Iznad Towera...
A 15 metara dalje napravili su si stanari zgrade i pravi roštilj :-)
Tu temu ja često vrtim. Kako je nestalo zajedništva, kako je u zgradama kao u nepoznatom gradu, skoro pa u neprijateljskom okruženju. Kako meni susjed, vrata o vrata, s kojim se viđam često u liftu i oko kuće, saučešće pošalje telegramom
kako je petnaest vrećica od zadnje bure ovješeno o drveće pred kućom...
Mi smo 65. došli na Vežicu i, bar na vrata na koja sam ja zalazio češće, pokucaš i - uđeš. Nisu se zaključavala.
Pa bi moj stari očistio snijeg, pomogao kome iscijepati i unijeti drva, netko je teti Marici opiturao kuhinju jer je sin bio u vojsci ..Sjedilo se pred kućom i ćakulalo ljeti. Roba se sušila na sušilima pred kućom.
Ali to su atavizmi serljačkog stila života. Jer su onda svi, ma skoro, dolazili sa sela pa su sobom donijeli i te poganske narodne običaje. Druženja, posjete po kućama i to. Zajedničko gledanje tv skoro sam zaboravio.
Jasno da su moji starci bili dio toga folklora kad su bili seljačine. Ja sam ipak dijete asfalta, pa zaključavam vrata, prvog susjeda vidim slučajno...
(Jučer mi susjeda zvoni na vrata, a ja ovako ćorav gledam na špijunku kao da ću je prepoznati. Ipak sam otvorio vrata, a ona sirota - nosi mi fažol na padelu jer zna da ga volim. A za zlo i ja sam ga jučer kuhao, tako da sam ga morao zalediti.)
Eto, o tome ja pričam.
Haha, sad sam se sjetio i ovoga. Pazi, ovo moraš pročitati jer ima svega.
Do nas dok smo bili na Pehlinu, dakle do 65. je živio barba Miljenko, po kojem sam ja i dobio ime. Poslije ručka doma obavezno bi došao k nama pročitati novine. Zalegao bi iza špargeta malo čitao i zaspao. Nakon lijepog opuštanja išao bi doma i nastavio smiren obavljati stvari koje je taj dan nameračio. I da, taj Miljenko je inače nono od nekad popularnog Nenota - Nebojše Pavinčića. (Možda niste znali njegovo real name?)