OPATIJA bajna, biser Jadranskog mora; i Liburnija

[zokxy]

Opatijska vizura

[zokxy]

Opatijske vizure 2

[zokxy]

Slatina davno

[zokxy]

Umjetnička vizura Slatine 

[zokxy]

Iz rujna 1964

[zokxy]

Ali onda se nešto zakompliciralo pa je otvaranje kako nam kaže novina iz veljače 1966. bilo predviđeno za 31.05.1966.

[milić]

DAR JU 37 svezak 203 - nacrti, groblja itd.

Ignacio Sinčić, meni nepoznata adresa, ali tu je negdje    , nacrt, kako mi izgleda, ograde. I to jako lijepe.

[zokxy]

K und K šahte u Opatiji

[zokxy]

K und K šahte u Opatiji

[Kont]

Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može hodati bez kaljača. Toliko sam čitao, uvijek s toliko intenzivnim osjećajem, o tom “raju na zemlji”, da kada sam, kasnije, pridržavajući hlače, oprezno prelazio usku ulicu, iz dosade kupio tvrde kruške od stare seljanke koja je, prepoznavši me kao Rusa, rekla: “Čitiri” mjesto “četiri”, “davadsat” mjesto “dvadsat”, i kada sam se čudio kuda poći i što ovdje raditi, i kada sam neizbježno sretao Ruse jednako razočarane kao i ja, počeo sam se osjećati ozlovoljeno i posramljeno. Ima tamo jedan miran zaljev pun parobroda i brodića šarenih jedara. Odatle sam mogao vidjeti Rijeku i daleke otoke prekrivene ljubičastom maglom, i bilo bi to slikovito da pogled na zaljev nije opkoljen hotelima i njihovim depandansama – građevinama apsurdne, trivijalne arhitekture, koje su čitavu tu zelenu obalu prekrile pohlepnim novcorovačima, tako da uglavnom u tom malom raju ne vidiš drugo do li prozore, terase i male trgove sa stolovima i crnim konobarskim ogrtačima. Postoji i park kakav možeš sada naći u svakom kupalištu u inozemstvu. I mračna, nepomična, tiha krošnja palmi, i svijetao žut pijesak u drvoredu, i svijetla zelena sjedala, i blijesak tulećih vojnih rogova – sve me je to u deset minuta razboljelo! A čovjek je ovdje iz nekog razloga prisiljen provesti deset dana ili deset tjedana!

Eto, tako je pisao Anton Pavlovič Čehov za posjeta Opatiji listopada 1894., bar ako je suditi po njegovoj noveli Arijadna.
Kako ću biti poslovno vezan za Opatiju slijedeće četiri godine, eto prilike da provjerim da li je Čehov bio u pravu.
Ono za pohlepne novcorovače mogu odma potvrditi da je bio u pravu. Par pivica kojima smo zalili par pijata friganih lignjica i ode petsto kuna. Drugi put ću rađe skočit kroz prozor restorana nego što ću im platit toliki račun.
A ovo njegovo da su građevine u Opatiji apsurdne, trivijalne arhitekture?

Villu Habsburg sagradilo je sada već daleke 1896. godine Kranjsko građevno društvo iz Ljubljane za prvog vlasnika Rudolfa Köcka. Nakon njegove smrti vilu kupuje vrsni hotelijer Josef Lederer te otvara luksuzni pansion Lederer. Šarmantna villa Habsburg postaje dio objekata u Ledererovom lancu hotela u koji su ujedno spadali i poznati Park-hotel i Villa Gisela. Zbog prvoklasnog komfora, luksuza i vrhunske usluge dobila je odlikovanje najvišeg ranga upravo od njegove kraljevske visosti, kneza Ludwiga Salvatora. Vrstan znanstvenik, putopisac, vizionar i umjetnik vrlo često uživao je u ljepoti Ville Habsburg.
Kroz povijest, mijenjajući vlasnike hotel je nosio i razne nazive poput: Hotel Auguzst, Hotel Avala te naposljetku od 2006. Hotel Agava.

[Kont]

Hotel Continental smješten u staroj vili iz 1898. godine.
I tako ovu rečenicu ovom hotelu kopiraju po cijelom internetu, pa mi je to išlo na živce.

Braća Kundić iz Frančića su imali mesnicu u Opatiji. Krajem ožujka 1894. godine u Opatiji je došlo do susreta našeg Franje Josipa I i njemačkog cara Vilima II Hohenzollerna koji su naravno prišli svaki sa svojom gardom, vojskom, mornarima, slugama i mnogobrojnom pratnjom carevića, plemenitaša, dvorskih dama i ostalih dvorjana.
Braća Kundić su uspjeli opskrbit mesom i zelenjem te mnogobrojne izjelice, pa su zaradili velike novce. Osim kupovine jednog od prvih opatijskih automobila, odlučili su investirati i u turizam.
Početkom 1898. godine, po Friedlerovom nacrtu je za Matu Kundića dovršen "Grand Hotel" koji je kasnije nadograđivan i spojen sa susjednom Vilom Esterhazy, odnosnon Dr. Landrl i postao "Hotel Continental". Poslije rata dobiva ime "Učka" i opet poslije rata dobiva staro ime.



Citat od prof. Amira Muzura:
Bazar Mandria koji je dobio ime po području nazvanom po stadima (mandria) ovaca koja su se ovdje sakupljala ili po pejorativnom nazivu za kvart raznih puževskih, jačićevskih, ježičevskih i inih koliba koje su u susjedstvu imale i gostionicu i boćarske terene.
U ovom je bazaru djelovala je Sternbachova ljekarna, pošta (do 1913.), restoran Barbini, Husova košer-mesnica, Körausova staklarija, kao i trgovine suvenirima Palestinaca Abu-Khalila i Kadischeva muzikalijama.



Obala ispred parka Angiolina nasuta je početkom 20.stoljeća, pa je tu formirano kupalište nazvano po talijanskoj riječi za nasuto zemljište -  Lido. Na tome je prostoru kasnije predviđena izgradnja višenamjenske lječilišne palače s dvoranama za ples i koncerte, bazenom s umjetnim valovima, trgovinama i kavanama. (Kurpalast), za koju je 1911. godine raspisan natječaj, ali se zbog ratnih neprilika od tog projekta odustalo.
Od 2015.  zove se Lido Bevanda Beach Resort, koncesionara Zorana Maržića.



Kupalište Angiolina Bad - Bagno Angiolina - Kvarner - Jadran izgorjelo u požaru 1989. godine.

[Kont]

Helios i Selena
Godine 1885. u Opatiji je zajedno sa svojom suprugom, belgijskom princezom, Štefanijom boravio i austrijski carević, Njegova Preuzvišenost Prestolonasljednik Nadvojvoda Rudolf, koji će život završiti tragičnim samoubojstvom u lovačkom dvorcu Mayerling. Austrijski prestolonasljednik nazočio je otvorenju novoga opatijskoga hotela prozvanog Kronprinzessin Stephanie (danas Imperial), u čast njegove žene. Ovaj hotel, kojega je također podigao Schüler, u ono doba slovio je kao jedan od najraskošnijih u čitavoj Europi, te posjedovao najvelebniju dvoranu u Carstvu. U perivoju pred hotelom (i važno je istaknuti da je, za razliku od perivoja nekih drugih opatijskih vila, oduvijek imao javnu namjenu)postavljena je 1889. godine  neobarokna fontana čiji je autor kipar Hans Ratkausky iz Graza, teška čak jedanaest tona, koji predstavlja božanstva Helija i Selenu, personifikacije sunca i mjeseca, alegorije dana i noći.

Sudeći po starim slikama, netko je Heliosu još prije sto godina maznuo personifikaciju sunčevih zraka s glave.



Na mjestu današnjeg paviljona Juraj Šporer nekoć se nalazilo prvo opatijsko groblje i ispred njega, na prostoru današnjeg parka nalazila se mrtvačnica. Na tom predjelu koji se zvao Puntica, usred polja divlje zobi stari Opatijci bi se po posljednji put opraštali sa svojim najmilijima. U ofenzivi Južnih željeznica 1884/1885.koje su jurišale na povećanje kapitala po svaku cijenu, mrtvačnica se pokušala eliminirati sa gospodskog šetališta. Tako su prvo pokušali rešetkom od drvenih letvica i nekakvim biljem sakriti mrtvačnicu od očiju šetača, ali je bura sve to odnijela. Južne željeznice i gospodin Schuler su došli na veselu ideju da premjeste i crkvicu Sv.Jakova na prikladnije mjesto, a zauzvrat bi izgradili veću crkvu uz glavnu cestu. Ideja bi im se i realizirala da je nije stopirao tršćanski biskup. Ipak 1885. Južne željeznice su uspjele ukloniti groblje i mrtvačnicu tako da se od te godine Opatijci sahranjuju na "Lesićevo", pod današnju Zdravstvenu stanicu na Novoj cesti. Neosvijetljeni prastari put (Stubište Edite Stern) bio je poprištem duhovitih susreta konsterniranih prolaznika i pijanih grobara, zapinjanja o odložene leševe i otkrivanja mrtvačkih plahti. Cesta kojom su dovažana tijela već je dobila neslužbeno ime Grobljanska (danas Ulica J.J. Dobrile). Ta sablazan u centru naselja, ali još i više rezervoar pitke vode koji je tu sagrađen krajem stoljeća i austrougarska direktiva o premještanju groblja na periferiju, rezultirali su novim preseljenjem groblja 1903.godine na današnje mjesto.

Znao sam da je nemoguće napraviti usporednu sliku, ali sam morao probati. I onda mi je pala šlapa na drugu stranu zaključane metalne kapije

[Kont]

Prostor koji stanovnici i gosti Opatije danas poznaju kao mjesto održavanja umjetničkih izložbi, koncerata i predstava, prvotno je služio kao slastičarnica. Izgrađen je 1900. godine kao Pavillon für eine Conditorei po projektu slavnog arhitektonskog biroa BAUQUÉ & PIO iz Beča za dioničko društvo Quarnero iz Beča. Kralj opatijskih slastica postao je Emile Gerbeaud (1854. – 1919.), Švicarac po rođenju, veliki gastronomski umjetnik koji je postao vlasnik Kuglerove kavane, vlasnikom pogona za proizvodnju čokoladnih proizvoda u Pešti, vlasnikom patenta za industrijsku proizvodnju čokoladnih proizvoda, vlasnikom tvornice čokolade u Rijeci, autorom velikog broja besmrtnih slatkih kreacija kojima i dan danas ravnopravno konkuriraju Sacher i Dobosz.  a dograđen je 1908. po projektu opatijskog arhitekta Sandora Neuhauslera, kada je dodana velika terasa prema obalnom šetalištu. pa je dobila ime Glacier s kavanom i slastičarnicom. U to su doba vlakom iz Beča i Pešte ovamo svakodnevno dopremani svježi kolači. Poslije 1930. objekt postaje izložbeni paviljon (Padiglione delle esposizioni), a tu je funkciju zadržao do danas. Nakon 1945. dobiva naziv Izložbeni paviljon Juraj Šporer,  (po Juraju Matiju Šporeru, liječniku i velikom promicatelju ideje o Opatiji kao morskom lječilištu), a kasnije Umjetnički paviljon Juraj Šporer. Obnavljan je 1959., 1964., 1984. i 2003.



Opatijski portić tradicionalno je mjesto polaska izletničkih brodica legendarnih opatijskih barkajola, zanimanja koje je nastalo iz potrebe za prijevozom - isprva tereta, a zatim putnika. Kako su zahtjevi klijentele rasli, tako je i usluga postajala sve kvalitetnija, a barke za prijevoz  - tradicionalni opatijski gucevi, nekada građeni u malim brodogradilištima u okolnim mjestima -  sve ljepši i opremljeniji. Opatijski je barkajol uvijek bio na usluzi gostima s kojima se sporazumijevao na nekoliko stranih jezika, a barka mu je bila čista i uredna, opremljena jastucima i ogradicom za udobnije sjedenje. Usluga opatijskih barkajola koji su, najprije na vesla, a kasnije motorom, goste prevozili uzduž rivijere ili na obližnje otoke, ušla je u povijest opatijskog turizma, a njihov legendarni poziv na vožnju "Barke faren" općepoznata je fraza u lokalnom govoru i naziv jedne od pjesama velikog opatijskog pjesnika Drage Gervaisa. Nekoliko je generacija Opatijaca ostavilo trag u lokalnoj povijesti kao nezaboravni barkajoli, a danas njihovu ulogu nastavljaju turističke brodice koje, baš kao i nekad, posjetiteljima nude mogućnost upoznavanja Opatijske rivijere iz morske perspektive.

Ona drvena kućica je kućica kupališta...dok ne nađem gdje su mi te dvije knjige o kupalištima

 

Godina je 1943./44. ispred prvog zatvorenog kupališta Ludwig Viktor - Bad izgrađenog 1902.

[Kont]

Vasanska



Nema više Zagreba





I sad sam otišao na one frigane lignje s početka priče, a što se tiče Čehovljevog mišljenja o arhitekturi Opatije - koga briga! Glavno da se i Nijemcima svidjela 1945. pa je nisu razorili.

[Kont]

Financijski i duševno zlomljen, skoknuo sam do ove vile jer me nešto interesiralo.



Villa Jeannette
Prilikom druge posjete Franje Josipa Opatiji, godine 1904., starom će se monarhu pridružiti švedski kralj Oskar II. Bernardotte, koji bijaše velikodušnim pokroviteljem i donatorom izgradnje evangeličke crkve u Opatiji.  Franjo Josip I. i Oskar II., zajedno sa suprugom Sofijom, odsjeli su u luksuznom i udobnom pansionu „prvoga ranga“, zvanom Pension Villa Jeannette. To moderno zdanje, čije su sobe posjedovale vlastite balkonske lože, s lijepim pogledom na more, bilo je opremljeno dizalom, centralnim grijanjem, bazenima sa slatkom i morskom vodom.
 U četverosobnom apartmanu te vile, odsjedao je početkom dvadesetog stoljeća glasoviti austrijski skladatelj Gustav Mahler, glavni dirigent i muzički direktor Bečke dvorske opere, potom dirigent u njujorškoj Metropolitanskoj operi.
Mahler je Opatiju posjetio u tri navrata. Prvi put bilo je to u travnju 1900., kada su mu društvo radile njegova mlađa sestra Justine, supruga violinista Arnolda Roséa, te prijateljica i violinistica Natalie Bauer Lechner. Točno godinu dana kasnije, od konca ožujka do početka travnja 1901. ponovno je u istoj pratnji stigao u Opatiju, gdje se oporavljao od operacije hemoroida. Mahler je tijekom tih petnaestak dana radio na reorkestraciji trećeg i četvrtog stavka svoje Četvrte simfonije, za sopran i orkestar, koju će skladati u razdoblju od 1899. do 1900. godine. Treći, i ujedno posljednji put, Mahler je došao u Opatiju tijekom uskršnjih blagdana 1904., ovoga puta zajedno sa svojom suprugom. Alma Mahler-Schindler bila je „umjetničkom muzom“ Osipu Solomonoviču Gabriloviču, Oskaru Kokoschki, Walteru Gropiusu, Franzu Werfelu i ostarjelom Gerhartu Hauptmannu. Godine 2004. u Opatiji je podignuta spomen-ploča u čast Gustava Mahlera, a u nekadašnjoj vili Jeanette i prigodna skulptura.

Zainteresirao me ovaj podzemni prostor vidljiv na starim fotografijama, a danas je zazidan.
Sa strane su dva otvora veličine 25x25 cm u koje sam se pokušao zavući, ali zbog friganih lignji nisam mogao



Drugi put idem jadan gladan, pa možda uspijem