 1956. g




P/b Hrvatska je održavala prugu Senj-Rijeka, a od  1906. Rijeka - Trst. Između dva rata plovila je na dužobalnoj pruzi i pruzi Pag - Šibenik. Nakon rata opet je u riječkom okružju, u stvari bacaju je gdje je to potrebno.

[zokxy]

Parni tanker Šumećani na popravku na riječkom lukobranu snimljen 05.04.1959. u 07:10 sati 

Vasnik Jugoslavenska tankerska plovidba Zadar, sagrađen 1925. g u Kopenhagenu, kao Alcor

[zokxy]