Priča o jednom svjetioniku ... Mortar (Murtar, Morter) kod Malog Lošinja
Datum gradnje svjetionika na otočiću Murtar na ulazu u luku Mali Lošinj je nepoznat (svjetioničarska stanica osnovana je 1867. g). Neaktivan. 7-metarska osmerokutna kamena kula sa svjetiljkom i galerija, u nastavku morskog kraja jednokatne kamene nastambe svjetioničara. Svjetionik je od neobojena bijelog kamena. Aktivno svjetlo (žarišna ravnina 9 m, bijelo svjetlo, 2s svijetli, 6 sekundi pauza) je na 5-metarskom bijelom betonskom stupu ispred povijesnog svjetionika. Prvi svjetionik je opisan da je bio na željeznom stupu, a to i dokazuje naša povijesna fotografija. Nalazi se na malom otoku Mortar u južnom ulazu u prilazni kanal do luke Mali Lošinj. Dostupan je naravno samo brodicom. Kuća i kula zatvoreni, ali na nju je dobar pogled s trajekta iz Malog Lošinja prema Susku ili Unijama, a ima i zanimljiva štorija o privatizaciji ovog svjetionika ...
Lokacija svjetionika (Google otok zove Murtar):
Današnji izgled svjetionika, vidi se povijesna oktogonalna kula, kao i dodatak - betonski stup izgrađen sedamdesetih koji je sad u funkciji svjetionika:
Premijerno na netu - izgled svjetionika Morter (još jedna verzija imena!) nekad točnije oko 1900te godine, lijepo se vidi da je nekad svjetionik bio na čeličnoj cijevi:
A priča iz privatizacije? Evo je (iz listopada 2002. g, za update ne znam!) na linku
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021018/more02.aspA ide ovako:
Država sama sebi ne da svjetionikDario Ottaviani, stvarni vlasnik bivšeg svjetionika Mortara ispred Malog Lošinja, sve do dolaska novinara Mora nije imao pojma da mu vlasništvo osporava ona ista ustanova (Plovput) koja je svjetionik i prodala daleke 1983. godine. Plovput, kao državna tvrtka, drugog načina i nema nego da od države svjetionike traži natrag, a država onda tuži bivšeg (Plovput) i sadašnjeg vlasnika (Ottaviani), te sve vlasnike u međuvremenu (Lošinjska plovidba)...
Dario Ottaviani, poznatiji kao glazbenik iz trija Neda, Miljenko i Dario, jedno vrijeme načelnik Lovrana blizu Rijeke, može se smatrati prvim doslovnim vlasnikom nekog od hrvatskih svjetionika. Čovjek je jednostavno kupio bivšu svjetioničarsku zgradu na otočiću Mortaru ispred Malog Lošinja, jedva dvije milje daleko od mjesta. To ga je 1996. stajalo 320.400 kuna. Do novca se u to vrijeme moglo doći i običnim kreditima, a Ottaviani se nije mnogo zamarao razmišljanjem o stvarnom poslovnom uspjehu u toj investiciji. Više ga je privukla egzotičnost ideje da kupuje prekrasnu zgradu u kojoj su desetljećima živjeli svjetioničari, a naravno i niz mogućnosti koje su mu se otvarale pred očima u ulozi vlasnika jednoga takvog objekta, koji vas zapravo čini gospodarom cijelog jednog otoka, makar i tako malog kao što je Mortar.
Neobičnost te vijesti iz 1996. leži u činjenici da su objekti iz sorte svjetionika u Jugoslaviji spadali u državnu granicu, pa su i svjetioničari bili posebni službenici s oružjem i "tajnim zapečaćenim direktivama u kuvertama". Niste smjeli ni sidriti u blizini svjetionika ako niste bili u dobre sa svjetioničarom. A ni to nije bilo dovoljno nego je i svjetioničar sam po sebi morao biti ipak malo hrabrije i liberarnije naravi.
Uglavnom, vrijeme demokracije demistificiralo je i čarobnu lanternističku tajanstvenost pronašavši joj ekvivalent u novcu. Pošto svjetionik? Dario Ottaviani odriješio je kesu. I od toga dana do danas misteriju nema kraja. Prvi Hrvat koji se osjetio vlasnikom jednoga svjetioničarskog otoka ni dandanas nema pojma čega je vlasnik, a u međuvremenu je isplatio i dodatnih 130.000 kuna.
Država tuži...Svota iz 1996. od tristo tisuća kuna isplaćena je Lošinjskoj plovidbi koja je zgradu kupila od Ustanove (danas Plovputa), a s novih sto tisuća kuna podmirio je potraživanja Grada Lošinja kao vlasnika otoka. Bilo je to 1998. Sve ne bi li konačno počeo uživati u svom svjetioničkom vlasništvu. No, stvar je u ovom trenutku na sudu, a kad bi se sve htjelo ispričati u jednoj rečenici, ta bi glasila ovako:
"Država tuži bivšeg i sadašnjeg vlasnika svjetionika Mortar!"
Bivši vlasnik je Ustanova koja gospodari svjetionicima u Hrvatskoj, a sadašnji vlasnik je Ottaviani koji je tu bivšu svjetioničarsku zgradu kupio. No, ni to nije cijela priča, jer su se u nju umiješali i razni drugi vlasnici koji su tuda, dakle otočićem Mortarom ispred Malog Lošinja, protutnjali u međuvremenu.
A sad, što je to međuvrijeme? U Jugoslaviji je svjetionicima upravljala Ustanova za održavanje pomorskih plovnih puteva i kako su neki svjetionici (kao semafori na moru) gubili funkciju, tako ih je Ustanova prodavala, pa je primjerice Mortar kupila Lošinjska plovidba, i to njezin OOUR Turizam, a sve se to zbilo 7. prosinca 1983. godine.
U to vrijeme Dario Ottaviani nije ni na kraj pameti imao mogućnosti koje se tek imaju dogoditi. Tek 13 godina poslije Lošinjska plovidba odustaje od komercijalizacije objekta. Današnji direktor ogranka te tvrtke Julijano Sokolić govori da su to bile ratne i poratne okolnosti, loše doba turizma i svjetionik je dan na prodaju.
Lošinjska epizodaMeđu potencijalnim kupcima Dario Ottaviani, čovik od mora sa Sušaka, česti posjetitelj Lošinja i prijatelj Lošinjanina Milana Mužića, direktora ACI-ja između direktorskih mandata čuvenog Veljka Barbierija i "još čuvenijeg" Gozdeckija, pronalazi svoj smisao u Mortaru. Zanimljivo, njegov prijatelj, direktor ACI-ja Mužić, kao dijete je veslao do Mortara jer mu je otac bio svjetioničar na tom otočiću. Ottaviani je imao još jednu lošinjsku epizodu. Kupio je 1978. stari jedrenjak Santa Maria na kojem se igrao Krležin Kolumbo s Dubrovačkog ljeta. Htio je u Malom Lošinju otvoriti na brodu ekskluzivni restoran. Nije uspio. I to vlasništvo su mu osporavali. Dok mu jednog dana nisu odnijeli brod u škver na tobožnji popravak (a da ga nisu ni pitali) da bi na posljetku Santa Maria potonula, a sve u svemu su je na kraju i spalili.
Kroz prizmu te stare rane Ottaviani danas gleda i na svoj nesuđeni Mortar i da nisu stigli ljubopitljivi novinari, sve do jučer Ottaviani bi mislio kako su mu sve to "spremili" u Malom Lošinju:
— Što drugo posumnjati kad evo već dvije godine nema smisla da išta radim na tom svom otoku jer je stvar na sudu. A točno dvije godine nije bilo ni jednog ročišta. Tražio sam od odvjetnika da postavi i pitanje tog suca na lošinjskom sudu. Ne znam što bih više mislio. Sad ćemo svakih mjesec dana tražiti da se stvar na sudu nastavi. Jer, u najgorem slučaju, ja u ugovoru imam klauzulu prema kojoj, ako stvar krene naopako, Lošinjska plovidba mora vratiti moj novac, a ja njoj njezin svjetionik. Da vi niste došli, ja ne bih pojma imao da je u ovome sudskom sporu zainteresiran Plovput. Jer, to mi je i komično. Pa zar nije baš Plovput upravo taj koji je i prodao taj svjetionik?!
Program PlovputaZbunjenost vlasnika Mortara je sasvim razumljiva. Naime, Ustanova koja je prodala svjetionik Lošinjskoj plovidbi spada u one tvrtke koje su postojale u Jugoslaviji, dok je Plovput firma iz Hrvatske i ona od početka svjetionike tretira potpuno drukčije te se može reći da posljednjih godina svjetionici dobivaju svoj smisao u turističkoj ponudi. To je i specijalan program Plovputa. A u Mortarovu slučaju je automatizirano svjetlo (svjetionik) još sedamdesetih izvučeno iz svjetioničke zgrade koja je zbog modernizacije tih lanterni prestala biti čuvani svjetionik te su objekti bez ljudi s godinama počeli propadati.
Na žalost, ni demokracija, ni liberalizacija, ni materijalizacija nisu pridonijele rasvjetljavanju pitanja što učiniti s društvom mrtvih svjetionika. Ni po koju cijenu. Dakle, ni za Ottavianijevih pola milijuna kuna.
Svjetionička zdanja iz "radionice" Franje Josipa pogledom s mora i danas djeluju monumentalno, ali kad ih pokušate dodirnuti, urušavaju se zbog neupotrebe. Dario Ottaviani potrošio je pola milijuna kuna i evo sedam godina "kamata" za čekanje da se sudski postupak makne s mrtve točke iz 1998. Prema sudskim spisima priča se vraća u doba državnog pravobranitelja Petra Šale, dalje se potpisuje državni odvjetnik Radovan Ortynski koji je predmet već prepustio trećemu u nizu. Je li moguće da priči nema drugog naslova nego "Država sama sebi ne da svjetionik!".
Tko koga tužiPlovput je od države tražio 1998. godine da mu se vrate svi svjetionički objekti koji su u razdoblju od 1970. godine, dakle u Jugoslaviji, pa do 1990. prodani zbog modernizacije lanterni. Kako je i Plovput (u Jugoslaviji je to bila Ustanova za održavanje plovnih puteva) državna ustanova, tako se događa neobičan slučaj da država zapravo tuži i Plovput i sve sadašnje vlasnike svjetioničkih objekata da bi se udovoljilo traženju Plovputa.
U predugom razdoblju od više desetljeća i dvije države (Jugoslavije i Hrvatske) Plovput u stvari traži objekte koji su preprodani više puta pa su se današnji vlasnici, privatnici koji su doslovno platili kupljene svjetionike, našli u prilično nezahvalnom, nezasluženom položaju jer su vlasnici nečega u što im se ne isplati ništa investirati, te su tako svjetionici i dalje prepušteni devastaciji i propadanju.
VLADO VULJAN, POSLJEDNJI SVJETIONIČAR S MORTARA
Od Palagruže do LošinjaDo Mortara, ili Murtara, kako kažu mještani, došli smo uz veliku pomoć Dalmatinaca u Lošinju, vlasnika restorana u Marini Ante Vejića i poznatog hotelijerskog radnika Ante Šolića koji su nagovorili lošinjskoga lučkog kapetana Zorana Tomića da provoza novinare i posljednjeg lanternista s Mortara, 81-godišnjeg Vladu Vuljana. Šjor Vlado je taman šekava svoju barku kad smo ga našli. Brzo je sve obavio i uskočio do kapetana Tomića.
— Tako sam i počeo tuć more u Sućurju na Hvaru — šekavanjem. Otac mi je još 1932. ima brod na motor, Nada se zva, kupova je mandarine, pome i kumpire na Neretvu i onda to prodava po Hvaru, Makarskoj... Ja sam šekava i riga. Tako sam se naučija da mi more ne škodi.
Na Mortaru nikad nije živio nego je barkom na njega dolazio, kao i na okolne ferale, donosio boce s disuplinom i sve ostalo što je svjetioniku trebalo. I to od 1955. pa sve do 1996., kada je otišao u penziju!
— Koji su svjetioničari živili na otoku?
— Bili su Poljanić i Hrboka, a prije Vjeko Mužić s Huljevom.
Palagruža je bila šjor Vladino svjetioničko krštenje. Na najudaljeniju našu lanternu ukrcao se 1951., a dvije godine poslije se prekrcao na najbližu — na Prvić. I tamo je ostao dvije godine i na koncu 1955. otišao u Lošinj za stalno. Došla su djeca, tri sina i kći pa se trebalo i usidriti blizu škole.
Prije nego je prodana svjetionička zgrada, kazuje nam Vlado Vuljan, radnici iz Ustanove su izvadili feral iz zgrade i ostavili tamo praznu kupolu. Da bi budući kupci u zgradi imali više mjesta i da ih ne bi gnjavili posjeti svjetioničara u obilasku. Svjetlo je postavljeno malo niže, uz samo more.
